DIKTATURA U TRI SLIKE
PRVA SLIKA: UHIĆENJE LUKE KOZINE
U tekstu Čavoglave, Hrsvijet, 06. 08. 2013. narugao sam se uhićenju Luke Kozine zato što je bio jedan od 5000 onih koji su zviždali Predsjedniku Vlade u Kninu. Za Predsjednika je još gore što je ta bedastoća bila udarna vijest na svim TV dnevnicima. Radi li se o bedastoći? Ili jednostavno boljševici ne znaju drugačije? Pita li se s pravom Tihomir Dujmović:
SLIJEDE LI MASOVNA UHIĆENJA?
Jer poruka tih uhićenja je slijedeća: izađete li na jesen masovno na ulice i počnete zviždati premijeru i njegovoj politici, masovno ćemo vas hapsiti dragi moji Hrvati! To je prava poruka ovog uhićenja. Širenje straha. Policija koja je uhitila jednog prosvjednika ista je policija koja je nedavno obavila premetačinu stana Marka Perkovića Thompsona tražeći trofejni kalašnjikov s kojim je pucao po četnicima ovog rata.
Dnevno.hr, 09. kolovoz a 2013.
|
Oh, kako ne mogu bez verbalnog delikta funkcionirati, kako ne znaju bez državnog nasilja, kako ne umije bez sile egzistirati, kako je zapravo u same temelje tog svjetonazora ugrađena praiskonska mržnja prema protivniku i prema suparniku? Onom drugačijem! Onaj tko jednostavno drugačije misli i to na glas kaže! Nisu li još od Pariške komune, tog njihovog Starog zavjeta, komunisti uvijek i svugdje pokazivali da se s neistomišljenicima jedino znaju silom obračunati? Što je Oktobarska revolucija negoli krvavo nasilje? Što je Staljinova borba protiv kulaka negoli pogrom protiv bogatih seljaka? Bleiburg? Hebrang? Đilas? Goli otok? Hrvatsko proljeće? Tenkovi u Pragu 68., tenkovi u Mađarskoj 1956., Poljska 81.? Ništa drugo negoli niska brutalnog, golog nasilja! Usput govoreći, obožavam velikog, ogromnog, nenadmašnog književnika Miroslava Krležu i prezirem jadnog, mizernog i prestrašenog druga Krležu koji je davao ključni intelektualni alibi svom tom nasilju!
Autor: Tihomir Dujmović
Kako je Radmanov HTV izrezao zvižduke iz Knina
No, kako komunisti ne mogu iz svoje kože čak ni 2013., hrvatska policija pod dirigentskom palicom SDP-ovog ministra policije uhitila je u Kninu čovjeka koji je zviždao premijeru Milanoviću! A u prvim vijestima Radmanova HTV-a izrezan je svaki zvižduk u tom prilogu! To je to nasljeđe Radmanove TV Zagreb na koju je tako ponosan! I oni su Europa? I oni su nas vodili u Europu? I oni razumiju što je Europa? Pa dajte mi jednu jedinu zemlju u kojoj policija u Europi uhićuje nekoga tko zviždi premijeru? Godine 2013.! Ali u hrvatskom prijevodu, uhititi nekoga 2013., to znači 1946. pucati mu u glavu, to znači 1971. baciti ga u zatvor. To je isti mozak! To je suštinski isti postupak kao kad je Račanova partijska krema bacila u zatvor Vladu Gotovca, gdje ga je dočekao stražar riječima koje valja zapamtiti: 'Jebo pas mater onome tko te živog meni doveo!' To je partijski tretman neistomišljenika jer Vlado Gotovac tada nije bio ništa drugo. On je samo mislio drugačije od Ivice Račana. Uhititi 40 godina kasnije nekoga tko je zviždao SDP-ovom premijeru, to znači čvrsto stajati uz odar politike Ivice Račana 70-ih godina! To znači najaviti masovna uhićenja već sutra. Jer poruka tih uhićenja je sljedeća: izađete li najesen masovno na ulice i počnete zviždati premijeru i njegovoj politici, masovno ćemo vas hapsiti, dragi moji Hrvati! To je prava poruka ovog uhićenja. Širenje straha. Policija koja je uhitila jednog prosvjednika ista je policija koja je nedavno obavila premetačinu stana Marka Perkovića Thompsona tražeći trofejni kalašnjikov s kojim je pucao po četnicima ovog rata.
