Je li Tuđmanova pomirba ostvarena?
Na okruglom stolu uz drugu obljetnicu smrti jedinoga hrvatskog predsjednika sudjelovao sam u raspravi i po pitanju Pomirbe (Dr. Franjo Tuđman – vizije i postignuća, Rasprave za okruglim stolom uz drugu obljetnicu smrti prvoga hrvatskog predsjednika, Zagreb 2002., str. 52-54, 128, 226-227.
Josip Pečarić, Trijumf Tuđmanizma, Zagreb, 2003., str. 26-28.). Tvrdio sam:
Tuđmanova pomirba je ostvarena
Kad je riječ o pomirbi, meni se čini da bi mi mogli postaviti čak i suprotnu tezu - Tuđmanova pomirba je ostvarena. Naime, među državotvornim Hrvatima danas imate i onih koji su partizanski sinovi i koji su ustaški sinovi. Osnovna nakana pomirbe je ostvarena. Riječ o pomirbi među Hrvatima, a mi stalno zaboravljamo osnovnu činjenjicu: tijekom postojanja Jugoslavije u Hrvatskoj je od Hrvata postalo puno Jugoslavena. Kad se govori o pomirbi u Hrvatskoj neki bi tu Tuđmanovu ideju sveli otprilike na pitanje: Kako od Jugoslavena napraviti Hrvata? Meni je to čudno. Bilo bi dobro kad bi se to moglo, ali ja mislim da to nije baš tako jednostavno i da to nije bila Tuđmanova ideja. Tuđman je svima dao šansu. Dakle, ovo što je general Praljak rekao doista je bilo točno. Ideja je izvrsno funkcionirala za vrijeme rata, nisu izravno bili na protivničkoj strani: bilo im je ostavljeno da sami izaberu hoće li biti Hrvati ili će ostati ono što su u međuvremenu postali. Volim kroz nekakve šale objašnjavati stvari, pa sam vjerojatno zbog toga smislio onu moju pitalicu, koju vjerojatno vi već znate. Bar dvaput je ta pitalica bila u Feral Tribune-u: «Koja je razlika između Jugoslavena i četnika?» Znate već i odgovor: četnik je pošteni četnik, a Jugoslaven je pokvareni četnik. Meni je pitanje o pomirbi između Hrvata i pokvarenih četnika veoma neobično i čudno. Dakle, moje mišljenje o pomirbi je time čvrsto definirano. Međutim, mogućnost potpuno suprotnog viđenja Pomirbe otvorio je Bože Vukušić (Hrvatski tjednik, u broju od 29. kolovoza 2013.), tj. kako je to komentirao prof. dr. sc. Miroslav Tuđman, za Vukušića program pomirbe predsjednika Tuđmana nije ni argument niti je povijesna i politička činjenica. U tu se raspravu uključio i prof. dr. sc. Zdravko Tomac tekstom Politika pomirbe ne isključuje lustraciju. Naslov sugerira suprotno viđenje od gornjeg teksta i onoga što je dano u mojim tekstovima u kojima sam komentirao Vukušićevo shvatanje pomirbe (Hoćemo li otkriti zašto Vukušić brani one koje prof. dr. sc. Miroslav Tuđman napada u svom intervjuu? I. i II.). Doista je teško vjerovati da se može naći puno ljudi koji ima drugačije mišljenje o Tuđmanovoj Pomirbi od onog u tim mojim tekstovima. I doista usporedba onoga o čemu piše prof. Tomac pokazuje da su razlike doista male. Možemo se samo malo razlikovati o mogućnosti provođenja lustracije sada kada su na vlasti oni koje bi trebali biti uključeni u lustraciju. Zapravo osobno osijećam da sam jako dobro lustriran, kao i mnogi državotvorni Hrvati – tuđmanisti. Međutim, pisati o lustraciji na način kako to radi prof. Tomac je jako dobro jer može pomoći u ostvarenju osnovnog preduvjeta za to: vlast mora biti u rukama onih koji vole hrvatsku državu i hrvatski narod.
