Poslije 6-7 godina opet sam posjetio svoj rodni grad – svoj Kotor. Kao i tada - na tri dana. Drugog dana sam se i u gradu i na bazenu Primorca družio sa prijateljima iz školskih dana. Prvo je njih pet, kada su čuli da sam stigao i gdje sam došlo da me pozdravi. Zapravo radi se o većoj grupi prijatelja koji su uglavnom Crnogorci, ali ima i Hrvata koji su svo vrijeme ostali čvrsto povezani. Dvojica su svo vrijeme proveli u Beogradu. Jedan od “Beograđana” mi hvali Josipovića. Naravno, kažem mu da im mora biti dobar kada u Hrvatskoj sprovodi srpsku politiku. Vraćamo se na moje beogradske dane kada su me pokušali spriječiti u doktoriranju, a uspjevali u napredovanju na fakultetu. Bili smo tada često skupa i još se sjeća svih tih priča.
Pričam i o svom odlasku za Zagreb u vremenu kada je Milosević došao na čelo velikosrpskog projekta. Tada sam meni bliske Hrvate pitao:
-Pa vidite li vi što se ovdje sprema.
Nisu vidjeli, ali iz reakcije mi je bilo jasno da oni zbog tog pitanja na mom čelu vide veliko slovo U. Ali godinu dana poslije zovnu me oni telefonom i kažu:
-Joško, sječaš li se Ti kada si nam prošle godine govorio što se ovdje sprema. Gore je nego što si govorio.
Na to će moj “Beograđanin”:
-Joško, I sada je isto tako!
Naravno, politika je uvijek zgodna tema. U jednom momentu će se on narugati (hrvatskom sluganstvu, naravno):
-Pa vi Hrvati jedini primate sa najvišim mogućim počastima “našeg” Nikolića.
-Vidim da Ti je ipak jasno što sam Ti ono govorio o Josipoviću. Ako se malo dulje budeš družio samnom, još ću od Tebe napraviti pravog pravcatog ustašu.
Naravno, to smo prepričavali i popodne na bazenu.
I tada iznenađenje. Kada se birao admiral Bokeljske mornarice oni su razmišljali o meni! Predložio me je baš moj “Beograđanin”. Čak sam kod njih “izgubio” za jedan glas. Našalio sam se kako su protiv mene glasovali svi oni koje sam učio matematiku. Onima koji su bilo protiv smetalo je što sam navodno u Hrvatskoj uveo naziv “Hrvatska Bokeljska mornarica” (to, uzgred budi rečeno, nije točno jer mi imamo Hrvatsku bratovštinu “Hrvatska mornarica – 809”). Ali nekima čak ni to nije smetalo, a da ne spominjem kako oni itekako dobro znaju što sam ja sve pisao. U razgovoru mi postaje jasno da oni smatraju da bi na čelu Morarice trebao biti neki Hrvat, a pretpostavljaju da u Zagrebu može biti pogodna osoba za takav izbor. Zapravo, u svojim tekstovima o Hrvatima Boke uvijek sam naglašavao da ni Crnogorci ni Hrvati nemaju koristi od negiranja hrvatske kulturne baštine u Boki kotorskoj. Očito je to i ovoj grupu intelektualaca - koji zaslužuju divljenje zato što su očuvali svoja prijateljtva u najtežim vremenima – postaje sve jasnije. Svojevremeno sam i njihovom predsjedniku Milu Đukanoviću darovao svoju knjigu “Borba za Boku”. Evo jednog teksta iz te knjige koji pokazuje kakvo je stanje bilo u tim vremenima:
Velikosrbi svojataju i po Španjolskoj
Kulturni Obzor, Večernji list 11. siječnja 1998.
