srijeda, 16. studenoga 2011.

BOŽO ŠARE OSNIVAĆ I PRVI RATNI ZAPOVJEDNIK STONSKE SATNIJE ALI I RATNI ZAPOVJEDNIK GRADA STONA


                                         14.6.1990 poklonio sam gospodinu Tokić ovu pušku



Tko su ljudi za koje tvrdite da pripadaju tom kriminalnom lobiju?

Tvrdim da je u ovom ratu veći neprijatelj bio onaj iza nas, nego onaj sprijeda. Sada je prava situacija da se govori o udbaško-kriminalnom lobiju, tko su ti ljudi, na kakav su način uništavali i kako žele dalje uništavati ovu zemlju. Bio sam zapovjednik Stona do 6. prosinca '91., dok je i bio glavni rat. Ante Bilić postao je zapovjednik obrane Stona tek nakon 6. prosinca '91. Kada je vidio da će se rat dobiti, udbaško-kriminalni lobi uključio se kroz razna mjesta u zapovjedništvima. Od onda su oni stvarali borce, stratege i generale. Mi smo morali šutjeti jer je bila bitna hrvatska država, trpjeli smo jer se nije imalo dovoljno kadra, potencijala, oružja. Dok smo mi ratovali, taj je lobi na sve institucije postavio svoje ljude koji rade pod patronatom suda, policije, inspekcija. U mom slučaju jedan od takvih ljudi je Luka Bebić. Još kada je bio ministar obrane Bebić je s Jambom dolazio i jeo kod mene. Računi se ne bi podmirili, a s druge bi strane slali inspekcije, policiju... Znao sam kako radi taj tim. Za prve su me izbore. opet ponavljam, optužili da švercam oružje. Janko Bobetko je izdao naređenje da se to ispita, bio je tu i Nojko Marinović i ostali klan o kojem bi se mogle knjige pisati, zašto su nastali, što su radili kroz rat, kako su postali generali...

– Kako ste Vi doživjeli ta događanja?
Ja sam u ljeto 1991. nabavio oružje iz Amerike i već smo 10. lipnja '91 organizirali Stonsku satniju. Bili smo dio 116. dubrovačke brigade i vodio nas je pokojni Miljenko Bratoš. Toga ljeta gledali smo i kako u Ston dolazi oružje, kako se dio izravno ukrcava na srpske brodove, dok se drugi dio vraćao preko Prapratnog u Ploče i kasnije za Bosnu. Ustanovili smo kasnije da je cijeli plan išao gore, od vrha, i već se tada osjetila sprega srpsko-hrvatsko-muslimanskog kriminalnog lobija. U momentu, kada je Grad trebao pasti, 6. prosinca '91., iz Dubrovnika su maknuti svi hrvatski zapovjednici.
-Kako mislite maknuti?
Neke su pobili, kao Sinišu Tkaleca, Zdenka Baričevića, sada pokojnog Perkušića. Bratoš je već prije bio maknut.
Tada su čudni ljudi došli na zapovjedna mjesta i od tada se zatire svaki trag 116. brigadi. Kada spominjem čudne ljude, mislim i na Nojka Marinovića i na političare, Pera Poljanića i Miljenka Šikića. Ljudi koji su se ograđivali od Crne Gore, od župana Šprlje, Luke Korde, sada grade bratstvo i jedinstvo s njima. Tvrdim da su dubrovačke nekretnine, zlato, novac i ostale vrijednosti, još onda s brodovima završavale u Zelenici. Treba pogledati gdje je sve to završilo i gdje je danas Pero Poljanić konzul. U Crnoj Gori!

Broj komentara: 18:

  1. SAMO ĆE NAS ISTINA OSLOBODITI!

    U Stonu 14.4.1990 organizirano preko HDZ djeluju OSRH,HOS-e,ZNG


    Miljenko Bratoš, Siniša Tkalec (HSLS) i Stjepan Tokić (HDZ), kao i Velimir Dilber, Božo Čurćija, Božo Miljanić (HSP) dogovaramo jedinstvenu obranu jer smo čuli i na terenu vidjeli da se Srbi naoružavaju. Prvi naš kamp se nalazi u Papratnom a oružje iz BIH donosi Ludvig Pavlović. Osim toga povezujemo se s I.V iz Trebimlja koji radi u ONO i DSZ u Dubrovniku. Naoružavanje Srba i Jugoslovena saznajemo od Hrvata koji se kreću na trebinjskom i crnogorskom podrućju, sve informacije analiziramo i "ozbiljne" stavljamo za narednu sjednicu vanstranačkog vijeća, u kojemu sjedi i profesor Srbin s radnim mjestom u Dubrovniku. Na sjednici prisustvuje i Ivo iz Poluganja (kasnije zapovjeda konaovskom satnijom. Sve je riješeno, osnovat ćemo stonsku satniju, satniju ZNG u Dubrovniku i konaovsku satniju, po mogučnosti će nam se pridružiti i MUP (Marijan Klemo iz Stona, Ivo Brbora iz Slanog). Obavijestili smo i povjerenika i zamjenika povjerenika (Luka Bebić, Velibor Kikerec), i 10.6.1991 osnivamo stonsku satniju!

