SEDMA SILA Ep 11 O Bankama i sustavu

NA ZNANJE SVIM SABORSKIM ZASTUPNICIMA

Prema Zakonu o veleizdaji, među kaznenim djelima protiv Republike Hrvatske ogriješili ste se o niz članaka kaznenog zakona. Manipulacijom Ustavom i Zakonom o referendumu, u suradnji s Predsjednikom Republike, Vladom RH, pogotovo ministricom Vesnom Pusić, Ustavnim sudom, uz pomoć indoktrinacije i masovne hipnoze medija, laganjem i skrivanjem informacija, a potom potpisivanjem izuzetno štetnih ugovora, počinili ste čin veleizdaje (čl.135.), potpisali okupaciju RH (čl.136.), ugrozili državnu neovisnost (čl.137.). Niste vršili direktne diverzije rušenjem i paljenjem (čl.143.), ali ste planskim uništavanjem privatizacijom i “pretvorbom” polučili isti rezultat: bijedu sunarodnjaka! Ulaskom u NATO BEZ REFERENDUMA, prepuštanjem hrvatskog neba NATO-u (koji nas zaprašuje štetnim kemikalijama kao komarce trujući nas, vodu, tlo, generirajući sušu ili poplavu), neobaveznom vojnom obukom, rastakanjem civilne zaštite i teritorijalne obrane, podrovali ste vojnu i obrambenu moć države (čl.150.), a počinili ste i djela iz članaka 152. i 153. Posljedice svih navedenih radnji imaju i elemente genocida (čl.156.), jer se narodu uskraćuje pravo na posao pa razmišlja o raseljavanju (pogotovo mladi perspektivni obrazovani ljudi), puštanjem bankara da zarađuju koliko im drago narodu se nameću ovrhe, tjera ih se iz vlastitih kuća, posljedično blokira natalitet…Nije mi jasno, kako to da je za predaju samostalnosti i suvereniteta vlastite države drugoj državi predviđena tako mala zatvorska kazna? Zar je SLOBODA Domovine, o kojoj su tisuće domoljuba sanjale i dale svoje živote, po vašim zakonima tako nevažna da se sankcionira s nekoliko godina zatvora? Vi se možda nadate da ćete uspjeti i dalje, u sprezi s izdajničkim medijima, osobito Javnom kućom na Prisavlju, držati hrvatski narod u stanju potpune hipnoze. Ne vjerujem. Kad narod “progleda”, a hoće, jer će novosti koje su nam pripremili “pregovarači”, kao i silni zakoni koje ćemo morati silom usisati otvoriti i najzatvorenije oči i svijest, vama na vlasti neće biti lako objasniti nama, milijunima ljudi, kakvu ste nam to kašu skuhali! Niste znali? Ta argumentacija ne vrijedi. Znali ste, svjesno ste sve odigrali, jer VAŠ GLAS PROTIV VELEIZDAJE NISMO ČULI KAD JE ZA TO BILO VRIJEME! Šutjeli ste, dizali ruku, potpisivali: suučestvovali!

Supporting the People of Moore, Oklahoma

Good morning, Stephen Tokic

On Sunday, I was in Moore, Oklahoma. Today, I'm headed to the Jersey Shore. Those two communities are separated by half a continent but united by a common sense of purpose. Like Joplin, Tuscaloosa, and New Orleans, they are home to people who've seen nature at its worst and humanity at its best. And they're filled with those who have made the choice to rebuild after disaster, to come back stronger than ever.
The scene on the ground this weekend was one we all know too well: homes wrecked and neighborhoods devastated. But the memories I'll take away from Moore will be of people standing tall, of neighbor helping neighbor, of survivors working to ensure that no one suffers through tragedy alone. And that too, was strikingly familiar. I could have been back in Brigantine Beach after Hurricane Sandy. I could have been in Joplin in 2011. It's because of those past experiences in places like New Jersey and Missouri that I have faith that Moore will emerge from the wreckage of this tornado stronger than ever. And that's in part because I know that they won't undertake the road to recovery alone. This was a national tragedy, and that demands a national response. If you want to help, the best way to support those affected by this storm is to make a financial contribution to the voluntary organization of your choice. The best way to volunteer is to affiliate with an organization that is already providing support to survivors. We've set up a page to help steer you in the right direction. Check it out to get started:

http://www.whitehouse.gov/oklahoma

Thank you,

President Barack Obama

hr

Mozilla and Badges: where next?
by Stephen Tokic
Open Badges started as a modest experiment: build open source badge issuing software for ourselves and others. As momentum around this experiment has grown, it feels like the opportunity is bigger: we could build openness and user empowerment into how learning -- and professional identity -- work all across the web. With Open Badges 1.0 out there in the world, now is the right time to ask: where next for Mozilla and badges? When Mozilla and MacArthur Foundation first started work on Open Badges about 18 months ago, the plan was to build a badge interchange standard (like SMTP for skills) and a collection of open source software for issuing and sharing badges (Badge Backpack, Open Badger, etc.). We've built all these things. And we've put up a reference implementation that Mozilla and others are using. This was really the limit of our original plan: build some basic open tech for badges and put it out there in the world. The thing is: there has been way more excitement and pick up of badges than we expected. Even though Open Badges only launched officially in March, there are already over 800 unique providers who have issued almost 100,000 badges. We are also starting to see the development of city-wide systems where learners can pick up hundreds of different badges from across dozens of learning orgs and combine them all into a single profile. Chicago is the first city to do this (June 1), but Philadelphia and San Francisco are not far behind. And, this is just the tip of the iceberg: orgs like the Clinton Global Initiative and the National Science Foundation are focusing on badges in a way that is likely to drive even more educators to pick up the Open Badges standard, making their badges interoperable with others. Of course, the fact that educators and policy makers are interested in badges doesn't represent a victory in itself. It just shows momentum and buzz. The real opportunity -- and the real impact -- comes when learners and employers get excited about badges. Mozilla never planned to build offerings for these audiences. Increasingly, it feels like we should. In the Internet era, people learn things online and out of school all the time. Whether you want to make a web page, knit a sweater or get better at calculus, the internet makes it easy to learn on your own or with a group of friends outside of a school setting. However, there is no good way to get credentials or recognition for this kind of learning. And, even if there was, there is no trusted, verifiable way to plug that recognition into Facebook, About.me and other places that make up your online identity. People have no good way to show 'what they know' online. Similarly, employers are increasingly turning to the internet to find talent. They use sites like LinkedIn that let you search online resumes. Or, increasingly, to sites like Gild and TalentBin that use data mining to find potential hires. The problem: these services do not offer granular or variable skills profiles. And, with some of them, there are significant issues around privacy: people are being offered up as potential hires without even knowing that these sites are collecting data about them.  Mozilla could offer a distributed, open source and privacy-friendly solution to problems like these. We could help learners show their skills in all their online profiles and also help employers search for talent reliably. However, to do so, we'd have to build a Firefox-quality offering for learners and employers on top of Open Badges. While this hasn't been our focus up til now, I'm thinking more and more that this is something we should consider. In some ways, there is a parallel to Gecko and Firefox. Gecko provides the underlying platform for shaping standards around our vision of the web. But we need a popular consumer offering like Firefox if we want this vision to actually become relevant in the market. Right now, with Open Badges, we're mostly just playing at the underlying standards layer. If we really want to shape how learning and professional identity work on the web, we probably need to build our own offerings directly for the people who most want and need badges. Now is the time to be looking at where the opportunity is in this space. Momentum and demand is amongst educators is growing. More and more start ups are appearing in the badges, portfolio and skills spaces. And likelihood that badges will be important for learners and employers is growing. We need to be asking ourselves: how can Mozilla -- and its values -- shape this space? With this in mind, Erin Knight is leading an effort over the next few months to look at different badges product options. She'll be providing updates on her blog. And I'll be summarizing here as well. If you have ideas on where Mozilla should go on all of this, we'd love to have you involved as we think this through. Comments here on this post are a good place to start....more  www.hrvatska.hr

MX Medtech Executive, Free MX Medtech Executive eNewsletter Subscription

MX Medtech Executive, Free MX Medtech Executive eNewsletter Subscription

GENERAL IVO JELIĆ JE SAMO PONOVIO ŠTO SU NOVINARI NAPISALI I PRENIJELI, ISJEČCI IZ NOVINA NA KOJE NIKADA NITKO OD STRANE HDZ NIJE REAGIRAO

Na moja otvorena pisma predsjedniku republike dr.Franji Tuđman a kasnije predsjednicima HDZ nikada nitko nije javno reagirao ili demantirai novinare, sve se svodilo riječima: 2Tko ih jebe, neka pišu, mi smo na vlasti i slič. Isto tako sam i više puta pisao i američkom veleoposlaniku Peter Galbraith koji mi je samo jednom i odgovorio da se ne slaže s mojim stavovima...ali je zato ovih dana na ove napise naletio i hrvatski general Ivo Jelić koji je samo ponovio "rukotvorine poznatih novinara"P.S. KLIKNI DVA PUTA NA IZREZAK IZ NOVINA I ČITAJ TEKST

GDL Israel - AngularJS 101

GDL-IL on AngularJS with Shai Reznik. We talked about why AngularJS is a powerful framework and how you can leverage it in your next project. Some of the parts we covered: Test driven development, Dependency Injection, Dynamic HTML, the $scope etc'. We will have in the near future another episodes to 'dive deep' on specific topics. Please feel free to join us every WED at 14:00 Israel time on developers.google.com/live

Gospa - Pjesma Majci

Damir Pešorda: Knjiga čitljivija od knjiga nametnika na hrvatskoj kulturi

UTORAK, 30 TRAVANJ 2013 11:21

Osvrt na knjigu: Josip Pečarić, Hajka na Thompsona, 

Zagreb, 2013.

