PRIVREDA REPUBLIKE HRVATSKE

Model koji je na snazi od devedesetih produbio je mnoge strateške smjernice ekonomske politike diktirane MMF-om (otvaranje i asimetričnu deregulaciju ekonomije, privatizaciju, financijsku liberalizaciju, prilagodbu i nesigurnost tržišta rada; napredujući znatno u intenzitetu, izričaju i funkcionalnosti javne politike s obzirom na, s jedne strane program stabilizacije i razvoja, a s druge željene ciljeve samopodrške: učvršćivanje procesa nakupljanja i umnažanja kapitala u različitim ekonomsko-socijalnim područjima.

Sadašnji proces uvelike je potenciran nepovratnošću promjena nastalih ili potaknutih javnom politikom, kao što su primjerice veća izloženost vanjskoj konkurenciji, restrukturiranje i subrogacija države, financijsko vrednovanje kapitala kao središnje osi ekonomije, povišenih strukturalnih stopa nezaposlenosti i niske zaposlenosti, uz nepoznate razine siromaštva i neimaštine. Ukratko rečeno, rastuća koncentracija ekonomske moći u jezgri koju čine veliki poduzetnici bez sumnje je jedan od fenomena oko kojih će se nastaviti graditi budući scenariji hrvatske i vanjske ekonomije.

Unutar ovoga okvira, razvijeni program privatizacije čini jednu od središnjih osi javne politike i refundacijske strategije koji je podržava. Dovoljno je razmotriti neke od njegovih osnovnih strukturalnih posljedica: učvršćivanje i očuvanje monopolskih ili oligopolskih tržišta uključujući jamstva internalizacije i izvanrednih prihoda, prijenos aktiva i, osnovno, upravne moći odlučujuće u konfiguraciji strukture cijena i rentabilnosti povezane s ekonomijom, produbljivanje procesa koncentracije i centralizacije kapitala i rekonfiguraciju posljedične lokalne ekonomske moći.

U ovom kontekstu, velike strukturalne promjene posljednjih 15 godina prepoznaju dvije etape koje održavaju zloglasne diskrepancije u razvoju velikih javnih i privatnih tvrtki. Prva etapa obuhvaća fundamentalne promjene poduprte dvama usko međusobno povezanim procesima: privatizaciju javnih tvrtki i rađanje lokalnih ekonomskih grupa i raznih oblika inozemnog kapitala, koji potiče modifikacije bitne u vlasničkoj strukturi državnih firmi te uzrokuje značajne izmjene financijskih aktiva i kapitala.

U drugoj etapi, pod utjecajem prethodnih slijedi druga promjena, koju čini prijenos vlasništva gotovo cjelokupnog ili jednog bitnog postotka kapitala brojnih privatnih tvrtki, među koje se ubrajaju neki od glavnih konzorcija koji su kupili javne tvrtke u prethodnim godinama. Ovi prijenosi omogućuju važan porast pojavljivanja transnacionalnih tvrtki i inozemnih konglomerata, na štetu onih lokalnih, osobito ekonomskih grupacija nastalih u prvoj etapi. Kao posljedica ovakvog slijeda događaja, ravnoteža sve više prevagnjuje na stranu onih koji jasno dopuštaju prebacivanje profita roditeljskim tvrtkama u inozemstvu, otvarajući put prijenosu kapitala i baštine u strane ruke.

Koncentracija kapitala

Jedan od temeljnih elemenata privatizacijskog programa razvijenog u Hrvatskoj proizlazi iz njegove vrlo aktivne uloge poticatelja procesa koncentracije i centralizacije kapitala. Za modalitete koje usvaja privatizacija najvećim dijelom javnih tvrtki, kao i slabosti i propuste na planu obrane od konkurencije – ne samo na normativnom planu, nego i u vlastitoj regulatornoj ulozi, denacionalizacijski program javlja se kao kamen temeljac u dinamici i dostignućima koncentracije kapitala u zemlji.

U skladu sa žurbom – političkom, institucijskom, fiskalnom i privatizacijskom, suprotstavljajući se preporukama i najboljim međunarodnim praksama u ovom polju, manjak brige za dijeljenje i fragmentiranje vlasništva privatiziranih tvrtki (npr. putem tržišta kapitala ili čak slobodnom podjelom dionica i povlaštenih ponuda za korisnike različitih usluga) čini jednu od osnovnih komponenata privatizacijskog programa.

Ova službena nepažnja za distribuciju ili atomizaciju vlasništva privatiziranih tvrtki sa sobom je u stvarnosti donijela jasan poticaj centralizacije i koncentracije kapitala, a s tim i konsolidaciju rastuće moći poslovanja u rukama konglomerata, koji su otada počeli kontrolirati raznoliku skalu aktivnosti – u mnogim slučajevim združeni vertikalno ili horizontalno, a posljedično je ista nepažnja dovela i do slabljenja regulatorne uloge države. Svi ovi faktori istovremeno se kombiniraju sa preživljavanjem i ponovnim jačanjem monopola ili zakonskih oligopola pod uvjetima koji ne samo da osiguravaju odsutstvo rizika poduzetnika nego i vrlo visoke stope povrata, kao i prijenos moći odlučujuće u utvrđivanju strukture cijena i rentabilnosti ekonomije, a na taj način i varijabli velikog ekonomsko-socijalnog značaja, kao što su npr. distribucija prihoda ili kompetitivnost raznih sektora aktivnosti te u konačnosti i samoodređenja kao cjeline, u jednu jezgru potpuno određenu velikim ekonomskim silama.

Tako se u trenutku prijenosa novca u privatni sektor različitih tvrtki kao očekivan rezultat samih modeliteta privatizacije u hrvatskom iskustvu jasno pokazala trostruka razina koncentracije kapitala. S jedne strane, što se tiče vlasništva u svakoj privatiziranoj tvrtki: vrijednosnice su ostale koncentrirane u svega tri ili četiri tvrke ili grupe koje su udovoljavale dotičnim konzorcijima.

Potvrđuje se također i visok stupanj koncentracije vlasništva na sektornom planu, tj. ne samo da postoji značajan stupanj koncentracije na razini svake od privatiziranih tvrtki, nego i u svakom sektoru/području aktivnosti uključenom u program privatizacije.

Na koncu, razmatrajući posljednji stupanj cjeline, također se manifestira vrlo visoka razina koncentracije vlasništva. Doista, vrlo zamjetan broj velikih ekonomskih konglomerata (u većini slučajeva udruženih sa stranim firmama) započinje kontrolirati veliku i raznoliku grupu bivših javnih tvrtki. Kao rezultat osnovnih modaliteta koje je proces privatizacije usvojio, ova skupina nastala redukcijom velikih gospodarskih grupa uspjela je usto u znatnoj mjeri povećati stupanj vertikalne i horizontalne integracije svojih aktivnosti i, u nekim slučajevima, proširiti svoja ulaganja u područja/sektore u kojima tada nije imala aktivno učešće.

Također, rastuća polarizacija gospodarske moći potencirana je slabošću – i/ili neaktivnošću u području « anti-trust » zakonodavstva i obrane prava korisnika i potrošača. Naročito u okviru toga slaba normativna i regulatorna briga zaslužila je naziv obrana konkurencije. Uvođenje stručnosti, promoviranje i jačanje poslovanja tvrtki koje u svemu mogućem odgovaraju očekivanim kompetitivnim tržištima, čine neizbježne mehanizme u regulaciji prirodnih monopola. Regulacija vlasništva postaje u tom smislu neizbježna komponenta. U oba slučaja vertikalna i horizontalna dezintegracija biviših javnih tvrtki u raznim poslovnim jedinicama (npr. PLIVA i INA) pokušava segmentirati dotične aktivnosti i time uvesti određene razine stručnosti koje u cjelini rezultiraju slabljenjem kompetitivnosti na lokalnoj i međunarodnoj razini.

Ta jedina dva primjera u polju privatizacije u kojima se u početku vodila briga o problematici regulacije vlasništva kapitala i koncentraciji tržišta, nepreciznosti, « slabosti », čak i modifikacije uvedene s obzirom na originalnu normativu – sumirane u siromašnu službenu predispoziciju za regulaciju u tom polju, išla su protiv originalnih postavki.

Nepostojanje specifičnih normi protiv monopola u privatiziranim područjima ili procesu privatizacije vodi za sobom očuvanje vrlo manjkavih tržišta i u isto vrijeme utvrđivanje onih centripetalnih snaga koje favoriziraju ili potiču pristup rastućim razinama koncentracije – vertikalne ili horizontalne – takvih tržišta.

Slabosti i nepreciznosti antimonopolskog zakonodavstva se zbrajaju, kako službenom nebrigom za uvođenje stručnosti u privatizirane javne usluge, tako i na normativnom i regulatornom planu. Sve to preuzelo je ulogu protagonista u vojsci punoj lobirajuće moći i u implementaciji loših strategija i praksi od strane velikih gospodarskih grupa – u skladu sa svojim dominantnim položajem na tržištima; drugim riječima, prirodnom neuključenosti asimetričnih « snaga tržišta ».

Sumirajući, implicitno priznanje snaga prisile ekonomske moći i politike prirodno je dovelo do široke ljestvice aktivnosti – i propusta u normativnoj i regulatornoj materiji, koje nisu samo posljedice hitnih improvizacija, nego naprotiv, jedne institucionalne strategije u potpunosti funkcionalne za interese aktualnih hegemoničnih frakcija kapitala koncentriranog lokalno i inozemno.

U stvarnosti, u posljednjem slučaju, takozvani defekti ili problemi regulatornog plana, takozvane pogreške privatizacijske žurbe, nisu ništa nego manifestacije jednog mnogo složenijeg problema: cjelokupne funkcionalnosti javne regulacije, s usko vezanom distorzijom svojih vlastitih osnova, privatiziranih usluga koje se tiču logike akumulacije i proizvodnje kapitala velikih lokalnih i stranih konglomerata koji su se od svoje aktivne uključenosti u različite privatizacijske procese privatizacije počeli utvrđivati kao hegemonijske jezgre gospodarske moći.

Sveobuhvatan pregled državnih i i privatiziranih javnih usluga.

• Ponovna prilagodba tzv.osnovnih cijena tarifa, kao sredstvo ograničavanja izvanrednih dobitaka pružatelja javnih usluga.
• Eliminacija regulatornih zakašnjenja i stvarna primjena faktora efikasnosti.
• Stvarna provedba
• Figure « sudska neutralnost » u polju privatiziranih javnih usluga.
• Utvrđivanje ilegalno internaliziranih dionica, provođenje plana reintegracije takvih prihoda korisnicima i potrošačima.
• Modifikacija dotičnih tarifa izračunavanjem zbiljskog i ponderiranog utjecaja redukcije fiskalnih tereta u skladu s jedne strane oblikovanjem cijena nametnutih od tvrtki korisnica privatiziranih javnih usluga, a s druge konfiguracijom prihoda tih tvrtki.

A- Propisati u okviru državnih i privatnih javnih usluga zakonodavstvo o Obrani stručnosti. Primijeniti normativu koja se odnosi na restrikcije vlasništva u strateškim sektorima (energija, voda, prirodni resursi, turizam itd.).

B) Dati neovisnost i potpunu autarkiju zavodima regulacije i kontrole privatiziranih javnih usluga, jamčeći ispunjavanje ustavnih normi.

C) Integrirati u regulatornu problematiku, a osobito u dotične sektorijalne okvire, dinamičnu viziju inkorporacije znanstveno-tehnološkog razvitka u području proizvodnje te državnih i privatiziranih javnih usluga, rekuperirajući ili čuvajući moć odlučivanja države u definiranju strateških smjernica.

D) U uskoj vezi s prethodnom točkom, postići konsenzus s upravljanim tvrtkama o implementaciji programa razvoja lokalnih pružatelja usluga, slavnu nacionalnu kupnju.

E) Promicati univerzalizaciju osnovnih javnih usluga na bazi principa socijalne jednakosti i neizostavne prostorne ravnoteže. Jamčiti pružanje usluga zaduženih za zdravlje populacije.

Regionalna ekonomija

1. Privatizacija državnih tvrtki

Ova odluka gospodarske politike, usmjerena pružanju resursa državi da bi se nosila s vanjskim zaduženjima ozbiljno je utjecala na teritorije prethodno ovisne o aktivnoj prisutnosti tvrtki transferiranih privatnom kapitalu. Te transformacije, postavljene u praksu države prije privatizacija, i dodane politici « dobrovoljnog umirovljenja », ruše socijalno tkanje u prostorima ovisnima o tim aktivnostima. Društveno isključivanje je osnovni rezultat ove privatizacijske politike. Prije svega zato što su lokalna tržišta reducirana u veličini i jer osnovni izvor rada naglo pada, uz nedovoljno zahtjeva za ohrabrivanjem drugačijih proizvodnih mogućnosti. Slijedeći razlog je taj što oni koji su se godinama ili desetljećima bavili aktivnostima kao što su farmaceutika, pomorstvo, šumarstvo, ribarstvo i nafta, trebaju čvrstu potporu kako bi promijenili radnu kulturu s ciljem prilagodbe i konkuriranja na svjetskom tržištu, tražeći funkcionalnu razinu koja će im istodobno omogućiti rast i razvoj. Ipak, država je samo predala odštete zadajući brze likvidacije financijskim tržištima s ciljem ušutkavanja bilo kakvog protesta i zavaravanja likvidiranih. Na trećem mjestu, državne su tvrtke osim eventulnih višaka osoblja ili grešaka u svom upravljanju, nudile svojim radnicima i obiteljima mrežu socijalnih usluga prve kvalitete koju je činila neizravna dodatna plaća, a ona se potpuno gubi u privatizacijskom procesu.

2. Deregulacija tržišta

Deregulacijska strategija, ili prijedlog prakse imenovanja države kao suca ili kompenzatora drušvenih nejednakosti, s ciljem navodnog „eliminiranja birokratskih zapreka koje otežavaju rast tvrtki” uzrokovala je nepopravljive štete u cijeloj regionalnoj proizvodnoj mreži. Zapravo, ono što se htjelo je ostaviti slobodan prostor procesu akumulacije koji će favorizirati koncentrirane gospodarske grupe i pokušati umanjiti državne troškove, da bi se tako reducirali porezi tvrtki i podigle stope prihoda.

3. Kamatne stope, težak pristup službenom financijskom tržištu

Obje strategije povezane s nacionalnim i internacionalnim kapitalom su centralne u ekonomskoj politici i utječu na tradicionalnu proizvodnju različitih regija. Javno je i zloglasno da kamatna stopa kredita malih i srednjih proizvođača vrlo visoka u stvarnim terminima. Vrijednosti stopa koje formalni financijski sustav, tj. skup banki koje posluju u RH naplaćuje malim i srednjim proizvođačima iz unutrašnjosti uvelike nadilazi njihove mogućnosti suprotstavljanja cijeni novca koje traže kao zajam za ulaganje ili poboljšavanje svojih aktivnosti. Ta cijena proizvodnog financiranja koja pogađa i pogađat će regionalne i centralne lokalne tvrtke snažno se suprotstavlja prednostima koje drži koncentrirani kapital u pristupanju internacionalnom kreditu. Taj kontrast potaknut će zajedno s procesom gospodarske koncentracije i otvaranja prema vani, pravac koji će se razdvajati na dva segmenta kapitala. Jedni, sretniji, s rastućom moći na tržištu i obilatim i relativno jeftinim financiranjem, napredovat će na sve dominantnije položaje, a drugi, ograničeni u pristupu kreditu, bilo zato što nemaju stvarna jamstva, ne kvalificiraju se ili ne mogu platiti tražene kamatne stope, nestat će polagano.