    OdgovoriIzbriši
  2. Za zapovjednika Stonska Satnija smo imenovali Bože Šare, zamjenik brat mu Neđo Šare iz Dola, drugi zamjenik Teo Barkiđija iz Stona, zapovjednik prvog voda Ante Glunčić iz Dola, zamjenik Vice Škrabo iz Dola, uzeli smo brojeve naše civilne odjeće i obuće i nakon par dana dobili smo vojne uniforme bivše jugoslovenske vojske s šahovnicom na kapi na rukavu košulje i bluze je velikim slovima bilo amblem OSRH..postrojavanje je bilo ujutro u sedam sati u Mali Ston ispod velikog zida, Božo Šare nas postrojava i čita pismo ministra Luke Bebić...od uglednih gostiju sudjeluje Ante Parađik i zet fra Duke koji spavaju i borave kod Stjepana Tokić iz Dola. Satnija broji 127 ljudi, poslije postrojavanja u Božinom restoranu Korona,Mali Ston priređena je obilna većera od morskih plodova a poslij kolaći i sve su to pripremile kuharice iz Stona, Malog Stona, Zamasline Klonštara...s Lidijom Kralj iz Stona

    OdgovoriIzbriši
  3. Ante Parađik je podijelio pištolje tipa: Mauzer i Bereta",s dva okvira, nisu svi dobili, dobili su tek formirani zapovjednici i zamjenici stonske satnije, kao i zapovjednici vodova ali i Stjepan Tokić...
    Imenovana je ekipa koja će posjetiti generala Janko Bobetko koji se odmarao u ljetnikovcu u Kuni, otok Pelješac. Na čelu ekipe je Stjepan Tokić iz Dola Ante Glunčić, Vinko Konjih iz Dola, Vinko Franković oz Ponikava, Meštrović iz Kune...došli smo do ljetnikovca Kuna, a čuvaju ga vojni policajci JNA, dio ekipe ne želi ući, iako smo imali dogovoren sastanak preko sina generala Bobetko (Ivan Bobetko u predsjedništvu HDZ. Dvojica su ponijeli i pištolje ali su nagovoreni da im to neće trebati ali i da nam i zatreba male su šanse da bi itko od nas izvukao živu glavu, pištolje smo ostavili kod našeg čovjeka koji nas je vozio a auto parkirao uz spomenik NOB-a, jer ljetnikovac je bedem s prikrivenim mitraljeskim gnijezdima oko kojeg šetaju vojna policija JNA. Ulazimo a u srcu i duši nemir, jedino Stjepan nas sve zajebava i zove pogrdnim imenima...

    OdgovoriIzbriši
  4. Došli smo kod generala Janko Bobetko, pričali o svemu i svačemu, slušali njegove priče (supruga iz Dubrovnika), i onda ga je Stjepan upitao: "Generale, imam formiranu vojsku za braniti domovinu, došli smo kod vas da se stavite na čelo HV, jer od vojnih stručnjaka nemamo nikoga osim Neđo Šare ali i on je masu toga zaboravio...
    Popijte bičerin do kraja i gubite se van! Popili smo rakiju i gledali da što prije izađemo, jedino ga je Stjepan gledao u oči čvrsto zategnuta lica i promrsio:"Smeće"

    Dva mjeseca poslije ovoga događaja dolazi nam suvonjav čovjek koji se jedino predstavio Stjepanu, a ostale gledao kao ološ, saznali smo da se zove Nijaz Batlak, i da je došao iz Amerike. Drugi dan je razglasio da traži hercegovce, bosance, imoćane, šiptare, sanđaklije za prijem u svoju vlastitu postrojbu: Daiđina postrojba! Nekolicina Šiptara koji su čistili ulice u Stonu, dio stonske satnije, momci iz Hutova, Trebižata, Imotskog, Vrgorca, muslimani iz Bosne i Sanđaka formirali su satniju. S Nijazom je jedino smio razgovarati Stjepan i nitko više. Mržnja i gađenje prema daiđi ali i njegovim vojnicima je rasla iz sata u sat, iz dana u dan i onda jedno poslijepodne dok je daiđa gradio novi logor na Čepikuće (osnovna škola Trnovica), u prvi logor u Papratnom upala je večina stonske satnije, trojicu stražara svezali i malo nabubrežili (Teo Barkiđija) srušili i zapalili logor i otišli. Poslije podne je daiđa došao kod Stjepana i toliko su vikali jedan na drugoga da se krv ledila u žilama. Daiđa je htio isto s cijelom satnijom to napraviti i kod Bože( dvorana kraj pošte u Stonu), ali poslušao je Stjepana i povukao se.