Dobio sam dva pisma iz Boke s kopijom članka: “ ‘Pobjeda’ saznaje: Uručena nagrada ‘Luka Brajnović’ - Nagradu dobio i poznati španski novinar Miguel Delibes iz španskog grada Valadolida”. Karakteristična je prva rečenica ovog teksta: “ ‘Pobjeda’ je nedavno pisala da je u Španiji ustanovljeno visoko novinarsko priznanje koje nosi ime Crnogorca Luke Brajnovića, nastanjenog u španskom gradu Pamploni.” Također sam iz Njemačke dobio pismo velikog hrvatskog pjesnika i mučenika Vjenceslava Čižeka s člankom iz lista “Evropske Novosti” (uredništvo u Beogradu, a pretiskuje se u Frankfurtu) od 26. X. 1997.: “Kako i zašto je ugledna nagrada udruženja novinara Španije dobila ime našeg čoveka. Dobri profesor Luka…”. Tako je na primjeru prof. Luke Brajnovića zorno pokazano koliko je ogroman velikosrpski kompleks hrvatske kulturne baštine. Četristo godina pod turskom vlašću znači za njih i 400 godina bez kulturnog stvaranja - bez baštine, pa taj nedostatak pokušavaju nadoknaditi otimajući hrvatsku kulturnu baštinu. Tako prisvajaju ogromnu hrvatsku kulturnu baštinu Boke kotorske. A profesor Brajnović jest Hrvat iz Boke kotorske. Dobro je poznata činjenica kako su tijekom Drugog svjetskog rata svi partizanski dokumenti i organizacije koje su se odnosile na Boku kotorsku i Crnu Goru govorili o Crnoj Gori i Boki kotorskoj. To se mijenja na kraju rata: ono “Boka kotorska” se jednostavno briše i ostaje samo Crna Gora, da bismo već na popisu iz 1948. godine imali velike pritiske da se sve pučanstvo takve Crne Gore deklarira kao - Crnogorci. Mnogi hrvatski komunisti to su - po partijskoj direktivi - naprasno i postali. Slično je bilo i s ogromnom hrvatskom kulturnom baštinom Boke kotorske. Malo po malo sve je, isto tako naprasno, postajalo crnogorsko. Kotorsko kazalište ili Srednju muzičku školu bi jednostavno premjestili u Titograd. Sjetimo se također televizijske emisije:Crnogorska kulturna baština: Katedrala sv. Tripuna u Kotoru. Nju nisu mogli premjestiti, pa bi je kao i svu drugu hrvatsku baštinu jednostavno proglasili crnogorskom baštinom. A mi bi Hrvati bili šovinisti jer ne želimo priznati da smo - u stvari - Crnogorci. Neki su to naprasno i postali, a za mnoge je “spas” bilo - jugoslavenstvo. U Srboslaviji, kakva je bila tadašnja država, niotkuda nisi mogao očekivati pomoć. Jedino što nam je preostalo bilo je našaliti se na vlastiti račun. Govorili bi: “Sve nam uzeše. Samo neće generala Moškova.”
“Naš čovek”
Naravno, general Moškov je simbolizirao sve one Hrvate iz Boke koji su se borili za NDH ili su kao takvi u drugoj Jugoslaviji predstavljani. Za takve su važila i tri brata Brajnović: jedan je, kao hrvatski vojnik, položio svoj život na oltar domovine, drugog, don Iva Brajnovića su prvo partizani pokušali ubiti u njegovoj župnoj crkvi u Škaljarima, da bi ga ubili u Dubrovniku na otoku Daksi, a treći, Luka Brajnović, urednik časopisa “Luč” (1939.-1942.), te glavni i odgovorni urednik tjednika “Hrvatska straža” (1941.-1944.) je 1945. napustio Hrvatsku i tako spasio svoj život. Upravo Luka Brajnović je “krivac” što se u najnovije vrijeme pokazalo kako ona tvrdnja iz naše šale “Samo neće generala Moškova” nije točna. Međunarodna nagrada za novinarstvo nosi njegovo ime! Preveliki zalogaj za velikosrpsku politiku gladnu hrvatske kulturne baštine. Poznato je kako su svi ti naši ljudi koju su surađivali s hrvatskim emigrantskim tiskom bili u Jugoslaviji proglašavani “ustašama”, kao što je uostalom i sam taj tisak bio “ustaški”. A prof. Brajnović je surađivao s Hrvatskom revijom, Našom nadom, Hrvatskom državom i drugim emigrantskim hrvatskim publikacijama. Bio je prijatelj sarajevskoga nadbiskupa Šarića, koji se poslije rata sklonio u Madrid. S nadbiskupom je i izdao popravljeno izdanje Svetoga pisma za Hrvate u emigraciji. Prof. Brajnović je i pjesnik. O mučeničkoj smrti hrvatskih domoljuba na Daksi, među kojima je bio i njegov brat, prof. Brajnović je napisao slijedeću pjesmu:
Daksa 1944.