4. Vanjsko otvaranje

Ova strategija je centralna u procesu strukturalne prilagodbe za pristupanje EU. Da bi se državna ekonomija prilagodila dinamici međunarodnog ekonomskog i financijskog razvoja, naglo i bez mehanizama rekonverzije, nužnih u omogućavanju postupne prilagodbe novom scenariju, značajno se spuštaju carinske stope uvoza, u očajničkom nastojanju ulaska u Europsku uniju.

Ove odluke potaknule su uvoznu poplavu, što je imalo negativan utjecaj na održavanje brojnih proizvodnih aktivnosti, naročito onih koje pripadaju segmentu malih tvrtki i agroindustrije.

5. Tko treba kompenzirati nejednakosti

Deregulacija države postala je retrogadan proces diskriminacije slabijih. Nova država na koju se navodno ciljalo trebala je biti mnogo manjih mjera, lišena birokratskog tereta, agilna i orijentirana zadovoljavanju nužnih funkcija, kao što su zdravlje, obrazovanje, pravda i sigurnost.

Bez ulaženja u analizu ove premise koja se nikada nije ispunila, dosta je naglasiti da se država, u smislu njene prisutnosti u regionalnim krugovima nižeg razvoja, ponijela suprotno. Dakle, na poseban način okoristili su se oni koji su imali najveću ekonomsku moć, a slabiji, koji čine većinu u proizvodnom lancu i društvenoj strukturi, ostali su napušteni od države.

Postoji, dakle, država « prisutna » za one malobrojne privilegirane i država « odsutna » za one koji je najviše trebaju ako se žele prilagoditi procesu transformacije agroindustrije i ulasku na svjetsko tržište.

6. Strategija za usmjeravanje regionalne proizvodnje izvoznom tržištu s ciljem prikupljanja deviza za vraćanje dugova i osvajanje novih tržišta

Rastuća ograničenja koja podrazumijeva unutarnje tržište u opadanju, nakon početnog „booma” i potrebe za dobivanjem deviza za suprotstavljanje vanjskom dugu, potiču one koji vode proces ekonomske koncentracije na potragu za stranim tržištima kao zamjenom za domaća.

Dostupno sredstvo za postizanje ovoga cilja je tehnološka preobrazba koja bi razumno podigla proizvodnost, kompenzirala mane nastale zbog nedostatka modernih poduzetničkih struktura kao što su odgovarajuće tehnologije, i štednja radne snage kroz osposobljavanje bez snižavanja zbiljskih plaća.

Krajem prošle godine jedan novi fenomen naglasio je proizvodnu i društvenu krizu. Pad internacionalnih tržišta uzrokovan eksplozijom financijskog mjehurića brzo se premjestio na ostatak ekonomije, i to stvarne ekonomije, te na kraju slomio slabije karike industrijskih i agroindustrijskih lanaca, osobito malih i srednjih poduzetnika. Rezanje proizvodnih cijena uzrokovano ovom svjetskom financijskom krizom i drastičan pad potrošnje, kao i skrivena devalvacija za održavanje konkurentnosti, naglasili su pucanje svjetskog ekonomskog poretka, kao i, bez sumnje, lokalnog.

U slučaju poljoprivrednih i s njima povezanih urbanih proizvođača, znatan pad cijena nije dao mogućnost provođenja neke kompenzatorne strategije; osim slučajnih državnih doplataka, krpanjem, omogućujući marginalan opstanak poljoprivrednika i industrijskog rada.

Ali budući da je evolucija ekonomske politike već oslabila opstanak poduzetnika, malih trgovaca, industrijalaca, opskrbljivača istih i radnika s njima povezanih, aktualno globalno rušenje daje sretan poticaj težnjama onih koji imaju najmanje moći da bi se održali aktivnima na tržištu.

Strategija suprotstavljanja gore opisanoj regionalnoj krizi

U ovom smislu, jasno je vidjeti kako situacija dopušta samo jedan izlaz: energičnu politiku proizvodne transformacije sa socijalnom jednakošću koja neće biti ometana u razvoju ni od jednog zahtjeva koji nameće politika priopćavanja ni od globalnih financijskih centara na štetu hrvatskog društvenog tijela.

Prethodno implicira da je potrebno provesti jednu pravu operaciju globalne podrške kako bi se trenutna i buduća sudbina najmanje četiri milijuna stanovnika razriješila, s odlučnošću i rafiniranijim političkim sredstvima od onih zamišljenih u prvih pet godina nezavisnosti države.

Modifikacija dotičnih tarifa izračunavanjem zbiljskog i ponderiranog utjecaja redukcije fiskalnih tereta u skladu s jedne strane oblikovanjem cijena nametnutih od tvrtki korisnica privatiziranih javnih usluga, a s druge konfiguracijom prihoda tih tvrtki.

a) Propisati u okviru državnih i privatnih javnih usluga zakonodavstvo o Obrani stručnosti. Primijeniti normativu koja se odnosi na restrikcije vlasništva u strateškim sektorima (energija, voda, prirodni resursi, turizam itd.).

b) Dati neovisnost i potpunu autarkiju zavodima regulacije i kontrole privatiziranih javnih usluga, jamčeći ispunjavanje ustavnih normi.

c) Integrirati u regulatornu problematiku, a osobito u dotične sektorijalne okvire, dinamičnu viziju inkorporacije znanstveno-tehnološkog razvitka u području proizvodnje te državnih i privatiziranih javnih usluga, rekuperirajući ili čuvajući moć odlučivanja države u definiranju strateških smjernica.

d) U uskoj vezi s prethodnom točkom, postići konsenzus s upravljanim tvrtkama o implementaciji programa razvoja lokalnih pružatelja usluga, slavnu nacionalnu kupnju. Promicati univerzalizaciju osnovnih javnih usluga na bazi principa socijalne jednakosti i neizostavne prostorne ravnoteže. Jamčiti pružanje usluga zaduženih za zdravlje populacije.

Ovdje u igri nisu ni banke ni kamate vanjskog duga, u igri su pojedinci s potrebama mnogo većim od preživljavanja: svi Hrvati sadašnje generacije i oni koji će doći u budućnosti. Stoga nijedan trud neće biti malen za poduzimanje ovog pothvata brojnih ljudi, da bi ih se izvuklo iz bijede, socijalne isključenosti i budućnosti bez budućnosti, tj. definitivno konsolidiralo zemlju.

Skup navedenih akcija u sklopu ove strategije sastoji se od sljedećih koraka neposredne implementacije.

1. Lansiranje nacionalnog programa podrške i preobrazbe proizvodnih struktura zemlje, sa posebnom preferencijom upravljenom segmentu male ruralne i urbane proizvodnje.

Ova strategija trebala bi ciljati na potporu prihodu, stabilnost u svojim proizvodnim aktivnostima i rast u konkurentnosti i mogućnostima širenja stotinjak tisuća malih poduzetnika, na selu i u gradu, koji se nalaze u velikoj opasnosti od nestajanja, ili su već nastali, i koji djeluju kao proizvođači, stalno ili sezonski zaposleni, pružatelji usluga. Mjere se trebaju vremenski poredati imajući na umu hitnije, kao što su one obuhvaćene kratkoročno i one dugoročne koje ciljaju na integralno i dugotrajno restrukturiranje pokušavajući staviti jači otpor budućnosti koju diktiraju financijeri koji upravljaju EU.

Strategija koja se sastoji od tri elementa, treba znati:

• Program jačanja kapaciteta rukovođenja malih proizvodnih jedinica, praćen politikom regularizacije i formalizacije radnih odnosa i uključivanjem u socijalni i medicinski sustav. - Ova strategija pokušava povezati stotinjak tisuća malih proizvođača u uvjete pristupanja službenom tržištu, s poznavanjem novih praksi rukovođenja i s potrebnom institucionalno-zakonskom regularizacijom situacije. Takva strategija dopustit će proizvođačima poslovanje bez ograničenja na tržištu, prikladnu organizaciju, pristupanje mirovinskim sustavima i sustavima medicinske pomoći, ulazak u formalni kreditni sustav i poznavanje novih dostupnih mogućnosti u potrazi za adekvatnom tehnologijom i tržištima ponude i potražnje.

• Program podržavanja zajedničke akcije kroz prakse udruživanja svih proizvođača s ciljem ojačavanja njihova prisutstva na tržištu i osiguravanja moći poslovanja pred rastućom strukturom sastavljenoj od dobavljača sirovina i tehnologije te kupaca proizvoda. - Ovaj program već ima prethodnike u zemlji što se tiče ruralne aktivnosti, ali praktički ne postoji u urbanom krugu, za industrijske poslove i usluge. Nastoji potaknuti procese konvergencije interesa proizvođača kroz udruženja za kupnju zajedničkih sirovina i prihoda koncentriranih na domaćim i stranim tržištima. Država će morati pružiti kanale pristupa informacijama, punu potporu usmjeravanju na nacionalna i internacionalna tržištu, otvarajući usto povoljne linije kredita za tehničku transformaciju i usvajanje novih modela rukovođenja za trgovce.
• Program obrane cijena dobara koja proizvode takvi ekonomski posrednici, kroz prilagodbu posebnog fonda, u stilu svih razvijenih ekonomija, kojim će upravljati isti proizvođači s državnim savjetništvom, koji sprečava snažne oscilacije u prihodima proizvođača pred međunarodnim varijacijama u kotizaciji dobara koje nude. - Ova strategija ima mnoge prethodnike u brojnim svjetskim zemljama, bez da se mora primati direktna novčana pomoć, kao što to čine Europska unija, Kanada, Sjedinjene američke države i zemlje Oceanije, kao i raznolika lista perifernih zemlja. Na ovaj način, s fondovima kojima upravljaju proizvodni konzorciji, raspolaže se tekućom masom novca u službi očuvanja stvarnog prihoda proizvođača kada cijene dobara koja proizvode padnu zbog tendencija svjetskih tržišta.
• Program jeftinog financiranja, snažno potpomognutog, institucionaliziranog, uz državnu i kooperativnu bankovnu potporu, i primanje internacionalnog financiranja za bolje opremanje proizvođača i dodijeljene resurse za proces proizvodnje, komercijalizaciju i inkorporaciju vrijednosti okupljenih u istim proizvodnim regijama. - Ova inicijativa je nova, ali implicira uključivanje raznih proizvodnih krugova financiranja uz nisku cijenu kojega danas nedostaje da bi se podržalo rekonverziju, prisutnost na nacionalnim i internacionalnim tržištima i kapacitet poslovanja malih proizvođača, bilo poljoprivrednih, rudarskih, industrijskih, znanstvenih ili uslužnih. Također, dopušta inkorporaciju vrijednosti aktivnostima koje se bave proizvodnjom sirovina u istim proizvodnim regijama, povećavajući lokalnu zaposlenost i uključujući programe osposobljavanja radne snage za nove aktivnosti. Da bi se proveo ovaj program, kakav se provodi u mnogim drugim zemljama, nužno je organizirati promicanje regionalnog bankarstva preko bankarskih institucija koje će se u početku opskrbljivati iz državnih fondova, internacionalnih kredita i prodaje dionica javnosti, za rad u linijama kredita gore naznačenima.

Hrvatska proizvodna struktura i dinamika

Proizvodna jednakosna politika i dinamika

Dijagnostika

Tijekom posljednjeg desetljeća industrija je prošla kroz duboko restrukturiranje čiji je izvor utjecaj raznih aspekata makroekonomske strategije aplicirane u zemlji. Strana konkurencija nastala zbog brzog otvaranja ekonomije, bez kontrole i u tijeku intenzivnog procesa promjene relativnih cijena (povećanje plaća i modifikacija u poreznom sustavu, u cijenama usluga i sl.), bila je izvor obilatog rušenja velikih sektora proizvodne mreže. Istovremena eliminacija klasičnih mehanizama potpore i promicanja proizvodnih aktivnosti zajedno s pritiskom kamatne stope (čija razina je obrnuto proporcionalna dimenzijama zahtijevajuće tvrtke, što je najviše utjecalo na male industrije), uključila je dodatni teret koji se ne može podcjenjivati.

Financijske cijene utječu na cijene tvrtki i teže neutralizirati mogućnost novih ulaganja, s tim da dopuštaju jedino ona vrlo viske rentabilnosti i unaprijed provjerena kao u slučaju monopolskih ili onih koja se brinu za određene lokalne usluge; tj. kamatne stope utječu na efikasnost cijelog sustava bez da nude ikakvu pozitivnu protutežu.

Popis ovih negativnih utjecaja treba uključiti stezanje zahtjeva lokalnog tržišta za jedan dio tradicionalne lokalne tradicionalne ponude proizvodnih dobara; ovo premještanje ima izvor u snažnom padu prosječnog prihoda mnogih socijalnih sektora i pojačalo se tendencijom privilegiranih grupa da iznesu potražnju prema uvoznim uslugama i dobrima.

Iz tog razdoblja potekle su velike promjene u proizvodnoj strukuri koje se mogu sažeti na različitim planovima.

Distribucija po granama pokazuje raznoliku panoramu: neke su nestale sa scene (kao elektronika potrošnje, čiji su ostaci reducirani na obično slaganje; druge su se intenzivno smanjile: kao tekstil, metalurgija - a osobito proizvodnja strojnih alata i osnovnih sredstava, nautika, farmaceutika); malobrojne su se učvrstile na bazi smanjenog broja velikih postojećih grana, utvrđenih u prethodnom razdoblju (kao turizam, graditeljstvo i vezane usluge).

Promjene su težile uspostavljanju « efikasnijeg » industrijskog profila (u skladu s novim odnosima lokalnih cijena), ali mnogo manjeg i jednostavnijeg (za razliku od prethodne diversifikacije), i manje lokalno integriranog; posljednje implicira da je sektor mnogo ovisniji o stranoj ponudi (koja se očituje u najvećim uvozima opreme i sirovina) i čiji razvoj ima manje utjecaja na druge proizvodne sektore umanjujući takozvani « multiplicirajući efekt » ulaganja.

