U 75. godini života poginuo Ivan Kovač Uik, neumoran borac za Hrvatsku u povijesnim granicama. Cijeloga života zalagao se za nezavisnu hrvatsku državu do Drine i Zemun
U prometnoj nesreći poginuo je Ivan Kovač Uik (Ljubunčić kod Livna, 17. siječnja 1937. – Nikšić kod Slunja, 4. srpnja 2011.). Taj osebujni politički emigrant bio je junak borbe za hrvatsku nezavisnost u svim njezinim fazama. Za hrvatsku državnu nezavisnost borio se dulje od 30 godina. Na Kupresu je bio među prvima koji je sa svojim zdrugom tukao četničke tenkove. Inspiraciju za borbu dali su mu komunisti koji su mu pred očima ubili majku i nakon 1945. ukupno pobili 11 članova njegove obitelji. Bio je prvi Hrvat koji je dobio crni pojas japanskog majstora šotokana i postigao je 4. dan. Kao vojnik posvećen Hrvatskoj prošao je kroz cijelu školu za komandose i bio je prvak Njemačke u strjeljaštvu puškom. Četvrt stoljeća morao se u Parizu, Nantesu i Grenebleu javljati francuskoj policiji svaki dan točno u 12 sati, da bi imali nadzor o njegovu kretanju, pa ipak je bio neuhvatljiv. U Francuskoj je postigao poštovanje francuske policije i nekoliko predstavnika Francuskoga parlamenta. Popularnoga Uika upoznao sam preko Francuza Hervéa Rousseaua, koji nam je tijekom srpske agresije na Hrvatsku pritekao u pomoć i od 1994. stalno ostao u Hrvatskoj. Premda je vrijeme prolazilo, Uik se nije nimalo promijenio. Ostao je dosljedan tvrdoj hrvatskoj liniji zalaganja za povijesne hrvatske granice na Drini. Nitko mu od hrvatskih velikana nije bio dovoljno »velik«. Svi su po njegovu mišljenju imali nedostatak: manjak ambicijâ za Veliku Hrvatsku! Tuđmanovu Hrvatsku prihvaćao je kao privremeno rješenje, odskočnu dasku za ostvarivanje konačnoga cilja. Drugi hrvatski političari bili su za njega još »manji«. Kao sugovornik nije bio lagan. Ustrajavao je na svojim maksimalističkim stavovima. Bio je nezaobilazan posjetitelj svih državotvornih skupova na kojima se često pojavljivao s ustaškom kapom na glavi, pa i drugim ustaškim obilježjima. Na upozorenja da nam to šteti, Uik nije reagirao. Njegova iznenadna smrt u prometnoj nesreći posebno me iznenadila, jer sam nekako bio uvjeren da su ljudi poput Ivana Kovača Uika besmrtni. Budući da sam kadar biti u jako dobrim odnosima i sa svim onim ljudima s kojima se u mnogo čemu ne slažem, susret s Uikom uvijek mi je puno značio. Prije jedanaest godina Uik mi je rekao: »Marijane, to što ti ja mogu reći, ti ne smiješ objaviti«. Unatoč tim riječima počeli smo razgovor. Budući da mi nije htio otkriti imena pojedinih ljudi, razgovor smo nakon njegova boravka u Grenobleu prekinuli i do sada nije objavljen. Smatram svojom dužnošću da ga sada – i bez nekih imena i prezimena – objavim hrvatskoj javnosti i tako dam svoj doprinos Ivanu Kovaču i ljudima njegova kova, koji su gotovo cijeli svoj život ugradili u razbijanje obiju protuhrvatskih Jugoslavija i oslobađanje Hrvatâ od beogradske supremacije. Ivan Kovač je rođen 1937. u Ljubunčiću kod Livna. Kao i većina Hrvatâ iz toga kraja Bosne i Hercegovine zarana je došao u Zagreb. Kako nije mogao podnositi jugoslavenski velikosrpski režim, već kao mladić pokušava pobjeći van. Nakon dva bijega u Italiju i Austriju tamošnje ga vlasti vraćaju u Jugoslaviju. Za bježanje preko granice dobio je po četiri mjeseca zatvora, koja je 1959. i 1960. odslužio u Zagrebu. Godine 1959. bio je dva mjeseca u zatvoru u Slavonskom Brodu zbog polaganja vijenca na grob sibinjskim žrtvama. Ipak, Ivan 1961. u trećem pokušaju uspijeva pobjeći iz Jugoslavije. Preko Austrije u srpnju iste godine dolazi u Švicarsku. Kako Švicarci još nisu davali političke azile, najprije odlazi u Hrvatsko kulturno društvo Švicarske u Luzernu, a poslije radi posla u Basel. U Pariz prvi put dolazi za 10. travnja 1962. Nakon još jednoga kratkog povratka u Basel u Parizu ostaje do 1966. U nastavku pročitajmo kako je dulje od tri desetljeća tekao tegoban život Ivana Kovača u emigraciji. Odmah se uključujem u Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), na čijem je čelu tada bio dr. Stjepan Efer, zamjenik poglavnika Ante Pavelića. Njegova dva glavna pomoćnika tada su bili bojnici Josip Krželj i Ilija Bagarić. Uključio sam se u ogranak »Hrvatska«, a zahtjev je bio da se stvori još jedan ogranak »Kralj Zvonimir«, na čijem sam bio čelu.