Tko to čuva eksploziv u podrumu jedne ogulinske sedmerokatnice?
No, ista ta policija vrlo je škrta na priopćenju o tome da je baš na Dan domovinske zahvalnosti u jednoj ogulinskog sedmerokatnici odjeknula snažna eksplozija, buknuo požar te da je u podrumu iz kojeg je sukljao gusti dim pronađen arsenal oružja i eksploziv koji je cijelu zgradu mogao dignuti u zrak! Naime, u Hrvatskoj Zorana Milanovića jednako u zatvoru provodi čovjek koji mu je zviždao kao i onaj koji je osumnjićen za ovu fotokopiju Al Qaede! Nema istraživačkog novinarstva o ovome, nema televizijskih kamera koje to zanima! Za Hrvatsku Zorana Milanovića ova misteriozna eksplozija na sveti hrvatski dan, eksplozija koja je zamalo digla u zrak stotinu ljudi u jednoj ogulinskoj sedmerokatnici, jednako je teška kao trofejno oružje Marka Perkovića Thompsona! I on se čudi da mu se zviždi u svetom hrvatskom gradu Kninu?
Čemu se čudi Zoran Milanović?
On se čudi nakon ovakvog kolapsa gospodarstva s kojim pojma nema što raditi da mu se zviždi? On se čudi da mu se zviždi nakon što je petljao s onom izjavom da je Domovinski rat bio neka vrsta građanskog rata poput onaj u Finskoj? On se nečemu čudi nakon što smo zakrvili odnose s Njemačkom ni oko čega drugoga negoli oko izručenja udbaških nalogodavaca za likvidacije hrvatskih emigranata? I oni nas vode u Europu? I oni razumiju što je Europa? Ovakva neokomunistička Hrvatska ne može nikamo i nema baš nikakve budućnosti! Pogledajte uostalom medije u takvoj Hrvatskoj. Na Dan domovinske zahvalnosti Jutarnji list kao i Novi list nisu doslovno imali niti jedan jedini tekst koji bilo što govori o tom državnom prazniku. Lažem, imali su svaki po jedan tekst: rekaciju Beograda na Oluju! Jesu li to hrvatske novine uopće? Ima li u svijetu primjera da dnevni tisak niti jedne riječi ne objavi o najvećem državnom prazniku jedne države? Koja je to onda njihova domovina i država ako se ne klanjanju pravom rođendanu države u kojoj žive?
Je li uistinu Račan davao dopuštenja za likvidacije emigranata?