    OdgovoriIzbriši
  5. Vojni komplex Kupare napadaju četnici iz Trebinja s Ivanice. Vod iz Dola s Antom Glunčić, Stjepan Tokić, Vinko Konjuh, Dragan Konjuh...od dest sati ujutro do predvečer se bore za vojni hotel Kupari, za to vrijeme gradonačelnik Dubrovnika Pero Poljanić pregovara s Vučurevićem u Trebinju. Stonska satnija odlazi u pomoć i konaovskoj satniji na Gruda (Velimir Dilber s konaovcima se odupira Crnogorcima), uzimamo telekomunikacijski centar Rota na Pelješcu, dio stonske satnije sudjeluje i u akciji MALE BARE kod Ploća. Tkz JNA iz aviona baca paukovu mrežu, pogodili smo jedan vojni avion (pilot ruski pukovnik Aleksa Aleksej. Miniraju se ceste od Čepikuća - Trebimlja, Orahov Dol-Brsečine, glavna cesta prema Dubrovniku na više mjesta: Doli-Banići, Banići-Slano, Klonštari-Zamaslina...zapaljena je tvornica Dalmacijabilja u Dolima, automobili odveženi, kuće s oznakama HDZ HRVATSKA HSP išarane, ograda uništena, psi otrovani...osnivamo seoske straže

    OdgovoriIzbriši
  6. Ludvig Pavlović iz Posušja donosi njemačke šmajsere, garonju-M-53, M-47 i 48, puno talijanskih bombi ali i partizanskih iz W2 (odvidaš i onda kapslu detonatora udariš o kamen i odmah bacaš). Sve oružje je očistio od hrđe i oprao u nafti ali i podmazao Stjepan. Oružje je krio ispod stana veterinara u Dolima (zgrada zadužbine Mihanović) a dijelio po potrebi. Naime jedan dan mu je došao predsjednik HSLS iz Dubrovnika i tražio oružje ali kada su popili kavu i zamezili, spustili su se po oružje ali imenovanog je bilo strah to oružje sa sobom nositi jer se bojao SUP-MUP. Kako je policija, zapovjednik Marijan Klemo bila bez viška oružja, i pričuvni sastav se naoružavao preko Stjepana. U samome početku dio Stonske satnije se mijenjao za oružje s policijom, tako kada bi policija išla s položaja mijenjali su se s pripadnicima Stonske satnije, ja sam uvijek imao isto (policajac Jozo Dilber iz Tomislavgrada je uvijek bi svoje oružje dao meni a drugi dan bi mu ja to oružje očišćeno vratio..IZ AKCIJE U AKCIJU.... Najgore je bilo kada smo išli izvan dubrovačke općine, tada nismo imali M-72 i M-73, neko njemačke šmajsere koji su bili više nego odlični za blizinu do 150 metara...

    OdgovoriIzbriši
  7. MINIRANA CESTA BRSEČINE-ORAHOV DOL

    Kada je Vice iz Topolo otišao dignuti cestu u zrak, mine nisu reagirale, više puta je dizao i spuštao i okretao upaljač za elektronsko paljenje, ali ništa. Grla su nam se od straha osušila, jer dolje nekoliko kilometara niže nalaze se hrvatska sela i grad Slano. Upalio sam motor i velikom brzinom došao u Ston, obavijestio sam Božu Šare Klemu...Klemo šalje četvoricu policajaca, jedan od njih moj prijatelj od Ive Vatović najstariji sin, znao sam i ostalu trojicu iz viđenja, momci su tada otišli i nikada se više nisu vratili, čuli smo da se satrani gusjenicama tenkova tkz JNA. Tenkove sam s lisačkih rudina vidio poviše Brsečina, do mene dolazi Ante Glunčić iz Dola i s 13 pripadnika stonske satnije odlazi u Slano, iz Slanog su pobjegli svi, pa i policija. Jadranko Buško tromblonima je uništio dva transportera i oštetio tenk, tako da su dobili malo vremena da uđu u Slano, zatvorili su se u hotel Admiral, a već deset minuta kasnije u grad ulazi četnički kamion s vojnicima, iskaču iz kamiona i kundakom puške razbijaju staklo na kiosku za novine, nekoliko rafala i padaju, i onda cijeli dan traje epopeja hrvatskih dragovoljaca, pripadnika stonske satnije. Ante Glunćič nije ni dan danas dobio status hrvatskog branitelja iz domovinskog rata, a cijeli hotel Admiral je satran do donjih temelja, jer su u podrumu bili hrvatski vojnici. Slano su napustili kasno navečer, naime Ante Glunćič je našao neoštećenu plastičnu barku u koju se ukrcalo njih dvanaest, jedino je u Slano ostao Vinko Konjuh koji se nije predao četnicima, nego je pio morsku vodu i jeo korjenje...

    OdgovoriIzbriši
  8. RATNA ORDINACIJA STON


    Zvali smo je ratna bolnica i njoj su ordinirali dr. Liburio Polanda dr. Gordana Švaljek, dr.Antonela Gverović, dr. Duško Družijanić i njegova supruga Mira Družijanić, rođena sestra Ranko Primorac. Bilo je i komičnih situacija (Pošli smo na teren, Stjepan cijelu noć nije zbog boli u čeljusti spavao, a trebali smo ujutro na teren,Stjepan sam sebi vadi zub nožem da ne bi išao kod zubara Duška Družijanić, zub kutnjak mu je pukao u korijenu i oblila ga krv i gnoj iz rane, isprao je ranu rakijom i krenuli smo...