Produktivnost po osobi pokazala je velik pozitivan skok. Ovaj napredak nije potekao iz masivnog ulaganja ni renovacije opreme (iako se nešto od toga dogodilo) nego iz manje dinamičnih čimbenika. Velik dio tog učinka duguje se intenzivnom, ali samo od jednog puta, zatvaranju suvišnih tvornica (zamijenjenih ponudom drugih ili samim uvozom tih dobara), do progresivne eliminacije određenih proizvodnih aktivnosti unutar drugih (s istim prethodnim učinkom) i preobrazbe nekih tvornica kroz spajanje (ne preobilno) strojeva i opreme i otpuštanje osoblja. Ovaj proces morao je iscrpiti svoju dinamiku kroz sredstva koja dovršavaju preobrazbu; ova dijagnostika implicira da se budući napredak može temeljiti samo na ulaganju i rastu proizvodne aktivnosti, uz uvjet da dostupni besposleni kapacitet nije jako važan (s iznimkom nekih niša čija aktivnost stalno pada posljednjih godina ulazeći u kritičnu fazu u skladu sa svjetskim financijskim kolapsom.)

U konačnici, proizvodna budućnost ne obećava zadovoljavajući ritam ovakvog napretka pred sadašnjom krizom. Njen hod ne osigurava ni proizvodnu konsolidaciju ni dodatnu potražnju radne snage koju zahtijeva trenutna situacija. Osim toga, nedostatak usmjerenja (iako težimo eurobirokratima koji određuju što se smije, a što ne) ne osigurava racionalan i reguliran prihod novih industrija, ni napredak sektora koje nadilaze sadašnju ovisnost o stranim proizvodima, niti, mnogo manje nadilaženje lokalnih veza među proizvodnim i financijskim granama zemlje, pokazujući vrlo opasnu strukturalnu slabost.

Vizualizacija

Nova industrijska politika treba pridonijeti promjeni ove situacije s ciljem smještanja Hrvatske na put razvitka i napretka. Treba biti šira od svoje sektorijalne definicije i treba obuhvatiti cijeli proizvodni lanac, ne samo industrijski; osim toga, treba se usmjeriti na kovanje hrabre strategije velike proizvodnje i produktivnosti, koja će obuhvatiti međuveze industrije i ostalih grana ekonomije.

Izazov dostizanja modernosti u globaliziranom svijetu koji plamti kao supernova potaknuo je ogroman trud koji se ne može potaknuti niti razriješiti iz izoliranog i sektorijalnog pristupa. U tom smislu, može se zaključiti da se industrijska politika ne može niti smije širiti u prazninu. Njen sadržaj čini dio ostatka programa koji se predlažu za nacionalnu obnovu i ovisi o osnovnim ciljevima za zemlju. Ona treba zadovoljiti društvene zahtjeve za dobrostanjem, socijalnu integraciju preko posla i napretka prema većoj jednakosti; točnije, njena uloga sastoji se u konsolidiranju dostizanja tih ciljeva koji potiču rast proizvodnje, djelotvornosti, zaposlenosti i konkurentnosti.

Ciljevi industrijske politike neće i ne mogu biti nezavisni o ekonomskim programima i programima pozicioniranja, pogotovo europskog. Oni će napustiti dosegnute ili tražene ravnoteže u ekonomiji i podvrgnuti se osnovnim strategijama nacionalne politike. Istovremeno, u mjeri u kojoj budu efikasni u nastojanju podizanja proizvodnog kapaciteta, efikasnosti i konkurentnosti zemlje, pridonijet će konsolidiranju željenih ravnoteža; doista, zna se da se ovi posljednji ciljevi ne mogu podržati u kontekstu stagnacije, nezaposlenosti i siromaštva.

Primjeri su toliko brojni koliko i očiti. Tip aktualne promjene moći će se održati u vremenu samo ako obrtnička proizvodnja dosegne očekivane razine produktivnosti; s druge strane, očito je da se ovisnost o stranim financijskim tokovima ne olakšava bez većih izvoza, a ti zahtijevaju raspologanje većom i boljom proizvodnjom po adekvatnoj kvaliteti i cijenama. Ili pak, ako se fiskalne ravnoteže države koja u svoj svojoj cjelosti podrazumijeva i socijalne obveze ne nadilaze bez veće proizvodne aktivnosti koja generira mogućnost da državna riznica dobije dodatne resurse bez djelovanja na distribuciju prihoda. Isto se može reći o problemima plaća i nezaposlenosti, koji nisu neovisni o poslovanju tvrtki, osnovanih i onih koje će se osnovati, u čitavom obrtničkom spektru. Industrijska politika treba biti zadužena za osiguravanje takvog poslovanja, podređena osnovnim ciljevima za konsolidiranje svojih postignuća.

Promjene koje su se dogodile u lokalnoj i svjetskoj situaciji, definirane zajedničkim imenom « globalizacija » predstavljaju svoj referentni okvir. Novi vanjski uvjeti ne dopuštaju vratiti se samo tako starim strategijama koje su mogle biti korisne u prošlosti, ali u sadašnjosti ne nalaze odgovarajući okvir. Industrijska politika treba ponovno zadobiti ravnotežu iz ovoga iskustva, iz svojih uspjeha i poraza; iako su ovi posljednji bili više izazvani izobličenjima svoje primjene negoli svojim intrinzičnim manama.

Nova politika ne može biti usmjerena samo na sebe i zaslijepljena slijedeći samo tako upute dobivene iz navodno svemoćnog i sveprisutnosg centra. Iz ovih istih razloga, ona se više ne može bazirati u u nediskriminirajućoj podjeli masivnih doplataka bez razumne socijalne i ekonomske kompenzacije, od svojih primatelja do općeg blagostanja. Ukratko, nova politika treba biti fleksibilna, otvorena, puna ideja, sistematična i unutar okvira lokalnog, regionalnog i svjetskog tržišta.

Izvršenje

Na prvom mjestu, industrijska politika treba pratiti signale koje daje tržište, ali ono koje je efikasno i transparentno, što implicira da se ne bi trebala ignorirati mišljenja ekonomske procjene koja prikuplja podatke o budućnosti koja tržište ne može uvijek ponuditi. U isto vrijeme treba pridonijeti stvaranju efikasnog i dinamičnog funkcioniranja tržišta, tako da posljednje prenosi adekvatne signale, kratkoročno kao i srednjoročno i dugoročno. U ovom smislu evaluacija signala koje pruža tržište treba biti jednako važno kao i dijagnoza transparentnosti, kvalitete, dubine i tendencija istoga

Industrijska politika treba poticati tvrtke da posluju u skladu s pravilima tržišta na koja se umeću, pridonoseći istodobno efikasnoj izgradnji tih istih tržišta. Regulacija ne treba kočiti tržište; također se ne može i ne treba podvrgnuti njemu. Odlučujući dokaz efikasnosti strategije kao što je ova koja se predlaže leži u rezultatima dobivenima u terminima ekonomskog razvoja i efikasnosti sistema.

Na drugom mjestu, industrijska politika treba biti politika usmjerena tvrtkama, kao središnjim dinamičnim posrednicima proizvodnje, prije negoli granama ili sektorima. Prevladavajuća pažnja na ovim faktorima implicira da će specifični sektorijalni aspekti biti uzeti u obzir kao kulisa (iako ne ekskluzivna niti isključiva) dotičnih odluka. Na ovaj način same će tvrtke u mjeri u koji budu rasle, moći detektirati i učvrstiti dinamične prednosti (vlastite i iz svoje sredine) koje osiguravaju njihovo poslovanje i rentabilnost. Strategija ovakvog tipa zahtijeva klasifikaciju tvrtki u grupe različitih dimenzija koje će uzimati u obzir karakteristike i vlastite potrebe. Industrijska politika bit će drugačija i specifična u onom što se tiče tri idealne grupe tvrtki: one koje se trebaju osnovati, srednje, male i velike.

Prve će imati prioritet u pomoći budući da još nije moguće zamisliti ojačavanje i napredak obrtničke strukture bez znatnog povećanja broja tvrtki. Pristupanje novih aktera pod upravama novih poduzetnika koji će postupati raznoliko i dinamično, ključan je uvjet za renovaciju proizvodne mreže. Strategija se stoga treba usmjeriti kreiranju neizostavnih uvjeta za stimuliranje stvaranja i masivnog razvoja novih tvrtki. Uspjeh ovoga procesa, u svoje vrijeme, dopustit će otkrivanje orijentacije koju imaju ulaganja i potencijalnih prednosti koje se mogu izgraditi u zemlji.

Strategija koja ne ignorira signale tržišta treba pridonijeti otkrivanju potencijalnih implicitnih prednosti koje nudi lokalna i regionalna ekonomska struktura; u tom smislu, potpora koja će se nuditi ne treba biti tako rigidna da bi mogla zablokirati prirodan proces selekcije, koji će definirati (kroz brz napredak, ili nazadovanje firmi) najadekvatnija područja i uvjete za ovaj napredak.

Druga grupa formirana od srednjih i malih postojećih, treba primiti organizacijsku i tehničku potporu koja će omogućiti njen opstanak i učvršćivanje. Nadalje, bit će nužno skupiti sredstva koja će potaknuti da jedan dio tvrtki poveća trenutne prosječne dimenzije i čiji će rast potaknuti rast čitavog sektora. Uspjeh ovakve politike u tom se smislu gleda kroz broj tvrtki koje postaju dovoljno dinamične i sposobne nadići uvjete male industrije i poslovati na većim tržištima.

Konačno, politika usmjerena prema velikim tvrtkama treba ostati uronjena u proces pregovaranja, u kojem će sredstva razumne potpore zahtijevana od tih tvrtki imati jasnu kompenzaciju u terminima efektivnog pridonošenja dimenziji i djelotvornosti lokalne proizvodnje.

Da bi se ispunili ovi ciljevi, treba usvojiti strategiju konkurentnosti u čijem će dosegu tvrtke biti sposobne poslovati na različitim frontama. Među njima, nacionalno tržište morat će biti jezgra i središnji okvir čitave proizvodne politike, ali ne jedino i isključivo. Industrijska efikasnost dopustit će pomicanje dijela ove ponude u regionalni prostor usvojen za efektivan razvoj zemlje unutar Europske unije i mediteranskog kruga, čija prisutnost treba rasti i biti odlučujuća u lokalnoj aktivnosti.

Red prioriteta za ovu strategiju proizvodnog razvoja započinje s nacionalnim tržištem, slijedi ga regionalno te na kraju svjetsko. Efikasnost će biti rezultat kompletnog procesa koji će uključivati dimenziju tvrtke, proizvodnu specijalizaciju (osim tehnološkog kapaciteta), a ne posljedica specifične makroekonomske prednosti (bio to tip promjene ili zakonske ili porezne norme). Paradigma proizvodnje za izvoz podrazumijeva kao potreban preduvjet efikasnu proizvodnju u velikim količinama za lokalno i regionalno tržište.

Proizvoditi da bi se izvozilo predstavlja strategiju integriranog internacionalnog trgovanja. Ova politika treba ne samo otkriti tržišta prema kojima joj se valja usmjeriti i strategije pregovaranja za napredovanje prema njima, nego i harmonično kombinirati strategiju vanjske prodaje sa sredstvima koja se odnose na uvoze, budući da otvorena ekonomija implicira poticanje jednih i drugih u specifičnim područjima, povezanima sa proizvodnom strukturom koja se lokalno oblikuje.

Da bi se ovi zadaci realizirali ne može se računati na aktualnu oslabljenu i paraliziranu strukturu odgovarajućeg administrativnog područja. Industrijska akcija koja pretendira na efikasnost u postojećim uvjetima treba se temeljiti u novim funkcionalnim strukturama koje će oblikovati profesionalci, stručnjaci te sposobni i djelotvorni radnici, podržani metodama selekcije i evaluacije, koji će uzimati u obzir tražene ciljeve, biti na raspolaganju i biti educirani za trajan i plodonosan dijalog s privatnim predstavnicima koje trebaju podupirati i usluživati.

Sredstva

Sredstva koja će se primijeniti trebaju biti brojna i raznolika tako da se prilagode raznolikosti zahtjeva i potreba sustava. Trebaju se postaviti tako da njihovi recipročni odnosi dopuštaju izgradnju mreža usluga orijentiranih na proizvodne tvrtke i sredinu u kojoj posluju. Zadaća se ne može ostvariti bez odgovarajućih institucija; predloženi ciljevi iziskuju organizaciju određenog broja područja, ureda ili instituta, sposobnih pružiti potrebne zalihe i primijeniti poželjne mjere.

U te čimbenike uključuje se pružanje informacija o tržištima i zahtjevima (na regionalnom i svjetskom nivou), pogodnostima i preprekama za pristupanje istima, pridonos financiranja koje je prikladno kako mjestima tako i cijenama (može i treba uključiti pridonos rizičnog kapitala u prikladnim slučajevima), najveće pogodnosti u onome što se odnosi na tehnološki pridonos i osposobljavanje, posebna potpora slabijima u pregovorima s moćnijim i udruženim tvrtkama.

Svi ti organizmi morat će biti dinamično međusobno povezani, te u isto vrijeme s ostalim državnim područjima koja izravno ili neizravno interveniraju s proizvodnim procesom. Industrijska politika pred njima treba na stalan način upravljati zahtjevima nastalima u proizvodnom okviru, koji omogućuju njegov razvoj. Očito je da nije moguće imati proizvodnu politiku bez direktnih i harmoničnih veza s tijelima kao što je sistem carine (koji definira carinske pristojbe i mjere iznimki za uvoznu, konkurentsku ili robu komplementarnu lokalnoj proizvodnji), porezna uprava (koja uspostavlja porezne norme koje utječu na tvrke na način koji nije uvijek pravedan niti zbog razloga koji imaju veze s ciljem olakšavanja njihove ekspanzije), edukativne radionice (koje oblikuju budućnost radnika i potrebnih stručnjaka u proizvodnoj aktivnosti) i tijela koja se brinu za sirove materijale (poljoprivreda i rudarstvo, kao i regionalna tijela), infrastrukturu (odlučujuću za vanjske ekonomije koje se mogu ponuditi proizvodnoj aktivnosti) ili tržišta kojima služi industrija (trgovina i uslužne djelatnosti). Ovi izričaji dopustit će konkretiziranje jedne proizvodne politike koja je u današnje vrijeme ostavljena zbog navodne spontanosti tržišta, što se duguje uskoj i djelomičnoj koncepciji potreba razvoja pred novim uvjetima promjenjivih tržišta, globaliziranih i s povećanim javljanjem novih tehnologija.

 Stvaranje Ministarstva efektivne proizvodnje

Sposobnost djelovanja područja koja posluju vezano za proizvodnju trenutačno je umanjena dvama ključnim faktorima. Prvo, ovisnost o raznim tijelima povezanima s proizvodnjom se razilazi u odnosu na druga koja imaju drugačije, iako ne nužno suprotne ciljeve.

Drugo ograničenje proizlazi iz nadređenosti poslujućih konkurencija među različitim područjima, povezanima pod različitm tijelima.

Nadilaženje ove podređenosti različitim (i kontradiktornim) ciljevima, otežane raspršenošću područja, treba biti prvi korak u promicanju izvršne moći državnog aparata koji treba služiti i pratiti razvoj proizvodnje.

Stvaranje ministarstva proizvodnje dovelo bi do raznih prednosti koje se mogu sažeti u sljedećim točkama.