Kakav je to dnevni tisak i kakvi su nam to mediji da nakon izjave Antuna Vrdoljaka u Večernjem listu kako je : '...odluke o (udbaškim) likvidacijama donosio Izvršni komitet Centralnog komiteta Saveza komunista iz republike iz koje je čovjek u kojega će se pucati. A onaj tko će pucati mora biti njegove narodnosti...Ivica Račan je bio sekretar izvršnog komiteta Centralnog komiteta SK Hrvatske....'. Na upit novinara koliko je tada bio utjecajan otac predsjednika Josipovića, Tonči Vrdoljak u Večernjem listu izrijekom odgovara: “On je bio član Izvršnog komiteta Centralnog komiteta SK Hrvatske!“. Vrdoljak ne može biti jasniji, on izrijekom optužuje Račana da je po logici ove funkcije davao ključne dozvole za likvidacije hrvatskih emigranata te navodi da je u tijelu koje je takve odluke donosilo sjedio i otac današnjeg predsjednika republike Ive Josipovića! I niti jedan jedini medij u Hrvatskoj nije krenuo tragom te informacije! Ima li boljeg dokaza da živimo u informativnom logoru? Jer, ili Tonči Vrdoljak laže i fantazira ili smo mi na tragu velikog hrvatskog Watergatea! Naime, ako je točno što govori Vrdoljak onda je Ivica Račan bio ključni nalogodavac likvidacija hrvatskih političkih emigranata, onaj pečat bez kojega se pištolji za te akcije ne bi ni punili! Ako je doista izvršni komitet CK SKH donosio odluke o likvidacijama onda moramo vidjeti tko je sve bio član tog komiteta,što arhive govore o tome, koje su sve likvidacije blagoslovili, kada, kako i zašto. Ali, istraživačko novinarstvo svoje cijevi ne okreće na tu temu! Glavaš, Norac, Brodarac, Oluja, Medački džep, tu se svaki kamen okreće da se pronađe kakav dokaz o zločinu, ali nakon ovakve Vrdoljakove optužbe brže bolje se gura pod tepih istina o krvavoj komunističkoj prošlosti. Današnji mediji su u tom zataškavanju dokaza o jednoj zločinačkoj organizaciji od kapitalne važnosti.
Hoće li Partija uzeti cijelu državu kao taoca u slučaju Perković?
No, ulaskom Hrvatske u Uniju mijenja se okvir u kojem živimo. Njemački ultimatum, da do 23. kolovoza, Vlada mora ukinuti lex Perković ne dopušta uzmak. Nisu taj datum slučajno odredili, to je naime europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Ako pak bivši komunisti uzmu cijelu Hrvatsku kao taoca u ovom pokušaju da se rasvijetli zločinačka strana komunističkog sustava i odluče da dobijemo čak i financijske sankcije od Unije, ali da ni pod koju cijenu ne izruče Perkovića, mi ćemo se već na jesen naći na pragu građanskog rata. Razumije li uopće Zoran Milanović kakva odgovornosti stoji na njegovim leđima ili on od svoje drčnosti, arogantnosti i bahatosti uopće nije pri punoj svijesti?
SLIKA DRUGA: UHIĆENJE MARKA FRANCIŠKOVIĆA
Vjerojatno je javnosti manje poznato da je uhićenju Luke Kozine prethodilo jedno drugo uhićenje:
Nakon burnih prepiski s ministrom Ostojićem uhićen je Marko Francišković?
Bivši kandidat za gradonačelnika Zagreba i član Udruge 'Pravednik', Marko Francišković, doveden je u prostorije PU zagrebačke zbog, navodi, komentara upućenih ministru unutarnjih poslova Ranku Ostojiću na službenoj Ostojićevoj Facebook stranici. Dovođenje Franciškovića potvrdila i dežurna glasnogovornica PU zagrebačke Gordana Dušanić
Autor: Z. K.
|
Dnevno.hr, 03. kolovoza 2013.
|
(…)
Činjenica protiv koje se ne može je ta da je Francišković odveden u policijsku postaju zbog njegova sna o vješanju Ranka Ostojića koji je objavio na upravo toj stranici. Samim time što su pridali važnost tome potvrdili su da je stranica službena te da se u burnoj svađi s Franciškovićem nalazio ili Ostojić ili netko na nižoj administrativnoj dužnosti. Cijelu prepisku možete još uvijek pogledati na ovoj Facebook stranici.