- Od 1945. bilo je dvije do tri tisuće, a ostali su došli nakon 1956. Nešto ih je bilo koji su došli između dvaju svjetskih ratova. Slično kao i Hrvati iz Liègea u Belgiji. Kralju Aleksandru »miris cvijeća« bio je prejak
- Tada je u Francuskoj bilo starih hrvatskih emigranata, vojnika s Lipara koji su bili u ustašama. Nad njima je poslije vršena represija. Negativan stav prema ustašama i hrvatskom narodu uopće zadržan je u Francuskoj do današnjih dana. Bila je to velika pucnjava. Vlade Georgijev, zvani Černozemski, nosio je buket cvijeća i uzvikivao: Vive le Roi! Vive le Roi! (Živio kralj!) Policija je nasjela i pustila ga, misleći neka dadne svomu kralju cvijeće. Popeo se na papučicu džipa i uzvikivao: Živio kralj! Živio kralj! I dao mu je cvijeće. Normalno, kralj nije mogao podnijeti miris cvijeća i izvrnuo se na džipu. Bio je to prejaki miris cvijeća. Ustaški parabelum ubio je kralja, a strjeljivo francuske policije ministra Bartoua. Šest sati nisu mu dali liječničku pomoć, iskrvario je i umro. Previše su se okupirali oko kralja i zaboravili na Bartoua. Policijski pukovnik, koji je jahao na konju, sabljom je Černozemskomu odsjekao ruku. Ostala trojica sudionikâ u atentatu uspjeli su pobjeći kroz nastalu gužvu iz Marseillea. Uhićeni su tek na francusko-švicarskoj granici. Bili su to Rajić, Pospišil i Kralj. Nakon uhićenja odvedeni su u zatvor prvoga francuskog kralja blizu Nantesa. Branio ih je poznati odvjetnik George Desbones. Mislim da je jedan umro u zatvoru, a ostale je oslobodio Hitler kada je okupirao Francusku i došli su u Hrvatsku. Jedan je poginuo u ratu, a treći završio u Buenos Airesu.
• Ali u javnosti je prevladavalo mišljenje da su ustaše tobože ubile i francuskoga ministra vanjskih poslova Barthoua?
- To nije istina. Čak je i onaj francuski pukovnik i zapovjednik pratnje, koji je sabljom Černozemskomu odsjekao ruku, to porekao. Nije mogao umrijeti s tom laži. Prije svoje smrti šezdesetih godina iznio je istinu o atentatu u Marseilleu. Zajedno s Georgesom Desbonesom napisao je brošuru u kojoj su potvrdili da ustaški metak nije ubio Barthoua. Zato je Desbonesu bilo i zabranjeno braniti ustaše na sudu, samo da se ne otkrije istina o tomu tko je ubio Barthoua.
Udba nam je bila za petama
• Da se sada vratimo na prvo vaše razdoblje provedeno u Parizu od 1962. do 1966. godine. S čime se u početku bavite?
- Radim u tvornici ključeva i učim francuski jezik. Odmah sam uz HOP pristupio stvaranju nove revolucionarne organizacije. Uzimao sam najbolje ljude za malo aktivnije djelovanje.
• Kakve vam je zapreke stvarala francuska policija te ubačeni Udbini i KOS-ovi špijuni?