• Dopustit će suprotstavljanje politici prema lokalnoj proizvodnji (trenutno raspršenoj u područjima podređenima drugim ciljevima) kao jedna homogena cjelina.
• Dopustit će racionalizaciju javne uprave pomoću integriranja funkcija koje su očito homogene pod jednom jedinom upravom.
• Pomoći će u olakšavanju zadaće Ministarstva gospodarstva, koje će na taj način moći posvetiti sve svoje napore ciljevima ključnima za makroekonomsku stabilnost.
• Pomoći će olakšati državnoj upravi eliminaciju direktnih ovisnosti bez ikakvog kriterija jedinstva.

Stvaranje jedinice s navedenim karakteristikama ponudit će predstavnicima tvrtki snažan znak o odluci da se suprotstavi razvoju kao odlučujućem cilju nacionalne politike odbacujući aktualni “spontani” model, koji dovodi do katastrofe. Neće biti lako obrnuti ovu situaciju; zato je započeti djelovati hitno.

Ekonomski model 90-ih do 2010.

Mutacije koje su se dogodile u proizvodnoj strukturi Hrvatske u posljednjem desetljeću ne mogu se odvojiti od strategije usvojene u ovom razdoblju s namjerom stabilizacije cijena, otvaranja ekonomije, razoružavanja državnog aparata i ponovnog uključivanja u tekuće svjetske tokove kapitala. Kada se analizira u perspektivi primjećuje se da takve «transformacije» ne samo da nisu dopustile eliminaciju naše vanjske strukturalne ranjivosti, vodeći nas, naprotiv, do postojeće terminalne situacije, nego su osim toga otvorile i produbile druge velike pretpostojeće neravnoteže povezane s načinom akumulacije i distribucije koncentriranog bogatstva.

U tom smislu, nastojanje unilateralnog procesa komercijalnog i financijskog otvaranja, opća deregulacija tržišta, eliminacija načina državnog aktivizma u polju politike stimuliranja proizvodnje i kristaliziranja strukture cijena koje se odnose na različite posljedice za široku ljestvicu unutarnje proizvodnje pogodne za trgovanje, suzili su do minimuma ekonomsku održivost proizvodnih aktivnosti, čiji je velik dio nestao.

Izvan ovoga kruga ostaje jedino skupina stvari nepogodnih za trgovanje, usko vezanih za privatizaciju, financijski sistem i nove lance komercijalizacije, kao i za određena mjesta ulaganja vezana za eksploataciju sirovih materijala, agrikulture i turizma.

Tip specijalizacije koji se konsolidira u zemlji upravo je onaj koji postaje stalan trend, a ne serija privremenih neravnoteža, rastuće siromaštvo populacije i propadanje svih urbanih naselja u zemlji. Radi se o inherentnim fenomenima niske zaposlenosti proizvodnih faktora, raspadanju regionalne ekonomije i postupnom prioritiziranju naše proizvodne sposobnosti, koju konstantno gura funkcioniranje modela koji je trenutno u funkciji.

Nakon deset godina funkcioniranja ovoga modela, njegova nesposobnost stvaranja vanjskih resursa u mjeri kompatibilnoj s veličinom koju je dosegao dug vanjskim faktorima – uključujući rastući profit i dividende – ponovno vraća na mjesto temu duga kao ključnog ograničenja za dugoročnu održivost razvoja.

Promjene na obrtničkom planu

Analizirajući evoluciju ekonomije iz dugoročne perspektive, jedan od najuočljivijih fenomena koji se bilježi je dramatično proizvodno redimenzioniranje provedeno u svom manufaktornom sektoru. Radi se o tendenciji koja seže u vrijeme posljednjeg stadija Jugoslavije (sedamdesete), produbljuje se s vanjskim dugom i postiže veliku težinu 90-ih, pritisnuta nedostatkom unutarnje i vanjske konkurencije.

Kvalitativno, ista prolazi kroz redukciju na ljestvici proizvedenih dobara i svoju elaboraciju sa sve manjim stupnjevima lokalne integracije (tipični primjeri su procesi koje slijede industrije potrošnje poluproizvoda).

Kvalitativno se smanjila težina dodane manufakturalne vrijednosti u bruto domaćem proizvodu, pavši na razinu zaposlenosti u sektoru i dokazujući neravnotežu, toliko jaku koliko i odzvanjajuću u ravnoteži vanjske trgovine raznih obrtničkih grana.

Posljedično ekonomija se našla uronjena u proces umjetne « tercijarizacije », kombinirane s obnovljenom « prioritizacijom » izvoza.

U tom procesu, ekspanzija sektora nepogodnih za trgovanje koja je dovela do ponašanja relativnih cijena i vala privatizacije, nije kompenzirala stupanj globalne konkuretnosti koju je država izgubila kao posljedicu deindustrijalizacije. To se očituje u rastu i opsegu izvoza.

Podrobnije ispitivanje, dovedeno do kraja sektor po sektor zapravo pokazuje postojanje važnih praznina unutar mreže interindustrijskih veza. Ovaj gubitak nije kompenziran većom produktivnosti u drugim prostorima ekonomije koji bi dopustili učvršćivanje novih odsjeka konkurentnih u inozemstvu.

Nadalje, ovaj model nije doveo do novog i modernog industrijskog profila, budući da se, osim nekoliko iznimki, nije pobrinuo za globalni proces ulaganja izvan spomenutih stručnih mjesta, predodređen za stvaranje nove međunarodno konkuretne industrije. Ova tendencija otežala se posljednjih godina koje su bile naročito zahtjevne što se tiče instalacije strojeva i opreme.

Kako je već rečeno, primjećuje se da ubrzanje kojim se eksperimentiralo u ovoj neobičnoj preobrazbi koju je provela proizvodna sfera Hrvatske čini jednu od bitnih strukturalnih manifestacija ekonomske politike koja se generički poznaje kao « liberalna « , bez ignoriranja da, osim toga, priznaje direktnu povezanost s procesom globalizacije koji karakterizira svjetsku ekonomiju, danas u punoj snazi.

Nema sumnje da ulazimo u etapu rastuće rasprave o budućnosti naših ekonomija, debate koja neizbježno treba proći terenom industrijske strategije, ali je ne smiju omesti granice koju njena stvarna provedba nameće drugim facetama kao što je buduće pristupanje EU, tarife usluga, cijena kredita ili neizdrživ teret vanjskog duga te proces denacionaliziranja cijele imovine.

S rezultatima na vidjelu moglo bi se zaključiti da je trenutna ekonomska politika uzrokovala nove oblike koncentracije kapitala, a nije mogla postaviti osnove održivog razvoja. Naprotiv, proširio se rascijep vanjske trgovine, stvorio se nov i snažan dug, produbile su se distributivne nejednakosti i nije se računalo na dovoljan odaziv u polju rizičnih ulaganja. S takvim plodovima na vidjelu, analiza strateških opcija mora poći od suprotnih mišljenja, počevši od ponovnog razvijanja veza između industrijalizacije, ekonomskog razvoja i konsolidacije nacionalnog interesa.

Industrija

Ekonomska politika orijentirana prema ekonomskom razvoju moći će se smatrati uspješnom ukoliko se potvrdi u tipu industrijalizacije koji predstavlja. Treba maksimalizirati svoj udio u industrijskoj shemi koja vlada svijetom i čini scenarij neodrživog procesa proizvodne internacionalizacije. Radi se o cilju potrebnom u učvršćivanju nacije koja se, da bi ispunila uvjet da bude dovoljna, treba kompetitivno predstaviti na globalnom planu.

Ovaj posljednji cilj zauzvrat se može postići samo počevši od tehnoloških opcija koje jamče rastuću i raširenu produktivnost posla.

Analiziramo li u perspektivi ulogu industrije i makroekonomske utjecaje koje ona sama koristi, ne smijemo ignorirati samokritičan pogled koji čitavo prošlo iskustvo zahtijeva. Otkriva se jedna moćna, ali izolirana industrija, iako njeni upravitelji imaju snažan osvajački duh, ona ne služi rastu ekonomije negoli polovično. Ovaj razvoj u tom slučaju uvijek je podalje od dostizanja optimuma.

Proizvodi manufakturalnog podrijetla također su i najvažniji izvor rasta produktivnosti za ostatak ekonomije budući da, dobiveni lokalnom proizvodnjom ili putem uvoza, pružaju opremu sektorima koji nude razne usluge.

Na kraju, industrija je ta koja otprije dva stoljeća čini kralježnicu poslovnog svijeta. Dovoljno je vidjeti globalnu važnost koju u svim velikim industrijaliziranim zemljama imaju društveni odnosi koji se uspostavljaju u skladu s radnim uvjetima, naknadama, distribucijom i akumulacijom dobitaka od produktivnosti, da bismo potvrdili kako ti isti i dalje imaju odlučujuću ulogu čije dostizanje daleko nadrasta ekonomsko polje.

Na taj način, kako zbog izravnih i neizravnih utjecaja na nivo zaposlenosti učvršćivanjem i kvalificiranjem na unutarnje tržište, kao i na planu vanjske ravnoteže, snažna industrija unutar nacionalnih granica nužan je uvjet za postizanje boljih rezultata za čitavu ekonomiju, odnosno zemlju.

Takvi moćni rezultati bit će jači ukoliko se industrijski sektor posveti maksimaliziranju stupnja integracije, koherencije, kontinuiteta i simbioze što se tiče njegova ekonomskog i društvenog okružja.

Obrnuto, mogućnost osiguravanja posljednja dva cilja sve je ograničenija što je ograničeniji rast i integracija industrijskog aparata. Važno je primijetiti da je margina autonomije to uža što više ovisi o drugim sektorima ekonomije ili putem zaduženja, stvaraju se resursi potrebni za uvoz dobara industrijskog podrijetla.

Cijena radne snage i proizvodna specijalizacija

Kako je očito, osim što su dio troškova proizvodnje, plaće pridonose oblikovanju cijena i na taj način utječu na kompetitivnost poslovanja. Međutim, u stvarnosti je taj utjecaj daleko od toga da bude jednoznačan, kako bi se a priori moglo očekivati. Odlučujući element je ono što se događa s produktivnosti zahvaljujući njenom djelokrugu utjecaja u oblikovanju troškova plaća po proizvedenoj jedinici.

Kratkoročno, pretpostavljajući da se preostali elementi ukupnog troška zadrže istima, možemo bez sumnje očekivati da smanjenje cijena u naknadama na poslu poboljša kompetitivnost tvrtki. To, uz uvjet da pad u radnom trošku bude u potpunosti prebačen na cijene.

Analizirajući pitanje na ovaj način uzima se kao činjenica da su svi ostali troškovi (kao u slučaju industrije) nefleksibilni prema snižavanju. Ali čak i ako prihvatimo takve pretpostavke, dovoljno je podsjetiti se da se prednosti dosegnute kontrakcijom cijena radne snage mogu brzo izgubiti ako se nastavi snažna devalvacija valuta u konkurentnim zemljama.

Srednje i dugoročno, ako se tendencija snižavanja relativne cijene radne snage produbi, zapravo se pretvara u integralan element kompetitivne strategije poslovanja. Ali i ostali parametri također su podložni promjeni, kao na primjer razina kvalificiranosti radne snage, stupanj efikasnosti i produktivnost plaćenih radnika ili kvaliteta proizvedenih dobara. Ako se ovi faktori pogoršaju (zbog nedostatka ulaganja i manje radne osposobljenosti), bit će potrebna nova sniženja u radnoj cijeni.

Stoga je nemoguće a priori utvrditi donosi li strategija smanjenja plaća na koncu pozitivnu ili negativnu ravnotežu isključivo iz perspektive tvrtki, ili za ekonomiju tržišta razvoj jednog osobitog oblika zapošljavanja nužno znači da je ona sama najkompatibilnija i da ima s time povezane prednosti odlučujuće za rentabilnost proizvodnog poslovanja.

U svakom slučaju, nema sumnje da će stalna tendencija ka sniženju relativnih cijena rada kod konkurenata orijentirati tvrtke prema jednom modelu kompetitivnosti, čija se proizvodna funkcija podupire niskim iznosom plaće nauštrb veće kvalitativne dimenzije ponuđenih dobara.

Takva strategija određuje izbor internacionalne specijalizacije koja privilegira industrije s više radne snage koja je uglavnom manje kvalificirana, šteteći industrijama visoke tehnologije i kvalificiranijom radnom snagom.

Među evolucijom jediničnih cijena plaća i prodajnih cijena nalaze se naknade ostalih čimbenika i margine koje uspostavljaju tvrtke u svrhu vlastitog utjecaja na tržišta. Utjecaj takvih margina na način na koji se razina kompetitivnost/cijena pomiče može biti važno, osobito kratkoročno.

S druge strane, cijela serija « nemjerljivih » čimbenika također može imati utjecaj na kompetitivnost (to je slučaj diferencijacije zbog kvalitete dobara, njene adaptacije potrebama klijenata, postprodajnim uslugama koje se nude, među ostalim čimbenicima koji pružaju bolji položaj određenim tvrtkama). Sve su mutnije poveznice među ovim čimbenicima i cijenama; osim toga, što je veće njihovo ponderiranje, manji je utjecaj faktora plaća.

Imajući na umu rastuću važnost posljednjih navedenih elemenata koji čine mikroekonomsku konkurentnost, pokazatelji cijena – i njihovog kretanja povezanog s kretanjem cijena u drugim zemljama – ne mjere doli nesavršeno napredak stupnja konkurentnosti koji je ekonomija dosegnula.

Ove tendencije dugoročno se učvršćuju tamo gdje se povezanost među poslovanjima zemlje na vanjskim tržištima i evolucijom prodajnih cijena čini sve slabijom. Ta veza prije svega ovisi o važnosti koju imaju « nemjerljive » prednosti u strategijama tvrtki. I one same su plod makroekonomskog konteksta (fiskalnog, financijskog, mjenjačkog, itd.) i tijeka produktivnosti.

Tehnički napredak i zaposlenost

Studije vršene krajem 1991. godine koje je obavljala Europska Unija (ASSESS grupa, „Prvo bijenalno izvješće o socijalnim i ekonomskim primjenama novih tehnologija“) s ciljem mjerenja utjecaja novih tehnologija, pokrivajući različita područja u rasponu od mikroelektronike do novih materijala, biotehnologije i novih izvora energije, omogućuju naglasiti da u slučaju zaposlenosti:

• Negativni utjecaji na globalnu zaposlenost koji se predviđaju da će se dogoditi zbog konstantne implementacije inovacija, trebali bi biti manji od očekivanog, osobito kada društveni sudionici koji su uključeni (javni sektor, poduzeća, sindikati) djeluju svjesno i koordinirano uzimaju u obzir i kontroliraju te utjecaje.

• Drugo, negativni učinci na zaposlenost uglavnom su veći u tvrtkama koje nisu uvele tehnološke inovacije (i time su izgubili konkurentnost, kako dio, tako i cjelokupno tržište), nego u onih koje su uvođenjem nove tehnologije bili u mogućnosti povećati svoju proizvodnju i dobili zalet za proširenje svog dijela tržišta.