KOMENTAR ANTE MIKIĆA
Nepodnošljiva lakoća privođenja
Ni sam ne znam zašto, no čitajući ovih užarenih ljetnih dana vijesti o pritvaranju kninskog zviždača Luke Kozine te, nešto ranije, privođenju i jednomjesečnom pritvaranju Marka Franciškovića zbog prijetnji na Facebook zidu ministra Ranka Ostojića, na pamet mi pada ona zastrašujuća Nietzchova misao o vječnom vraćanju, o kojoj na početku svog romana Nepodnošljiva lakoća postojanja promišlja češki klasik Milan Kundera. Ako je nešto jednokratno i prolazno, o tomu onda i ne treba voditi puno računa. No, kad se neka ružna i opasna pojava počne ponavljati, postaje 'lišena olakšavajuće okolnosti svoje prolaznosti' te se pretvori u 'blok koji straši i traje a njena (njegova) glupost postat će nepopravljiva'.
Kad je prije tjedan dana policija pokucala najprije na vrata Franciškovićevih roditelja a onda, dan poslije, i samog Marka, što je većina medija popratila na način da je priveden čovjek koji je doma držao arsenal oružja, stvar još uvijek nije mirisala na to nesretno 'vječno vraćanje'. No, dva dana poslije, na Dan pobjede u Kninu, ta ponovno probuđena policijska revnost kad god se netko usudi, makar i samo verbalno, dirnuti 'one gore', počet će dobivati obrise pojave 'bloka koji straši'. Jer vijest o policijskom privođenju u Knin doseljenog Sinjanina Luke Kozine zbog javnog fućkanja i hukanja predsjedniku Vlade morala je, barem one malo starije, neodoljivo podsjetiti na nešto već viđeno: na vrijeme kojega su prije dvadeset i kusur godina već proživjeli i za kojega su bili uvjereni da se više neće vratiti. Čovjek je priveden u policijsku postaju i tamo satima držan pod ključem zbog glasnog negodovanja protiv jednog političara na javnome skupu! Ako to nije pojava vrijedna osude i opreza, što onda jest?!
Stup srama
No, da stvar bude još i gora, umjesto javne osude takvog policijskog postupanja barem od strane dežurnih zaštitnika demokracije, ljudskih prava i sloboda (čast izuzecima koji su se udostojali oglasiti i tako prekinuti svoje ljetne praznike), u dijelu medija uslijedilo je nešto sasvim drugo: nemušti i već viđeni pokušaji da se te 'zviždače' proglasi ološem vrijednim svake osude, pa onda valjda i policijske represije. To su, imali smo prilike čitati, ljudi koji ne poštuju ni državu ni njene institucije i blagdane; rušitelji 'gori od Martića'! Fućkanje premijeru u tom suptilnom pokušaju medijske manipulacije odjednom postaje ravno veleizdaji i rušenju države i njenog ustavnog poretka. Pa što onda takvi rušitelji drugo i zaslužuju, nego da ih policija u marici spremi na sigurno! Da sâm premijer Milanović nije naslutio kako bi ta policijsko-medijska hajka za njega mogla postati i kontraproduktivnom, te se njegov ured promptno oglasio protiv Kozininog pritvaranja, u obranu temeljnog prava na slobodu toga do jučer anonimnog sinjskog branitelja, bez obzira na (ne)primjerenost njegova kninskog istupa, jedva da bi stao itko relevantan.
