Nacionalno nesvijestan narod ne može ni izroditi nacionalno odgovorne političare: U 1. svjetskom ratu, onako porobljeni i nepismeni, možda i nismo mogli biti u stanju, ali kako objasniti ovakvo današnje stanje kada smo svi postali jako pametni...- toliko pametni da većina nas ne poznaje osnove svoje narodne povijesti, i stoga ne može ni imati viziju nacionalne budućnosti, kao osnovi vitalnog i svekoliko naprednog družtva? Hoće li nam se morati (i moći...?) dogoditi novi Stjepan Radić, koji bi nas politićki
opismenio i osposobio za izazove koji su pred nama?
PORTAL HRVATSKOG KULTURNOG VIJEĆA
M. Kovačević: Hrvati su imali vojsku, ali je im je nedostajala politika
Okrugli stol „Hrvatska i Prvi svjetski rat", Hrvatsko slovo, 26. listopada 2014.
Rat je društvena pojava, kojoj se može prilaziti s više različitih stajališta pa na njega drukčije od trgovaca gledaju etičari, a od etičara opet bankari, od njih pak industrijalci,
a posebice nasuprot njima vojnici i široki slojevi pučanstva. Sve su to pitanja na koja se različito može gledati tek iz perspektive slobodnoga naroda, čiju okvirnu slobodu nudi samo njegova državna nezavisnost. Hrvati su ušli u Prvi svjetski rat bez državne nezavisnosti, premda je jedan dio hrvatskoga teritorija u određenoj mjeri čuvao državnopravne elemente stare hrvatske državnosti pa je primarna zadaća hrvatske politike trebala biti da rezultate tog svjetskog sukoba iskoristi za uspostavu vlastite državnosti. Druga nevolja hrvatstva sastojala se u razdijeljenosti nacionalnoga teritorija i državnopravnom statusu unutar Austro-Ugarske. Dok su Hrvatska i Slavonija, na čelu s banom i Saborom, imale poluneovisan status, Dalmacija je bila carska pokrajina, a BiH je unutar Monarhije imala poseban status. Hrvatska i Slavonija pripadale su ugarskom dijelu Monarhije, Dalmacija je bila u sastavu austrijskoga dijela, a nad BiH se protezao neki vid zajedničkoga protektorata Beča i Pešte.
Upravo zbog te neriješene državne cjelovitosti, sa stajališta hrvatske državnopravne tradicije, Hrvati doista nisu imali posebne razloge podupirati opstanak Monarhije, čiji se car, a ujedno i hrvatski kralj, nije pridržavao svojih obveza iz sporazuma s Hrvatskim državnim saborom.
Bez obzira na tako nepovoljno stanje, politika je trebala znati kako su to bili zadani okviri međunarodnog poretka. Realnost se trebala očitovati u hladnom prosuđivanju nacionalnih probitaka, a ne samo zabog nagodbene nepravde u emotivnoj protimbi Beču, što nažalost nije bio slučaj i s hrvatskom politikom, koja je manje-više lutala u potrazi za zaštitnicima ili pak odbijala svaki mogući kompromis s jačom stranom, koja bi u datom trenutku mogla prevagnuti na hrvatsku stranu. Iz toga općeg košmara i kaosa potječe vjerojatno i hrvatska politička naivnost te opće političko nesnalaženje, što je na kraju rezultiralo potpunim gubitkom državnosti. Za razliku od madžarske politike koja je nesposobnost hrvatske političke elite rabila za promicanje svojih probitaka, vješto pritom koristeći pravoslavnu zajednicu i njezinu sve jaču nacionalnu komponentu srpstva u otporu protiv hrvatske državne afirmacije, ali i austrijske prevlasti, Austrija se, odnosno Bečki dvor, nisu znala poslužiti svojim hrvatskim saveznicima.