• Na kraju, potrebno je istaknuti pozitivne učinke na zapošljavanje, unutar jedne zemlje, koji se potvrđuju na sektorskoj razini, a do kojih je došlo zbog međunarodne konkurentnosti koja je rezultat tehnoloških inovacija.

Unatoč tim tvrdnjama stručnjaka, koji ublažuju uznemirujuća predviđanja posljedica tehnoloških inovacija na nezaposlenost, uočava se da u mnogim zemljama raste nezaposlenost i opće stajalište je pripisivanje tehničkom napretku veliki dio odgovornosti za ovu situaciju. Izazovno pitanje je da li su svakodnevni obrasci rada (radni sati) prilagođeni tehnološkom rastu.

Suočen s problemom nezaposlenosti u velikoj krizi '30s, Keynes je također utvrdio u to vrijeme jasnu povezanost s tehnološkim promjenama. U lipnju 1930 izjavio je:.. "Rast tehničke učinkovitosti dogodio se brže nego što je naša mogućnost dodatnog odnosno alternativnog zapošljavanja. Imamo novu bolest, tehnološku nezaposlenost. Doista, to znači da u dugom roku čovječanstvo je na putu da riješi svoje gospodarske probleme. Unutar jednog stoljeća životni standard naprednih naroda će biti četiri ili pet puta bolji od trenutnog "..." Tijekom mnogih sljedećih godina, svi će trebati posao kako bi bili sretni i zadovoljni. Satnica od 3 sata dnevno i 15 sati tjedno može eliminirati ovaj problem za dugo vremena. "(Emilio Fontela," Budućnost ", Ženeva, travanj 1993).

Dakle, prema Keynesu, najvažnije pitanje koje je trebalo riješiti nije bila nužno nezaposlenost nego broj radnih sati i institucionalo organiziranje odgovarajućih aktivnosti proizvodnje čovjeka u svakoj fazi povijesnog razvoja.

Recesije, prilagodba politike, sustavno djelovanje u cilju suzbijanja potražnje, naravno dovode do povećanja broja odluka usmjerenih na racionalizaciju zapošljavanja. Dok s druge strane, ona samo pojačava pad potražnje za količinom rada upravo u vrijeme kada ciklički niske razine aktivnosti već generiraju nezaposlenost.

Zemlje u razvoju, koje se suočavaju s problemom tehnološkog natjecanja s Japanom, Sjedinjenim Američkim Državama i Europom, nemaju alternativu nego ubrzani rast i poticanje ulaganja s ciljem širenja proizvodnje.

No, usvajanje monetarnih i proračunskih ograničenja, kako bi ograničili rast i investicije, teško su kompatibilni s srednjoročnim rješenjem za problem tehnološke nezaposlenosti kao što tvrdi i Keynes.

Današnja vremena pretvaraju u stvarnost mišljenje da se Keynesova proročanstva mogu ostvariti. Za sada, industrijalizirani svijet i novi centri industrijalizacije u Aziji ne provode kejnzijanski nadahnute politike, već divlji kapitalizam. Dakle, snažni valovi bolesti koju je Keynes otkrio (i mislio da bi mogla ugroziti kapitalistički sustav) su prečesti i bolni. Liječnici koji je liječe vole šok tretmane, koji donose novi porast nezaposlenosti. U svojim kartonima očito nema kejnzijanskog recepta ... ... ... ... ... ... ... ... i sve je eksplodiralo. 
  
  
Nacionalna reorganizacija.

Postojeće stanje prijeti za društvo u cjelini. Pogled na povijesnu perspektivu suočava nas s dilemom što želimo biti kao nacija, s obzirom da su nove globalne okolnosti koje su određene procesom globalizacije, požurile osiromašenje starog modela bez kojeg, zasad, imali bi u vidu novi projekt nacionalnog integratora, kojeg dijeli barem većina.

Izazov današnjice je smjestiti Hrvatsku na karti svjetske moći; pronaći ekološku ravnotežu koja zaustavlja uništavanje prirode; ukloniti postojanje horizonata i vratiti vjeru u budućnost studiranja i rada, nepogrešive znakove koje smo imali tijekom naše mladosti. 
Konačno, izazov je pronalaženje novih temeljnih materijala za nacionalnu integraciju, koji ne mogu počivati na proizvodnji osnovnih i nediferenciranih proizvoda, već na vlastitoj vrijednosti društva znanja.

U tom smislu i sa nekoliko iznimaka, Hrvatska ne proizvodi ništa što bi svjetski interesi kupili, živi "na posuđivanju" gomilajući vanjski dug, ima velik udio stranog kapitala, velike strane poluge gospodarskog odlučivanja i mnogi poslodavci su odlučili odložiti svoj posao. Na početku novog stoljeća započelo je uništenje države kojoj su progresivno oduzeti instrumenti kojima se koriste slične države diljem svijeta da interveniraju u gospodarskim procesima. Vlada je proglasila bezuvjetnu potporu zakonima tržišta za potrebe distribucije bogatstva i raspodjele sredstava, a ne mogu se nositi s rastom nezaposlenosti i siromaštva. 
I kad bi ovo bilo samo djelomično točno, suočavali bi se s hitnom potrebom za poduzimanje pravog remonta nacije, a to se ne može riješiti bez lucidne, kritičke, pozitivne i koherentne vladajuće klase, kao što je u ozbiljnim zemljama, gdje se interesi elite podudaraju, iako djelomično, s narodom kojeg se svi osjećaju dijelom.

Društveni slojevi ne stvaraju se zakonom, ne rađaju se preko noći niti mogu biti produkt socijalnog inženjeringa. Oni su rezultat složenih i nikad dovršenih vlastitih procesa jedinstvenih u povijesti naroda. Tako su rođene i razvija se njemačka industrijska klasa ili kompaktna elita koja vodi Francusku. Ako nam nedostaje odgovarajuće vladajuće klase ne možemo je uvesti ili je posuditi, bitni čimbenici društvene transformacije uvijek su endogenog karaktera.

Po našem mišljenju, svaki program obnove mora se temeljiti na prepoznavanju društvene stvarnosti koja mora izbaciti teoretski dizajn transformacije. Primjer naše vladajuće klase koja se ovdje nudi, pronašao bi poveznicu u promatranju drugih društvenih klasa, koje također pokazuju alarmantne znakove nestabilnosti i demotivacije.

Ako su naši problemi ekonomski, nesumnjivo je, jednako je važno ispitati spremnost ljudi prema javnom životu, odnos između ekonomije i politike i, iznad svega, sumnje o nacionalnom identitetu koji se ogleda i u kulturnoj i medijskoj stvarnosti.

No, ne možemo misliti da je u jednom složenom i demokratskom društvu poput današnjih, temeljna transformacija koja je potrebna za osoviti nas na noge može biti djelo prosvijetljene manjine, kojeg god da je predznaka. Suočeni smo stoga s dilemom stvaranja novog društvenog ugovora koji istovremeno odražava volju za prevladavanje krize i formacije novog identiteta koji bi se gradio zajedno.

Ova koalicija trebati će među sobom integrirati dijelove društva koji utjelovljuju proizvodnju, od kojih proizlazi kapital, rad i bitne aktivnosti koje omogućuju da naše društvo i dalje funkcionira, obrazovanje, zdravstvo, komunikacije i kultura, socijalne usluge, sigurnost i pravda.

Unija za popravak nacije morati će povezati političke stranke i organizacije civilnog društva u obliku širokog konsenzusa o minimalnim temeljima poštivanih od strane svih, koji izražava, u maniri Moncloa paktova i nedvosmisleno, program rekonstrukcije nacionalnosti gdje svatko tko želi sudjelovati legitimno može.

Konsenzus će odrediti uključivanje države i tržišta u raspodjeli sredstava i raspodjele bogatstva, ovaj pristup se pokazao vrlo kompatibilan s funkcioniranjem kapitalističkog sustava kod najrazvijenih nacija u svijetu. Također trebalo bi i dobro razmotriti rekonstrukciju koncepta fiskalnog građanstva, jer svi mi postanemo obavezni podržatelji države, u skladu s pravednom raspodjelom poreznog opterećenja.

Čeka nas težak zadatak orijentiran pozitivnoj okupaciji našeg teritorija i integraciji s našim budućim susjedima u EU počevši od postavljanja razumnih nacionalnih interesa. Moramo izgraditi temelje nove industrije, s dodanom vrijednosti znanja i integraciju u međunarodna tržišta obnavljanjem države u ulozi arbitra i zaštitnika, a ne kao prijetnje građanima.

Moramo ojačati demokraciju u državi u okvirima državne ovlasti odnosno prava utvrđenih Ustavom, čime se osigurava potpuno i transparentno funkcioniranje institucija i političkih stranaka.

Nameće se ponovno preuzimanje poluga moći države u cilju strateških određenja koje čine obrazovni sustavi, zdravstvo, prijevoz, komunikacije, energija i socijalno osiguranje, među drugim značajnim pitanjima koja prpuštamo svojim sudbinama. 
Navedene teme nacionalnih pitanja čine blijed i nepotpun odraz zadaća pred nama.

Što prije počnemo, manje će biti posljedice  
  
  
  
 Vanjskotrgovinska politika, Europska unija – ostatak svijeta 
  
Opća razmatranja

Pregled trgovinske politike s posebnim pogledom u vezi s procesom konsolidacije EU zahtijeva neke prvotna pojašnjenja.

Prvo, trgovinska politika općenito, a ne samo od ekonomskih integracija koje nisu zamjena za razvojnu politiku. Apsolutno svaka zemlja u svijetu u praksi primjenjuje niz mjera u pokušaju da poboljša "međunarodnu konkurentnost" svojih gospodarstava, za razliku od mnogih drugih mjera, kao što su mjere za javno obrazovanje, za promicanje razvoja zemlje. 
U specifičnom aspektu politike tržišnog natjecanja, širok je prostor na području potpore kako bi se postigli standardi kvalitete, pri pružanju poslovnih informacija i istraživanju tržišta, inozemnoj promociji naših proizvoda, itd. koji zahtijeva pravo institucionalno jačanje praćeno različitim sredstvima i mogučnošću upravljivosti za tako važan zadatak.

Drugo, asimetrično otvaranje kako na području carinskih mjera, tako i u slučaju necarinskih, od presudne je važnosti u pregovaračkom procesu s EU.

Štoviše, bitno je osigurati sredstva i političku potporu promidžbenih aktivnosti izvoza, u ovom, kao i u drugim područjima gospodarstva, odricanje države od svoje uloge kao vodiča i promotora vodi k „samoubojstvu“.

Na temelju gore navedenog, mora se restrukturirati uvozna politika i promocija industrije, individualno i kolektivno s drugim zemljama članicama. 

Trgovinska politika 
Multilateralni pregovori u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 

Budući da je Hrvatska mala zemlja, budući da je njezino stanje zemlje uvoznice svrstava u status relativno rijedak u zemljama u razvoju, radi se o prirodnom kandidatu za pokušaj ohrabrivanja odnosno za najaktivnije sudjelovanje u multilateralnim pregovorima u Svjetskoj Trgovinskoj Organizaciji..

Poznato je da su neka od pravila koja su nametnuta u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji nezgodna pravila koja su nezgodna za zemlje poput naše, na primjer s obzirom na pravila subvencija ili s obzirom na kriterije koji vrijede za strane tvrtke. Ali, dokazano je da se putem Ženevskog foruma postignu bolji dogovori za zemlju nego putem bilateralnih pregovora. Ovo pitanje dovodi nas do općenitije teme, a to je da u multilateralnom kontekstu, s eksplicitnim pravilima ponašanja i postupaka rješavanja sporova, mjesto je gdje mala zemlja na međunarodnoj sceni može pronaći bolje uvjete i mogućnosti za pregovore.

Štoviše, pesimistima o ishodu multilateralnih pregovora, čini se da je jedino mjesto gdje će se, ako bude nekih liberalizacija, rješavati pitanja sukoba između SAD-a, EU i Japana.

Nasuprot tome, malo se može očekivati od foruma u kojem pregovaraju bilo koja od ovih sila s trećim zemljama.

Dakle, država mora imati visoku prisutnost i dati snažan profil svojoj nazočnosti u multilateralnim pregovorima. S obzirom na interes za ovo pitanje od strane velikih sila na tom području se može proizvesti win-win situacija, a ne u pregovorima s nekima od njih kao što su zasebni pregovori s Europskom unijom. 
  
Ugovori o slobodnoj trgovini, FTAA i Europska unija

Treba se pogledati što se događa na području lateralnih pregovora, sporazuma između različitih zemalja, posebno ugovora integracija.

Prva svjetska ekonomska sila, odlučila je promijeniti svoju strategiju trgovinske politike iz posljednjeg desetljeća. Nakon što je bila branitelj multilateralnih sporazuma, odlučila je poticati bilateralne trgovinskie sporazume ili sporazume skupine država. U tim sporazumima pogrešno se koristi termin "slobodna trgovina"; u stvarnosti se zapravo radi o diskriminirajućim ugovorima, naime, diskriminiraju zemalje koje ne čine dio članica sporazuma.

Takvo ponašanje SAD-a čini se kao da označava povratak u povijest, sve do nakon Prvog svjetskog rata kada je SAD stjecao koncesije tim sljedom, koji nije obuhvaćao treće zemlje. Kasnije je postao najveći motor nediskriminacije izražen kroz bezuvjetnu klauzulu najpovlaštenije nacije koja je sadržana u GATT-u sada u WTO. No, u posljednjem desetljeću, vraća se u politiku uzajamne koncesije koje se ne proširuju na treće strane, a službeno prema formuli slobodne trgovine. Došlo se čak do pokušaja oživljenja onoga što se prije više od 100 godina nazivalo "Zollverein" American ili carinska unija Amerika, prijedlog koji je odbijen u prvom Panameričkom kongresu 1989, osobito od strane Argentinskog izaslanstva.

Što se može reći o politici podjele svijeta na blokove velike gospodarske moći? Prvo, to ne čini neizbježan razvoj globalne ekonomije. Činjenica je da, naprotiv, svijet se kreće prema raznolikosti, a između ostalog, nastanku nekih novih moći, osobito Kine i Indije. Tu imamo zemlje s vrlo visokim stopama rasta s vanjsko trgovinskom razmjenom koja se brzo širi, jasno predstavljajući stvaranje značajnog prostora na području ekonomije i geopolitike. 
  

Poticaj proizvodnom i tehnološkom sektoru

Uvijek se ispituju tri seta tema u kojima bi bile potrebne nove politike poticanja proizvodnje i tehnološkog razvoja u cilju revitalizacije produktivnosti i konkurentnosti argentinske proizvodnje. 

TEHNOLOGIJA:

Razviti i poticati uporabu tehnologija uz veću dodanu domaću vrijednost te lokalne inženjere i tehničare. Dodati vrijednost i operativnost upravljanju ekološki održivim prirodnim resursima. Potaknuti širenje informacijskih tehnologija. Razvoj sektora za prozvodnju softvera i industrija lokalnog sadržaja. Povezati nacionalne, regionalne i sektorske sustave inovacija. Razvoj ljudskog kapitala i poticati recikliranje radne snage. Promicati politike za stvaranje nove komparativne prednosti u industrijama povezanim s uporabom biotehnologije, genetike, itd.. 

