RASIZAM DOMAĆIH SLUGU:
JOSIPOVIĆEV RASIZAM
JOSIPOVIĆEV RASIZAM
Dragi Josipe!
I Vama se rastvori more da bi propustilo dvojicu nedužno suđenih uznika.
Hvala Vam!
I dalje ćemo Vas slijediti.
(Pismo potpisnicima VS UN-a)
Poštovani potpisnici i supotpisnici Pisma VSUN-a,
Više vas mi piše i čudi se što vam se ne javljam nakon presuda u Haagu. Zapravo, čini mi se da sam sve što sam trebao reći napisao prije samih presuda u pismu Predsjedniku Vlade. A s druge strane Hrvatska slavi kao u vrijeme “Oluje”, pa trebam slaviti i ja, zar ne?
Svi slavimo što su napokon na Sudu u Haagu priznali koliko je “Oluja” bila sjajna i veličanstvena pobjeda. Poslije tolikih godina krivotvorenja, laži i manipulacija priznali su da smo i mi država kao i sve druge i da imamo pravo na samoobranu. Priznali su da se i na nas odnosi Ženevska konvencija od 12. kolovoza 1949., koja govori o ratnim zločinima, odredba članka 3. stavak 1. Protokola II. koji kaže:
"Ne može se pozivati ni na jednu odredbu ovog protokola da bi se ugrozio suverenitet države ili odgovornost vlade da svim zakonitim sredstvima održava ili ponovno uspostavi zakon i red u državi ili da brani nacionalno jedinstvo i teritorijalni integritet države!"
Drugim riječima, postoji zločin agresije i različito se tretiraju zločini u agresiji i u obrani. To se odnosi i na zapovjednu odgovornost. U obrani se o njoj može govoriti samo ako je takva zapovijed izravno i dana, a odgovara onaj koji ju je dao.
Oni koji suprotno tumače ili negiraju ovakva prava u obrani zapravo rasistički određuju na koje se države i narode međunarodno pravo odnosi, a na koje ne.
Sud u Haagu ovim presudama, zapravo, je priznao koliko smo bili u pravu kada smo u svom Pismu VS UN-a tvrdili da je prvostupanjska presuda rasistička!
Zato je narodno slavlje i proslava i morala biti tako veličanstvena. Slobodno možemo reći da je to bila nova Oluja.
Ima puno sličnosti u onoj i ovoj “Oluji.
Kao i onda pomogao nam je dragi Bog, ali i SAD.
Sličnost i kod mene. I tada je, a i sada me supruga grdi zato što zbog moje matematike nije u Hrvatskoj, pa ne može biti s narodom u trenutcima naših najvećih slavlja.
A s druge strane dobro je bilo biti u Australiji u ono vrijeme. Dan uoči “Oluje” tvrdio sam kako ćemo brzo povratiti okupirana područja iz jednostavnog razloga što Srbi nikada u povijesti nisu dobili neki rat kada su ratovali sami.
I doista sutradan je uslijedila “Oluja”. Pobjeda za koju je sam Milošević rekao da su njegovi bježali kao zečevi. Ali, moram danas u času konačnog trijumfa Oluje uzeti u zaštitu hrvatske Srbe od takvih napada na njihovu “bežaniju”.
Naime, optužujući samo hrvatske Srbe, Milošević je štitio srpski narod u cjelini od spoznaje da Srbi nisu ratnici. To sjajno potvrđuje priča o dolasku Oca hrvatske države akademika Franje Tuđmana u Split, kada je na njegovo pitanje što im je još obećao, a nije još ispunio, cijela Riva počela skandirati: Vukovar, Vukovar… Tada je u Beoradu “pukla” priča da se na Rivi čulo: Zemun, Zemun… I cijene nekretnina u Zemunu su preko noći prepolovljene! Zečevi su i tamo, a ne samo kod nas, zar ne?
A razlika između one i ove “Oluje je očita.
Simbol proslave one prve je ta priča o Rivi. Proslavljao je narod i vlast. Proslavljali su oni koji vole Hrvatsku!
A danas su na vlasti oni drugi. Glavni organizatori dočeka bili su iz onih stranaka čiji se čelnici nisu radovali “Oluji”, kako je tada izjavio zastupnik Mate Meštrović u Hrvatskom Državnom Saboru. Zbog toga je on iz takve oporbe prešao u HDZ!