Otklon od monarhijskih okvira
Otklon hrvatske politike od monarhijskih okvira stvarao je preduvjete za realizaciju ideja velikosrpske politike, a hrvatski pokušaji da svoje nekadašnje ilirstvo i južnoslavjanstvo realiziraju u kulturnu
nadmoć na Balkanu nije samo otvarao put srpskoj državnoj ideji, nego je ta ideja zaživjela u pravom smislu tek onda kad su se Hrvati 1905., zahvaljujući svojim "naprednjacima", odrekli vlastite nacionalne individualnosti. Takvo društveno ozračje na vlast je dovelo hrvatsko-srpsku koaliciju, koja je, unatoč ratu, praktično vodila hrvatsku politiku tijekom njegova cijeloga trajanja, a iz te se koalicije nije ništa drugo moglo ni roditi osim srbijanskoga velikodržavlja. Bez obzira na različite poglede na rat, zadaća je hrvatskoga vladajućeg sloja trebala biti promicanje i zaštita hrvatskih nacionalnih probitaka. Oni su u prvom redu mogli biti razrađeni u nekoliko inačica - jedna u slučaju opstanka Monarhije, koja bi zajamčila ujedinjenje hrvatskih zemalja i preustroj Monarhije u već najavljivani trijalizam, što je trebalo značiti da uz Beč i Peštu, Zagreb s Hrvatskom postaje treći stup Monarhije. Druga pak inačica morala je imati razrađen plan hrvatske budućnosti u slučaju raspada Monarhije i pobjede sila Antante u ratu.
Ona je, na već proklamiranim načelima Willsonove deklaracije, trebala realizirati pravo naroda na samoodredbu te zaštitu cjelovitosti hrvatskih zemalja.S obzirom na hrvatsko političko vjerovanje u Srbiju, povijest se realizirale bez hrvatskoga sudjelovanja, osim udjela u pomoćnoj ulozi statista, kao izručitelja vlastite suverenosti srbijanskom kralju. Kad je pak riječ o uređenju Monarhije na načelima trijalizma, treba naglasiti kako su već kod prve najave preustroja protiv njega odmah ustali Srbi, što je jasno izrazio srpski zastupnik u Bosanskom saboru Milan Srškić, poručivši Hrvatima kako su Srbi za dualizam. Tako se srpska politika stala na stranu Madžara, a protiv Hrvata. Frankovački pak pokušaji da artikuliraju samostalno hrvatsko stajalište očito nisu bili dovoljno politički snažni pa su i zagovornici trijalizma u Beču zdvajali da ih Hrvati, kao glavni nositelji možebitne treće jedinice, nažalost ne podupiru. U slučaju pak pobjede u ratu, Monarhija se zbog stabilnosti na jugu, a ne više zbog simpatija prema Hrvatima, moralo preustrojiti. Nositelj te državno-pravne ustrojbene jedinice bio bi onaj nacionalni element koji bi najviše jamčio njezinu opstojnost i svekoliku sigurnost na jugu. Koliko god bio tragičan zbog ljudskih žrtava i patnje, rat je ipak kao prijelomni svjetski događaj bio i prigoda za jačanje pojedinih značajeva, a određenim je narodima pružao mogućnost da dozriju u toj teškoj životnoj školi.
Krivnja političara
Kako su Hrvati na svim bojištima pokazivali junaštvo bez premca, stjecali su udivljenje pretpostavljenih časnika i suboraca, što je otvaralo mogućnosti za ustrojavanjem Monarhije na trijalističkom temelju. Time bi napokon mogla biti ustrojena i obnovljena povijesna hrvatska državnost. Nu, da bi se to dogodilo ipak je trebalo promijeniti zapušteni nacionalni misaoni sustav, čije su izravne posljedice bile potpuna zapuštenost nacionalnoga javnoga i političkoga života, što je izravno vodilo negaciji hrvatske državnosti.