MEĐUNARODNA KONKURENTNOST: Poboljšanje konkurentnosti i međunarodne integracije kod industrija prerade prirodnih resursa; razvoj uslužnog sektora za proizvodnje povezane s iskorištavanjem prirodnih resursa (šume, rudnici, ribolov, itd..). Zaštitita industrija s lokalnim tehnološkim sadržajem. Smanjiti utjecaj necarinskih zapreka za lokalne proizvode. WTO i poljoprivreda: asimetrije u razvoju globalnog regulatornog i institucionalnog okvira. Pružanje zaštite na nove tehnologije i biotehnologije te intelektualno vlasništvo. 

TEHNOLOŠKI REŽIMI I SEKTORSKE KONKURENTNOSTI: Poboljšavanje pravila natjecanja i regulatornih okvira kao instrumenata zaštite potrošača s jedne strane, i kao "izvor sredstava" za financiranje osnivanja novih proizvodnih ulaganja. Stvaranje novih trvtki utemeljenih na tehnološkoj bazi, u lokalnom i konteksu EU. 
 

Institucionalne reforme i politike

Država i društvo

Država i društvo su u krizi. To je svakako slučaj sada kada zemlja proživljava najgoru krizu s kojom se ikad suočila. Kriza nije samo ekonomska i financijska, nego i politička, socijalna, institucionalna, etička, kulturna, moralna i iznad svega kriza nacionalnog identiteta. Nikada u našoj povijesti kao zemlja, u isto vrijeme, nisu konvergirali mnogi kritični aspekti onoga što možemo nazvati načinom društvene organizacije.

Tijekom svih ovih godina bio je običaj gledati prema državi kao odlučujućem čimbeniku u nastanku krize, posebno zbog njezine veličine, neučinkovitosti i fiskalne proždrljivosti. Nije ni čudo onda da rasprava o odgovarajućoj ulozi države nastaje kada društvo proživljava duboku krizu.

Društvo treba pronaći one odgovorne, čak i ako često samo uspije identificirati žrtvene janjce, društvo u krizi obično pokazuje znakove raspadanja; do te mjere da je država glavni čimbenik integracije društva, ovi znakovi puknuća dovode u pitanje njezinu sposobnost da ispuni ovu temeljnu integrativnu ulogu.

U konačnici, kriza uključuje sveobuhvatan model društvene organizacije koji je neadekvatan za održavanje procesa gospodarskog razvoja koji, pak, uzima u obzir minimalne kriterije pravedne raspodjele. U mjeri u kojoj bruto domaći proizvod stagnira ili se smanjuje i povećava se socijalna nejednakost, ekonomske i političke institucije počinju se kritički promatrati i relevantni sudionici počinju tražiti ključne elemente koji dovode do racionalnijeg načina dodjele resursa i upravljanja socijalnim aktivnostima. Ova potreba postaje još veći pritisak kada "jaz upravljanja" potkopava upravljanje društva i prijeti vlastitom nastavku demokracije.

Pod tim okolnostima, fokus se seli na državu kao glavni faktor koji pridonisi krizi. U svojoj iskrivljenoj dijagnozi, izrazi kao hipertrofija i makrocefalizam upotrijebljeni su da se odnose na ovo očito pretjerano širenje državne intervencije do te mjere da loše korisiti proizvodne resurse i ometa slobodnu volju privatnih aktera (i javnih); teži da podoptimizira zadatak, narušava društvene podjele rada i odbaciva beneficije od neograničenog tržišta rada naročito što se treba temeljiti na kapitalizmu.

Tko bi trebao biti zadužen i kontrolirati ono što postaje nova zabrinutost i jezgra političkih debata. Cilj postaje postavljanje na nižu razinu i uži opseg državne intervencije, bez obzira na druge potencijalne socijalne troškove koji mogu nastati u procesu. Proglašeno krivim za sva zla, i žrtvovano na oltaru strukturne prilagodbe i nula deficita, društvo bi moglo posvetiti svoju kreativnu energiju odrastanju bez čvrstog stiska aparata koji troši svoje resurse i ograničava njihovu inicijativu, isključivo u svrhu opstanka i širenja.

No, hoće li se identificirati pravi krivac? Da možda neće biti tako, pošteno je pretpostaviti jer oni koji su stvarno doveli do državnog neuspjeha će nastaviti s radom, možda anonimno, pod drugom odjećom. To jest, ako su "krivci" i dalje na slobodi, moguće je da će se opet pojaviti i nastaviti koristiti mehanizme za dobivanje raznih povlastica koje bi uključivale razne neželjene prijenose prihoda ili smanjenje stupnjeva slobode drugih. Također i socijalizacija duga, birokratska snimanja, dobivanje potpore, stvaranje monopola ili oligopola u proizvodnji roba ili pružanja usluga, i pretvorbe države u taoca velikog špekulativnog kapitala.

Naivno je pretpostaviti da su "ekspanzivni" trendovi države prirodni rezultat nekih partenogenetičkih kvaliteta svojih institucionalnih aparata. U svakom slučaju, kao i velika većina živih bića, za stvaranje birokratskih institucija također se zahtijeva partner. U tom smislu, državni aparat koji se razvio dosad, nije ništa drugo nogo institucionalna kristalizacija uzastopnih brakova ostvarenih između države i pojedinih sektora društva. Rezultirajući aparat je plod odluka (i ne-odluka) koje su usvojili politički dužnosnici i birokrati, kroz složene odnose podređenosti, pokroviteljstva i zaštite s više aktera civilnog društva. Posljedice tih odluka su uzastopni geološki slojevi organizama i funkcija, ponekad u promiskuitetnom suživotu, što se može vidjeti u bilo kojoj birokraciji kao presjek koji ima za cilj otkriti svoju bit i racionalnost.

Prema tome dakle, ne postoji niti je postojala ekspanzionistička tendencija države bez obzira na volju onih koji su je doveli, kolonizirani ili iskoristiti u svoju korist. I usprkos tome, oni koji danas retorički pogoduju svom stezanju,to su upravo bili sektori koji su gotovo uvijek bili su glavni korisnici. Nadimaci "država poduzetnik" i "država poslodavac" simboliziraju hipertrofija i gigantizam. "Zaboravljaju" dodati da državni ugovaratelji, kupci i subvencionisti, neka od lica ove Janus multifronte su jednako ili više odgovora za tu ekspanziju. Očito, samo kroz određene oblike utjecaja ili kontrole koje provode ti sektori, mogli su se razviti ovi drugi oblici državne intervencije koji su na kraju povećali svoje institucije i resurse. 

Pravila igre 

Ne smijemo zaboraviti da je novost koju je uveo ovaj frontalni napad protiv države nije novo pitanje i može se pratiti njegovo podrijetlo. U stvari, samo se pojavio u procesu formiranja države i, s nekoliko varijacija, nastavljen je sve do danas. Recenzije desnice i ljevice su se složile istaknuti, s njihovih ideoloških stajališta, dvije različite pojave: 1) utjecaj državne organizacije na strukturu moći modernog društva, i 2) prirodu svoje društvene funkcije, odnosno svoju sposobnost i sposobnost da služi javnom interesu ciljeva. To je, rano propitivanje države imalo dvije različite osnove. Najviše eksplicitno je proglasiti, kao što je danas, nesposobnost države za upravljanje društvenih djelatnosti, niža produktivnost i učinkovitost u odnosu na druga upravljačka tijela. Manje vidljiv, propitivanje moći stečene nasuprot drugih socijalnih sudionika.

Analitički, tu su sada dva oblika odnosa između javnih (državnih) i privatnih (društvenih): (1) "horizontalni" ili funkcionalni odnos, s posebnim načinom podjele rada javne uprave, povijesno uspostavljen između države i društva, i (2) "vertikalni" ili hijerarhijski odnos, shema odnosa moći između dvije sfere. U "funkcionalnom" odnosu definira se koja sfera je odgovorna za koje područje cjelokupnog upravljanja društva. U "hijerarhijskom" odnosu onaj tko definira sadržaj programa i koristi resurse snage koje su potrebna za izvršenje odluke o pitanjima koji sačinjavaju taj program. Oba oblika odnosa imaju cilj zadovoljiti osnovne pretpostavke na kojima počiva kapitalistički sustav: trajna rekreacija reda i stabilnosti pod kakvim uvjetima se mogu razviti proizvodne snage. 
Ako se sudbina kapitalizma i različitih socijalnih sektora oslanja isključivo na skladu i učinkovitosti u osnivanju ove dvije vrste odnosa, povijest vjerojatno ne bi bila prepuna kriza i konvulzija. U trećem odnosu između države i društva, pod nazivom "materijalan", nastaje temeljni sukob i razvija se politička borba u uvjetima gdje se odlučuje "tko što dobiva, kada, kako."

Određeni oblik "materijalnog" zajedništva definira raspodjelu društvenog viška, odnosno tko pobjeđuje a tko gubi. U ovoj ravnini se ostvaruje relativni položaj različitih društvenih sektora u pogledu prihoda i bogatstva gdje se događaju prenosi iz jednog sektora u drugi. A to je također i mjesto gdje država, u ostvarivanju svojih fiskalnih, oduzima materijalna sredstva društvu za svoju ulogu u sustavu podjele radne snage, preuzimajući ulogu glavnog potražitelj pri raspodjeli viška. Ostvarivanje fiskalnih vlasti je, dijelom, s proračunskog aspekta, među pitanjima koja treba riješiti država. Ali, to je nešto više. Također je moguća ravnoteža, kroz preraspodjelu materijalnih sredstava, inherentna nejednakost kapitalizma.

Bez sumnje, tri opisana oblika odnosa povezani su kroz složene načine. Otkriti njihove posebne postavke je početak razumijevanja ne samo prirode države ili opseg njezine intervencije, već i način raspodjele društvenog viška i posljedice koja oba čimbenika ostvaruju na ravnoteži snaga između društva i države. Teoretski, u jednom demokratskom društvu, moć leži u društvu. Građani kroz političku zastupljenost, prenose ovlasti na one koji preuzmu odgovornost za upravljanje socijalnim pitanjima, tako da formalno, upravitelji su građani. To, kao što znamo, ne odražava pravi odnos snaga kao što pokazuje povijesno iskustvo. Općenito, država je podredila društvo. Država je, naravno, izložena različitim stupnjevima djelovanja, pritisaka ili potražnja pojedinih sektora društva, čija je sposobnost pristupa i penetracije bila povezana općenito s značajnom kontrolom nad ekonomskim resursima. Ponekad su ti sektori osvajali i preuzeli određene ključne državne institucije. U drugim situacijama, na ograničen način, država je postigla stupanj 'relativne autonomije', izbjegavajući tako te utjecaje. I nerijetko, kao što se događalo s vojnim autoritetima, usljedila je nauružana korporacija (jedan od samih sektora državnog aparata) onaj što je iskoristio instrumente dominacije države i nametnuo svoju moć diskretno nad društvo, s višim ili manjim stupnjem poštivanja samostalnosti drugih aktera.

Povlašteni pristup ili kontrola od strane tih (uglavnom) ekonomskih sektora, stvorio je jedinstveni mehanizam: značajan dio državne djelatnosti i resursa koji dolazi iz društva, bio je redistribuiran u korist ovih ključnih sektora. U tim slučajevima, odnosi hijerarhijski, funkcionalni i materijalni imali su jasno uzajamno povezivanje i prenošenje. Konfiguraciji moći u kojoj određeni dominantni sektori društva prevladavaju iznad države, odgovaraju općenite predrasude o funkciji ciljeva države i preraspodjela sredstava iz jednog sektora u drugi: država se ograničila na stvaranje funkcije (npr. poticanje industrije, kontrola uvoza) te na dobivanje i prijenos sredstava sektorima na koje se odnose ova područja intervencije. 
Iz toga proizlaze osnovna pravila igre koja su upravljala, povijesno, odnosom između društva i države. U trostrukom odnosu uspostavljenom između dvije sfere, hijerarhijski odnos oduvijek je bio presudan, budući da je akumulacija snage, u isto vrijeme, uvjet mogućnosti za postavljanje rasporeda (npr. koja pitanja problematizira društvo), za izgradnju položaja ispred istih (koje politike se trebaju prilagoditi se prema njima), i za osiguravanje i raspodjelu sredstava koja bi omogućila njihovo rješenja (tko dobiva i tko plaća troškove). Svaka promjena u jednom od tih odnosa uzrokuje promjene u drugima. Na primjer, smanjenje državne intervencije na jednom određenom području automatski smanjuje državne pretenzije na odgovarajuće resurse s tog područja upravljanja, što smanjuje njezino sudjelovanje u društvenom višku, a sigurno i moć naspram društva (ili barem u odnosu na neke od sektora). Manja moć države slabi njegovu sposobnost za postavljanje programa i za izdvajanje resursa. I tako nastavlja dalje.

Naravno, kada se govori o većoj ili manjoj moći države, neophodno je znati tko ili što ju kontrolira. Od jednog utopijskog ekstrema potpune suverenosti građanstva, preko istinske i uravnotežene zastupljenosti različitih socijalnih interesa, do drugog ekstrema apsolutne podređenosti državnog aparata prema planovima određenih korporacija ili drugih gospodarskih skupina, stvarnost pokazuje mnogo posrednih situacija. Kao što je davno sugerirao Fernando H. Cardoso, odnosi moći koji postoje između države i društva u nalaze se u obliku "birokratskih prstenova". U svakom od tih prstenova, državne agencije uspostavljaju klijentelistički odnos s određenom interesnom skupinom. Može se pretpostaviti da što je veći broj prstenova i više uravnoteženih izvora moći koji se mogu mobilizirati u svakom od njih, odnosi moći između različitih društvenih sektora biti će ravnopravniji i te će doći do adekvatnije političke zastupljenosti.

Međutim, ako država odustane ili smanji određena područja aktivnosti a ostala prebaci, vrlo značajana, u gospodarskim sektorima visoko koncentrirana, vjerojatno je da bi odnos između "birokratskih prstenova" bio vrlo različit. Pogotovo ako odustajanje države da obavi svoje tradicionalne uloge nije popraćeno zamjenom novih uloga za druge, različite po karakteru ali iznimno važnih kako bi se spriječila nova situacija koja bi ostavlia društvo nemoćno nasuprot diskretne moći pravog "privatnog vlasništva". Na primjer, ako u svojem radu odustaje od proizvođača papira, država u isto vrijeme ne ojačava svoje regulatorne mogućnosti te prenesene aktivnosti.