Kad čovjek sve to skupa vidi i shvati, onda mu više ni ono uhićenje i pritvaranje 'do zuba naoružanog' Marka Franciškovića više ne izgleda sasvim nesporno. Jer, sine ti odjednom, pa ni njemu policija nije upala u stan zbog naoružanja koje je tamo navodno držao, nego zbog nečeg sasvim drugog. Ona mu je upala u stan zbog Facebook svađe s ministrom policije Rankom Ostojićem. Da, baš svađe, a ne prijetnje kako se to službeno obrazlaže. Jer Franciškovićeve pisanije o sanjanju ministra koji visi na Trgu bana Jelačića, kad čovjek malo bolje razmisli, i nisu baš neka prijetnja vrijedna osvrta, a kamoli pokretanja cijelog represivnog aparata. Pa iste je 'prijetnje' isti taj Marko ranijih godina, čak i putem televizijskoga programa, upućivao i predsjednicima Mesiću i Josipoviću, premijerima Milanoviću i Kosor i kome sve već ne, poručujući im kako će, kad dođe na vlast, ukinuti smrtnu kaznu i suditi svim tim 'veleizdajnicima'. No, sve su dosadašnje Franciskovićeve kandidature neslavno propale, a i te njegove prijetnje zajedno s njima. Po čemu bi to onda baš ista takva 'prijetnja' ministru Ostojiću bila vrijedna tako opsežne policijske akcije? Pa, ni sam ministar nije ju shvatio ozbiljnom. Jer da jest, ne bi se s Franciškovićem na svom profilu upustio u svađu rječnikom kojeg se nijedan kočijaš ne bi postidio, spominjući mu i oca i Papu, uvlačeći u nju sasvim bespotrebno i neprimjereno i klečanje i ispovjedanje...
Selektivna sloboda mišljenja
No, kad je prije 5 godina predsjednika Foruma mladih SDP-a u DubrovnikuNikšu Klečka policija privela jer je mislila da je upravo on na Facebooku tadašnjega premijera Sanadera u jednoj fotomontaži okitio nacističkim obilježjima, isti je taj ministar Ostojić tadašnji postupak policije ocijenio kao 'represiju i neprihvatljivo ponašanje', dodavši kako ljudi, 'bez obzira na to jesu li pripadnici neke stranke, imaju pravo slobodno izražavati svoje stajalište'. Osobito na društvenim mrežama koje su, kako je tada pojašnjavao, 'mjesto gdje ljudi mogu demokratski sučeljavati svoja stajališta'. Tadašnji pak predsjednik Foruma mladih SDP-a Davor Bernardić u otvorenom je pismu ravnatelju policije poručio: 'Željeli bismo vidjeti privedene nasilnike, lopove, silovatelje, ubojice, pripadnike organiziranog kriminala koji ugrožavaju sigurnost građana, a ne privođenje nedužnih građana zbog verbalnog delikta'. Danas, međutim, dok Marko Francisković u remetinečkom pritvoru ispašta zbog svojih nerealnih snova a Luka Kozina čeka da mu se odrapi neka kazna, možda čak i zatvorska, jer se usudio hučati na premijera, isti taj Ostojić uživa negdje u hladu Bjelolasice ili priobalja (gdje su ga smjestili novinari 'kreteni'), a od Bernardićeve negdašnje zabrinutosti za ponovno uvođenje verbalnog delikta ni traga ni glasa.
Tko zna, nastavi li policija ovim tempom privoditi i pritvarati sve one koji se malo glasnije zamjere nekom ministru ili premijeru, te tako postanu prijetnjom 'državnoj stabilnosti', možda nam nedavno promaknuće u potpredsjednika Vlade upravo ministra unutarnjih poslova, a ne nekog političkog barda iz resora gospodarstva i državnih financija, i ne bude izgledalo tako nelogično i slučajno. Jer, kolikogod se bardovi poput Slavka Linića ili Miranda Mrsića trudili pokrpati zjapući državni proračun i reformirati zamrlo tržište rada, u slučaju njihova neuspjeha za stabilnost vlasti možda bude važnije računati na beskompromisnu potpredsjedničku odanost onoga tko se bavi policijom, negoli onih koji se bave proračunskom i radno-mirovinskom politikom. Pa nam - ne dao Bog! – i ova aktualna brzopotezna privođenja i pritvaranja budu izgledala tek kao mačiji kašalj u usporedbi s onim što bi nam policijsko-represivni sustav, u očuvanju ugleda i sigurnosti onih na vlasti, još mogao prezentirati.
http://www.tportal.hr/
SLIKA TREĆA: HOĆE LI UHITITI I SVE SUTCE?