    OdgovoriIzbriši
  9. 1.10.1991 Četnici, tkz JNA i Šešeljevi dobrovoljci
    Crnogorci uz pomoć tenkova, transportera i aviona napadaju Čepikuće, još u devetom mjesecu su danonoćna mitraljiranja i raketiranja iz aviona, topovski plotuni s brodova i dalekometnih topova iz Trebinja...razmišljamo da li dignuti asfaltiranu cestu između Dola i Banića (Lončarice) vidimo iz Banića veliku kolonu ljudi, srećemo prve i pitamo ih što se događa, ali nitko nema vremena puno objašnjavati, svima se žuri prema Stonu ili Neumu. Sreo sam jednog poznanika (Ante iz Majkova), govori mi da mu je obitelj otišla u Zagreb dva tjedna prije i da je on sam ostao. Pitam ga da li je vidio gostioničara Ante Dedo iz Slanoga, govori mi da ga nije vidio... ljudi prolaze kraj nas: "Automobili, traktori, motori...jedino što sam saznao da fratri iz Slanoga nisu krenuli nego su odlučili ostati. Stojeći kraj ceste, nijemo promatram kolonu koja je samo jedna crna točka u daljini. Stajali smo još dvije ure, i onda sam rekao Đuri Mage iz Dola:"Diži cestu"! Ali okretanjem električnog upaljača nije usliedio onaj meni poznati zvuk grmljavine, prišao sam bliže i vidio da su detonatori izvađeni iz mina. Došao je Vice i donio druge detonatore s brzogorečim štapinom, postavio je na sva mjesta i kada smo vidjeli da tenkovi kreću od Banića prema Dolima, zapalili smo fitilje i nakon deset minuta, cesta više nije postojala.Manji dio stonske satnije, daiđini dragovoljci prije tri mjeseca minirali su cestu poviše Čepikuća, naime gore se radio vodovod a bageri su napravili pristojne rupe i kanale kroz koje su položene cijevi ali i sve vrste rezanog čelika, željeza, starih bicikla, komada od starih auta...u svakoj rupi dimenzija 1x1x0.50 postavljen je plastični eksploziv, i detonatori s brzogoručim štapinom, štapin se provukao kroz šuplje cijevi od vode i tako ostavio uz cestu, koja je vodila prema staroj hercegovačkoj cesti (Trevimlja, Ravno, Stolac, Trebinje), istina u blizini je uvijek bio netko od naših ljudi (koji si zatrpavali cestu). Prolazili su traktori, kamioni iz Srbije i Šumadije s svinjama, vojni kamioni....jednom sam vidio da su dva đipa stala i onda se vratili unatrag nekoliko stotina metara i onda počeli voziti krajevima ceste dok su vojni oficiri gledali kako to izviđaći rade. Istina da nam je svima srce brže kucalo, zbog bojazni da što ne otkriju, ali nisu ništa otkrili. 30.9.1991 cijela kolona traktora i privatnih kamiona vozio je u cik cak vožnji, ali opet se ništa nije dogodilo, pratili smo uh i upisivali neke podatke, i na osnovu njihova ponašanja shvatili da će njihov napad veoma brzo uslijediti. Dobili smo informacije da je u svim srpskim opčinama proglašena opća mobilizacija, tako da su mladi ljudi iz BIH bježali k nama a stariji ostajali kod kuće i motrili kretanje njihovih jedinica, sada sam sto posto znao da će nas napasti na Čepikuče i o tome sam obavijestio daiđu. Sada je samo trebalo u pećine poviše ceste postaviti naše ljude i oružje a to je bilo najteže. Jer dignuti jedan puškomitraljez uz skoro okomite stijene je bio podvig a gdje municija, hrana, a skoro su svi i pušili..

    OdgovoriIzbriši
  10. 1.10.1991 u poslijepodnevnim satima,gledamo kako tkz JNA šalje izvidnicu od 6 ljudi, nij ne diramo, hodaju ispod nas njuškaju...čujemo ih kako motorolom obavještavaju kako je sve čisto i smiju se strašljivim ustašama, pričaju o junačkim podvizima svojih đedova...čekaju glavninu, vojska se njihova pokrenula, veći dio je došao na minirano područje i onda se otvorio pakao, ruke, noge,glava...bez tijela su letjele oko nas...to je nemoguće opisati, pucali smo i kada smo vidjeli da bježe, Hrvati su prestali pucati, ali Šiptari, Sanđaklije...su i dalje nastavili...to je najstrašniji i najgori trenutak u mojem životu, ne bi više volio da mi se to ponovi za sve blago svijeta. Četnici i JNA bježi, bacaju šinjele, oružje, u trku skidaju bluze...ali Šiptari i Sanđaklije im naplačuju zločin prema njihovim obiteljima na Kosovu, Sanđaku...sjećam se jednoga (Krasniči) radio je kao slastičar u Slano, svaki put bi vrisnio kada bi nekoga od neprijatelja sustigao i pogodio...u tim sam se trenucima znao upitati: "O Bože, da li je ovo moguće, da li je ovo ružan san...i taj san sanjam preko dvadeset godina, bježim što dalje od toga mjesta, misleći da ću pobjeći, ali to zlo mi je uvijek pred očima, da li u hrvatskoj ili u BIH...