A dolaskom na vlast sve su učinili da se naši generali nađu u Haagu. O tome i danas pišu mnogi državotvorni komentatori. Pišu o Mesićevoj veleizdajničkoj politici, a zaboravljaju spomenuti ogromnu ulogu današnjega predsjednika RH Josipovića u svemu tome. O tome sam pisao i u člancima, knjigama, pa i u pismima Predsjedniku Vlade, čak i u onom uoči presude. Čitam Josipovićev intervju u Večernjem listu od 17. 11. 2012. i nalazim sve više potvrda i činjenica za takve tvrdnje. Zapravo usporedimo li ono što kroz svo to razdoblje tvrdi Mesić i Josipović vidjet ćemo da oni govore isto.
Ponovo vidimo da su još u vrijeme predsjednika Tuđmana željeli kriminalizirati “Oluju”. Dakle akciju u kojoj se oslobodilo okupirano područje naše države i zbok čega se po međunarodnom pravu ne može okriviti vlast za bilo što u svezi s tim. Znamo da su pokušali sa “Sub-poenom” za ministra Šuška. To je bio prvi izravni pokušaj Suda u Haagu da se negira Hrvatsko prava koja joj pripadaju po međunarodnom pravu. Hrvatska je ušla u pravni spor i pobijedila na tom sudu. Dapače, sam Sud je konstatirao da se od Hrvatske ne može tražiti veliki broj tajnih dokumenata (“na stotine”).
Ali, tadašnji sveučilišni profesor s Pravnog fakulteta “ne zna” za to pa danas kaže:
Kažete, dakle, da ničega ovog ne bi bilo da su se zločini na vrijeme procesuirali.
Tako je. Podsjetit ću da je jedan od najvažnijih razloga moje ostavke na članstvo u Savjetu za suradnju s Haaškim sudom 1998. bilo to što Savjet nije prihvatio moj prijedlog da se generalu Gotovini u Hrvatskoj omogući razgovor s haaškim istražiteljima. Vjerujem da bi on, kao što je to učinio general Petar Stipetić, već tada razjasnio svoju ulogu u ratnim događajima.
I danas se u javnosti raspravlja o tome tko je odgovoran za to što Gotovini nije omogućen razgovor s istražiteljima.
Mislim da to danas više nije važno, nema potrebe to pitanje otvarati. Mogu pretpostaviti da su svi postupali u dobroj namjeri.
Ne vjerujem da je Josipović doista sve to radio u “dobroj namjeri". Trebalo bi doista ustanoviti jesu li preko njega iz Haaga pokušali “iznutra” promjeniti presudi o “sub-poeni”. Nisu Josipoviću vjerovali ni u tadašnjim vlastima, pa su godinu dana kasnije donijeli Deklaraciju kojom se oduzima pravo Haškom sudu da raspravlja o “Bljesku” i “Oluji”. Dolaskom na vlast 2000. upravo je Josipović sastavio tekst nove Deklaracije kojom je novi sastav Sabora poništio ono što Josipović nije uspio ostvariti kao član Savjeta za suradnju s Haaškim sudom. Donijeta je saborska odluka o Hrvatima kao manje vrijednoj vrsti, na koju se ne odnosi međunarodno pravo. Čak je danas poznato i to da je sam tekst Josipović prvo poslao u Haag “na odobrenje”.
S druge strane, kako očito Mesić samo ponavlja Josipovićeve stavove, nameće se pitanje je li Mesićevo protuzakonito davanje transkripata (dao ih je na tisuće, protuzakonito, a sam Sud je ustvrdio da ih se nemože tražiti na stotine!) povezano s Josipovićem. Zato je zanimljivo što sam Josipović o tome kaže:
A mislite li da je važno i drugo pitanje, tko je haaškim tužiteljima dao tzv. brijunske transkripte?
Tu je važno reći da je, bez obzira na sav teret i sve stradanje koje su prošli generali, Hrvatska imala dužnost surađivati s Haagom, pa i da daje dokaze. Danas, temeljem ove presude, kritizirati one koji su provodili poslove suradnje ne bi bilo korektno. Da se nije surađivalo, Hrvatska danas ne bi bila pred vratima EU. Pri tome ne želim reći da je riječ o trgovini, riječ je jednostavno o izvršavanju obveza koje je svaka država imala prema Statutu Suda.
Ne bi me iznenadilo, kada Mesić (i) zbog transkripata bude izveden pred Sud, da on neće optuživati Josipovića.
Zvuči nevjerojatno, ali Josipović je i u obraćanju generalima optuživao Hrvatsku. Zapravo ponovio je svoju rasističku tezu o istovjetnosti ratnog zločina, dakle zločina agresora i zločina u ratu, dakle zločina koji se može načiniti u samoobrani. Rasistička je po tome što u biti negira Ženevsku konvenciju pa poistovjećuje pojedinačni zločin na ljudima (to su mu Srbi) sa ratnim zločinom nad neljudima (Hrvatima). Po Josipoviću na neljude se ova konvencija zato ne odnosi. Kasnije je i knjigu napisao o ratnim zločinima, ali svoju rasističku teoriju je izbjegao tako što gore citirani stavak iz Ženevske konvencije nije ni spomenuo.