Crno je jugo stišalo pluton
i vrisak koralne himne mira.
Nad otokom prijeti se nebo i kiša
slaveći pijanstvo krvava kumira.
Jesenjski zapad, crven, vapi u visine
i dotiče kroz oluju Jadran plavi
i dvadeset i četiri leša
i, uz njih, krvave mrlje na travi.
“Evropske Novosti” istina kažu kako je Luka Brajnović diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ali ne spominju njegov rad u domovini, niti u emigraciji. Jer to bi zaista onda bio čudan neki “njihov čovek”. Oni jednostavno kažu: “Saznajemo da je (…) rođen ovde 1919. godine i da od 1956. živi i radi u Španiji.” U daljem tekstu oni će ustvrditi i slijedeće: “Pre neku godinu posetio je ‘nevestu Jadrana’, pomagao je svojima za vreme izolacije naše zemlje i sankcija protiv kojih se bunio.” Vjerovali ili ne!
Kompleks baštine
Valjda ne treba ni spomenuti kako je on, kao i njegove kćeri, koje su također novinarke, upravo radio na širenju istine o Hrvatskoj i srpskoj agresiji na nju tijekom Domovinskog rata. O tome nam je pričao prošle godine, a i tiskano je u nizu intervjua, kada je, iako teško bolestan, posjetio Zagreb, i kada je primio Spomen-medalju Sveučilišta u Zagrebu. Istina je da je prof. Brajnović 1989. godine zaista po prvi put poslije Drugog svjetskog rata posjetio Hrvatsku i Boku kotorsku. Iako državljanin Španjolske i sveučilišni profesor, ipak je došao, kako nam je rekao - sa strahom. Vjerojatno svjestan kako je možda i njegov brat don Ivo bio ubijen više zbog rada prof. Brajnovića u spomenutim hrvatskim novinama, nego zbog nekakve svoje krivnje. Tekst u (srpskim) “Evropskim Novostima” završava riječima “časnih novinara, kojima je etika i moral iznad svega”. Zaista čudno shvatanje etike i morala. Ali kada znamo od koga to dolazi, i ne mora nas čuditi. Jedan od tih razgovora s prof. Brajnovićem imao sam i ja sam. Tiskan je u Hrvatskom Slovu od 25. travnja 1997. pod karakterističnim naslovom: “Luka Brajnović: Ponosan sam što sam Hrvat iz Boke”. S obzirom na crnogorsko svojatanje prof. Brajnovića navedimo samo slijedeći dio iz tog teksta: “Kad sam polazio peti razred gimnazije, izdavao sam ilegalni mjesečnik “Hrvatski graničar”, koji je čitala sva mladež i preko kojega smo htjeli održati hrvatsku svijest među mladima. Već onda su se u Boku naseljavali Crnogorci i Srbi, pa smo htjeli sačuvati naš hrvatski identitet. Zbog toga sam bio proganjan iz gimnazije. Od izgona spasio me prof. Stjepan Alfirević, brat pjesnika Frana Alfirevića, koji je i sam bio proganjan kao Hrvat.” Da ironija bude veća, ovdje govorimo o novinskim člancima u kojima Srbi i Crnogorci svojataju prof. Luku Brajnovića. A prof. Brajnović je profesor novinarske etike. Kada je bio u Zagrebu u travnju prošle godine održao je predavanje: “Novinarska deontologija”, koje je i tiskano u zadnjem