Krivnja pak za naše neuspjehe leži u nedovoljnoj kakvoći tadašnjih hrvatskih političara, što je rezultiralo neuspjesima na svim poprištima narodnoga života. Podlogu pak da se Hrvatska podvrgne srbijanskom kralju tadašnja politička elita pronašla je, kako je to još Pilar naslućivao, u općem nazadovanju, koje se očitovalo nezavidnim položajem hrvatskoga gospodarstva, ali i društvovnosti, prosvjete, stranačkoga i političkog života. Nepovoljno gospodarsko stanje, nedostatak industrije, a time i industrijskoga radništva onemogućavao je razvoj većih organizacijskih sustava. Srednjega pak posjeda gotovo da nije ni bilo, a veleposjednici su uglavnom bili strani aristokrati ili bogataši te neznatnije odnarođena hrvatska aristokracija. Iz takve se vlasničke strukture nije mogao razviti srednji sloj, koji je posvuda bio nositelj nacionalne državnosti, a interesi nadnacionalnoga vlasništva nisu mogli biti sukladni hrvatskim probitcima. Ono nešto malo obrta je nazadovalo, jer se hrvatski obrtnik zadovoljavao sitnicama, pa je razvoj, koji za sobom vuče mnoštva različitih i organiziranih skupina stagnirao. Tadašnji je hrvatski obrtnik, nakon maloga podizanja proizvodnje, računao samo na njegovo održanje pa je i zato u cjelini stagnirao, što se na široj razini očitovalo nedostatkom ambicija da napornim radom, izgradnjom organizacije i poboljšavanjem metoda i uvjeta rada poveća svoj pogon, čime bi proširio nacionalne i državotvorne mogućnosti.Obrtna izobrazba ili obrtničke škole bile su manjkave, jer se nisu umjele snaći u praktičnoj razini i potrebama hrvatskoga obrtništva. Zato su pak odgojale cijeli niz specijaliziranih obrtnika i umjetnika, ali ne i organizatora te poduzetnika, koji su nositelji nacionalnoga blagostanja, a organizacijski opremljeni za upravljanje državom i njezinim sustavima.
Nedostatak visoke trgovine
U trgovini su pak Hrvati još gore stajali. Bili su zastupljeni tek u najnižem stupnju trgovačke organizacije - kao krčmari, sitničari i manji trgovci. Što se više išlo na trgovačkoj ljestvici to su bili zastupljeniji nehrvati pa su zato velike zarade odlazile u ruke stranaca, koji su vrlo često radili svjesno protiv hrvatskoga interesa.
Nedostatak visoke trgovine povlačio je neizravno i nedostatak međunarodnih veza, ali i sposobnih ljudi koji bi trgovačka umijeća po potrebi mogli ubrzo prilagođavati diplomatskim vještinama toliko potrebnim za državnu afirmaciju. Socijalna organizacija bila je također vrlo slaba. Ona je počivala na stotinjak godina starim i tada već prevladanim i jednostranim socijalnim doktrinama, pa se u političko odlučivanje o vlastitoj sudbini nisu mogli uključiti široki socijalni i narodni slojevi.Iz navedenih podataka nije teško zaključiti kako u prijelomnom trenutku hrvatski narod nije imao svoga istinskoga vladajućeg sloja. Aristokracija, koja je u prvoj polovici 19. stoljeća bila vodeći sloj, potpuno je ispala iz narodnoga života, a u vrijeme Prvoga svjetskog rata bila je većinom tuđa. Vodeći krugovi gospodarskoga života većinom su bili u tuđim rukama. Kod kristalizacije političkog života nakon Bachova apsolutizma vodstvo su u Hrvatskoj preuzeli obrazovani humanistički slojevi
društva. Sudeći po političkim rezultatima, očito se nisu posebno istaknuli, što se vidjelo kod sklapanja Nagodbe, jer ne bijahu dorasli ozbiljnim gospodarskim i financijskim pitanjima. Starčevićeva hrvatska nacionalna ideologija odigrala je ključnu ulogu u integraciji i širenju hrvatstva po svim hrvatskim zemljama, nu nažalost nedostajala joj je praktična strana politike, pa su na vlasti desetljećima ostajale vlade uglavnom nedorasle ili pak nesklone nacionalnoj samostojnosti. Srednji stalež zbog slabosti obrta i zdravoga narodnog trgovačkog staleža bijaše preslab, a u njem je preveliku ulogu igralo činovništvo sa svim svojim manama, kao što je servilizam, podaništvo, nesamostalnosti u mišljenju te manjkav smisao za individualno gospodarstvo. Najtragičnije bijaše političko stanje. Rad stranaka sastojao se u grčevitoj borbi za samoodržanjem. Što manje svojim programima i tendencijama odgovaraju narodnim potrebama, to su se grčevitije borile za opstanak. Zato su sve stranke izgubile na ugledu u narodu pa hrvatska politika nije mogla očuvati ni već ranije postignute tekovine nacionalnoga preporoda. Orijenatcija i raspoloženje hrvatskoga naroda odgovarali su stanju na gospodarskom, socijalnom i političkom polju. Narod nije bio usmjeravan u najvažnijim pitanjima koja su se ticala njegove egzistencije. Novinstvo je bilo pretežno u stranačkim rukama, kao što je danas u stranim, pa narod zbog uskih vlastitih probitaka nije izvješćivalo o stvarnom stanju.