Kao i većina Pečarićevih publicističkih knjiga i ova je najnovija razbarušena. Nastavlja se na neki način na knjigu Thompson u očima hrvatskih intelektualaca, priređenu u koautorstvu s Matom Kovačevićem, a sastavljena je od novinskih članaka, polemika, osvrta na druge knjige, intervjua, rasprava s okruglih stolova, i to ne samo tekstova koje je napisao sam autor nego i tekstova drugih autora koji se na neki način odnose na Pečarićevu javnu aktivnost i fenomen Thompson u hrvatskoj javnosti. Postavlja se pitanje što tu razbarušenost i raznovrsnost drži na okupu? Je li to Thompson i hajka na njega? Donekle, rekao bih, ali u puno većoj mjeri je to osobnost samoga autora, jednog prilično razbarušenog akademika. Pečarić se u predasima između svojih intenzivnih znanstvenih, predavačkih i mentorskih aktivnosti strastveno baca u bujicu dnevno-političkih događanja, vođen onim bogomdanim viškom koji od visoko obrazovana i talentirana čovjeka čini intelektualca u pravom smislu te riječi. Naime, nisu ni svi akademici intelektualci u onom plemenitom smislu koje je toj riječi dala dugostoljetna europska kulturna tradicija. One plašljive ili za javno dobro nezainteresirane osobe koje se kreću samo u uskom krugu svoje znanstvene discipline nisu pravi intelektualci ma koliko učene i na svom području kompetentne bile. Intelektualac, da bi uistinu zaslužio taj časni naziv, mora biti svojevrsna savjest društva, razobličavatelj gluposti, nepravde, nepoštenja i intelektualnog licemjerja. Akademik Pečarić sve to jest. I upravo ta svijest o ulozi intelektualca - koju Pečarić nigdje izravno ne eksplicira, no dosljedno je slijedi – jest ono što okuplja raznorodne tekstove u ovoj knjizi i čini od njih koherentnu cjelinu. Odmah treba dodati da Pečarić pri tome nije intelektualni elitist koji svakodnevicu, previranja u društvu i život svoga naroda gleda s intelektualnih visina, iz kule bjelokosne. Naprotiv, on do kraja uranja u tu svakodnevicu, okuplja, motivira i bodri posustalo hrvatstvo kod svojih kolega akademika i drugih intelektualaca, ali i kod običnog naroda. On bez kompleksa citira usporedo misao kakvog znamenitog suvremenog hrvatskog intelektualca i e-mail koji je dobio od kakvog anonimnog čitatelja. Takav stav logično ga je doveo do toga da stane u obranu Marka Perkovića Thompsona, pjevačke ikone one pučke, narodnjačke Hrvatske. Pečarić je dobro prepoznao da upravo Thompson u svojim jednostavnim ali moćnim stihovima najbolje pogađa hrvatsko narodno bilo, snove i rane, nadanja i strahove hrvatske duše. Jer, budimo iskreno, hrvatstvo danas nema drugog pjesnika osim Marka Perkovića. Posljednji spomena vrijedni stihovi tog žanra iz pera etabliranih pjesnika bili su stihovi Šoljanova ''Vukovarskog arzuhala''. Na Thompsonovu nesreću nisu ga prepoznali kao pjesnika hrvatstva samo Pečarić i narod nego i oni koji ni nakon dvadeset i nešto godina njezina postojanja Hrvatsku ne mogu prihvatiti kao činjenicu. Tako su oni, da upotrijebim sintagmu admirala Domazeta, poput ''vučjeg čopora'' krenuli na Thompsona, a Pečarić u njegovu obranu. U toj gužvi oko Perkovića oni koriste laži, podvale, novinarsko-kolumnističke iscjedke destilirane mržnje, pa i porezno nasilje, a Pečarić samo željeznu logiku, tu i tamo garniranu humorom i sarkazmom. Rezultat je zasad neizvjestan, ali činjenica je da je Pečarić objavio još jednu knjigu, a Marko Perković još jedan album. Knjiga će, vjerujem, naći brojnu publiku usprkos činjenici da Hrvati baš i nisu poznati kao knjigoljupci, dok za album već znamo da je iznimno dobro prihvaćen od domaće publike, a pozicionirao se visoko čak i na nekim inozemnim iTunes ljestvicama. To ohrabruje, ohrabruje činjenica da se kreativna