    OdgovoriIzbriši
  11. Četnici i JNA bježe prema hrvatskom selu Ravno

    Ušli su u nekoliko hrvatskih sela uz granicu, nemaju milosti prema nikome(predsjednik HDZ Bubalo živ otopljen u kanti za krabljenje-topljenje svinjske masti, nemaju milosti prema nikome, ubijaju sve životinje, pljačkaju i pale kuće, tenkovima prelaze preko kuća. 2.10.1991 odmazda slijedi i prema Hrvatima u hrvatskoj, dižu 14 aviona koji mitraljiraju, raketiraju, bacaju napalm smjesu uz probijanje zračnog zida na malim visinama, dobijam poruku od dr.Franje Tuđman da ne smijemo pucati na avione, strašno, zvoni nam svima u glavi. Na cesti kod ulaza u Ston (benzinska pumpa), raketiraju dvojicu hrvatskih branitelja na cesti (Stanko Jurić policajac i Šare treći brat po starosti, koji ima gostionicu kod vulkanizerske radionice a u kući Maškarić, naredio sam da se iz 2 puškomitraljeza 12.7mm puca na avione, pao je avion kojim je upravljao Aksentijević kojeg traže tri helikoptera JNA, avioni se dižu na puno veće visina ali i dalje raketiraju i mitraljiraju, ranjavaju i ubijaju...

    OdgovoriIzbriši
  12. U zraku je svakih pola dana po 14 aviona, kako su izgubili dva aviona(Aleksa Aleksej i Aksentijević) više ne lete toliko nisko ali i dalje iskaljivaju bijes, u Stonu je raketiran hotel Zagreb. 2.10. 1991 Stijepo Beatović u crvenom autobusu vozi gardu na bojište, nadlijeću nas dva aviona i onda smo vidjeli da se dižu i obrušavaju, Stijepo je otvorio sva vrata i mi iskačemo iz autobusa koji je još u vožnji, skotrljao sam se niz oštro kamenje prema Bistrini i razderao obje noge, jedva su mi prijatelji zaustavili krv, jedan gardist iz Hutova blata (od veterinara iz Hutova), vozi u dom zdravlja Ston, uz lokalnu anesteziju doktorica Antonela Gverović i doktorica Gordana Švaljek mi šivaju rane (dokument u ratnoj ordinaciji Ston) i daju poštedu, ali nemam vremena i poslije šivanja uz zgražanje dr.Duška Družijanić, odlazim ponovo na teren. Ante Glunćič, Stjepan Tokić, Vice Škrabo, Vinko Konjuh, Braco Radinković...uspinjemo se uz skoro okomite visove poviše Čepikuća( tri visoke pećine, na jednu se popeo Mađar iz Orebića, na drugoj smo bili mi a na trećoj momci iz Neuma (veterinar Krešo Rebac iz Trebižata i njegov vod, te večeri čuli smo jaku eksploziju na platou gdje je bio Mađar, ujutro smo saznali da im je ispala bomba i aktivirala se...Vračali smo se s položaja na heliodrom poviše Dola, kako nisam mogao brzo hodati kao Glunčić i ekipa(razderana noga), išao sam polako i onda je autom naišao gostioničar Kralj iz Stona koji me povezao, ali dva aviona su nas počeli mitraljirati kod Smokovljana, opet smo iskakali obojica, kada su otišli, dovezao me do heliodroma poviše Dola i tu ostavio. Naime tu je bio skoro cijeli sastav stonske satnije, osim njih bila je i pričuvna policija Ivana Pavlović. S toga mjesta je Ante Glunčič s 13 momaka krenuo u obranu Slanoga, prvi put nisam s njima išao jer se zbog ozlijeđenih nogu ali i nekoliko popucanih šavova nisam mogao popeti u kamionet, osim toga Vinko Konjuh mi je izbacio desnu nogu kojom sam se zakvačio za unutrašnjost kamioneta i otišli su smijući se, vidjevši da sam pao na leđa...grrr

    OdgovoriIzbriši
  13. Na heliodromu poviše Dola su dvije kuće, jedna s jedne strane ceste, druga s druge strane ceste, u kamenoj kučici s lijeve strane ceste bio je stožer Stonske satnije, unutra je bio Božo Šare i dvije tajnice. Ušao sam unutra jer mi je trebala municija 7.9 za garonju, ponio sam samo prazne redenike, misleći kako ću unutra popuniti redenike, što popiti i pojesti, ali Božo me s vrata obavijestio da su dobili dojavu s Rote da u našem pravcu leti 14 aviona mig, na brzinu sam u bluzu natrpao metke i kako su se đepovi objesili, pridržavajući ih izetio sam van, prešao sam cestu a onda čuo poznati zvuk aviona. Nisam znao što ću prije učiniti da li leći uz cestu ili nastaviti dalje, vidio sam Ivana Pavlović (policajac u mirovini), kako se diže iz zaklona i meni viče:"LEZI", osjetio sam jak udar u lijevu nogu i bez moje volje poletio na zemlju. Kraj mene sam čuo kako meci iz aviona udaraju i kameno tlo, komadići kamenja su me udarali kroz vojnički šinjel i zabijali se u tijelo, ali od silnog straha nisam osjetio bol. Ne znam koliko je to trajalo, ne znam koliko su dugo nadlijetali, ali znam da sam u sebi izmolio više očenaša i kajanja za sve moje grijehe i propuste nego sam to izmolio u cijelom životu, usta su mi bila suha a srce grozničavo udaralo. Avioni su otišli a ja sam ostao ležati na zemlji, čuo sam glas jednoga od policajaca (Marko iz Metkovića, sada navodno zapovjednik policije u Slano), kako me imenom doziva, nisam mogao odgovoriti, komentar drugih policajaca je bio: "Nikakvo čudo da je mrtav, onoliko su metaka i dodatno raketu istresli blizu njega"! Pomjerio sam se i skočili su da mi pomognu, naime Marko iz Metkovića je doživio nezgodu od mene:" Još u devetom mjesecu, dok smo istovarivali municiju i granate na Čepikućama, nadletili su nas avioni i počeli mitraljirati, kako se Marko uvukao u grm kupine i ostao tamo, ja ne znajući kada su počeli meci letjeti oko mene, skočio sam na grm kupina i tamo me dočekao mekan pad, Markova leđa"! Nedavno me Ante Glunčić obavijestio da Marko zapovjednik policije iz Slano i dan danas ima velikih problema s leđima, Marko ako ovo pročitaš, znaj da nije bilo namjerno, nisam se veselio ni kada je Vinko Konjuh ostao u Slano, pijući morsku vodu i jedući korijenje da bi preživio.