broju “Hrvatske Revije”. A kakva je poruka koja se šalje Hrvatima u Boki svojatanjem jednog uglednog Hrvata još za njegova života. Očito im se pokazuje kako su i oni Crnogorci ili Srbi i to će postati, željeli to oni ili ne! Jer ogromnu hrvatsku kulturnu baštinu Boke velikosrbi mogu prisvojiti samo kroz stvaranje Srba i Crnogoraca - katolika, jer je većina tog spomeničnog blaga u vlasništvu Katoličke crkve. A Hrvati uopće i ne mogu reagirati. Jedino u Boki kotorskoj oni nemaju nikakve svoje organizacije. Svugdje u svijetu Hrvati ih imaju - samo u Boki kotorskoj ne! Teško je i mogu imati. Jer Hrvati u Boki su naseljeni u gradovima. Za razliku od seoskog pučanstva koji dostatno mogu biti neovisni od države, s gradskim pučanstvo to nije slučaj. Oni, jednostavno rečeno, žive od plaće, a lako se može ostati bez nje. A u gradovima lakše je i izlagati ih raznim pritiscima! Zato je njihov položaj teži od položaja drugih Hrvata bilo gdje u svijetu. I zato se oni uopće i ne čuju, niti se mogu čuti. Za njih moramo govoriti mi u Hrvatskoj. Činimo li to dovoljno?
(Ovom tekstu prethodio je tekst: “Zašto Srbi svojataju prof. Luku Brajnovića!? Dom i Svijet, Informativni tjedni prilog za iseljenike, br. 177, Večernji list (inozemno izdanje), 17. studenoga 1997.)
Vidimo na primjeru Bokeljske mornarice da dekroatiziranje hrvatskog kulturnog blaga nije zaustavljeno, ali i to da otpor tome sada možemo naći i u mom Kotoru. A to je doista nešto što raduje. Pri tome treba znati da Crna Gora još uvijek ima velikih problema jer je dobar dio pučanstva još uvijek prosrpski orijentiran. Ali ipak su u mnogo boljoj situaciji jer im na vlasti još nisu doveli Velikosrbe. Itekako se moraju toga čuvati. Primjer smo i mi tu u susjedstvu: porazili smo Srbe u ratu i to tako da je sam Milošević svoje izjednačio sa zečevima, pa imamo ipak vlast koja sprovodi (dapače glavna su poluga) Velikosrpski Memorandum 2.
Svima je jasno koliko je bio u pravu moj “Beogradjanin” kada je govorio kako se u Srbiji ništa nije promjenilo od vremena kada sam ja otišao. (Zašto i bi kad im Josipović and co. predstavljaju nositelje velikosrpskog projekta?)
Ipak je meni, koji sam potpisao dvije knjige o Thompsonu, bilo sjajno kada sam po povratku video slijedeci tekst:
Mitomanski Srbi prisvajaju sve hrvatsko: 'Thompson i Mamić srpskog su porijekla'
Opasno je i svojatanje još jednog velikog hrvatskog znanstvenika, Ruđera Boškovića. Jer to je samo nastavak stare srpske strategije označavanja Dubrovnika njihovim gradom. Kako u moderno vrijeme oružjem nisu uspjeli u takvoj nakani, sada i dalje pokušavaju falsificiranjima povijesti. Ruđerov otac Nikola, kažu naši susjedi, Srbin je koji je prihvatio katoličku vjeru. Samo zbog toga ga mi Hrvati svojatamo, poručuju nam 'preko grane'.