- Uvijek su tražili da se obvezno prijavljujemo na policiju svakih pet do sedam dana. Budući da nismo imali zelene karte ili dozvole boravka (carte de séjour), nismo imali slobodu kretanja. Organizirali smo razne proslave i protujugoslavenske akcije. Izrađivali smo letke i raspačavali ih na određena mjesta. Kada je koji političar s Istoka posjećivao Francusku, iz Sovjetskoga Saveza ili njihovih satelita, nas su zatvarali. Kada su otišli, onda su nas puštali na slobodu.
• Ima li koji slučaj protujugoslavenskih demonstracija koji je hrvatskoj javnosti nije poznat?
- U jesen 1965. u Parizu je gostovala jugoslavenska nogometna reprezentacija. Organizirano smo išli na utakmicu. Na Parku prinčeva smjestili smo se točno ondje gdje izlaze igrači i izvjesili jugoslavensku i francusku zastavu. Tada su nas sumnjičavo gledali drugi Hrvati. Ali kada su igrači izlazili na teren izvjesili smo veliku hrvatsku zastavu. Između velike hrvatske i francuske zastave nalazila se ona ružna jugokrpa koju smo polili benzinom i zapalili. Tada su nam jugoslavenčine počele vikati: Ustaše, koljači, ubojice… Psovali su nam majku ustašku, a mi njima majku četničku.
• Kako su se Francuzi postavili?
- Kada su vidjeli da navijamo za njih, došli su k nama i bili uz nas. Na poluvremenu njihova mladež uzme hrvatski barjak i pronese ga dva puta oko stadiona. Drugi put polagali smo vijenac kod Napoleonova spomenika gdje se nalazi hrvatska ploča u čast hrvatskih vojnika koji su se borili s njime. Osim toga izvodili smo razne akcije. Tako smo 1966. u 14. pariškom okrugu gangom i ustaškom pjesmom rastjerali više od tisuću ljudi iz jugoslavenskoga kluba. Pola sata prije ponoći ušli smo u dvoranu. Tada sam vodio Hrvatski nacionalni revolucionarni pokret (HNRP). Kad smo ušli, još nisu ništa znali. Svirala je nekakva ciganska glazba i plesalo se u opančićima. Skandal je morao biti točno u ponoć. Bili su puni stolovi pića. Pridružili su nam se Slovenci, ali nitko nije htio ništa piti, što im je bilo čudno. Onda je zasviralo »Žikino kolo« i svi su se uhvatili. Potom smo se mi digli iza stola i udarili gangu: »Poglavniče je l' to dosta gange, što to Livno i Imotski dade…« Tada je počela krika i galama. Razbio se jedan bubanj. Svi se razbježali, a mi i dalje udaramo gangu. U međuvremenu netko od četnikâ javio je policiji da je u dvoranu upalo 250 ustaša i da će ih sve poklati. Ubrzo je 400 policajaca opkolilo zgradu i upalo unutra. Vikali su: Ruke uvis! Mi i dalje pjevamo gangu i zgrada se ori. Monsieur Kovač, gdje su drugi, pitaju me? Kakvi drugi, velim mu? Kad smo mu objasnili da smo samo šestorica, rekao nam je: Udrite ih, majku im jugoslavensku, lažljivu. Bilo im je krivo što su toliko policijskih specijalaca mobilizirali. Onda smo otišli na trg Pigale i cijelu noć zajedno pili. Sutradan smo došli na misu na Belvedere i opet čitamo u novinama o 250 ustaša. Tada je u Parizu bilo oko 60 tisuća Srba.
- Onda dolazi jugoslavenski »dan republike« 1966. kada smo digli u zrak jugoslavensku ambasadu u Parizu. Vraćam se u stan u kojemu je tada bila moja sestra i na ulazu susrećem već dobro poznate policajce. Pitam ih što je bilo, a oni mi vele da traže terorista koji je u zrak digao jugoslavensku ambasadu. Prošao sam kao prolaznik. Nisam htio bježati da ne primijete da sam sumnjiv. Nije toliko bilo razrušeno koliko je donijelo panike. Nadalje, godine 1965. u Parizu se sastaju kralj Petar i Aleksandar Ranković da bi se još bolje organizirali. Mi smo se organizirali i dočekali ih kod crkve Saint-Michael. Nas dvadesetak obuklo se u ustaške odore. Kada su nas spazili, jako su se prestrašili. Dok nije došao policijski kordon, nisu smjeli izići iz crkve. Moguće da je i to jedan od razloga zašto je Tito Rankovića sljedeće godine srušio s vlasti i strpao u kućni pritvor. Ranković je pravio popise Hrvatâ iz BiH u Francuskoj za likvidaciju.