Što se tiče povijene istine o Pomirbi, zapravo je dobro što su Vukušić i Vukojević, bez obzira kakve su im bile namjere, pokrenuli ponovno razmatranje iste. Zapravo, napajući Miroslava Tuđmana i ministra Šuška otvorili su pitanja koje, čini se, nitko do sada nije postavio:
Koji su stvarni razlozi zbog kojih su ljudi poput Manolića, za koje prof. Tomac kaže da su itekako zaslužni za stvaranje države, okrenuli k onima koji tu državu nikada nisu voljeli i koji nikada nisu prihvatili Tuđmanovu pomirbu? Je li razlog za to isključiva borba za vlast, ili su na tu borbu bili prisiljeni?
Naravno, to će vjerojatno istraživati povjesničari, ali posebno je zaslužan za to Vice Vukojević, ako je on dao medijima transkript njegova razgovora s Predsjednikom iz studenog 1993. Povod je bio to što je Vice Vukojević kao predsjednik Vijeća za utvrđivanje žrtava državnog terora u inozemstvu, koje je radilo u sklopu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava poslao izvještaj na više relevantnih državnih adresa. Zanimljivo je kako nitkome nije čudan dio razgovora:
Predsjednik: Ti postavljaš što sa arhivom, što sa ovim. Prije svega, kada si to tako dao, prije nego što smo politički razmotrili, onda bih ja bio za to da se da jedno priopćenje da je to Vijeće za utvrđivanje žrtava državnog terora završilo rad. Sa svoje strane završilo rad i dalo na raspolaganje državnom odvjetništvu i ministarstvima rezultate svoga rada.
Vukojević: Ja to najprije moram iznijeti na Komisiju, da Komisija to verificira. Ovo je sirov materijal i zato je državna tajna. Ministar unutarnjih poslova, ministar unutarnje sigurnosti, Vi, mimo toga ne smije izići.
Sam Vukojević u Hrvatskom tjedniku (19. 09. 2013.) kaže da on nikoga ne optužuje, samo konstatira «praktički općepoznate činjenice». Tako nas je doista i upoznao s činjenicom da je materijal koji nije verificirala Komisija, bez da je to kako Predsjednik kaže, politički razmotreno poslao na više relevantnih državnih adresa! Zašto?
Je li razlog tomu što je na taj način bilo sigurno da će materijali doći u ruke onih drugih? Je li to bilo uzrok promjene njihove politike? Je li Vukojević vjeno želio podjelu u HDZ-u? A ako je tako, je li to uzrokovano time što jeposlije Medačkog džepa svjetskim moćnicima postalo jasno (vidjeti Hrvatski tjednik, 19. 09. 2013.) da Tuđmana ne mogu vojno poraziti, pa su strani neprijatelji i domaći izdanici pobjedu trebali pretvoriti u poraz? Sjetimo se da su 20. 09. 1993. Ivo Banac, Krsto Cvijić, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Vesna Pusić i Ozren Žunec optužili Predsjednika i tražili njegovu ostavku zbog njegove navodne «dugogodišnje orijentacije na podjelu Bosne i Hercegovine». Vjerojatno će biti teško naći prave odgovore. Ja sam pitao jednog bliskog predsjednikovog suradnika što misli o svemu tome. Odgovorio mi je:
«Tzv. Hrvatska desnica je red budala red provokatora, razliku je vrlo teško prepoznati!» Doista, kako drugo objasniti činjenicu da nakon Milanovićeve prijetnje s King Kongom, tzv. Desničari odmah istrće s Miroslavom Tuđmanom i Gojkom Šuškom? S druge strane doista se može pročitati puno toga što znaju reći ozbiljni ljudi a izaziva podsmjeh mnogih. Npr. dio intervjua Vice Vukojevića u Hrvatskom tjedniku od 19. 09. 