Autor: A. K.
|
Dnevno.hr, 29. srpnja 2013.
|
Srpski narod zagađen je mitomanskim predajama, a sklonost falsificiranjima povijesti, ali i obiteljskih stabala, imaju i danas. Na stranu žestoka bitka za Nikolu Teslu, gdje svatko ima svoje adute, a najjači su, objektivno gledajući, američki, ali Srbima nije strano svojatanje i današnjih Hrvata. Tako gotovo komično zvuči da Srbinom prozivaju Marka Perkovića Thompsona, pjevača koji im je možda i najveći trn u oku. Ali bitno ga je hitno 'posrbiti'! 'Hrvatski pjevač nacionalističkih, pa i ustaških pjesama, Marko Perković Tompson porijeklom je Srbin', kaže srpski etnolog i povjesničar Božidar Kljajević. Na listu Hrvata srpskog podrijetla zalutali su i šef Dinama Zdravko Mamić, i jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika Ruđer Bošković kojeg su čak smjestili u kategoriju 'srpskih velikana'. Sklonost glazbenoj okupaciji pokazuju i s Oliverom Dragojevićem, za kojeg također tvrde da je srpskog porijekla. Čovjek bi pomislio da im nedostaje glazbenika, a ne da pjevaljki imaju i na izvoz.
Opasno je i svojatanje još jednog velikog hrvatskog znanstvenika, Ruđera Boškovića. Jer to je samo nastavak stare srpske strategije označavanja Dubrovnika njihovim gradom. Kako u moderno vrijeme oružjem nisu uspjeli u takvoj nakani, sada i dalje pokušavaju falsificiranjima povijesti. Ruđerov otac Nikola, kažu naši susjedi, Srbin je koji je prihvatio katoličku vjeru. Samo zbog toga ga mi Hrvati svojatamo, poručuju nam 'preko grane'.
Iako na prvu loptu sve ovo djeluje kao bezopasno trabunjanje petparačkih povjesničara, treba znati da su Srbi svoju državnost izgradili falsificirajući povijest. Kosovska bitka na sam dan događaja završila je 'neriješenim' ishodom, ali odmah nakon toga srpski velikaši stupaju kao vazali u turskoj vojsci. De facto je to značilo gubitak državnosti, ali Srbi dan danas slave tu bitku kao nešto veliko.
Nije za nespomenuti da mitologiju razvijaju i u posljednje vrijeme. Tako, ako se pita i neke službene srpske izvore o bombardiranjima 1999. godine, ispada da je srpska vojska gotovo najurila NATO snage. Čak postoji i fascinantan popis aviona koji su srušeni. Na njemu je i jedan B-2 Spirit, pojedinačno najskuplji avion na svijetu s cijenom od dvije milijarde dolara po zrakoplovu, apsolutno nevidljiv radarima. Kojih SAD ima ukupno samo 20, i svaki ima svoje ime. No, Srbi su ustvrdili kako su ga srušili te da je pao u Hrvatsku, a da je naša Vlada na mjestu pada napravila umjetno jezero, da prikriju gubitak. Srpskim mitomanima nije zasmetalo ni to da je svaki pojedinačni Spirit snimljen nakon bombardiranja Srbije.
Bilo kako bilo, Srbi tvrde da Mamić pripada staroj srpskoj 'porodici' iz istočne Hercegovine. Na upit srpskog novinara zna li Mamić pravu istinu o svom podrijetlu, etnolog je rekao kako ne vjeruje, s obzirom na njegov stav o Srbima u Hrvatskoj. Spomenuo je 'problem' kojeg je predsjednik Dinama nedavno imao s ministrom Željkom Jovanovićem, kojega je optužio da 'ima krvna zrnca koja pretežu na onu stranu koja mrzi sve hrvatsko'. Povjesničar zato mudro zaključuje 'Mamić ne zna ili ne želi da zna sve o svom porijeklu'.
Srbi su se zaigrali i oko rodoslovnog stabla Marka Perkovića Thompsona. Kažu da potječe od Perkovića - stare srpske obitelji iz istočne Hercegovine. Ne smeta im prisvajati ni Olivera iako se on poslije devedesetih javno zarekao da njegova noga nikad neće kročiti u Srbiju.
