ISUS KRIST NAZAREČANIN RODA IZRAELSKOG JE PUT ISTINA I ŽIVOT, I TKO IDE TIM PUTOM NEĆE ZALUTATI NIKADA
Na razini zajedništva, zakon Božji omogućuje Izraelu da postoji kao narod koji putuje prema obećanoj zemlji. Od gomile nomadskih plemena pretvara ga u jednovrsni narod, u jednu i vjersku i društvenu stvarnost. Zakon je temelj i cilj slobode Božjeg naroda koji je stvarno i oslobođen iz ropstva da bude »slobodan služiti Bogu«. Izrael je svjestan svega toga. I odatle njegov ponos. Božji zakon njega ne ponižava, nego ga uzdiže. On izražava »njegovu mudrost i njegovu razboritost pred očima naroda«. Izraelov identitet i njegova nadmoćnost nad ostalim narodima izviru iz zakona Božjega. Taj zakon čini da on osjeća kako je njegov Bog »njemu blizu« Svima nam je tako često stalo do izvanjskog dojma, do onoga što ljudi vide i što će ljudi reći. I zato toliko naših nastojanja da ispadnemo lijepi, dobri, bolji nego jesmo. Ne želimo i ne bismo htjeli da ljudi vide našu nutrinu. Često kao da bismo tako nekako htjeli ispasti i pred Bogom. I pred samima sobom isto tako zatvaramo oči i ne želimo se vidjeti u istinitom svjetlu. Liturgija današnje nedjelje govori o autentičnosti našega života po vjeri. Naši vanjski čini, molitve, obredi, sakramenti - sve bi to moralo biti izraz i odraz naše unutarnjosti, našega srca. Bez toga oni bi bili velika laž i pretvaranje. U Isusovo vrijeme farizejima je bilo jako stalo do vanjštine. Nastojali su izvršiti do u tančine sve izvanjske propise Mojsijeva zakona. Svi ostali su pomišljali i smatrali da su to savršeni, gotovo sveti ljudi jer obdržavaju sve kako treba. Farizeji se zgražaju što Isusovi učenici prije jela ne peru ruke. Kod njih je, naime, postojao propis kojemu su oni pridavali vjersko značenje, obred pranja ruku, čaša, posuđa, svega što bi kupili na trgu. Za njih je to bilo više od onoga što nama znači pranje ruku, tj. određena higijena. Smatrali su da perući ruke i posuđe odmah peru i dušu, kao da izvanjska čistoća može zamijeniti onu nutarnju, moralnu čistoću. I zato Isus, koreći ih, ne osuđuje higijenu, nego mu je to prigoda da progovori o čistoći srca. Ono što čovjeka onečišćuje nisu stvari vanjštine, nego nutrine. To su tajne srca. Tu ljudi ne vide, ali vidi Bog, njemu ne može ništa izmaći. Tu, u srcu, rađaju se zle nakane, osude, mržnje, prijevare i bludništva, sebičnosti i nasilja. I prije nego se ostvare na van, one su već u srcu. To se ne da isprati nikakvim izvanjskim obrednim pranjem. Kada veli da čovjeka ne prlja ono što u njega ulazi, Isus ne želi reći kako nije važno paziti što se jede, kako bi se moglo jesti i ono što šteti zdravlju, što je čak otrovno. Nije tu riječ o zdravoj prehrani, nego o čistom srcu. Pomno paziti na obdržavanje obredne čistoće, a zanemariti čistoću srca - što znači misli, želja, namjera i odluka - to znači krivotvoriti Božji zakon. Držati se mnogih običaja i propisa koji se predstavljaju kao vjerski, a nemati u srcu ljubavi za ljude i ljudima ne činiti dobro, očito je nijekanje vjere. Zato Isus upozorava da je mnogo važnije paziti na ono što izlazi iz čovječjega srca i njegovih usta nego na ono što ulazi u njegov trbuh.Srce je važno, duša je bitna. Upravo zato nemojmo Bogu pristupati s prividnim sjajem nego u istinitosti svoga bića da nas takve prihvati i opere, da u stvarnosti našega bića osjetimo i doživimo da nas uvijek i usprkos svemu voli. Bog je veći od našega srca i znade sve i prašta sve.Jer jedno je vjerom, teoretski pristajati uz neke istine, neka moralna načela, ali je puno teže to u praksi, u svakodnevnom životu ostvariti - pogotovo ako to od nas zahtijeva određeni napor i odricanje. Zato si mnogi »odabiru« ono što im se u vjeri sviđa, što ih previše ne smeta i ne košta. Ono što je zahtjevnije, teže - npr. redoviti odlazak nedjeljom na misu ili pak odlazak na ispovijed, priskočiti u pomoć potrebnome i sl. - to odbacuju nalazeći raznorazne isprike i izgovore, štoviše još uvjeravaju i sebe i druge kako sve to nema smisla, da je to bez veze, da se i bez toga može jako dobro i još k tome kršćanski živjeti. Taj problem podvojenosti - prihvaćanja svega onoga što je on govorio i njegova poziva da se to životom i djelom prihvati - mučio je i Isusove učenike. Njegov poziv da blaguju njegovo tijelo i piju krv, činio im se besmislenim. Pa tko to može uopće i slušati? Tvrd je to govor! Ne dakle samo za neprijateljski raspoložene Židove, već i za same njegove učenike. Ivan kaže: »Otada mnogi učenici odstupiše, nisu više išli s njime.« A bili su njegovi učenici; ili su se bar takvima smatrali. Išli su s njime, pratili ga, došli su čak dotle da reknu: »Ovo je uistinu prorok koji ima doći na svijet!« Međutim, sada odlaze. To što on od njih traži, za njih je previše. No, Isus ih pušta da slobodno odluče, da ga slobodno izaberu - ne sili ih ni na što. Ne ulaguje im se, ne pokušava svoj nauk olabaviti i učiniti ga naoko lakšim i dopadljivijim. Pušta ih da idu, a ostale pita: »Da možda i vi ne kanite otići?« Dvanaestorica su shvatila da ne mogu više ostati uz njega skoro kriomice, u šutnji, pasivno, da Isus ne trpi polovičnost. Znaju da moraju očitovati svoje uvjerenje, odlučnost, vjeru. I zato Petar u ime svih apostola, i u ime cijele Crkve sljedećih stoljeća i tisućljeća, u ime svakog vjernika govori: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.« Ta ispovijest vjere odnosi se baš na one riječi o kruhu života. Tu ispovijest želi danas pobuditi evanđelje i u nama samima. U svakome od nas i u cijeloj euharistijskoj zajednici. Ti imaš riječi života vječnoga! I ne samo riječi nego i zbilje! Ti jedini možeš darovati život vječni. Ti si sam za sve nas život vječni. Isus, međutim, ovdje upozorava da se to prihvaćanje Boga, koji je Ljubav i življenje, po toj ljubavi ne može ostvariti samim silama ljudske naravi. Da bi čovjek zaživio na Božji način, mora ga sam Bog svojim Duhom uzdignuti na razinu svoga života. Taj dar Duha nudi svakome tko ga je voljan slobodno prihvatiti.
Nema komentara:
Objavi komentar