Pjesma Miri Barešiću: "Hrvatska Borbena Elita"

Pjesma Miri Barešiću:
"Hrvatska Borbena Elita"

Bože dragi, što bi s nama bilo
Kada bi se guslit zabranilo,
I kada nam pjevat ne bi dalo,
Junaštvo bi u zaborav palo.
Ljude more raznorazne brige,
Zaborave brzo na podvige
I na svoju borbenu elitu
Što je cilom dokazala svitu
Da potlačen ne bira sredstava
Kad mu silom uzimaju prava.
Robovanje za junaka nije,
Junak nije povijene šije,
Jer ti ljudi izvanrednog dara
Ne podnose tuđeg gospodara.
Nek' ih pjesma otme zaboravu,
Ja im kličem: Bili ste u pravu!
Čast je meni,i to neću kriti,
Pjesmom ću ih ovom pozdraviti:

Zdravo da ste naši vitezovi,
Zdravo bili,hrvatski sinovi
Diljem lijepe naše Domovine
I daleke nesretne tuđine,
Po tamnicam' ,kao i slobodi.
Ovaj pozdrav u Španjolsku hodi,
Tamo leži devet nam mladića,
Desetina Mire Barešića.
Svi su oni hrabri i odvažni,
Za Hrvatsku dosljedni i snažni.
Vjera nek' je jača od čelika,
Za svoj narod umrijeti je dika.
Tu nikada nema dvoumljenja,
Odreći se svih životnih htijenja;
I slobode i mladosti drage,
Jurišati svi na barikade
S kojih dušman ubija Hrvate:
Ambasade i sve konzulate.
Treba pazit, treba napadati,
Pa nas iz njih neće ubijati,
To su špilje vučje u tuđini,
U njima su udbaši Jugini.
To su legla zmijska za Hrvate
Što skrivaju zločince poznate,
Jedan od njih general po činu,
Svu podršku uživa Titinu.
Taj otpadnik crnogorskog roda,
Srbizmu se velikome proda,
Po zadatku tih srpskih đelata
Na tisuće smak'o je Hrvata,
Zato primi desetak ordena
Za zločine poratnog vremena.
U Švedsku ga namjerno poslali,
Za zakone njihove su znali
Koje mogu za se koristiti,
U tuđini Hrvate ništiti.
Po Europi padaju poznati
Na sve strane naši emigranti.
Jednom na put mladići stadoše
Što Jugine imaju pasoše,
Kolijevke su primorske Hrvatske,
Slavnog roda s obale jadranske.
Dobrovoljno javiše se prvi
Taj zločinac da plati u krvi:
"Rolovića mi ćemo smakniti,
Za zločine pravedno kazniti!"
Smjelo naprijed,Miro Barešiću
I Anđelko sa njim Brajkoviću!
Pištolje su dobro podmazali
I naboje u cijevi im dali,
Još dosta ih u rezervi ima,
Dovoljno će biti udbašima.
Obojica svoj zadatak znadu,
Treba pravo ić' u ambasadu,
Udbaša je puno kao pasa,
Ubijat ih-nema drugog spasa.
Rolovića slike razgledaju
Da ga dobro odmah prepoznaju,
Da zločinac ne bi im umaka,
Njega ubit, odluka je taka.
Čim su stigli jugo-ambasadi,
Krvnika su odmah prepoznali.
"Sad ćeš platit prokleti tirane
Za sve žrtve i hrvatske rane!
Smak'o si nas pedeset tisuća,
Sad ćemo ti prošišati pluća,
Padaj dolje, nećeš se dizati,
Hrvat mora dušmane brisati
Jer drugoga izlaza nam nema,
Uništenje Beograd nam sprema.
Vijest se odmah štokholmska raznese,
Jugina se ambasada trese,
Hitci pršte,povici se čuju,
Za Hrvatsku borci uzvikuju.
Policija sa svih strana stiže,
Al' od vrata ni koraka bliže,
Dok hrvatski borci im ne kažu:
"Ne trebate nama stavljat stražu,
Prijatelji vama su Hrvati,
Švedsku ćemo uvijek poštivati."
S policijom mnoštvo novinara,
Senzaciju pravu svjetsku stvara,
Još dva nova viteška imena
Hrvatskoga roda i korijena.
Svezani su ali podvikuju
Da narodi cijelog svijeta čuju
Tko Hrvate ubija i mori,
Dok se Hrvat za slobodu bori.
Našoj borbi neće kraja biti
Dokle svoju nećemo dobiti
Nezavisnu Hrvatsku Državu,
Na narodnom povijesnome pravu.
Cijelom svijetom podvici se čuju,
To svezani borci podvikuju,
Dva hrvatska sina za slobodu
Žrtvuju se svojemu narodu.
Sve novine slikama prenose
Kako borci hrvatski prkose,
Na sudu se dugom hrabro drže,
Sa onima što im se pridruže.
Udbaši su milijune dali
Da bi druge u zatvor strpali,
Četvoricu još hapse mladića:
Stojanova, Klemu, Mikulića
I četvrtog Ivu Vujčevića.
Osude su teške i sramotne,
Za dvojicu prvu doživotne.
Svi se drže k'o da idu kući,
Cijelo vrijeme Hrvatskoj kličući,
Osuđene suborci gledaju,
Pomoći im odmah planiraju,
I pod cijenu života se mora
Svoju braću spasit iz zatvora!