U nedostatku takvih mogućnosti, ciklus postupnog oslabljivanja države se pojačava. Oslabljena država je dobra prilika kojom bi njezina uloga ublažavanja višaka i nedostatka na tržištu, bila lako poreokrenuta u korist korporativnih klijenata, privilegiranih državnih službenika ili povremenih parazita koji rastu (kada je oslabljen javni sektor). To nije retorička izjava. Potvrđuje ju i sam Michel Camdessus, bivši čelnik MMF-a, kad kaže još izrazitije da je "tržište na početku sadrži tisuću oblika zlostavljanja, to je mafija, trijumf lukavstvom ili moći brokera." 

Nove granice 

Ako bi analize pravila igre koja uređuje odnose između države i društva bile prihvatljive, može se dogovoriti da samo smanjenje državnog aparata ne mora nužno dovesti do njegova jačanja. Ovaj rezultat se može postići samo ako se, zajedno s redefiniranjem uloge, strukture i osoblja državne uprave, promicale mjere administrativne reforme u klasičnom smislu.

Međutim, danas se mnogo govori o reformi države a malo o reformi administracije. 
Reforma države je u isto vrijeme, sveobuhvatniji i više ograničen koncept nego što je to reforma uprave. To je uvijek bio prvenstveno unutar birokratski proces, koji se sastoji od namjernog pokušaja poboljšanja jednog ili više aspekata upravljanja: sastav i raspodjelu ljudskih resursa, racionaliziranje svojih strukturnih norama i pravila, zastarijevanje svojih tehnologija, ponašanje svojih zaposlenika, i tako dalje.

Bez sumnje, državna reforma u Argentini 90-ih, zadržala je u obziru neke od tih problema, dodala neke druge, ali je izostavila nekoliko. U ovom posljednjem smislu, njezin opseg bio je ograničen jer je unutarbirokratska promjena ostvarena samo djelomično i uglavnom podređena strategiji reforme. U stvari, većina uobičajenih ciljeva administrativne reforme se izbjeglo ili odgodilo na neodređeno vrijeme. U središtu državne reforme krenulo se prema redefiniranju granice između domena javnih i privatnih, te na razne načine ograničavanju opsega i prirode državne intervencije u društvenim pitanjima.

Transformacija odnosa između države i društva uključilo je i eksternizaciju reforme. To je prestao biti prvenstveno unutarbirokratski proces, kao što se dogodi i kod poboljšanja upravljanja, te je postao novi ugovor o legitimnim granicama koje će biti povučene između dvije sfere. U opseg državne reforme je bilo uključeno civilno društvo u cjelini, nove uloge su dodijeljene različitim skupinama i zainteresiranim stranama, a drugi bili lišeni beneficija državne aktivnosti. Stoga, bilo bi netočno odnositi se prema državnoj reformi kao procesu ograničenom na državni aparat, koji ima za cilj tehnološki napredak. Ova unutarnja komponenta reforme bila je podređena glavnom cilju promjene pravila igre između javnog i privatnog sektora. To je bio prirodni rezultat redefiniranja uloga i granica.

Kao što se trenutačno prakticira u mnogim različitim kontekstima, taj ograničen pogled na reformu države prepoznaje tri faze, povezane sekvencijalno s prioritetom njihovih ciljeva. Prvo, promjena uloge države, drugo, restrukturiranje i smanjenje broja svojih institucionalnih aparata, i konačno, rezanje njegova osoblja. Svaki od tih trenutaka ili aspekata podržava različite oblike instrumenata. Za prvi aspekt, najmanje četiri vrste mjera poduzete su za smanjenje opsega državne intervencije i izmjene i dopune njezine uloge u upravljanju društva: privatizacija, decentralizacija, deregulacija in smanjenje monopola. Svi oni, izvan svojih specifičnih ciljeva, služili su u svrhu smanjenja državnog aparata i mijenjanju svojih veza s društvom.

Uzete zajedno (uz mogući izuzetak decentralizacije) ovaj kvartet mjera potvrđuje superiornost tržišta iznad države, kao mehanizam kako bi se optimizirala raspodjela resursa u društvu. Privatizacija znači "preuzimanje" odgovornosti od države za izravnu proizvodnju određene robe ili usluga. Ovisno o karakteru (na primjer, potpuna privatizacija, koju preferira menadžment) država može zadržati različite stupnjeve odgovornosti u financiranju ili kod regulacije uvjeta privatnim tvrtkama, ili odustati od bilo kakve umetanja u određeno područje aktivnosti.

U svakom slučaju, privatizacija pretpostavlja ograničavanje opsega ili promijenu uloge države u upravljanju društvenim poslovima. Sukladno tome, povećava opseg radnji određenih socijalnih aktera u tom upravljanju i, stoga, uzrokuje niz posljedica na odnose u proizvodnji, legitimnost javnog i privatnog područja, te na relativnu moć različitih društvenih i državnih aktera.

Naravno, sam prijenos tvrki ili usluga u privatni sektor ne osigurava automatski prilagođavanje k učinkovitijim odnosima između poslodavaca, radnika i potrošača. Pitanja kao što su stvaranje monopola u privatnim rukama, slabljenje regulatornih mogućnosti i kontrole države nad aktivnostima privatnog sektora, stvaranje velikih konglomerata i njihovo posljedično utjecanje na strukturu proizvodnje i odnosa moći između države i korporacija, podređivanje društvenog interesa kriterijima korporativne profitabilnosti, stanje otpuštanja radne snage u javnom sektoru, a koja nije apsorbirana privatnim sektorom ili također i radnu snagu nekih privatiziranih društava, njeguje država i to upravo kada je njezina sposobnost da ih riješi bila manja.

Kao i u slučaju privatizacije, rasprava o decentralizaciji (ili pravnih domena političkih odluka i javnog upravljanja) ide daleko natrag u povijest. Proces formiranja države je u velikoj mjeri bio duga borba nametanja društvima temeljenih na lokalnim i regionalnim tradicijama, novg primjera hijerarhijskih društvenih odnose s odgovarajućim pomakom središta moći. No, politička i administrativna decentralizacije ne znači, u načelu, povlačenje države praćeno zauzimanjem prostora u odlučivanju i upravljanju od strane društva, kao što se događa kod privatizacije. Ako se pretpostavi smanjenje vlasti na državnoj razini i ako bi odgovarajuće lokalne vlasti preuzele decentralizirane funkcije, treba se dodati općenito veća prisutnost lokalnih društva u donošenju odluka, upravljanja ili kontroli u vezi s tim funkcijama.

Trendovi prema političkoj i administrativnoj decentralizaciji stekli su novi zamah s valom demokratizacije u posljednja dva desetljeća. Decentralizacija povećava mogućnosti za građane da iskoriste svoje pravo da interveniraju i odlučuje o lokalnim pitanjima koja utječu na njihov svakodnevni život. Bilo kakva evaluacija tih iskustava mora utvrditi, između ostalog, u kojoj mjeri decentralizacije je legitiman prijenos ovlasti na lokalne institucije i njihove socijalne temelje, na koje (tj. koji sektori, organizacija i korisnika) će pozitivno ili negativno utjecati ovaj proces, koji su njegovi temeljni resursi (npr. roba i usluga, prisile, informacije, ideologije) i koji su aspekti za njegovog korištenja; do koje mjere je moguće ili se očekuje sudjelovanje javnosti u javnim upravljanjima i kontroli; koja je uloga rezervirana za one institucije koje su isključene iz izravne primjene decentraliziranih funkcija, odnosno koliko će sustav biti konsolidiraniji nakon završetka globalne institucionalne decentralizacije.

Ukidanje monopola u sebi ne uključuje smanjenje opsega aktivnosti države, ali obično dovodi do ovog rezultata u mjeri u kojoj privatna konkurencija smanjuje potražnju za robe proizvedene ili usluge koje pruža država, kao što se dogodilo s brodogradnje nakon donošenja ove politike. U nekim slučajevima, demonopolizacije se povezuje s privatizacijom javnih poduzeća koja su prethodno djelovala kao državni monopol. U Argentini, na primjer, privatizacija televizijskih postaja u državnom vlasništvu disperzijom na različite tv kanale također je predstavljala oblik demonopolizacije. Međutim, prodaja nacionalne tvrtke za telekomunikacije, koja je bila kvazi monopol pretvorena je ustvari u dva kvazi monopola teritorijalno razgraničene, koja su pod kontrolom dvaju stranih državnih poduzeća, bez odgovarajućeg protuutega regulatornog okvira kojim bi upravljala nacionalna država.

Deregulacija, četvrti član kvarteta, s također istim ciljem ograničavanja državne intervencije. Malo je područja javnog i privatnog djelovanja koja nemaju neki oblik državne regulacije. Priznavanje sindikata ili političke stranke, izdavanje putovnice, odobrenje industrijske lokacije, dozvola izvoza, komercijalizacije lijekova (među ostalim tisućama upravljačkih djelatnosti), postali su legitimne funkcije države gotovo svugdje. Državna regulacija je pokušala, smanjenjiti entropiju potencijalno generiranu ponašanjem pojedinaca koji nisu uvijek u skladu s kriterijim civiliziranog suživota ili socijalne jednakosti. Neki deregulacije, u tom smislu, stvorile su regulatorne praznine koje nevidljiva ruka nije udpjela zamijeniti.

Drugi aspekt regulatorne aktivnosti države (povezan s procesom privatizacije) značajno je povećao svoju ulogu jamca u odnosu između davatelja i korisnika, da će poštovati uvjete utvrđene u ugovorima o koncesiji i regulatorne okvire, posebno u pristupu, kvaliteti i cijeni usluga. Iskustvo do danas pokazuje da lokalna tijela, često stvarana kasno, nemaju institucionalne kapacitete kako bi ispunila svoju misiju.

S druge strane, funkcioniranje institucionalnog državnog aparata bio je predmet propisa koji su pokušali kontrolirati potencijalna odstupanja u očekivanom ponašanju njezinih institucija. U mnogim slučajevima, to je dovelo do stagnacije, birokratizacije ili traženja mehanizma zaobilaženja zakona što je pak, pridonijelo neučinkovitosti i iracionalnosti javne uprave.

Drugi aspekt reforme je racionalizacija organizacijske strukture države. Danas, ne radi se o "organizacijskoj arhitekturi", dizajniranoj za poboljšanje dosljednosti ili funkcionalnosti određenih strukturnih rješenja, već, uglavnom o demontaži i rušenju stare administrativne konstrukcije.

Smanjenje državnog aparata ponekad poprima oblik izravne eliminacije tajništva ili pod-tajništva. U određenim situacijama, smanjuje se maksimalni broj osoba ili odjlela koji moraju postojati na svim razinama državne organizacije (npr. tajništva, menadžmenta). U drugima, stanjuje se institucionalna piramida, odnosno, potiskuju se hijerarhijske razine smanjenjem broja karika u lancu zapovijedanja (npr. pomoćnik menadžera).

Prilično uobičajena pojava u tim slučajevima, je primjena nespecifičnih mjera za područje cijelog javnog sektora. Često te mjere se primjenjuju zakonom ili uredbom, postavljajući rokove za prilagodbu svojih struktura novim propisima. No, primjena jedinstvenih pravila za jedan skup institucija bitno drugačijih, nije nužno tehnički poželjan. Pogotovo kada su postavljene u piramidalnu strukturu, bez potrebnog vremena za analizu kvaliteta drugih opcija i njihovog utjecaja na upravljanje. Često, ovaj stil odlučivanja, gdje prisila na djelovanje odbacuje razumijevanje fenomena koji je namijenjen da djeluje, dovodi do institucionalnih pravila koji bi mogli imati sterilizirajuće ili ček neodržive posljedice za samo upravljanje.

Nešto slično se događa s trećim aspektom, odnosno smanjenje broja zaposlenika. Također u ovom slučaju, pozivaju se herojske mjere kako bi se javni sektor mogao osloboditi što više dužnosnika u najkraćem mogućem roku. Redefiniranje (suženje) uloge države i stalno smanjenje svog institucionalnog aparata, pruža neosporno opravdanje: u novim okolnostima, višak osoblja. Obrasci koje prihvaća ova politika smanjenja zapošljavanja u javnim službama su višestruki, počevši od otpuštanja, preko nedostupnosti i dobrovoljnog odlaska u mirovinu, do manje eksplicitnih način obeshrabrivanja u obnašanju javnih funkcija, kao što je postupni pad realnih plaća ili sužavanje oblika nagrada. Aspekte kao što su cost-benefit analiza tih pravila, njihov financijski učinak, učinak na tržištu rada, outsourcing rada, ostavljanje javni sektor bez najviše kvalificiranih ljudskih resursa, učinak na "proizvodnu funkciju" i sposobnost države da proizvodi robu, usluge ili propise društvenih djelatnosti, gotovo se ignoriraju.

Ovi kratki komentari o procesima u tijeku, gotovo svugdje sugeriraju zajednički obrazac: reforma države mora biti vođena, prije svega, prema redefiniranju granice između javnog i privatnog djelovanja, ograničavajući opseg intervencije države. Nakon uspostavljene odgovarajuće uloge države u svakoj sferi djelovanja, veličine i sastava svog aparata, ona treba biti smanjena u skladu s tim. Konačno, budući da smanjenje javnog sektora zahtijeva manje osoblja, sljedeći i konačni korak strategiji reforme treba biti ospuštanje zaposlenika.

Moglo bi se reći, međutim, da su se u mnogim zemljama pokrenuli programi koje se ne može lako kategorizirati u ovom krutom obrascu. Doista, obuku zaposlenika, pojednostavljivanje pravila i procedura, razvoj hardvera i softvera sustava ili uvođenje novih tehnologija u upravljanju i dalje su meta brojnih napora. Svjetska banka je uvela "drugu generaciju reformi", za razliku od "prve generacije" koja je orijentirana jednostavnom odbacivanju područja državne intervencije. Potrebno je istaknuti da je primjenu tih konvencionalnih instrumenata upravne reforme, sada kod transformacije države "iznutra", nadjačala opsesiju za izgradnjom minimalne države ili "skromne", kako ju je nazvao Crozier . "Manje" je steklo mnogo više pozitivnih konotacija od "bolje". Ili bolje rečeno, "manje" je postao preduvjet "boljemu". Budući da je vrijeme obično oskudno, poboljšanja su puno teže za postići nego smanjenja (ili čak uključujući i drastične rezove) državnog aparata. "Kirurge" države su zamijeniti tradicionalni "klinički" administrativci.

Jesmo li svjedoci, možda, "kraju upravne reforme" kroz virtualni nestanak svoga cilja? Je li "državna reforma", uključujući i njezine neravne granice i njezine institucionalne posljedice, definitivan odgovor na neučinkovitost javnog sektora? Ili smo jednostavno u prisustvu funkcionalne paradigme za stanje homogenog modela osuđenog na zamijenu nakon što je završio svoju ocjenu drastične i ponekad i katastrofalne posljedice na upravljanju i društvenoj harmoniji? 
Spaljivanje brodova 

Kao odgovor na gore navedena pitanja, sada se potrebno usredotočiti na reforme unutar države (ili "druge generacije"), mnogo više povezane s promjenama u procesima i načinima upravljanja nego sa smanjenjem svoog institucionalnog aparata. Njezina Ahilova peta je teškća postizanja i održavanja u praksi vrijednosti i načela na kojima počiva njezina tehnička racionalnost. Metafora može biti uvjerljivija od bilo kojeg objašnjenja: 
Kada je iz Tabasca, Hernan Cortes odlučio utići u Meksiko da proširi Španjolsko carstvo na novi kontinent, neki njegovi ljudi su prigovarali, ističući nedostatnost njegovih snaga i opasnost od avanture. Potom je donio herojsku odluku, koja je kroz povijest postala metafora za nepovratna djela: on je naredio "spaljivanje" brodova, čime je onemogućio povratak bilo koga od njegovih ljudi.