2013.: Miroslav Tuđman u odgovoru Boži Vukušiću uHrvatskome tjedniku apostrofirao je: «Kako to da je gospodin Vukojević bio progonjen, a imenovan je za ustavnog suca»? Da me spasi od svoga sina i Haaga, predsjednik Tuđman poslao me u Ustavni sud 1999. godine. Zlobnici bi komentirali: Ma kako je samo znao da ga neće progoniti oni koji su slijedeće godine došli na vlast? Ravno tomu može biti jedino viđenje pomirbe od strane Miljenka Jergovića u Jutarnjem listu od 23. 09. 2013.: Tuđman je Josipa Perkovića prigrlio isključivo zato što je Perković znao kako u građanima održavati strah. (zapravo je Jergović simpatićan – prića svoju priću i negira ono o njemu i nacističkoj uniformi.) Ali to je ipak Jergović i nešto pametnije od njega i ne očekujemo! Ali vratimo se Predsjedniku Tuđmanu. Znamo da je on i Mesića i Manolića držao na čelnim pozicijama u Saboru, pokušavajući spriječiti raskol u HDZ-u. Ali nije uspio i oni su prvo pokušali preuzeti vlast u državi sami (da su uspjeli nikada ne bi bilo «Oluje»), a potom se potpuno okrenuli onima koji nikada nisu voljeli ni Hrvatsku ni hrvatski narod. Sigurno su im pomogli da upravo ti imaju skoro cijelu vlast u Hrvatskoj. A vidimo, ako bud i morali nekoga suditi, to će prvo (možda i jedino) biti ovi koji su pomagali u stvaranju države, a onda se priključili onima koji se nisu radovali Oluji i nisu željeli hrvatsku državu.
Josip Pečarić
PRILOG:
Prof. dr. sc. Zdravko Tomac,
Politika pomirbe ne isključuje lustraciju
Preopasno je ako su u vrhu države nasljednici ljudi koji su bili dio represivnog aparata - U Mariji Bistrici kardinal Josip Bozanić ponovno je poslao vrlo jasne poruke hrvatskoj vlasti o neodrživosti politike zaštite komunističkih zločinaca. Kardinal Bozanić je između ostalog rekao da se i dalje u Hrvatskoj skriva istina o komunističkom teroru, da se čak veličaju nalogodavci i izvršitelji komunističkih zločina. Kardinal Bozanić bio je vrlo jasan i u ocjeni da se hrvatska vukovarska rana otvara na križu bešćutnih političara. O istom temama govorio je i biskup splitsko-makarski Marin Barišić. Tako su najviši predstavnici Crkve još jedanput stali uz svoj narod u obrani istine o našoj prošlosti i zatražili od političara da prestanu provoditi ne narodnu politiku.
Situacija vezana za sukob s Europskom unijom i nerazumljivom i sramotnom pokušaju Hrvatske da promjenom zakona onemogući istragu i suđenje okrivljenim za zločine koje je učinila Udba u Njemačkoj kao i sramotno ponašanje hrvatskih političara koji idu tako daleko da čak hrvatske branitelje u Vukovaru proglašavaju šovinistima i neprijateljima demokracije i pravne države otvorila je mnoga pitanja. Jedna od tih aktualnih tema je odgovor na pitanje je li potrebno pokretanje novih zahtjeva za provođenjem lustracije pripadnika represivnog komunističkog sustava. Otvorilo se i pitanje je li Franjo Tuđman načinio veliku pogrješku što nije proveo lustraciju nego je svojom politikom pomirbe uključio sve u obranu Hrvatske bez obzira na ideološko opredjeljenje i prošlost. Ustvari postavlja se pitanje je li hrvatski narod odnosno Franjo Tuđman kao vođa u procesu stvaranja i obrane države mogao doći do slobode i samostalne i suverene države bez profesionalaca udbaša i kosovaca. Dakle, jesu li u borbi za slobodu Hrvatskoj nužno trebali udbaši, nalogodavci ubojstava i ljudi krvavih ruku? Jesu li Tuđman i njegova ekipa pogriješili kada su pod hrvatski barjak pozvali sve od ustaša do udbaša, dakle sve koji su spremni bez obzira na svoju prošlost boriti se za slobodu hrvatskog naroda i za samostalnu i suverenu državu.