Rekao je našim herojima:
“Nosili ste teret nečijeg tuđeg zločina i tuđe pogreške.”
Istina Josipović možda (rasistički) misli da je zločin bio spašavanje 160 do 180 tisuća muslimana! Matrica je opet ista: kako možeš spašavati toliko neljudi (to su mu muslimani), umjesto nekoliko desetaka ljudi (znate već tko su njemu ljudi).
Da, Tuđman je doista bio hrvatski predsjednik. Itekako se znao ponašati u skladu s time. Međunarodno pravo se odnosi na sve pa i na „Sud“ u Haagu i sub-poenom im je to pokušao i dokazati. Josipović nas danas upozorava kako je on još 1998 godine i dao ostavku jer je smatrao – valjda kao legalist i profesor s Pravnog fakulteta – kako se međunarodno pravo odnosi na sve zemlje osim na Hrvatsku, kako se međunarodno pravo ne odnosi na neljude (Hrvati, muslimani,...), već samo na ljude (Srbi,...)
Ali, nemojmo za sve optuživati samo Josipovića i Mesića. Istina, oni su za svoje zasluge i nagrađeni predsjedničkim foteljama, ali dozvolite mi ipak da vas podsjetim na još jedanzanimljiv događaj o kome piše Nenad Ivanković u knjizi Mesiću i Račane, zašto tako? – slučaj Gotovina – Bobetko. Ivanković, naime, opisuje posjet Zagrebu američkog veleposlanika za pitanja ratnih zločina Pierrea Richarda Prospera u vrijeme Račanove vladavine (str. 67):
"U razgovoru je dao znati da je njegova Vlada zainteresirana da se slučaj Gotovina riješi na optimalan način, vodeći pritom računa i o američkim interesima. Hrvatska strana, kako kazuju indiskrecije, na to je prilično burno reagirala, istaknuvši kako bi eventualno Gotovinino oslobađanje dovelo do toga da bi desnica promarširala Zagrebom, jer je on trenutno jedini čovjek koji bi sve te snage mogao okupiti pod jedan kišobran. I da bi, jasno, Vlada tada pala."
Zato ne čudi ono što je s proslave u Zagrebu naveo Hrsvijet:
Zahvalio je (Gotovina, op. JP) i institucijama hrvatske države, predsjedniku Republike, predsjedniku Vlade, ministru obrane, pravosuđa, na što je nazočno mnoštvo uzvratilo zvižducima i negodovanjem.
Spomenimo da su se, očekivano, javili i oni, koji uživaju najveću Josipovićevu potporu u svom antihrvatskom djelovanju, a za što im Hrvatska daje velike novce. Vesna Teršelić i Zoran Pusić su iznimno teško podnijeli oslobađajuću presudu hrvatskim generalima, što je udnevniku Radio Televizije Srbije potvrdio i Savo Štrbac. Ogromne novce su dobili od hrvatske države da bi pomogli u Josipovićevim stavovima o hrvatskoj krivnji i srpskom pravu na ubijanju manje vrijednih stvorenja. Tko će im ubuduće to plaćati? Poslije Josipovićevog obraćanja generalima ne trebaju brinuti. Barem, dok je on predsjednik.
Dragi prijatelji, uvjeren sam da smo doista napravili izvrsnu stvar s našim Pismom VS UN-a. Uradili smo to onako kako je naše političare, bezuspješno, savjetovao kardinal Kuharić:
"Razgovarajte s velikima s polazišta principa, nikada na koljenima. Principi su oružje. I zato kad Hrvatska čistih ruku i čiste savjesti nastupi pred svijetom, ona je jaka i pred jakima." (u Predsjedničkim dvorima, 29. rujna 1997.).
Trdesetak biskupa i akademika poslalo je pismo “povodom rasističkih Haaških presuda od 15. travnja 2011.”, a supotpisalo ga je preko 2300 naših ljudi (recimo samo preko 250 sveučilišnih nastavnika i doktora znanosti). Mogli su ga ignorirati u domaćim medijima koliko su god htjeli, ali ono je bilo poslano na prave adrese. Toliko biskupa i akademika i toliko Hrvata je jasno poručilo VS UN da su im ustanove (i oni sami?) rasističke! Kada smo zbog Pisma VSUN-a bili pozvani u Ministarstvo vanjskih poslova biskup Pozaić, akademik Jelčić i ja, jasno su nam stavili do znanja koliko važnim smatraju samo pismo, ali i posebno to gdje smo ga sve poslali. Prihvatili smo njihovo objašnjenje da ga ne mogu i poslati službeno, jer za tako nešto nikada ne bi dobili suglasnost Predsjednika Josipovića, ali su obećali da će u svim kontaktima, a posebno na Generalnoj skupštini UN-a, govoriti o pismu i upoznati sugovornike s njim.
