MATANOVIĆEV SASTANAK S OGULINSKIM SRBIMANEBOJŠOM TATALOVIĆEM I MILANOM VIŠNJIĆEM
ČULI SMO GLAS BOGA (1. dio):
Urednik Administrator
Srijeda, 06 Ožujak 2013 09:21
Bilo je to točno 15. kolovoza 2009.g. nas trojica, Nebojša Tatalović, Milan Višnjić i moja malenkost Ivo Matanović slučajno smo se našli na kavi u jednoj gostionici u Ogulinu. Nakon 40 godina što se nismo međusobno viđali pa čak i na drugi način kontaktirali, sad već kao ljudi u poodmakloj dobi spontano smo započeli razgovor o prošlim vremenima, običajima pa smo se tako dotakli i ovog minulog nesretnog rata koji nam je svima ostao u sjećanju. Temu nismo posebno birali - sama se je nametnula. Radi se o tzv. Srbima pravoslavcima koji od davnina žive na ovim terenima, a koji u ovom ratu nisu se pridružili četničkim hordama te na srpskoj strani ratovali protiv braće katolika.(nastavak) Bilo je to točno 15. kolovoza 2009.g. nas trojica, Nebojša Tatalović, Milan Višnjić i moja malenkost Ivo Matanović slučajno smo se našli na kavi u jednoj gostionici u Ogulinu. Nakon 40 godina što se nismo međusobno viđali pa čak i na drugi način kontaktirali, sad već kao ljudi u poodmakloj dobi spontano smo započeli razgovor o prošlim
vremenima, običajima pa smo se tako dotakli i ovog minulog nesretnog rata koji nam je
svima ostao u sjećanju. Temu nismo posebno birali - sama se je nametnula. Radi se o
tzv. Srbima pravoslavcima koji od davnina žive na ovim terenima, a koji u ovom ratu nisu
se pridružili četničkim hordama te na srpskoj strani ratovali protiv braće katolika. Pitam
odmah obadvojicu mojih prijatelja, što je presudilo da se pravoslavci nisu pridružili
ostalim Srbima? Primjerice Plaščanima, Ličanima, Karlovčanima koji su bili tako blizu, pa
postali tako daleko. Prijatelj i kolega mi gospodin Višnjić ko' iz topa mi odgoovori. Pa mi
se nikada ovdje u Ogulinskom kraju po nacionalnosti nismo dijeli Svi smo mi Hrvati.
Osim nekolicine koji su se sami nazivali srbima i kad-kada po gostionicama srbovali.
Možda čak ni njih ne bi bilo da nije bilo Manastira Gomirje u kojemu je bilo sjedište
monaha i leglo četništva, a svi su oni dolazili iz drugih krajeva - najčešće iz Srbije.
Nakon nekog vremena od nekoliko čak sati, pao je prijedlog da odemo posjetiti Manastir
( još uvijek ga tako zovu) Gomirje. Poslije dvadesetak minuta vožnje autom do manastira
došli smo pred sama vrata, ali nismo mogli ući u nutra, jer su bila zaključana. Okretali
smo se oko ovog lijepo zdanja i razgledali vanjštinu samog okružja Manastira, kad
najednom primjetimo jednu postariju ženu koja nam prilazi i pita, da li mi želimo ući u
crkvu i razgledati ju. Ogovorili smo joj, pa zaboga, zato smo i došli. Odključavši vrata
crkve obrati nam se, pa ja vas dvojicu (misli na Tatalovića i Višnjića) od nekuda
poznajem. Pa kako nas be bi poznavala, kada smo i mi iz ovih krajeva (Tatalović iz samog
Gomirja, odseljen u Zagreb, a Višnjić i Gojaka, odseljen u Rijeku). Prišli smo malo bliže k
oltaru i sjeli na klupe, koje začudo postoje u ovom manastiru, a što nije slučaj sa drugim
pravoslavnim crkvama. Sva trojica smo se prekrižili (prekrstili) i zapalili svijeće. Svaki
za sebe je nešto potiho izmolio, a ja sam po svom starom običaju iz katoličke crkve
izmolio Očenaš i zdravu Mariju.
Nema komentara:
Objavi komentar