Zanimljivo je da Srbi pokušavaju posrbiti sve one koji su im malte ne poručili da s njima ne žele imati posla. Mamić se doduše, voli pohvaliti pokojim svojim prijateljem Srbinom, ali kad je stani-pani, ne bira riječi na njihovi račun, kao u slučaju Jovanović.
Tako su me Srbi iznova razveselili i podsjetili na jedan tekst, koji sam želio uvrstiti u neku od svojih knjiga, a i ne znam jesam li ili ne.
Napisao ga je R. Horvat (HRSvijet, 05. 02. 2012. /
Hrvatska javnost je podijeljena oko većine toga što dolazi s istoka. Takva je situacija kad je u pitanju politika, povijest, kultura, jezik i mnoge druge teme. Međutim, izgleda kako su "sede glave nebeskog naroda" uspjele pronaći temu oko koje će većina Hrvata ipak uspjeti pronaći zajedničku riječ.
Naime, u video zapisu koji slijedi pogledajte izjave srbijanskih "sedih glava" koje tvrde kako je Blažena djevica Marija bila etnička Srbijanka, a da je sam Isus Krist, po majci bio Srbin.
Međutim, moguće je i kako u ovoj prosudbi griješimo. Čini se izvjesnim kako bi se dio hrvatske javnosti, pogotovo političke elite, i oko ovog pitanja moglo solidarizirati sa svojim uzorima "tamo daleko". Kad su se već mogli solidarizirat po pitanjima: jugoslavenstva, srpsko-hrvatskog jezika, srpskog podrijetla Ive Andrića i Ruđera Boškovića ili progona hrvatskih branitelja koji su se drznuli braniti svoje domove - zašto se nebi složili i sa ovom najnovijom nebulozom "sedih glava nebeskog naroda"!?
Neki manje poznati detalji iz povijesti "nebeskog naroda"
Neobično je da naši ljudi ne znaju za takvu “srpsku povijest”. O tome ja akademik Josip Pečarić pisao u knjizi “U Boki kotorskoj svaki kamen govori hrvatski”, Zagreb 2004. Str. 254.:
"Tako je još Miloš S. Milojević napisao 1872. godine srpsku povijest Odlomci istorije Srba i jugoslavenskih zemalja u Turskoj i Austriji. Spomenimo neka poglavlja: Tragovi nekadanjem življenju Srba u Indiji i življenja srpskog u Africi, O starim Kinezima i njihovom sudaru sa Srbima, O Srbima u Italiji, Dolazak starih Elina i Rimljana u srpske zemlje itd. Tako doznajemo: “Ime Srbin mnogo je starije od imena Sloven” (str. 107). Tu možemo naučiti o Sibirskoj Srbiji, u Mesopotamiji osnovaše Novu Sarbarsku (Srbiju), pa se vjeruje da su Srbi “zidali vavilonske kule”.
S. I. Lazić će u knjizi Srbi u davnini, Zagreb, 1894. Tvrdi da su Srbi narod “ u kojem se i sam Hrist rodio” (str, 232), a u svojoj Kratkoj povjesnici Srba će reći “ neki vele, da je i sam Aleksandar Veliki bio Srbin” (str. 11).
Spomenimo još Baltičku Srbiju, Dansku Srbiju, Srpsku Galiju, španske i portugalske Srbe. Srbi su vodili teške borbe u Engleskoj, gdje im je ubijen kralj Raško, protiv Karla Velikog, naselili su Italiju, Rumunji su porimljeni Sebi, a Bugari su Srbima u Bugarskoj nametnuli samo svoje ime, itd.... itd. .."
Sve je u duhu poznate srpske pjesme (beogradski politički list "Srbski Narod", br. od 25. ožujka 1944.):
Nebo je plave srpske boje
A u njem stanuje srbski bog.
Oko njega anđeli srpski stoje
I služe Srbina boga svog!
Josip Pečarić