Zato me ne čudi što su mnogi od vas uvjereni u naš veliki doprinos pravednim presudama u Haagu. S takvim uvjerenjem mi, ovih dana i šaljete čestitke. Evo jedne koja je doista posebna, a napisao ju je hrvatski književnik i znanstvenik dr. sc. Igor Šipić
Dragi Josipe!
I Vama se rastvori more da bi propustilo dvojicu nedužno suđenih uznika.
Hvala Vam!
I dalje ćemo Vas slijediti.
Vidi se da ju je napisao pjesnik, zar ne? Znanstvenik i pjesnik! Tako blizak meni, jer matematika i jest znanost i poezija, zar ne?
Hvala i njemu, ali i svima drugima koji su mi poslali doista divne čestitke. Ali sve njih doživljavam kao čestitke svima vama. Pa ne bi vas toliko ni stajalo iza tog pisma i svih drugih pisama, da ne mislite kao i ja. A svojim potpisima svima pokazujete da se ne bojite to i reći, da se ne bojite nikoga. A zapravo su i mnogi potpisnici tih pisama javne osobe koje na taj način stalno i djeluju. Sigurno više od mene, pa i pohvale zaslužuju više od mene.
Ali izmedju svih komentara posebno bih izdvojio onaj prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana.
Hrvatska je dočekala istinu i pravdu od Haaškog suda (…), ostaju optužnice za udruženi zločinački pothvat generala Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića i ostalih optuženih iz BiH koje su isto tako neutemeljene jer se grade na istoj tezi kao i optužnice protiv hrvatskih generala, rekao je prof. Tuđman ističući kako je 'bitno da će oslobađajuća presuda stabilizirati Hrvatsku i da ćemo sada imati više vremena rješavati gospodarsku i političku krizu u kojoj se Hrvatska nalazi.
Ne samo prof. Tuđman, koji je potpisnik našega Pisma, nego i niz drugih naših kolumnista su se sjetili generala Praljka, Trebam li uopće spomenuti da su mnogi od njih i potpisnici našeg Pisma. To što smo napokon dočekali pravdu iz Haaga ne garantira da ćemo je dobiti ponovno. Ohrabreni uspjehom koji smo ostvarili sada, moramo se s još više elana okrenuti našim herojima iz BiH. Podsjet ću vas da smo Pismo VS UN-a o Hrvatima BiH nedavno poslali.
To je posebno važno i zbog samog UN-a. Ne zaboravimo da je u toj organizaciji predsjednik Generalne skupstine Vuk Jeremić iz Srbije. Iz zemlje koja još nije odgovarala za najveći ratni zločin - zločin agresije u Domovinskom ratu. Hrvatski predsjednik, i ne samo on, se svim silama trude da Srbija ne mora platiti ni ratnu oštetu. Ipak su oni ljudi - pa kako platiti ratnu oštetu neljudima, zar ne?
Kako je radi Vuk Jeremić čovjek koji i danas podržava ratni zločin svoje države itekako bi bilo opravdano postaviti pitanje vjerodostojnostu UN-a s takvim ljudima na čelnim pozicijama. Tu naravno ne zaboravljam ni onoga iz Hrvatske koji je obećavao laganje u Haagu protiv generala Gotovine, s tim da im se omogući da ne pogledaju hrvatskog heroja u oči!
Izjave josipovića, pusića, teršelički i njima sličnih pokazuju da se, unatoč očekivanjima, neće puno toga promjeniti. Imaju apslutnu kontrolu nad HTV-om, što su demonstrilali pozivajući u emisiju s dočeka generala jednog od najzaslužnijih što je nevin u zatvoru Dario Kordić – odvjetnika Nobila.
Zbog svega toga ponovno vas pozivam da to pismo isprintate, potpišete i pošaljete UN-u. Svi koji to nisu do sada učinili mogu se dopisati i poslati ga.
I ovo pismo ću zato završiti s onim što sam napisao Predsjedniku Vlade:
General Slobodan Praljak je čovjek s kojim bi se ponosio, da ga ima kao svoga, svaki narod na svijetu. I sam sam iznimno ponosan što mi je on prijatelj.
Sve vas lijepo pozdravlja,
Vas,
akademik Josip Pečarić
Lahore, 18. 11. 2012.
Nema komentara:
Objavi komentar