Bijeg u Njemačku
• I što vam se dogodilo?
- Nakon toga morao sam pobjeći u Njemačku. U München sam došao 1966. Pobjegao sam odjeven kao svećenik isusovac. Još uvijek nosim križ koji sam tada nosio sa sobom poput pravoga svećenika.
• Kako se snalazite u Münchenu?
- U Münchenu sam bio u organizaciji Ujedinjena Hrvatska, zajedno s Milom Rukavinom, kao predsjednik, te Nahid Kulenović, sin Džafer-bega Kulenovića kao tajnik. Nitko nije znao tko sam i što sam, tek nakon pet mjeseci, 1967., uhićuju me. Predstavio sam se samo kao Ivica. Hrvatima u Parizu rekao sam da sam u Madridu, a ne u Münchenu. Nitko nije znao kada sam napustio Francusku s lažnim ispravama. Čim sam došao u München javio sam se u Katoličku misiju u Madridu doglavniku Mariću da mi iz Madrida šalje poštu u Pariz. Tako oni misle da sam ja u Madridu.
• Kako su vas uhitili u Münchenu?
- Uhvatili su nas 1967. u Münchenu kada je onaj »majmun« (Tito, op. au.) iz Beograda išao u Njemačku. Bio sam osuđen na dvije i pol godine i odležao sam dvije godine. Osuđen sam zbog djela koje sam počinio u Parizu, kao i zbog posjedovanja eksploziva i oružja.
• Kako su vas otkrili?
- Izdali su nas naši.
• Možete li reći koji su to »naši«?
- Još ne ću govoriti o imenima! Tek kada dođe vrijeme!
• Ako sada nije vrijeme, kada će onda biti?
- Na žalost, još nije. Još ih ima i u Saboru.
• Kako su se infiltrirali u vašu oslobodilačku organizaciju?
- Ulazili bi kao domoljubi, a bili su špijuni.
• Je li vas to iznenađivalo?
- Svakako. U početku u to nisam vjerovao. Poslije mi to nije bilo ništa novo, nakon što smo ih počeli otkrivati na raznorazne načine.
• Jeste li koga smaknuli?
- To je drugo pitanje. Na njega se ne može odgovoriti. Ako su nas tukli i ubijali na svakom koraku, logično da ni mi nismo stajali prekriženih ruku.
Hrvati ubijali Hrvate
• Koje su nacionalnosti bili ti vaši špijuni? Jesu li uglavnom to bili Hrvati?
- Na žalost, da. Najviše su nas ubijali preko Hrvata. Meni se nije mogao Srbin približiti. Primao sam Hrvata koji bi se predstavio kao ustaša, Hrvat, kao borac za hrvatska prava. Primao sam one koji su bili proganjani ili zatvarani u domovini zbog pjevanja hrvatskih pjesama… No, svakoga onoga koji mi je došao s dokumentima da je bio zatvaran u Gradiški, Zenici ili Lepoglavi i da je bio ustaša, u početku sam promatrao. Sve dotle dok ga nisam raskrinkao. Oni ne će nikada dati pravomu dokumente. Dat će krivomu samo da uđe u naše organizacije.
• Jeste li doznali preko nekih ljudi koji su stvarno robijali da je dotični špijun lagao?
- Jesam, iako je bilo teško doznati. Bili su oni pripremljeni na sva pitanja. Doznavali smo kada bismo čuli da su nešto napravili po zadatku, a bilo ih je puno koji su zbrisali.
• Da se vratimo u München. Osuđeni ste na dvije i pol godine i dokle ostajete u zatvoru?
- Ostajem dvije godine u Münchenu, Stuttgartu i na kraju najviše u nürnberškom zatvoru do 1969. Dva i pol mjeseca u podrumu nisam ni sunca ni mjeseca vidio. Onda se vraćam u logor za političke izbjeglice u Zindorfu kod američke vojske pokraj Nürnberga. Kada su bili nemiri u Češkoj, istaknuo sam hrvatski barjak u logoru i bio istjeran iz njega.
• Što ste planirali tijekom izdržavanja zatvorske kazne?
- U zatvoru sam pravio planove kako ću raditi da me nikakva policija ne može otkriti. Vratio sam se u München i oženio se polu-Hrvaticom, polu-Austrijankom. Otac Zagrepčanin a majka Bečanka. Sin Tomislav rodio mi se 1969.
Udbino podmetanje hrvatskoj emigraciji
• Kako ste se snalazili u Münchenu?
