HUMANITARNI KONCERT U SAMOBORU
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Spasenje ne postižemo izgovarajući lijepe riječi niti moleći iz lijepih molitvenih obrazaca. Spasenje postižemo jedino ako vršimo volju Božju. Jedini uvjet pod kojim možemo imati udjela u pravom životu i pod kojim nas Bog može uslišati jest da vršimo njegove zapovijedi i tako održavamo savez koji je s nama sklopio. Čitav Mojsijev govor, iz knjige Ponovljenog zakona, ustvari je poziv na obdržavanje Božjih zapovijedi. Obdržavanje zapovijedi stavljeno je u prisan suodnos Boga i Izraela. One su izraz intimnih međusobnih odnosa koji postoje između Boga i njegova naroda, pa stoga po Bogu i između samih Izraelaca međusobno. Zakon Božji nije protiv čovjeka, nego za čovjeka i njegovo dobro. Na razini zajedništva, zakon Božji omogućuje Izraelu da postoji kao narod koji putuje prema obećanoj zemlji. Od gomile nomadskih plemena pretvara ga u jednovrsni narod, u jednu i vjersku i društvenu stvarnost. Zakon je temelj i cilj slobode Božjeg naroda koji je stvarno i oslobođen iz ropstva da bude »slobodan služiti Bogu«. Izrael je svjestan svega toga. I odatle njegov ponos. Božji zakon njega ne ponižava, nego ga uzdiže. On izražava »njegovu mudrost i njegovu razboritost pred očima naroda«. Izraelov identitet i njegova nadmoćnost nad ostalim narodima izviru iz zakona Božjega. Taj zakon čini da on osjeća kako je njegov Bog »njemu blizu«, kao što nijedno drugo božanstvo to nije drugim narodima i to zato što zakon Božji sadrži u sebi samu Božju volju. »Jer, koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo? Koji je to narod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj zakon koji ja danas stavljam pred vas?« (Pnz 4,7-8) Dakle, zapovijedi su Božja pouka koju Bog kao Otac upućuje svojoj djeci, svome narodu. Stoga obdržavanje zapovijedi Božjih spada pod životnu mudrost i pod oblik intimnog suživota s Bogom. To je ta mudrost na koju nas poziva u svojoj poslanici danas sv. Jakov apostol. Ona je za nas vrlo važna jer nam omogućuje da provodimo život dostojan djece Božje. Mudrost nam priopćuje Božju riječ. Bog nam je u povijesti progovorio svojom riječju koja je kadra spasiti nas. Ali nije dosta da samo slušamo Božju riječ, nego je moramo u život sprovoditi. Životom i djelima dokazujemo svoju ljubav prema Bogu. To je veoma konkretna mudrost evanđelja: u život provoditi vjeru i ljubav. Najveći dar koji »silazi od Oca svjetlosti« jest »Božja Riječ« koju je vjerom »usadio u nas« da uhvati korijena, proklije, procvjeta i rod donese. Ali za to je potreban i naš napor. Ne smijemo biti samo slušatelji nego i vršitelji riječi Božje. »Braćo moja ljubljena! (...) Sa svom kratkošću primite usađenu riječ, koja ima moć spasiti duše vaše! Ne varajte sami sebe: budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji.« (Jak 1,17.26-27) Vršiti riječ Božju znači sprovoditi u život zapovijedi ljubavi Kristove prema Bogu i bližnjemu. U svakome čovjeku trebamo gledati dijete Božje stvoreno na sliku i priliku Božju, a ne cijeniti ljude prema njihovu blagostanju. Isus Krist se krije i prebiva u svakome čovjeku, a posebno u najbjednijima i najzapuštenijima kao što su sirote i udovice. Prepoznati Isusa u toj njegovoj »najmanjoj braći i sestrama« i priteći im u pomoć jest mudrost Božja u kojoj se sastoji pravo bogoštovlje koje nas vodi u život vječni. »Bogoljubnost čvrsta i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, neokaljanim se čuvati od ovoga svijeta« (Jak 1,27) To je baš ono o čemu nam Isus govori u sv. Evanđelju po Marku u kojem sav smisao zakona Mojsijeva premješta iz onoga što je vani na ono što je unutra, s usta u srce, s čovjekove »vanjštine« u njegovu »nutrinu«. Nasuprot licemjernom stavu farizeja koji su do u pojedinosti pazili na obdržavanje obrednih propisa i predaja ljudskih, a zanemarivali opsluživanje Božjeg zakona, Krist naglašava preobrazbu srdaca koja se ostvaruje čišćenjem ljudske nutrine od svakoga grijeha i zla po njegovoj krvi i u Duhu Svetome. »Ta iznutra, iz srca čovječjega – kaže Isus – izlaze zle namisli: bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.