JOSIP JOVIĆ: CRNE TOGE I BIJESNI MINISTRI
Hrsvijet, 06. kolovoza 2013.
Na početku demokratskih promjena svima su bila puna usta vladavine prava i pravne države, koju bi trebalo razumjeti kao jednakost građana pred zakonom, kao neovisnost sudstva u odnosu na izvršnu i zakonodavnu vlast te kao vlast zakona i prava nad bilo čijom subjektivnom voljom. Sudovi bi se morali držati zakona bez obzira na različite interese i utjecaje, pa i bez obzira na eventualne društvene okolnosti i posljedice, po onoj, koju ne treba shvatiti baš doslovno, fiat justitia pereat mundus.
Nije zalud božica pravde prekrila oči rukom. No dogodilo se u ovoj zemlji, u kojoj sve nekako ide zlo i naopako i čiju sudbinu u svojim rukama drže sve lošiji od lošijih, da ili poučak o pravnoj državi nije shvaćen, iako je jednostavan, ili pak njegova primjena mnogima ne ide u račun, o čemu svakodnevno možemo posvjedočiti.
Pritisci na sudove
Ustavni je sud ozbiljno razbjesnio ministra prosvjete Željka Jovanovića, osporivši mu nekoliko akata koje je pod firmom reforma obrazovanja iznjedrilo njegovo ministarstvo. Pa su tako pali pravilnik o izboru za znanstvena zvanja, odluka o usklađivanju udžbenika s novim (još neverificiranim) pravopisom te program spolnog odgoja u školama. I umjesto da se pokrije ušima i prihvati mišljenje Ustavnog suda, Jovanović se na njega žestoko obrušio inatski inzistirajući kako od zamišljenih programa, pravilnika i odluka neće ni za mrtvu glavu i ni za jedno slovo odstupiti. Tko je taj sud da remeti njegove genijalne zamisli, njegovo životno remek- djelo! Suce naziva crnim togama i povezuje ih s crnim mantijama s jasnom aluzijom na «klerofašizam», što je puno teže od uvrede koju je njemu uputio Zdravko Mamić.
Diskvalificirajući ih kao eksponente bivše vlasti, poručuje kako uskoro slijedi izbor novoga sastava i kako će u Ustavnom sudu onda zasjesti moralniji, stručniji i profesionalniji suci. Drugim riječima, tamo će doći naši ljudi, koji će donositi odluke kako mi želimo. Drugi primjer izrazitog pritiska na sudove prezentirao je Slavko Linić reagirajući na odluku suca Trgovačkog suda da zatraži mišljenje o ustavnosti Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Suca je nazvao kravom (tek nakon retoričke pauze svetom) «koju nećemo štititi», što se može lako protumačiti kao prijetnja gubljenjem radnog mjesta.
Reagirajući na jedan prijedlog o ocjeni ustavnosti prije nego se čulo mišljenje Ustavnog suda, Linić zapravo pokazuje kako je i sam svjestan neustavnosti spomenutog zakona koji njemu kao ministru financija daje ogromnu moć da neka poduzeća spašava, a neka, već prema svom afinitetu, utapa. Taj isti vlasnik trinaestmetarski duge barke, evo prozvan i zbog primanja mita, u jednoj je TV emisiji priznao kako se zatvaraju kafići zbog stotinjak neregistriranih kuna, ali ne i trgovački lanci kad ih se ulovi sa stotinjak milijuna kuna blagajničkog viška.
Iako ni jedan ni drugi, ni Linić ni Jovanović, nemaju nikakvo pravno obrazovanje u stanju su dijeliti lekcije sucima najviših sudova. To je ta prepotencija i umišljenost koju proizvodi politički položaj, dajući pojedincima, osobito onima s nešto umanjenom sposobnošću rasuđivanja i samokontrole i u zemljama nerazvijene političke kulture s baštinom revolucionarnog terora, osjećaj svemoći i sveznanja i iluziju kako mogu diktirati ne samo društvene, nego i prirodne zakone i tumačiti ih po svojoj volji.