- Ondje sam imao velikih problema. Načelnik münchenske policije Bischop bio je zaražen jugoslavenstvom i mrzio ustaštvo. Bio je folksdojčer iz Vojvodine koji je volio Srbe. Progonio nas je svim sredstvima. Mene je četrnaest puta istjerivao iz Münchena. Ali, uvijek sam se vraćao. Jednoga dana pronađu njega mrtvoga u stanu. Policija nađe u njegovu dnevniku da sam ja njemu prijetio smrću. Odmah me uhite i strpaju u zatvor a da nisam znao razlog. Uhitili su me rano ujutro, još na spavanju. Lisičine na ruke i u zatvor. Nisu mi rekli zašto. Na ispitivanjima su vidjeli da ne znam ništa. Tada tijekom istrage eksplodira jedan od istražitelja i kaže mi: Ti si ubio našeg šefa policije Bischopa. Ja ga nisam ubio, ali nije mi ga ni žao, odgovorio sam mu. Nakon deset dana dođe jedan po mene i kaže mi da sam slobodan. Uhitili su pravoga.
• Tko je to bio?
- Jugoslavenski konzul je zbrisao u Beograd. Oni su ga ubili da bi optužili Hrvate. Otkrili su i tri milijuna maraka na banci koje je imao Bischop na svome računu. Beograd mu je plaćao u čekovima. Otkrilo se da su svakoga drugog petka u jednoj električnoj kuglani 40 kilometara izvan Münchena njih dvojica kuglali. Bio je samac i oni su ga ugušili u stanu. Bilo je to 1970.
• Kako su se tada njemačke vlasti odnosile prema vama?
- Onda su me jedno vrijeme pustili na miru. No, tada su bila ubijena trojica Hrvata: Mile Rukavina, Vid Maričić iz Francuske i Krešo Tolj. Budući da je Vid Maričić došao iz Marseillea, pročulo se da je poginuo jedan Hrvat iz Francuske i svi su mislili da sam to ja. Taj francuski Hrvat bio je Vid Maričić koji je došao prije tri dana u München.
• Tko ih je ubio?
- Udba. Nakon toga uoči Hrvatskoga proljeća obnavljam ustaški pokret.
• Ostajete i dalje u Münchenu. Nije li bilo preopasno?
-Da. Devet je Hrvata bilo na listi za odstrjel, za likvidaciju, o čemu je bilo pisano u Bild-Zeitungu. To mi je rekao i jedan münchenski inspektor njemačke tajne policije. Još mi je rekao da sam prvi na redu. Rekao sam mu da sam čitao, ali nema imena. Upitao sam ga odakle njemu taj podatak? Nasmiješio se i rekao mi da se čuvam i neka nosim oružjem sa sobom. Još me upozorio da u stan ne idem ni s kim, nego samo taksijem i da rečem taksistu da ne odlazi dok ne uđem u stan. To sam i činio.
• Jeste li vi podmetali zamke i njima?
- Normalno da jesmo, ali oni su bili bolje organizirani i ubijali su nas na perfidne načine.
Zauzimanje hrvatske zgrade u Münchenu
• Jeste li među Udbom imali svoje ljude?
- To nam je bilo jako teško. Ipak nam je ponetko dojavljivao njihove sljedeće poteze. No, nikada nismo bili sigurni. Unatoč tomu za 10. travnja obnavljam ustaški pokret pod nazivom Hrvatski ustaški pokret (HUP). Godine 1956. Poglavnik je u Buenos Airesu reorganizirao ustaški pokret u Hrvatski ustaški pokret.
• U to je vrijeme uzavrelo i u Jugoslaviji. U Hrvatskoj je na djelu tzv. Hrvatsko proljeće?
- Da. Priprema se i skupina za domovinu 1972. U međuvremenu radimo razni promidžbeni materijal. Bio sam jedan od organizatorâ »Akcije Bugojno« Hrvatskoga revolucionarnog bratstva (HRB). Sve su naše organizacije zajednički nastupale, iako smo radili pod drugim nazivima. A i svi smo imali jedan cilj: NDH do Drine i Zemuna. No, kada druga skupina nije uspjela ući u bivšu Jugoslaviju, morali smo mijenjati planove djelovanja.
• Strah je dolazio iz jugoslavenskoga konzulata u Münchenu?