    OdgovoriIzbriši
  14. Policajac Marko ali i ostali policajci su mi pomagali da prijeđemo tih 5-6 kilometara. Poćela je padati noć ali zločinci u zraku nisu mirovali, iz velike visine bacali su napalm smjesu na borovu šumu, sve je oko nas gorilo, sreća je bila da smo taj dio borove šume prošli. S obližnjeg brežuljka vidjeli smo most na Bistrini, Marko i Ivan su mi iskidali nogavicu hlaća, i nitko od njih nije mogao vjerovati da sam s takvom nogom toliko pješačio, zamotali su mi nogu čistim zavojem ali zbog zgrušane krvi u čizmi i noga je naglo otekla, nisam čizmu više mogao obuti, pred sam izlaz na cestu na Bistrini dočekao nas je Neđo Šare koji je tražio da mene ostave i da će mi on pomoći a da se oni vrate na položaj, ali kako, procijedio sam kroz zube, kada je samo policajac Marko sa mnom bio pet dana i jedva je i on hodao jer je bio neispavan. Došli smo u tvornicu za preradu školjki i uzeli drvenu barku, meni su pomogli da uđem a oni su veslali. Kada smo došli do "Otok Života" primjetili smo neprijateljski brod, sakrili smo se kod otoka života dok se brod nije udaljio prema Bijeljevici a onda svom snagom su oni veslali, jer je bura bila prejaka, tako da smo umjesto odredišta Luka, pristali u Hodilju, po mene je došao dr.Duško Družijanić i odvezao me u svom novom golfu u ratnu bolnicu Ston, ne sjećam se koliko je obrada trajala ali znam da sam na stolu zaspao, probudila me doktorica Antonela Gverović i rekla da se moram obrijati i okupati a da ne kvasim zamotane rane. Doktor Duško Družijanić me dovezao u hotel Zagreb i dobio sam sobu koja je bila prije nekoliko dana raketirana, pitao sam se gdje mi je supruga i dvoje djece, naime kada sam pošao na ratište, rekli su mi u kriznom stožeru da će se za njih oni pobrinuti, ali sada kada sam prvi put od njih razdvojen, želio sam ih naći, nakon brijanja i kupanja, donji veš i čarape mi je donijela apotekarica iz Stona (Stapić ili Stepić, udana za moga kolegu po struci, veterinara Jozu Stepić iz Stona...dobio sam i dvije kutije duvana, tko mi je sada bio ravan, još da su moji uz mene....

    OdgovoriIzbriši
  15. Legao sam na meki krevet hotela Zagreb, kroz vanjske zidove su se vidjele zvijezde ali i avioni koji su i dalje letjeli, usnuo sam a onda me probudila grmljavina iz automata iz bliske blizine, netko je kratkim rafalima pucao dolje u hotelu i uzvikivao izdaja, izdaja, izdaja...zgrabio sam pištolj, ubacio metak u cijev i skočio s kreveta ali zbog ozljeđene noge pao sam na pod. Nekako sam se digao i u ćarapama sišao niz stube, dolje u predvorju hotela stajao je Božo Šare i ponovo je odjeknuo rafal, uz napomenu, sve ću vas pobiti. Kada sam sišao dolje, rekao sam Boži:"J... mater koji ti je ku... da me budiš u ovo vrijeme, nije rekao ništa, okrenuo se i otišao. Dolje na sjedalicama sjedili su momci koji su bili na minobacačima (naime imali smo 10 minobacača ali momci na Gromači nisu šest dana dobili ništa za jelo i piće), i povukli su se zajedno s naoružanjem. Rekao sam im da probude kuhara i recepcionera da im da nešto za jelo, jer ako imaju prognanici ukusan obrok, zašto nemaju hrvatski dragovoljci. Zamolio sam jednoga od njih da mi donese čizme, ali sam ih teškom mukom obuo, pošao sam u tri sata u noći tražiti moju obitelj, vani je bilo još ljudi koji nisu mogli spavati, i pitao sam njih ali nitko mi nije znao reči, gdje su moji, ali sam saznao da su četnici ulovili Ante Dedo iz Slano s oznakama HOS-a na majici, zgrozio sam se u sebi, znao sam što ga čeka, znao sam da ga čekaju najgore muke koje nijedan civilizirani čovjek osim četnika ne poznaje, produžio sam dalje i sreo jednu divnu gospođu iz Stona, dva sina su joj bila u vatrogascima. Ona mi je rekla da zna gdje su moji, odvela me u stonske zidine, a kada se spustiš nekoliko skala na daskama je ležala moja supruga i dvoje djece, nisam ih htio buditi, vratio sam se u hotel.