Individualni zakoni
Primjera ima još na bacanje. Zahtjev za raspisivanjem referenduma o definiciji braka kao zajednice muškarca i žene, s potpisom sedamsto tisuća birača, cijeli je politički vrh nastojao relativizirati ocjenom kako je riječ o agresiji jedne manjine (Zoran Milanović), osobnim stavom kako bi trebalo omogućiti istospolne brakove (Ivo Josipović) ili pak mišljenjem kako je referendum samo savjetodavni, a ne obvezujući mehanizam odlučivanja (Vesna Pusić), unatoč onome što eksplicite piše u samom Ustavu.
Predsjednik je Odbora za Ustav Peđa Grbin pak otvorio mogućnost promjena samog Ustava prije raspisivanja referenduma kako referendum ne bi bio obvezujući. Uz staru praksu stalnih izmjena zakona svakom promjenom stranke na vlasti i proizvoljnog tumačenja pojedinih odredbi, pa i samog Ustava, što unosi pravnu nesigurnost i nered, u novije je vrijeme afirmirana praksa donošenja zakona za jednog čovjeka.
Nije u pitanju samo tzv. lex Perković već i najavljeni novi zakon o kazalištima kako bi ministrica kulture Andrea Zlatar Violić mogla za šefa zagrebačkog HNK postaviti Velimira Viskovića, ili pak prije godinu dana usvojeni Zakon o HRT-u koji je omogućio instaliranje Gorana Radmana na čelno mjesto ove kuće na kojemu se, usput rečeno, i nije proslavio.
Prčkanje po imovini iznimno i nelegalno materijalno obogaćenih bijednika, kojih nije tako velik broj da ih se ne bi moglo priupitati za babino zdravlje, izrazito je selektivno, ovisno o političkoj pripadnosti i moći. Ili jedan banalniji slučaj. Sportski menadžer priveden je i optužen nakon što je na radiopostaji uvrijedio navodno na nacionalnoj osnovi jednog ministra, ali kad književnik-novinar jednog patološkog ubojicu proglasi prototipom pravog Splićanina i Hrvata ništa se neće dogoditi.
VELEIZDAJA
Sjećate li se Snježane Pavić? To je ona „novinarka“ koja je 16. studenog 2012. objavila u Jutarnjem listu članak:
Pogledajte npr.:
Člankom je, zapravo, najavila želje hrvatskih vlasti da se osude generali Gotovina i Markač, a zapravo – kako autorica i kaže – konačno presudi Hrvatskoj. Time je autorica prokazala veleizdajničku politiku današnjih hrvatskih vlasti. Umjesto da joj zabrane pisati ona sada piše o – vjerovali ili ne – napadima na tu vlast za veleizdaju.
Komentar njenog teksta (Snježana Pavić – četnikuša, jugoslavenuša ili sponzoruša?)
možete naći na:
Npr., ona kaže:
„Tko su ljudi koji izdajicom zovu čovjeka izabranog većinom glasova građana ove zemlje, ljudi koji, dakle, većinu Hrvata smatraju izdajicama jer ne glasaju po njihovoj volji? To su ljudi koji sebe zovu hrvatskim domoljubima, i mi smo im to dopustili. Prepustili smo im monopol na domoljublje i dali im pravo da oni odmjeravaju naš patriotizam, da vrijeđaju svakog tko ne misli isto kao i oni, pa makar bio rođen nakon 1980.“
Jadna je ova vlast kada je brani „novinarka“ koja ne zna kako većina izašlih na izbore nije većina građana, ali je sjajno što baš takva „novinarka“ brani vlast od optužbi za veleizdaju. Tako se samo potvrđuje da su te optužbe točne, a svi znamo da ISTINA NAJVIŠE BOLI.