Gubitak samosvijesti
Sam pak narod također nije bio upućen o najvažnijim gospodarskim, socijalnim i prosvjetnim pitanjima. U novinama su dominirali silni detalji i nepotrebne informacije, ali jedinstevenoga shvaćanje, koje bi oživljavalo te detalje i uklapalo u smislenu cjelinu nije bilo u javnosti.
Sve je to izazivalo nepovoljno raspoloženje naroda, koji je osjećao da pada, nazaduje te da se ne može održati, a pri tom očito, vjerovao je, nema mu pomoći. Upravo je takvo raspoloženje prouzročilo gubitak samosvijesti i vjere u vlastitu snagu i sposobnost samoodržanja. Osjećaj nedostatnosti svega što ima u rukama probudio je u hrvatskom narodu svojevrsno patološko raspoloženje straha pred postojećim ili umišljenim opasanostima, a taj strah pak mu je paralizirao svaku akciju. Nesposobnost hrvatskih političkih stranaka da riješe bilo koje ključno pitanje, dobro je došla Khuenu, koji je uspio provoditi promadžarsku politiku, upravo na nepraktičnosti i međusobnoj nesnošljivosti hrvatskih stranaka. Prigodom krize između Austrije i Ugarske 1905. znatan dio hrvatskih zastupnika sastao se u Rijeci te su 5. listopada donijeli "Riječku rezoluciju", u kojoj se Hrvatska stavila na stranu Ugarske, a protiv Beča. Nakon toga skupiše se i srpski zastupnici iz hrvatskih zemalja u Zadru i stvoriše Zadarsku rezoluciju, kojom se pridružiše Hrvatima.
Kad je madžarska Neodvisna stranka, koja bijaše u dogovoru s rezolucionašima došla na vlast autori reozolucija dobili su silnu moć u Hrvatskoj. Iz tih se ezolucija iskristaliziralo stajalište o jedinstvu hrvatskoga i srpskog naroda te promicala ideja da su Srbi i Hrvati jedan narod s dva imena. Na temelju te politike pristaša hrvatsko-srpskoga jedinstva Frano Supilo je 1907. u Hrvatskom saboru tvrdio kako hrvatski narod nema otporne snage i da će uslijed toga sa simpatijama gledati ako BiH izađu iz okvira Monarhije i pripadnu Kraljevini Srbiji.
Tako je kroz Supilova usta izašlo ono mnijenje koje je Srbija potajno željela nametnuti hrvatskoj politici. Nasuprot prevladavajućem političkom mnijenju u Hrvatskoj i Dalmaciji bosanskohercegovački Hrvati su prepoznali opasnost koja je prijetila hrvatstvu. Zato su se organizirali u Hrvatsku narodnu zajednicu te stali na stranu Monarhije i radili svom snagom za aneksiju BiH. To im je u Hrvatskoj i Dalmaciji donijelo, nažalost, samo mržnju i prijezir kod jedinstvaške hrvatskosrpske većine. Ispravno i državno pragmatično stajalište u Hrvatskoj vodila je očito frankovačka politika. No sve to nije bilo dovoljno pa je zapravo odlaskom Khuena s vlasti, hrvatskosrpskim jedinstvom iza kojeg je potajice uz Srbiju stajala i Ugarska pojačana stvarna khuenizacija Hrvatske, koja ju je u konjačnici i odvela u propast. Sve su to pitanja za vrlo ozbiljne raščlambe. Nu raščlambe sa stajališta hrvatski nacionalnih probitaka, a ne kojekavih velikosrpskih, jugoslavenskih, austrijskih, madžarskih i bjelosvjetskih ideologija. Ne zato što ne bi bilo potrebno znati i politička stajališta pojedinih političkih grupacija i susjednih strategija, koje se tiču i naših probitaka, nego zato da iz povijesti, koja se ne može popravljati, izvučemo kao narod bar neke pouke, da tu istu realizaciju povijesti ne bismo morali ponavljati. A nažalost, ne samo da smo ju ponavljali, nego je ona još uvijek živa u mentalitetu znatnoga dijela hrvatskih političara. To se u prvom redu odnosi na zaborav vlastite povijesti, nekritično prihvaćanje promidžebinih ideja iz t. zv. regiona, njegova obnova, kao obnova stvarne velikosrpske ideje i projekta.