    OdgovoriIzbriši
  16. Cijelu noć sam se okretao po krevetu, što od boli, što od nerazumjevanja situacije. Uvijek sam situaciju unaprijed snimio i adekvatno se suprostavio, ali sada sam bio blokiran, mozak je tražio odgovor moje duše ali ništa pametno mi nije padalo na pamet. Ujutro sam se rano probudio i sjeo u kafić prekoputa hotela Zagreb, naručio sam kavu i kokakolu, nakon pola sata naišao je Ante Glunćić i Jadranko Buško iz Stona, pitam ih kako je bilo u Slanome, Ante Glunćić plaće i govori:"Stipane, izgubili smo Vinka"! Pitam gdje je pao, Ante govori da je živ i da se nije htio ukrcati s njima u barku, i da je ostao živ u Slano, a u Slano su bili četnici i tkz JNA. Saznao sam da se barka zbog velike težine (12 ljudi i naoružanje) prevrnula da su još morali pomagati po jakoj buri i jednome momku iz Sarajeva koji je bio u ekipi a nije znao plivati, da se ne udavi. Popili su po duplu rakiju i otišli se presvući. Pošao sam u stonske zidine u kojima su boravili prognanici. Još iz daleka, primijetila me moja kćerka Amalija, koja je vikala:"Mama, mama..tata je živ i poletjela meni u zagrljaj, došla je i supruga sa sinom Josipom u naručju...takve stvari se ne zaboravljaju, takve stvari traju cijeli život.... Vidio sam da žena u ruci drži jednu štrucu kruha i teglu medam pitam je, zašto nije djeci kupila druge hrane, odgovara mi da je novac (10000 DM) ušila meni u mudante, a mudante sam skinio i ostavio u vreći za smeće u mojoj sobi u hotelu. Šepajući sam otišao i uzeo stare prljave mudante, unutra je bio novac, spas za moju obitelj. Cikeli dan smo bili zajedno, za 100 DM dobio sam puno dinara koje nismo mogli potrošiti a i hrane u trgovinama nije bilo dovoljno jer opskrba je bila neredovita, most na Bistrini je dan-noć bio zasipan bombama,raketiran i mitraljiran, tako da stonski trgovac (kuća uz zgradu policije, sin mu bio dragovoljac u daiđinoj satniji) je morao po noći voziti hranu za snabdijevanje trgovine. Jedino je gospođa Marija (sin Dubo i Ivica) apotekarica Stapić ili Stepić žena veterinara Joze kojem sam bespravno radio na terenu, kao i nadstojnica časnih sestara iz Posušja pomagali mojoj obitelji. Naime zamolio sam nadstojnicu časnih sestara iz Posušja da moja supruga i djeca spavaju kod njih, rekla je da mogu, ali bez mene. Rekao sam da ću se ja snaći ali su mi oni bitni, i nakon petnaest dana spavanja u vlagi stonskih zidina moja obitelj je dobila pravi krevet i skrb. Navečer sam došao u moju sobu ali unutra su bili prognanici, kasnije sam saznao da su Vukovarci koji su bili u Dubrovniku, ali kada je Dubrovnik napadnut došli su u Ston. Okrenuo sam se i otišao, tu večer sam spavao u stonskim zidinama na daskama na kojima je moja obitelj provela 15 dana, dva betonska bloka a preko njih pontižele i dio odjeće i velika deka su bili sav moj namještaj. Opet nisam mogao cijelu noć zaspati.

