Poruka sa jedne od trabakula iz konvoja koja je odaslana u eter i prenesena putem radio postaja. Poruka je glasila„Da Hvar ima timun došli bismo s cijelim otokom“
Imena i prezimena hrvatskih domoljuba koji su u 12 mjesecu 1991 sakupljali pomoć u Splitu za Dubrovnik. Podsjećam da je put u opkoljeni Dubrovnik u listopadu 1991. bio čin potpore Dubrovčanima, ali i izraz bunta zbog okupacije juga Hrvatske i spremnost da se nikome ne preda ni pedalj Domovine. Članice udruge osnovane 1991. i ugašene 1997. napominju da su noseći pomoć braniteljima prije i poslije Dubrovnika prošle i neka teža ratišta od Slavonije do juga Hrvatske te da za taj težak i opasan rad nisu tražile nikakve privilegije i činove. Ističu da su kao i mnoge druge humanitarke, svoj rad financirale same, a ni danas ne traže ništa posebice imajući na umu stotine pravih branitelja koji nemaju činove, a zbog materijalnih prilika jedva prehranjuju obitelj.Dana 1. listopada 1991. godine Dubrovnik je napadnut s kopna, mora i iz zraka, a već 17. rujna iste godine Jugoslavenska ratna mornarica uvodi potpunu pomorsku blokadu grada. U Dubrovačkom akvatoriju se raspoređuju raketne topovnjače iz sastava 9. VPS Boka te na ovom dijelu Jadrana nasilno uvode zabranu kretanja bilo kakvih plovila. Nakon 4. listopada 1991. godine neprijatelj okupiraSlano i na Jadranskoj magistrali presijeca i posljednju vezu Dubrovnika sa ostatkom Hrvatske. U Dubrovniku je u tom trenutku bez vode,struje, hrane i lijekova bilo oko 50.000 stanovnika računajući i izbjeglice iz svih okupiranih dijelova dubrovačke općine. U tim najtežim trenucima dubrovačke povijesti jedinu su vezu sa svijetom uspostavljali brzi gliseri Odreda naoružanih brodova, koji uspješno probijaju pomorsku blokadu i iscrpljenim stanovnicima dostavljaju male količine lijekova, hrane i ostalih sredstava potrebnih za puko preživljavanje. Ipak, te male količine nisu bile dostatne da bi zadovoljile potrebe brojnog stanovništa.Dana 28. listopada 1991. godine trajekt Slavija kreće iz Rijeke na svoj put prema Dubrovniku. Konvoju se 29. listopada u Splitu priključuje i Stjepan Mesić, tadašnji predsjednik predsjedništva i vrhovni zapovjednik oružanih snaga Jugoslavije. Uz Stjepana Mesića na brod Slavija se ukrcavaju i hrvatski premijer Franjo Gregurić te brojni drugi političari, kulturni i javni djelatnici. Tijekom plovidbe konvoju se samoinicijativno priključuju turistički brodovi, koče, jedrenjaci, remorkeri i brojna manja plovila iz svih krajeva Jadrana, pa već drugog dana konvoj broji nekoliko desetina raznih plovila. Kolika je bila želja da se pomogne napaćenom Gradu kazuje jedna Dana 30. listopada noću oko jedan sat u Korčulu uplovljava oko 30 plovila. Dan ranije dubrovački su radio amateri uhvatili poruke JRM u kojima zapovjedništvo 9. VPS Boka zahtijeva zaustavljanje konvoja i pretres svih brodova i plovila. Daljnja plovidba je tekla neometano sve do Elafitskog otočja i Mljetskog kanala gdje je JRM sa svojim topovnjačama zaustavila konvoj. Pregovori s jugo-mornaricom, tijekom kojih su predstavnici JRM tražili da se ostali brodovi i plovila vrate nazad a da Slavija ide u crnogorsku luku Zelenika, traju do kasno u noć. JRM je na koncu popustila, pretresla brodove i dozvolila uplovljavanje konvoja u Dubrovnik.Dana 31. listopada 1991. godine u ranim jutarnjim satima iz dubrovačke luke Gruž u susret Konvoju Libertas isplovljavaju gliseri Odreda naoružanih brodova te nakon pola sata uvode svih 29 brodova, brodica i ostalih plovila u luku u kojoj im je dobrodošlicu poželjelo oko 1.000 stanovnika Dubrovnika. Porukom da nisu zaboravljeni okupljenom stanovništvu obratio se Stjepan Mesić. Nakon dugačkih 30 dana u Grad je stigla toliko očekivana pomoć koja je stanovništvu vratila vjeru i nadu u konačnu slobodu i deblokadu okupiranog Grada.
29.10 s naoružanjem se ukrcavamo na brod Jadrolinije u Splitu koji je prevozio hranu, lijekove, namirnice, ali smo zamoljeni od Mesićevih ljudi da napustimo brod jer će Jugo-oficiri pregledati sve putnike na brodu
Odlazak na prvi opći sabor HDZ koji će se održati 27.2.1990 u dvorani Vatroslav Lisinski, stariji s očalima je prof. Stjepo Kalifo Pavlović prvi predsjednik HDZ u Stonu, Do njega je profesor Ivo Jelić drugi po redu predsjednik HDZ u Dubrovniku, jer prvi predsjednik je bio prof.Pero Beaotović koji je osnovao sportski klub Hrvatska u selo Ošlje, bio prijavljen, i prebijen od milicije. Ja sam tada bio njegov zamjenik. Iza profesora Stjepa Kalifa Pavlović je Ante Glunčić prvi zapovjednik koji je s trinaest ljudi branio gradić Slano. Branili su se cijeli dan od nadmočno Jugoslovenske armije i četnika iz podruma hotela Admiral, a navečer je Ante našao jednu neoštećenu barku u koju se ukrcalo njih dvanaest, jedino se nije htio ukrcati Vinko Konjuh koji je u neprijateljskom okruženju bio 40 dana, preživio je pijući morsku vodu i jedući korijenje.