Kao metafora, ta povijesna referencu je primjenjiva kad je riječ o presudnoj odluci i ne može se vratiti kad bude donesena. Od tog trenutka, može se samo raditi samo u skladu s novim uvjetima koje nameće nepovratna odluka. Upravo, u nepovratnosti je preduvjet za uspjeh ili neuspjeh tvrtke u čije ime je donešena. Odluka obvezuje, koja nadilazi svoju želju ili volju.

Neke od državnih reformi "druge generacije" koje se uvode u Hrvatskoj i gotovo svugdje u svijetu, pogoden su za primjenu ove metafore. Osobito one politike i aktivnosti usmjerene na jačanje institucionalnog kapaciteta državnog aparata, među kojima se ističu organizacijsko restrukturiranje, profesionalizacija javne službe, debirokratizacija pravila ili postupaka, te uvođenje novih tehnologija upravljanja. Svi oni bili su u središtu programa reformi (čak i desetljećima mode numeriranja generacija reformi) i integrirane su u Deset zapovijedi koje vlade moraju pratiti ako vjerno žele ispuniti zapovijedi (sada se zovu "uvjeti") koje postavljaju multilateralne financijske institucije.

Općenito, ove reforme se pompozno najavljuju i ratificiraju se preko pravnih pravila kojima se pokušava, odjednom, dati im legitimitet i prinudni učinak. Iako ne postoje opće prihvaćeni kriteriji o prirodi reformi koje spadaju u ovu kategoriju, predlažemo da razmislite kako takve transformacije države „iznutra“, za razliku od suočenih za vrijeme "prve generacije reformi“ čiji je cilj bio razgraničenje između države i društva bez nužnog donošenja značajnih promjena u upravljačkim aranžmanima. Drugim riječima, predlažemo razlikovanje reformi dizajniranih kako bi se smanjio državni aparat i onih koje pokušavaju znatno poboljšati njegovo upravljanje.

Na temelju te razlike, možemo primijetiti da je mnogo lakše postići nepovratne reforme kada je njihov cilj smanjenje državnog aparata nego kada je u pitanju poboljšanje. I obrnuto. Temelj toga je logičan: reforme dizajnirane kako bi se postiglo „manje“ države, predstavlja smanjenje državne intervencije u različitim razinama svojih odnosa s društvom, okružena odbijanjem da nastavi igrati uloge u prenijetim nadležnostima na druge društvene ili državne, za razliku, reforme dizajnirane „poboljšavanju“ nikom ne mogu prenijeti odgovornost za upravljanje, a također uvijek postoji latentna opasnost da se promjene mogu preokrenuti.

Izazov, s točke gledišta radnje, će biti istražiti koji mehanizmi bi osigurali nepovratnosti druge generacije reformi, tako često pokušanih s slabim uspjehom kao prema argentinskom iskustvu. Da bi se to učinilo, prvo je potrebno identificirati promjene u državnom aparatu tijekom prve generacije reformi, promatrajući karakteristike i relativnu nepovratnost tih promjena i uzimajući u obzir matricu interesa generiranih od strane naravi "naručitelja" reformi. S druge strane, u analizi pokušaja provođenja reformi druge generacije, treba napomenuti da, općenito, uključeni sudionici su "interni" iz državnog aparata (npr. državni službenici, sindikati, vlada), a izravno su pogođeni promjenama.

U reformama prve generacije dominirala su razmišljanja o pravnim i financijskm karakteru, dok u drugoj generaciji, promjene tehnološke i kulturne prirode mnogo odlučnije. Faktor razlikovanja između dvije vrste reforme je priroda troškova i koristi koje se obično stvaraju i jedni i drugi, jer dok se u prvom slučaju koristi javljaju (obično odmah) ili učinci reforme su relativno neutralni, u drugom slučaju gotovo uvijek uključuju se troškovi čiji je povratak neizvjestan, neizravan i dugoročan. 

Među reformama koje imaju za cilj poboljšati, a ne smanjiti, državni aparat, treba istaknuti sljedeće:

• Organizacijsko restrukturiranje administrativnog aparata. 
• Promjena u kvalifikacijama i kvaliteti zaposlenika države 
• Debirokratizacija pravila, procesa i upravnih postupaka. 
• Uspostavljanje administrativne karijere na temelju zasluga. 
• Obuka i nastavak razvoja zaposlenika. 
• Poboljšanje informacijskih sustava i računalnih medija. 
• Institucionalno jačanje regulatornih tijela. 
• Bolja koordinacija između razina vlasti u područjima podijeljene odgovornosti. 
• Uspostava istinskog upravljanja prema učinku. 
• Promicanje odgovornosti za upravljanje. 
• Poboljšanje sposobnosti nametnutanja i prikupljanja. 
• institucionalizacija mehanizama za sudjelovanje građana i kontrolu javnog upravljanja.

Unatoč dosadašnjim pokušajima, ovaj paket mjera i dalje čini jezgru trenutnih reformi. U svima njima, bitni elementi promjena se odnose na transformaciju kulture i tehnologija upravljanja koje prevladavaju u javnom sektoru. Do danas, relativan neuspjeh tih reformi mogao bi se objasniti, općenito, višegodišnjim suprotstavljanjem između tehničke racionalnosti na kojoj se temelje i političke racionalnosti koja ometa njihove učinkovite provedbe. To jest, tehnički temelji reformi i njihove postavke (npr. zasluga, odgovornost, sposobnost, poštenje, transparentnost) nedovoljne su za prevladavanje interesa (ne samo materijalnog) na koje ove mjere utječu (npr., povlastice, diskrecija, nepotizam). 
Uspjeh druge generacije reformi (ili, kao što ih nazivamo "unutarnje reforme" države) u velikoj mjeri ovisi o tome da postavke vrijednosti na kojima se temelje nove tehnologije upravljanja prožimaju vežeću političku i upravnu kulturu. To je jedini način da se osigura ireverzibilnost promjene koje se uvode. Otkrili smo da ponovljeni neuspjesi odražavaju stalan sukob između vrijednosti na kojima se temelji reforma i interesa koji utječu na njihovu provedbu. U svakoj od razina unutarnjeg upravljanja državom može se vidjeti niz varijabli objašnjivih ovim fenomenom koji se, u konačnici, izgleda odnosi na inherentnu opoziciju između tehnologije i kulture.

Pitanje nije novo i zaslužilo je značajne eseje, posebno o utjecaju tehnologije na kulturu. U području javnog upravljanja, veze između tih dviju varijabli ovise mnogo o odrednicama političkog i administrativnog ponašanja. Njihov odnos je središnja tema razgovora za vrijeme kada je teorija ovisnosti prožimala razmišljanja onih koji su nekritički ispitivali uvođenje upravne prakse, pristupe, tehnike i metodologije proizašle iz sjeverozapadnih centara.

Svaka kultura ima svoju viziju o tome kako bi se javni službenici trebali ponašati i legitimitet njihovih uloga je pod snažnim utjecajem te kulture. Nepotizam, podmitljivost, izostajanje (među ostalim pojavama koje Parsons naziva "partikularističkim") su specifične za određene kulture ili, u svim slučajevima, različito su rasprostranjen u nekim nego u drugima. Ovo je način kako kultura djeluje kao faktor homogenizacije, ali u isto vrijeme, kao i element razlikovanja od drugih kultura. Velik dio upravnih reformi namijenjen je upravo tome da djeluje na te kulturne osobine, temeljeći se na univerzalnoj koncepciji da se, u konačnici, etnocentrični tumačeći, presađuju strani kulturni obrasci skriveni pod krinkom neutralne organizacijske tehnologije.

S ovom izjavom ne pokušavamo ponovno započeti staru raspravu o tome da su vrijednosti koje su temelj ove tehnologije "uvezene" i ne trebaju nam se činiti stranima. Naime, gledište nije „služe li“tehnologije potrebama naših upravljanja, osim ako oni mogu "forsirati" na usvajanju i tako definitivno protjerati njihove nepoželjne kulturne standarde.

U tim slučajevima, dakle, homogeni kulurološki utjecaji imaju tendenciju da postanu organizacijskaograničenja, tj. čimbenici koji usporavaju ili ometaju organizacijsko djelovanje ispod normi racionalnosti. U središnjim zemljama, međutim, efekt homogenizacije kulture gotovo je neprimjetan, s obzirom na stupanjpodudarnosti između tehnologije i kulture. Drugim riječima, tehnološki sadržaji kulture su u skladu skulturnim pretpostavkama tehnologije.

Uvođenje pisanja dovelo je do nepovratne promjene: prošlost može početi komuniciati s budućnosti. Izum stremena izmijenjenio je oblik ratovanja. Globalna računalna mreža transformirala je mogućnosti i načine komunikacije. Kulturni utjecaji ove vrste tehnoloških promjena su konačne i samo se mijenjaju kao rezultat novih razvoja. Kad se to razmišljanje aplicira na područje javnog upravljanja i njegove reforme, ključno pitanje je kako inkorporirati tehnološke napretke u smjernicu, metodu ili postupak koji su uobičajeni dnevni učinci, kao prirodan način obavljanja stvari.

Za dijete našeg vremena nezamislivo je da televizija nije uvijek postojala, jer je ugrađena u procesusocijalizacije. Za funkcioniranje budućnosti također bi trebalo biti normalno ući u javne službe kroz natječaje, redovito primati mogućnosti usavršavanja, biti spremni da se sudi prema rezultatima izvedbe,promicati na temelju pokazanih zasluga, pažljivo voditi računa o građanima, osigurati da njihove intervencijene stvaraju nepotrebne zapreke u upravnim i administrativnim procesima u odgovornom, transparentnom isuradničkom okruženju. Ili barem, jaz između implicitnih vrijednosti u ovim idealnim kulturnimsmjernicama, i stvarnog upravljanja trebao biti značajno smanjen.

Ne postoji, u ovom obrazloženju, stanje nepromjenjivog cilja koje treba biti postignuto. Probajmo još bolje karakterizirati "pokretnu metu" koja će se kao linija horizonta, sigurno udaljavati istim ritmom s čim će se konkretizirati transformacije, stvarajući nove izazove. Predložena ideja nastoji ne pasti ni u laganom uspjehu ni u neizbježnom neuspjehu. Umjesto toga, priznaje da u državnim reformama, politički uvjeti su mnogo determiniraniji nego u vanjskim reformama i često postaju čimbenici objašnjenja za njihov neuspjeh, ali i priznaje mogućnost da takvo stanje može postati promijenjeno u relativno kontroliranim varijablama.

Završna promatranja.

• Nadoknaditi, kao zemlja i kao država, više autonomnih odluka na ograničenja i uvjete iz međunarodnogkonteksta, osobito u pogledu vrste i smjernice za usvajanje reformi unutar državnog aparata.
• Jačati na svim državnim razinama političku odgovornost, intra i inter-institucionalnu koordinaciju,proizvodnju informacija i pokazatelje uspješnosti, procjene i kontrole upravljanja..
• Osigurati kontinuitet i naglašenost u administrativno političkim interfazama, jačanjem tehničke opreme istavljanjem javnog upravljanja iznad događaja političke situacije.
• Reorganizirati državnu strukturu sukladno svojim novim uvjetima i funkcijama proizvodnje, posebice nasubnacionalnoj razini (pokrajina i općina), tražeći uvođenje inovativnih formula pri regionalizaciji imetropolizaciji.
• Provesti nove aranžmane upravljanja u područjima koja evidentiraju uspješna iskustva u usvajanjuinovativnih mehanizama, kao što je sudjelovanje proračuna, koordinirano upravljanje ciljanih socijalnih programa, upravljanje rezultatima, kvaliteta i kontinuirana poboljšanja, i tako dalje.
• Ostvariti veću transparentnost u upravljanju, kroz poboljšanje informacijskih sustava i njegove primjeneu analizi i donošenju odluka, nabavnih procesa i promet roba i usluga, odnosno izradu novihmehanizama kontrole upravljanja prema rezultatima.
• Promicati veću odgovornosti za upravljanje, kroz pretplatničke ugovor - programe, formalizirane obvezes građanima i učinkovitu provedbu sankcija u slučaju nepoštivanja.
• Profesionalizirati državne službe, bez ograničavanja u stvaranju novih normi u određenom području, ali iuvesti nova pravila o odnosu između države i njezinih zaposlenika.
• Promicati sudjelovanje javnosti, poticanjem oblika udruživanja i društvenog samo-organiziranja, i stvaranjem novih kanala i modaliteta pristupa, bilo putem instantnih predviđanja u Ustavu ili kroz integraciju regulatorskih tijela, tijela zaštite konkurencije i potrošača, Ombudsmanu duge mehanizme .

.

U svakom od tih reformi druge generacije moguće je točno odrediti tehničke i političke čimbenike koji čini se da mogu objasniti nizak uspjeh. Sheme, sustavi i tehničke preporuke su dostupni i, dakle, nisu odlučujući čimbenik neuspjeha. Iako promatranje može zvučati pomalo naivno, ne može se zanemariti da je potrebna druga strana kako bi se ovaj poželjni scenarij ostvario. Postoje politički poduzetnici spremni da se bore i spale lađe ako je potrebno, znajući da će biti gubitaka i padova, ali da uspjeh ovisi o uvjerenju i trudu onih koji su uključeni u zadatak. Primarnu odgovornost za ostvarivanje ovih uvjeta pripada gotovo isključivo političkim liderima.

Spaljivanje brodova, u ovom kontekstu, nije u skladu s pregovorimaa i kompromisom koji mogu biti potrebni za promicanje inicijativa transformacije, ali ne podržava korak unatrag. Pretpostavlja, međutim, temeljito poznavanje problema s kojima se suočavaju, strategije pogodnije za prevladavanje, očekivane snage, vlastite sposobnosti za uspostavljanje savezništva i uvjeravanje neodlučnih, raspoložive resurse i granice do kojih je spreman ići kako bi se postigli rezultati.

Iako metafora nije popraćena u djelo, poznato je da Hernan Cortes sačuvao jedan brod, što je omogućilopovratak na Kubu onima koji su se protivili riskantnom projektu novog osvajanja.. Na prijelazu stoljeća, to ostaje najveće priznanje kojeg se može priuštiti strategu i, iznad svega, državniku, ako se namjeravajuiskorijeniti ostaci kulture koja nije baš u skladu s ciljevima i vrijednostima postbirokratskog stanja: pozvatidisidente da se ukrcaju na brod za povratak.

www.hssd.hr

tokic.stjepan723@gmail.com