Kako je moguće sprovoditi Velikosrpski Memorandum 2 u Hrvatskoj osim sprovođenjem strahovlade, hapšenjem ljudi, natjeravanjem sudaca da sude kao poslije Drugog svjetskog rata i sl.
O toj veleizdaji ostat će zapisano puno toga, ali – čini mi se – najviše u pismu kćeri svom poginulom ocu:
Dragi moj tata, ne znam kome da se obratim u ovom svijetu pa ti pišem pismo putem našeg portala HERCEGOVINA.info. Iako sam bila mala kada si nas napustio, ono što mi je ostalo u sjećanju jeste tvoje domoljublje, uniforma i krunica koju ti je dala pokojna baka kada si otišao u rat. Sjećam se i toga da smo zbog prokletog rata morali otići iz svoga doma u izbjeglištvo. Iako sam bila dijete dobro se sjećam i onoga dana u šibenskom hotelu kada sam te posljednji put vidjela. Rekao si mi: Zlato moje kada naša Hrvatska bude slobodna uživat ćemo u ovom istom Šibeniku, Slavoniji, kao i u našoj Hercegovini kod bake i dida. Sjećam se i maminih suza kada si odlazio i tvog mahanja iz nekog maskirnog vozila. Dvadesetak dana nakon toga došla je najtužnija vijest na svijetu za mene i mamu, a ona je glasila da si poginuo, ili kako je to onda bilo popularno reći da si život položio na oltar domovine.
Nakon toga se puno toga ne sjećam, u mojoj glavi nastala je praznina isprekidana slikom majke kako plače u kutu sobe gledajući obiteljske albume i tvoje fotografije. U našu kuću u Slavoniji se nismo nikada vratili, mama je poslije rekla da ne bi mogla živjeti bez tebe u našem starom domu. Isuviše je tamo uspomena vezanih za tebe, pa smo odlučile (mama je odlučila) da idemo babi i didu u Hercegovinu.
Jedno vrijeme sam dragi tata bila ponosna kada su u školi govorili da smo slobodni zahvaljujući našim braniteljima koji su dali život za tu slobodu , a ja sam znala da si taj branitelj upravo ti. U to vrijeme sam često pričala sa tvojom slikom u odori Hrvatske vojske koja se nalazi na centralnom mjestu u našoj sobi. Živjela sam tih dana i godina u uvjerenju da smo slobodni upravo zahvaljujući tebi, te da mi živimo tvoj san o slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj.
Dragi tata to se sve se sada promijenilo. Sada ja da bi došla do našeg Šibenika moram čekati na granici države za koju si ti poginuo i po nekoliko sati. To i nije najveći problem , čekaju i ostali pa tako i ja, ali problem je što je naša sloboda i neovisnost dana u ruke strancima. Dragi tata oni koje si ti nazivao miševima izašli su iz svojih rupa i sada prodaju naša blaga i našu neovisnost. Dragi moj tata suviše dugo sam to skrivala od tebe, ali evo danas ti moram reći da država za koju si se borio i poginuo više ne postoji. Dragi tata tvoje zlato ne uživa u slobodi jer jednostavno slobode nema, prodali su je judini sinovi. Ovi pismo ti pišem nakon Dana pobjede i Dana branitelja, i stidim se onih koji pričaju o tebi i svih onih koji život dadoše za državu da bi je ti isti sada pretvorili u svoje vlasništvo. Cijeli dan sam moj dragi tata jučer proplakala zbog tih koji su pogazili sve naše svetinje.
Dragi tata još bih ti puno toga pisala, al vjeruj da nemam snage. Ljubi te i voli tvoje jedino zlato.
Dragi tata još bih ti puno toga pisala, al vjeruj da nemam snage. Ljubi te i voli tvoje jedino zlato.
Da, miševima izašli su iz svojih rupa sada prodaju naša blaga i našu neovisnost. Možda je preblago reći da je to veleizdaja, zar ne?
Josip Pečarić