Uzroci rata
Koliko god je stvarna ta ideja kao dio geopolitičkih i geostrateških projekata velikih sila, još je snažnija u podsvijesti hrvatskih ljudi, izloženih i danas svakodnevnoj promidžbi, jednako onako, kao i u vrijeme prije početka Prvoga svjetskog rata.
Uzroci pak Prvoga svjetskoga rata dublje su prirode i mogu se dijeliti na vanjske i unutarnje čimbenike, nu pravi povod ratu bio je svakako atentat srpskih terorista u Sarajevu na nadvojvodu Franju Ferdinanda, austro-ugarskoga prijestolonasljednika. Iza tog terorističkoga čina stajala Srbija, kojoj je cilj bio priključiti BiH i ostale hrvatske zemlje, pa su Principovi pucnji u Ferdinada zapravo bili pucnji u hrvatsko srce. Taj atentat bio je svojevrsni fitilj koji je svijet odveo u prvu masovnu klaonicu. Franjo Ferdinand je bio snažna osobnost koja je trebala preporoditi Monarhiju, ojačati carstvo u Podunavlju te na Balkanu. To je podrazumijevalo i njezin trijalistički preustroj. Tom politikom se izravno jačao i položaj Hrvatske, koja je u budućem preustroju Monarhije trebala biti nositeljica treće njezine sastavnice, koja bi počivala na t. zv. trijalističkom uređenju.
Upravo je to bila zaprjeka velikosrpskoj politici, koja je težila stvaranju snažne srpske, odnosno jugoslavenske države na jugu Monarhije. Utoliko je više tragična bila hrvatska politika, koja je još od 1902. iz programatskoga teksta Nikole Stojanovića "Do istrage naše ili vaše" pravodobno znala za velikosrpski državni projekt. Dapače, taj isti Stojanović sudjelovao je s Antom Trumbićem i Franom Supilom u organizaciji t. zv. Jugoslavenskoga odbora, koji je među silama Antante pripremao priključenje hrvatskih zemalja Srbiji, a uz to još bio i prisiljen na odricanje od hrvatske obale u korist Talijana. Da su utemeljitelji Jugoslavenskoga odbora imali suverenistički pristup Hrvatskoj, vjerojatno bi osnovali Hrvatski odbor i branili hrvatsko etničko i državno pravo na istočnu obalu Jadrana. Nu bilo je kako je bilo pa se i realiziralo ono što je manje-više taj odbor htio. Razumljivo je kad danas ostrašćeni jugounitaristi i jugoslaveni svih političkih provenijencija tvrde kako Hrvatske nakon poraza Monarhije nije imala nikakve šanse zaštiti svoju državnost i teritorij bez pomoći srpske okupacijske vojske, nu zato je potpuno nerazumljivo kad današnja hrvatska politika ponovno slijepo slijedi tu stoljeće nametnutu jugosrpsku promidžbenu paradigmu. Sa stajališta probitaka hrvatske državnosti to ne može biti, niti je to točno, što je pokazao i sedamdesetak godina kasnije naš Domovinski rat, kad su Hrvati bili u neusporedivo težem stanju, pa su ipak obranili teritorij i uspjeli na diplomatskoj razini prisiliti svijet na međunarodno priznanje hrvatske države. Zalog pak hrvatskoj državnosti trebala je biti hrvatska vojska, koja je inače u ratu ostala neporažena. Trebala joj je samo politička potpora.