- Točno. Čuo sam da je jugoslavenski konzulat u Münchenu za NDH kupljen za hrvatske novce. Isto sam tako čuo da je za NDH Lucija Rukavina, žena poginuloga ustaškog generala, radila u tome konzulatu. Otišao sam k »Mamici«, kako smo ju zvali, i pitao ju je li to istina. Rekla je da je to istina i da je zgrada kupljena za hrvatske kune. Nato sam joj rekao da će opet biti hrvatska ili mene ne će biti.
• Htjeli ste zauzeti zgradu?
- Da.
• I jeste li uspjeli?
- Točno pred akciju zauzimanja naše hrvatske zgrade u pet sati ujutro bili smo izdani.
• Koliko vas je znalo za akciju?
- Petorica. Od nas petero jedan je bio izdajnik. Zna se tko je to. Poslije je obolio od zla i sâm je izišao. Bio je pošten i čestit, ali tada je nastupila slabost pa nas je odao. Bio sam uhićen i nekako se ipak oslobodio
• Što su vam rekli njemački policajci?
- Neka rušimo Jugoslaviju kako znamo, ali neka ne bacamo bombe kod njih u Njemačkoj. Samo da ne pogine koji Nijemac. Branio sam se sa slobode. Nakon deset mjeseci bila je očekivana presuda. Pitao sam svoga odvjetnika koliko mogu dobiti. Veli mi sedam do osam godina, ne može ništa manje. Kažem mu: Gospodine, gledajte što manje. Inače sam računao da ću dobiti dvostruko više. Uvijek odvjetnici kažu manje.
• I?
- Sutradan sam već bio u Belgiji na putu u Španjolsku. Pobjegao sam. Dolazim u Zaragozu 1974. U Madridu sam posjetio Poglavnikov grob i obišao brojne prijatelje. Posjetio sam dr. Zvonimira Matića, zvanoga Putica. On je došao u Aragoniju 1945. i bio gradonačelnik Zaragoze. Bio je kirurg i operirao brojne ljude.
Povratak i Francusku
• Kamo idete dalje?
- Nakon Francove smrti odlazim u Francusku i nakon Pariza odlazim u Lyon. Trebao sam otići u Bruxelles, ali sam ipak ostao u Francuskoj. Javio sam se svojim prijateljima u Parizu i rekli su mi: E, moj Uik, ako te uhvate Francuzi, izručit će te ili ubiti. Kad su Francuzi doznali da sam kod Nijemaca u zatvoru tražili su me. Nijemci me nisu htjeli dati u Jugoslaviju, ali Francuzi bi me bili dali.
• Što vas je spasilo da vas Nijemci nisu izručili Jugoslaviji?
- Na suđenju u Njemačkoj tužitelj je tražio moje izručenje u Jugoslaviju, a sudac je kazao da sam hrvatski nacionalist koji se bori za samostalnost hrvatske države i slobodu svoga naroda. Kako nije protiv njemačkoga naroda, sud nema pravo isporučiti ga. Oni su me kaznili samo zbog sudjelovanja u tajnoj organizaciji, posjedovanja oružja i bavljenja eksplozivom. Zato sam prije i odležao dvije i pol godine u zatvoru.
• Tko vas je branio na sudu?
- Branio me odvjetnik koji je bio u SS-trupama u Zagrebu za Drugoga svjetskog rata, a sudac koji me osudio bio je njegov kolega također u SS-trupama, isto u Zagrebu. Znao je hrvatsku povijest bolje nego ja. Svaka im čast.
• Da se vratimo vašem dolasku u Španjolsku?
- Nisam se dugo zadržao u Španjolskoj. Brzo se vraćam u Pariz. Francuski prijatelji su mi rekli da se čuvam Francuzâ jer će me izručiti Jugoslaviji. Mislio sam da sam s djetetom (op. a. cijelo vrijeme puta Ivan Kovač sa sobom vodi maloga sina Tomislava) pa me možda ne će Francuzi dati. Uputili su me u Lyon predsjedniku Hrvatâ u tome gradu. On je bio cijenjen u francuskoj tajnoj službi i žandarmeriji.
• Što je za vas ustaša?
- Velika ljubav prema rodu i domovini. Ustaša žrtvuje sebe da bi Hrvat i Hrvatska živjeli. To je za mene ustaša. Nije ustaša ono što nam je nametnuo Beograd. I sâm francuski odvjetnik George Desbones, koji je bez i jednoga franka branio ustaše nakon atentata 1934., dokazao je da ustaški parabelum nije ubio Bartoua, nego samo kralja Aleksandra. Bartoua je ubila francuska policija u sveopćoj pucnjavi.