Povijesna je činjenica da su se pozivu Tuđmana odazvali mnogi udbaši i kosovci i mnogi bivši komunisti, komunistički diplomati i političari koji bi došli pod udar zakona da je provedena lustracija. Mnogi od njih su dobili značajne dužnosti i položaje u hrvatskoj državi, mnogi su postali ključni ljudi u novoj politici. Nikako se ne može osporiti i veliki doprinos nekih od njih u stvaranju i obrani hrvatske države. Josip Manolić je bio jedan od najbližih suradnika Tuđmana u najtežim danima. Josip Boljkovac je bio ministar unutarnjih poslova u vrijeme rata, a Josip Perković jedna od ključnih osoba u stvaranju hrvatskih obavještajnih službi i u borbi protiv stranih obavještajnih službi. Tu su i mnogi drugi koji ne samo da nisu lustrirani niti su na bilo koji način odgovarali za svoju represivnu djelatnost u bivšem režimu nego su čak postali vrlo moćni ljudi tako da se danas u Hrvatskoj govori, s obzirom da su ostali na ključnim položajima i dobili nove položaje, da je Udba jača nego ikada.
Njemačka traži čiste račune
Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju hrvatska vlast suočila se s novim problemima. Njemačka kao najmoćnija država Europske unije nije se dala prevariti i vrlo je energično preko Europske unije zatražila da joj se isporuči Josip Perković, jedan od ključnih ljudi bivšeg sustava ali i novog sustava, čak bi se moglo reći i bliski suradnik predsjednika Tuđmana i Gojka Šuška u kojega su oni imali veliko povjerenje. S obzirom da je Josip Perković bio šef Udbe i kao šef odgovoran je za ubojstva emigranata izvršenih u Njemačkoj. Sadašnja vlast koja ne želi da se sazna istina o komunističkim zločinima odlučila se na riskantni potez, sukob s Njemačkom i Europskom unijom kako bi pod svaku cijenu spriječili da se na njemačkim sudovima otvori rasprava o tome tko su bili nalogodavci ubojstava hrvatskih emigranata. Ustvari pokazalo se da sadašnja vlast koja vuče korijenje iz bivše komunističke vlasti živi u smrtnom strahu da bi se izručivanjem Josipa Perkovića otvorio proces utvrđivanja nalogodavaca. Povijesni dokumenti koji se ipak otkrivaju potvrđuju da su nalogodavci bili ljudi iz vrha Saveza komunista, za vrijeme života to je bio Tito a poslije njegove smrti izvršni komiteti Centralnih komiteta komunista u republikama. Tako bi se došlo do centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske i ljudi iz tih komiteta koji su kasnije kao i Manolić i Perković odigrali vrlo pozitivnu ulogu u borbi za samostalnu Hrvatsku i njenu obranu od velikosrpske agresije.
Dakle, nova vlast ne štiti Perkovića nego štiti sebe jer se boji utvrđivanja istine o Savezu komunista Hrvatske i ključnim ljudima koji po zapovjednoj odgovornosti mogu postati odgovorni za učinjene zločine. Kako sam u to vrijeme stvaranja i obrane hrvatske države bio jedan od ključnih ljudi pretvaranja Saveza komunista Hrvatske u Hrvatske socijaldemokrate, kako sam bio i potpredsjednik Ratne vlade i bliski suradnik Franje Tuđmana mogu i kao sudionik i svjedok tih povijesnih burnih događaja pokušati doprinijeti odgovoru na pitanje zašto mislim da Franjo Tuđman nije pogriješio kada je umjesto lustracije proveo politiku nacionalne pomirbe kao bitnu pretpostavku bez koje bi teško stvorili i obranili samostalnu i suverenu državu. U to vrijeme bili smo bez bilo kakve podrške za samostalnu Hrvatsku, čak štoviše, Milošević i JNA su imali podršku da vojnom silom zadrže Hrvatsku u Jugoslaviji. Bili smo bez svoje Hrvatske policije (70 % policajaca bili su Srbi). Bili smo razoružani i bilo nam je zabranjeno stvarati vlastitu vojsku, bio je uveden embargo na uvoz oružja, bili smo optuživani da je svaka ideja samostalne hrvatske države ustaška ideja, da je Tuđmanova Hrvatska obnova Pavelićeve ustaške Hrvatske.