Trojica se u zadatak dala:
Prvo ime Rudolfa Prskala,
Drugo ime ovog je junaka;
Mladog borca Nikole Lisaca,
A treće je našeg hrabrog sina,
Sa Kupresa Tomislav Rebrina.
Odluče se rujna petnaestoga
Spasit braću zatvora švedskoga,
Sedamdeset druge, vrućeg ljeta,
Ne može nam nitko da zasmeta.
Za braću smo svoju kadri mrijeti,
I zrakoplov švedski zauzeti,
Zrakoplovne kompanije SAS-a,
Pustit će ih, nema drugog spasa.
Sedamdeset i sedam putnika
S četvoricom zračnih prijevoznika,
Svi će morat sa nama umrijeti
Ako nam se ne daju uvjeti.
Cijeli svijet je opet na nogama,
Svjetski problem hrvatska je drama.
Švedska vlada donosi odluku
Izlazeći Hrvatim' na ruku,
Četvoricu k avionu vodi,
U redu je, Bože nam pomozi.
Tad se braća izljube pred svima,
Potekle su suze putnicima
Sa kojim su ti borci Hrvati
Prijateljstva počeli sklapati.
Na rastanku toplo rukovanje:
"Oprostite za naše smetanje,
Mi smo borci hrvatskog naroda
Kojemu je zgažena sloboda,
Kojeg Srbi uništiti žele,
Da nas zbrišu i svijetom rasele.
Zamislite sada, vi Šveđani,
Da vam ovo čine Norvežani.
Kakva sredstva koristili ne bi
Da bi život zaštitili sebi!
Cijeli švedski narod pozdravite,
Pozdrave im naše izručite.
Ne bojte se, budite veseli,
S vama borci hrvatski su smjeli.
Ako dođe do zračnog napada,
Ne možete nastradati sada.
Među borcim' himna se zaori
"Lijepa naša" za koju se bori.
Da je ovo zrakoplov Hrvata,
Sa Jugom bi sad došlo do rata,
Na Brijune bombe bi bacili
I krvnika staroga ubili.
Skoroga će dana i to biti,
Jugu ćemo mi prepoloviti,
To se mora sprovesti u djelo,
Svakom svoje - naše je načelo.

Tko bi nama podršku pružio,
Tko li bi se s nevoljnim združio,
Svatko svoje interese gleda
I pomoći pokorenim ne da,
Koliko je u svijetu naroda
Kojima je zgažena sloboda,
No nikome opasnost ne prijeti
Ko Hrvatu od Srba prokletih,
Da možemo sad u Albaniju
Da imamo tamo garanciju
Da nas oni neće izručiti
Ili možda ponovo kazniti.
Albanija, zemlja prijatelja,
Kojoj treba biti ista želja
Da se sruše zidovi Jugini,
Sa Kosovom da se ujedini.
To je zemlja prastarih Ilira
Kojim Srbi tu ne daju mira.
Ali druge sad ne može biti,
U Španjolsku moramo letiti.
Svi Španjolci poznaju Hrvate,
Da u svojoj domovini pate,
Španjolci nas neće izručiti
A neće nas ni strogo kazniti.
Pozdravljamo mi španjolske ljude
Da hrvatskim borcima ne sude,
Da ih puste skoro na slobodu
Da nastave borbu svom narodu,
Svoje borce, svoje vitezove
Sad Hrvatska kao nikad zove:
"Vi sinovi moji ne klonite,
Već ustrajno borbu nastavite,
Vraćajte se s puškom izdaleka,
Vas svezanih ruku majka čeka!
Skidajte mi lance i okove,
Domovina Hrvatska vas zove.
Dušmani me gaze pola vijeka,
Hrvatica majka na vas čeka.
Brišite mi oči uplakane,
Vidajte mi moje teške rane
Koje dobih za svojim narodom,
Godinama čeznuć' za slobodom,
Gledajuć' vas po svim zatvorima
Prepuštene srpskim zločincima,
Gdje vas tuku i mukama muče,
Moje srce za vama prepuče.
Pozdrav svima tamo u tuđini,
Svi ste istog roda, moji sini.
Nebom ću vas svojim zaklinjati,
U tuđini nemojte ostati!"

Vi mladići madridskog zatvora,
Hrvatska vas nagraditi mora,
Zasluge su već velike vaše,
Suzbili ste zloglasne udbaše,
Pravi borci s borbom ne prestaju
Niti kada oružje skidaju.
Dok se svoje domognu slobode,
Nove bitke za Hrvatsku vode,
Pozdravlja te majka iz daljine,
Barešiću Miro,hrabri sine
U tamnici španjolskoj daleko
Ljubim tebe Brajković Anđelko,
Svu po redu braću pozdravite,
Hrabro mi se junaci držite.
Hrvatski su vaši ideali
Za koje ste sebe žrtvovali,
Hrvatska vam neće zaboravit,
Dok je bude,ona će vas slavit.
Dok Hrvatskoj odriješe se ruke
Podignut će borcim' slavoluke,
Al borba se mora nastaviti,
I Hrvatska sva osloboditi,
Jer slobode nema bez žrtava,
S borbom ćemo ostvariti prava,
I udarac smrtni Jugi dati,