« (Mk 7,21-23) Da bismo što bolje shvatili to energično Isusovo pozivanje na nutarnjost čovjeka, treba znati što je Mojsijev zakon postao u nauci i praksi farizeja. Postao je hrpa sitničavih »pobožnih« vježbi i obdržavanje ljudskih uredbi, koje često, nisu imale ni duha ni duše. U toj nemilosrdnoj potjeri za ljudskim zakonima i tradicijama koje je trebalo opsluživati i još češće stavljati na pleća drugih da ih opslužuju, farizeji su toliko bili zaslijepili da više nisu ni opažali da se time na kraju zanemaruje sam zakon koji je dao Bog. Zato im Isus i kaže: »Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske« (Mk 7,21). I uzalud štujete Boga »naučavajući nauke – uredbe ljudske«. Stoga riječi koje je Isus onoga dana rekao farizejima i svima onima koji su ga slušali, upućene su i nama danas. Farizejstva nije nestalo s farizejima, nego ono i danas namješta zamku vjerskom životu ljudi. I danas postoji rizik da se vjera svede na neke formalističke i uhodane pobožne vježbe bez ikakva odraza na život. I danas, unatoč našem sve jačem naglašavanju autentičnosti, živi licemjerje koje se sastoji u tome što nešto činimo ili ne činimo zato što nas ljudi vide ili ne vide, a ne zato što to Bog zahtjeva. Zbog licemjerstva se toliko brinemo oko besprijekornosti vanjskih djelovanja, a tako često zanemarujemo poboljšavanje svojeg srca od grijeha i zloće. Ono vanjsko vide ljudi, a mi držimo mnogo do toga da nam se ljudi dive (usp. Mt 23,5). Kako li je teško, ali i jako potrebno, da ponovno otkrijemo izvorni duh Isusov i duh evanđelja: Bog je Duh – rekao je Krist – i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini.« (Iv 4,24). »U duhu« znači svojom nutrinom, srcem i sa svim onim što je unutra u čovjeku. Znači ljubiti Boga i da svim onim što jesmo i nečim što je veće od nas samih, a to je Duh Sveti koji nam je dan kao nova mogućnost da opslužujemo zakon Božji i to kao i Isus sam, nutarnji zakon slobode. »U istini« znači činiti ono malo dobra koliko smo sposobni s čistom nakanom i iskreno, odnosno »biti pošten s Bogom«, znajući da ljudi gledaju samo lice, a Bog temeljito istražuje srce i oni koji »budu čista srca«, tj. oni koji su s njim pravični i iskreni – i samo oni – gledat će Boga. Mi sami od sebe nismo kadri očistiti svoje srce od zlih nakana, grijeha i zlobe i na pravi se način otvoriti novosti Duha Svetoga. Zato se moramo pouzdati u Kristovu otkupiteljsku snagu koja u nama postaje i djelujuća u euharistiji (koju sada slavimo). Moramo biti ponizni i priznati se pred Bogom ono što jesmo: obični grešni ljudi i to samo i ništa više i pozvati sami Isusa da dođe očistiti naše srce kao što je jednoga dana očistio jeruzalemski hram. Potrebno je da Krist uđe u hram naše duše i srca pa da iz nutrine našega života istjera sve lažne bogove: idole (kumire) »bludništva, krađe, ubojstva, preljuba, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanosti, psovke, oholosti, bezumlja itd.« kojima robujemo te da nas oslobodi od njih tako da bismo u slobodi djece Božje mogli u ljubavi čista srca i duše služiti Bogu i bližnjemu.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Nema komentara:
Objavi komentar