Svetozar Borojević
Naime, hrvatski narod brojio je 1914. na svom povijesnom području, bez skupina u Baranji i Bačkoj oko 5,8 milijuna stanovnika, dok je cijela Austro-Ugarska Monarhija imala oko 55 milijuna. U prvi
svjetski rat Austro-Ugarska Monarhija ušla je s 48 redovitih divizija, a s postavljenim pohodnim brigadama i drugim postrojbama bilo ih je oko 60 . Ako se zbroje sve hrvatske postrojbe, uključivo pohodne brigade i pukovnija domobranstva te postrojba iz Bosne, Hercegovine i Dalmacije, Hrvati su, pri tom ne uzimajući u obzir hrvatske postrojbe iz Međimurja, Baranje, Bačke i Gradišća, dali najmanje oko 7 divizija u početku rata. Osim toga dalmatinski Hrvati su dali velik kontingent u austro-ugarsku ratnu mornaricu.
Prema relativno starijim podatcima Hrvati su u početku rata činili 13 do 14 posto svih mobiliziranih vojnika Monarhije. Tijekom cijeloga pak rata hrvatski narod dao je milijun i dvjesta tisuća ljudi u ratnu i vojnu službu. U Prvom svjetskom ratu Hrvati su u feldmaršalu Svetozaru Borojeviću od Bojne imali slavnoga vojskovođu. On je vodio u teškim borbama protiv Rusije svoju Treću vojsku, kojom se istaknuo osobito u bitci na Karpatima prvih zimskih mjeseci 1915. kad je zapriječio strateški prodor Rusima prema srcu Ugarske. Kasnije je zapovijedao velikom skupinom vojska na jugozapadnom ratištu, gdje je praktično branio hrvatske prostore od talijanskih nasrtaja prema istočnoj jadranskoj obali, koju su im Londonskim ugovorom obećali Britanci. Kao zapovjednici vojska na sličnom položaju su bili i generalpukovnik Paul Puhallo od Brloga, general pješaštva Anton Lipošćaak, generalpukovnik
barun Stjepan Sarkotić, generali pješaštva Stjepan Ljubičić, Maksimilijan Čičerić, grof Salis Saevis te drugi zapovjednici zborova i divizija kao Luka Šnjarić, Mihaljević, Jemrić pl. od Breše, Babić, Petković i drugi. General Milan Uzelac bio je zapovjednik austrougarskoga zrakoplovstva, a admiral Maksimilijan Njegovan zapovjednik austrougarske mornarice. Osim toga admirali su bili i Wieckerhauser, Prica, Zakaria, Šušteršić, a znatan je broj bio i kapetana bojnih brodova. Za narod od oko 5 milijuna duša to je značilo vrlo rijetko velik broj časnika i zapovjednika. Hrvati su dali i razmjerno najveći broj zapovjednika vojska i visokih generala te znatan broj najboljih glavnostožernih časnika. Ovoj sili, poglavito s motivom o uskrsnuću povijesne Hrvatske teško se mogla suprotstaviti bilo kakva srbijanska sila. Hrvatska je imala dakle, vrhunski časnički kadar, nepobijeđenu vojsku te posebno motivirane postrojbe dalmatinskih, bosanskih i drugih Hrvata, koje su ratovale protiv Talijana.Političko pak ozračje u hrvatskim zemljama bilo je ovisničko i opijeno srbijanskom promidžbom pa se s njim usklađivala i hrvatska nacionalna politika. Odmah nakon balkanskih ratova srpska javnost ni novinstvo nisu tajili da je dioba Austro-Ugarske i stvaranje Velike Srbije iz njezinih dijelova samo pitanje vremena.
Velikosrpski planovi
Potporu za ovu ideju Srbija je našla u besprimjernom uspjehu svoje propagande u hrvatskim zemljama. Nije samo pretežni dio pravoslavnoga življa bio dobiven za beogradske planove, nego je ta propaganda postizala uspjehe i kod drugih Hrvata. Već kod aneksije BiH podvrže se jedan dio hrvatskih političkih ljudi tako slijepo srpskim težnjama u Bosni da je Srbija spretnom agitacijskom politikom, tendencioznim podupiranjem hrvatskoga obrta, prigodnim odlikovanjem i podupiranjem hrvatskih umjetnika, književnika, glumaca i ostalih u javnosti vidljivih ljudi, postizala sve veći utjecaj u Hrvatskoj.