Pomirba - spasonosna ideja
U takvoj situaciji Tuđmanova strategija da pozove u obranu Hrvatske i stvaranju hrvatske države sve Hrvate ma gdje bili i ma kakvog ideološkog opredjeljenja bili ako su se spremni uključiti u obranu Hrvatske bila je spasonosna ideja bez koje ne bi stvorili svoju državu. Dakle, kasniji događaji su pokazali da je takva politika Franje Tuđmana dovela do naše pobjede i da smo ostvarili samostalnu državu, da smo ju obranili u uvjetima kada je to izgledalo gotovo nemoguće. Dakle, Franjo Tuđman nije pogriješio što je odbio lustraciju. Međutim, ostaje otvoreno pitanje jesu li napravljene pogrješke nakon što je Hrvatska međunarodno priznata nakon 1997. kada je konačno uspostavljena hrvatska vlast na cijelom teritoriju hrvatske države što tada nije izvršena djelomična lustracija. Ona bi bila vjerojatno provedena da se Tuđman nije razbolio. Današnja situacija u Hrvatskoj pokazuje da je u određenom obliku ona i danas potrebna, da je uvjet da se sazna istina o komunističkim zločinima i da se konačno u Hrvatskoj prestane braniti komunistički režim kao navodno demokratski režim. Lustracija bi trebala biti dobro smišljena, relativno uska ali temeljita, trebalo bi utvrditi barem političku odgovornost svih onih ljudi koji su u bivšem sustavu bili dio represivnog komunističkog aparata koji su i osobno sudjelovali u sustavu represije. To se odnosi na udbaše koji su sudjelovali na ovaj ili onaj način u pripremanju ili izvršavanju ubojstava, koji su imali ulogu u represiji prema neistomišljenicima. To se odnosi na suce i tužitelje pa i svjedoke koji su lažno svjedočili i koji su na taj način direktno odgovorni za represiju nad nevinim ljudima. Ta lustracija bi više bila politička nego krivična ali bi ona onemogućila da i dalje u hrvatskoj državi i hrvatskom društvu ključne pozicije drže sudionici komunističkog represivnog aparata. Dakle, treba nam istina. Treba politička osuda svih onih koji su bili dio represivnog aparata. Mislim da njihovu krivnju i potrebu utvrđivanja krivnje ne mogu amnestirati i eventualne njihove zasluge u stvaranju i obrani Hrvatske. Za zasluge treba im odati priznanje ali ta priznanja ne mogu skinuti odgovornost za eventualnu krivnju koju su učinili kao dio represivnog aparata bivše države. Posebno je opasno za Hrvatsku ako u vrhu države nasljednici, ljudi koji su bili dio represivnog aparata, da bi obranili njihovu čast sprječavaju utvrđivanje istine i provođenje barem djelomične političke lustracije. Mora se u Hrvatskoj konačno utvrditi mogu li i dalje biti suci, tužitelji i ljudi koji su na montiranim političkim procesima osuđivali nevine ljude. Mora se konačno u Hrvatskoj utvrditi postoji li odgovornost pojedinih partijskih funkcionera koji su bili politički nalogodavci represije ili su bili na čelu tijela koji su provodili represiju bez obzira na njihove kasnije zasluge u stvaranju i obrani Hrvatske. Mora se konačno reći istina i o pojedinim intelektualcima, profesorima koji su lažno svjedočili protiv studentskih čelnika i na kraju bili dio represivnog aparata a danas su gotovo službeni tumači demokracije i javni sudci koji presuđuju o svim događajima u Hrvatskoj. Dakle, u Hrvatskoj danas ima mnogo ljudi koji nemaju moralno pravo biti tumači demokracije, slobode i ljudskih prava, koji nemaju moralno pravo biti savjest hrvatskog društva.
I na kraju mislim da ideja pomirbe nije u suprotnosti s potrebom djelomične lustracije ljudi represivnog komunističkog režima koji su i danas na ključnim pozicijama u društvu i koji sprječavaju da se u Hrvatskoj konačno završe ideološke borbe crvenih i crnih. A te borbe se mogu završiti samo na istini. Tek kada utvrdimo istinu onda će nas prošlost prestati progoniti, onda će hrvatski narod moći graditi novo zajedništvo koje nam je potrebnije nego ikad.