    OdgovoriIzbriši
  17. DAIĐIN STOŽER U STONU

    Cijelu noć sam se vrtio na daskama aki nisam mogao zaspati, u usko hodnik stonskih zidina uvijek netko ulazi i izlazi, probudiome dolazak dugog iz Konavala i još dvojice njegovih prijatelja kojima je uspjelo pobječi iz Cavtata. Od njih sam saznao da su četnici ubili šjor Ivu iz Cavtata, pripadnika i dozapovjednika konaovske satnije, da su u logor otjerali sve viđenije Hrvate i Hrvatice, među njima moje prijatelje i kumu Bebu Stanislavu Banović-Pistor. Saznao sam da je s četnicima bio i surađivao Aco Apoloni koji je prije rata zagovarao dubrovačku republiku s osloncem na istočnu hercegovinu i Srbiju. Koliko sam u tom trnutku bio ljut na sebe, što govno nisam ubio, dok sam za to imao vremena. Naime s tim hrvatskim otpadnikom sam se kačio i prije rata, uvijek bi počeo svoju priću ali je nikada nije meni mogao prodati, prodao bi je nekolicini kukavica koji bi sve odobravali što bi on govorio. Ali kada bi mu ja podastrijeo atgumente, onda bi prelazio u verbalni sukob, jednom sam mu na Stradunu razbio nos i dao mu nogu u guzicu, ali sada sam bio toliko ljut na sebe da su mi nokti popucali koliko sam stezao pušku. Ljut i iznerviran dočekao sam jutro i odlučio potražiti daiđu, policajac Jozo Dilber iz Tomislavgrada mi je pokazao novi stožer koji je sada imao u Stonu, a uz to mi je rekao da jeon unutra i da će mi dva policajca koji su pred vratima reči da on nije tu. U sredini Stona među starim kućama sam primjetio dvojicu policajaca kako stoje pred vratima, pošao sam ali kako mi je i Jozo rekao: "Zapovjednik nije tu"! Za mene je i gurnio sam cijevi puške vrata. Unutra za stolom je sjedio Nijaz a jedna plava cura je kopala po nekim papirima, dok je kćerka policijskog zapovijednika Kleme od "staroga" dobijala naređenje kakvu će mu kavu donijeti. I meni jednu, doviknio sam u prolazu. "Što je blento", tko te pustio unutra"? Sam sebe, odgovorio sam. Onda je on počeo o ustroju i zapovjedima koje je on postavio i bla...bla...bla...rekao samu mu:" Ne seri, dobro znaš da to za mene ne važi, ako si Boži i ekipi utjerao strah u kosti meni nečeš. Počela je svađa između nas dvojice, plava cura je izašla vanka, onda je on meni svašta govorio u lice ali i ja njemu...svađu je prekinio Ilija iz Opuzena koji se došao prijaviti u daiđinu satniju. Dobro se sječam njegovih riječi: Stari, ja sam Srbin, ali ovo je i moja domovina, i branit ću je s istim žarom kao da je i vi branite, dajte mi oružje. Stari ustaša, samo sam mu ja vidio papire je bio najmlađi oficir dr.Ante Pavelić, pogledali smo se, ja sam se osmijehnuo a daiđa me pita:"A što ti veliš, Stjepane"? Odgovorio sam:"Daj mu"! Kada je on s puškom i municijom otišao, daiđa me upitao kada se mislim vratiti u postrojbu, rekao sam mu da pita doktore kada će me pustiti i da mi je pun k... injekcija koje sam svaki dan morao primati. Počeo se rugati da ne znam hodati ni po putu i da su me pregazili avioni...zato si i ti premijestio stožer s Čepikuća u Ston, odgovorio sam mu na odlasku.

    OdgovoriIzbriši
  18. PLATO U SREDIŠTU STONA PUN JE DUBROVČANA


    Kada sam iz daiđina stožera došao na mali plato ispred pošte, srećem masu poznanika i prijatelja iz Dubrovnika, rukujemo se, govorimo o momentalnoj situaciji, što napraviti i učiniti...dok sjedimo za stolom prilazi nam dr.Jure Burić predsjednik hrvatske kršćanske stranke za Dubrovnik, primaknio sam stolicu i s mukom ustajem, dr.Jure je vidio da mi je zamotana noga i pita, što mi je, kratko sam mu ispričao priču, govori mi može li pogledati rane, skinio sam zavoj: "Strašno" bio je njegov komentar, jedan je prijatelj otišao u apoteku i donio nekih lijekova i zavoj i osobno mi je dr.Jure previo nogu, uz napomenu da moram pod hitno otići u veći centar. Napisao mi je na nekom papiru-hypermangan i objasnio kako ću ga koristiti, ali za takvo korištenje koje je on rekao, trebalo je imati kupaonicu i kadu. Naime trebao sam u mlaku vodu staviti na vrhu noža toga hipermangana i onda donji dio nogu uroniti u taj pripravak, ali ja sam bio sretan da imam gdje leći. Da sam imao auto, otišao bi u Metković ali nisam. Rastao sam se od njega i od drugih meni dragi ljudi i šepajući krenio posjetiti moju obitelj, na glavnoj cesti srećem Barovića, Bebeka, Branka Žderić iz Metkovića, pitaju me kako sam jer su čuli da sam ranjen, nisam mogao s njima dugo razgovarati jer je sirena ponovo objavila zračnu uzbunu, trg je naglo opustio, osim mene i nekoliko mačaka nigdje nikoga. Idem u pravcu dvorišta samostana časnih sestara, vidim moju kčerku gdje se igra s jednom časnom sestrom Agnacijom Hrvatica iz Crne Gore. Čuju se explozije, zločinci sada istresaju svoj smrtonosni teret po stonskim zidinama, a jučer sam prošao kraj mitraljeza montiranog na vojnom kamionu, na kojem su bili Frane Franković iz Ponikava i prof.Mamić iz Stona, zašto on nije ovdje, gdje treba biti, a daiđa mi govori da drži sve u rukama, a drži on moj k.... u rukama, on se došao četnicima iz drugog svjetskog rata osvetiti i to svojski radi ali na kraju će ceh platiti cijeli narod, izbjeglice, prognanici, djeca, starci, starice...problijedio sam od muke i nemoći ali već mi je kčerkica Amalija bila u rukama i u naručju.

    OdgovoriIzbriši