Tako se nažalost stvorilo mnijenje kako je Hrvatska zrela za pad u krilo Srbije, jer su sami Hrvati već podupirali Srbe i prije obračuna s Monarhijom. Ozbiljnim analitičarima bilo je jasno kako je zbog rivalstva velikih sila moralo doći, prije ili kasnije, do rata. Ruska težnja za uništenjem Austro-Ugarske vođena je posredno preko Srbije pa svakomu tko nije bio slijep, rat je pokazao da je, između ostaloga, njegov cilj bio i odcjepljenje hrvatskih zemalja od Austro-Ugarske te njihovo pridruženje Kraljevini Srbiji, čime se ostvarivala srpska "zavetna misao" o stvaranju velike Srbije. Potvrda tomu nije bilo samo srpsko novinstvo, nego i diplomacija, u čije je ime Milenko Vesnić u Parizu jasno poručivao kako Srbi kao nagradu za svoje velike žrtve i usluge Antanti traže osim BiH, Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju. To su praktično potvrdili i događaji iz prve srbijanske invazije na Srijem na početku samoga rata. U rusko-srpsku strategiju uplela se i talijanska težnja za prisvajanjem istočne jadranske obale. Povijest je pokazala da manje-više sve strategije kad se realiziraju postaju legitimne, nu Hrvati nažalost nisu imali vlastite strategije pa je i povijest realizirana na njihovu štetu. Tomu nisu krive samo protivne strane strategije i njihova možebitna nadmoć, nego ponajprije naše vlastite mane i nedostatci, koje su se posebno očitovale u karakteru političkih stranaka. Zato je i danas, kad još uvijek osjećamo političke posljedice Prvoga svjetskog rata potrebno hladno i objektivno prosuditi vlastite nedostatke, a ne vlastitu odgovornost pravdati tuđom nadmoći, što je, kako već odavno znamo, naša jedna od glavnih mana.
Iz svega navedenoga nije teško zaključiti kako je hrvatska vojska iz Prvoga svjetskog rata izašla neporažena i nepobijeđena. Imala je vrhunski zapovjedni i časnički kadar, na čelu s feldmaršalom Svetozarom Borojevićem i generalom Stjepanom Sarkotićem, koji su s doista iznimno motiviranom vojskom, mogli braniti državnu suverenost i njezinu cjelovitost, da ju je pratila tadašnja hrvatska politička elita, koja je samo na temelju Willsonove deklaracije trebala aktivirati članak o samoodredbi naroda i krenuti u pregovore s Antantom. Zapravo, danas bismo rekli, Hrvatskoj je 1918. godine nedostajao samo jedan Franjo Tuđman. Nu povijest se nažalost realizirala na štetu hrvatskih nacionalnih probitaka, pa je posljedica Prvoga svjetskog rata bilo osnivanje monarhofašističke Jugoslavije i sustavan progon borbenoga dijela hrvatstva, koje je zaklon našlo u Beču. Utemeljitelji prvoga organiziranog otpora protiv Srbije bili su upravo oni pobjednički hrvatski časnici iz Prvoga svjetskog rata. Iz tog Hrvatskoga komiteta potekla je hrvatska borba za oslobođenjem. Pogrješku sličnu politici iz Prvoga rata hrvatski su političari opetovali i tijekom Drugoga svjetskog rata. naime priklonivši se se velikoruskoj ideji koja se realizirala preko boljševizma Hrvatsku su ponovno vratili u velikosrpski jugoslavenski projekt. Jednako tako i danas neki političari u ime neke svoje izmišljene pravednosti priklanjaju se ruskoj strategiji, koja se sve snažnije sukobljava sa strategijom SAD-a. Hrvatskoj politici trebala bi biti zadaća, da u svim tim međunarodnim turbulencijama gleda isključivo svoj nacionalni i državni probitak. U protivnom morat ćemo ponavljati opet iste one pogrješke iz nesklone nam prošlosti. https://www.youtube.com/watch?
Mate Kovačević
Nema komentara:
Objavi komentar