energija dvojice važnih Hrvata nije istrošila u borbi s protivnicima normalne, hrvatske Hrvatske. No ni te protivnike ne treba podcijeniti. Iako im stvarnost stalno dijeli pljuske, Gotovina i Markač su oslobođeni, lijeva vlada pokazuje se katastrofalno nesposobnom i nekompetentnom, majčica Srbija zapinje u pregovorima s EU itd. – oni još uvijek drže gotovo sve poluge moći u ovom društvu. Da nije tako, ne bi ova knjiga izlazila u vlastitoj nakladi niti bi Thompson na HTV-u bio zabranjen pjevač. Stoga i Pečarićeva nepokolebljiva vjera u dokaznu moć logike ponekad djeluje pomalo čak i naivno. Bravurozni su tekstovi u kojima logički raščlanjuje i razobličuje napise i izjave svojih, da tako kažem, starih mušterija poput Stipe Mesića, Slavka i Ive Goldsteina, ali i one s, uvjetno rečeno, desnog krila hrvatske političke i medijske scene kao što su Ivan Bekavac, Ante Matić ili Andrija Hebrang. Valja, međutim, uzeti u obzir da gospođa Logika u Hrvatskoj odavno nema pravo glasa. Ako samo malo pomoli glavu, odmah predsjednik Josipović u njoj prepoznaje ''ustašku zmiju'' kojoj valja satrti glavu, a predsjednik Milanović ''elementarnu nepogodu i zlo'' u crnoj košulji. U knjizi Pečarić ne staje samo u obranu Thompsona nego i drugih koji su se u Hrvatskoj drznuli hrvatski misliti, npr. Ante i Ivice Kostelića, Vlatka Markovića, Zdravka Tomca, Line Červara i njegovih rukometaša itd. Donosi svoja izlaganja s predstavljanja knjiga don Josipa Čorića i Ivana Relkovića te s brojnih predstavljanja vlastitih knjiga diljem Hrvatske, intervjue dane različitim medijima, reagiranja, otvorena pisma hrvatskim institucijama i ono što se događalo oko tih pisama … Sve u svemu, cijeli jedan kompleks tekstova istkanih oko njegova društvenog i političkog aktivizma. Ti tekstovi bez obzira na žanrovsku raznolikost, kao i prisutnost drugih autora osim Pečarića, pričaju jedinstvenu priču, to jest kao da ih vodi jedna implicitna narativna logika iako nije riječ narativnom štivu. To je priča poslijeratne, predugo već tranzicijske Hrvatske na početku trećeg tisućljeća. Priča u kojoj se ničim opravdani apsurd hrvatskog mazohizma nakon ponosnih i pobjedničkih devedesetih pokušava pobijediti logikom matematičara i duhovitošću čovjeka otvorenog životu, uvjerenog da istina i dobro nužno moraju pobijediti laž i zlo. Stoga se može govoriti o stanovitom ozračju optimizma koji izvire iz Pečarićevih tekstova. Njegovi polemični ugrizi nisu otrovni, on nikada ne mrzi, ne zaviruje u tanjure i bračne postelje svojih oponenata, on nema iluzija o njima, ali teško ćete u njegovim polemikama naći i mrvičak mržnje ili zlovolje. Moram priznati da osobno ne uspijevam pronaći tu vjeru u snagu logike i istine, barem kad je hrvatska stvarnost u pitanju. Znam, doduše, da je i sam akademik Pečarić često u ovih posljednjih desetak i više godina padao u svima nama dobro poznati hrvatski očaj, najavljujući čak i da više neće pisati ovakve knjige. Tada bi se bacio na znanstveni rad, često odlazio i u inozemstvo, uglavnom Pakistan. Po naravi nisam zavidan čovjek, ali moram priznati da sam Pečariću katkad zavidio na tim njegovim ''Pakistanima''. Na činjenici da ima jedan prostor po kojom ne mogu vrludati kojekakvi Dežulovići, Mijići, Tomići, Pilići i slični, matematički prostor brojeva i apstraktnih pojmova i geografski prostor dalekog Pakistana kao svojevrsni azil. Ja te sreće nisam, snalazim se samo s riječima, a tu gore spomenuti vedre i oblače. I baš stoga dobrodošao nam je čovjek kao akademik Pečarić, koji kao od šale u predahu između dvaju odlazaka u Pakistan složi knjigu i pitkiju i čitljiviju od knjiga tih nametnika na hrvatskoj kulturi i hrvatskom medijskom prostoru.

Damir Pešorda