Iako je skrivana od javnosti Tromblonova knjiga o Vukovaru i dalje osvaja publiku svojom iskrenošću
Pročitati knjigu 'Žedni krvi, gladni izdaje' jedinstven je događaj. Sve ono što je bilo skrivano, prešućivano Petar Janjić bez krzmanja navodi i objašnjava, nepretenciozno, ljudski, s istančanim, solidarnim osjećajem za golgotu vukovarskih branitelja i civila. Knjiga vukovarskog branitelja Petra Janjića-Tromblona 'Žedni krvi, gladni izdaje' upornošću i iskrenošću i dalje osvaja čitatelje iako je od njenog izdavanja prošlo nekoliko godina. Skriveno od medija i institucija dotično djelo pronašlo je svoju publiku i bez ikakve reklame našlo tisuće i tisuće putova do srca čitatelja koji nakon svega iznova ostaju ganuti vukovarskog tragedijom iz 1991. godine. Sustavno zanemarivana i skrivana od javnosti ova knjiga potvrdila je prvo pravilo marketinga, riječ je o tezi s početka industrijske revolucije da je najbolja reklama - reklama usmenom predajom. Upravo je usmenom predajom, od čitatelja do čitatelja knjiga Žedni krvi, gladni izdaje našla svoju publiku. O knjizi doslovce ništa niste mogli naći u medijima, elektronskim glasilima, a kada je Vukovar u pitanju onda to nije ništa čudno.
Već na prvi pogled sluti se s kolikim se poteškoćama autor našao pri izdavanju knjige. Jer, autor, Petar Janjić-Tromblon u impresumu knjige navodi se i kao pisac i kao urednik i kao dizajner i kao lektor i naposljetku kao izdavač. Uistinu, zar je moguće da od svih onih silnih sredstava za kulturu, izdavaštvo i tko zna za što još ne nije bilo niti kunice za potporu ovoj knjizi? Kako bilo, Petar Janjić je knjigu napisao, uredio, letktorirao i počeo je sam prodavati, taj sizifovski posao završio je uspješno. O knjizi se među ljudima koji duboku poštuju borbu Hrvatske za neovisnost, ali pritom grozeći se pravcima kuda novoosnovana država kreće, govori s najljepšim epitetima. Pročitati knjigu 'Žedni krvi, gladni izdaje' jedinstven je događaj. Sve ono što je bilo skrivano, prešućivano Petar Janjić bez krzmanja navodi i objašnjava, nepretenciozno, ljudski, s istančanim, solidarnim osjećajem za golgotu vukovarskih branitelja i civila. Borbe, ranjavanje, zarobljavanje, promišljanje o sudbini zemlje koja ne poštuje patnje onih koji su je branili i gradili - Janjićeva je bolna ispovjed koja vas ne ostavlja ravnodušnim. Petar Janjić-Tromblon stoga navodi. Smatrao sam da imam prije kraja svog životnog puta iza sebe ostaviti slovo na papiru, pa ga ovom knjigom poklanjam svima onima koji su zajedno sa mnom podijelili najteže i najtužnije trenutke svoga života. Knjiga je napisana kao priča o istoj sudbini i jednom trenutku života i smrti branitelja, civila i grada na obali Dunava. Ona će pokazati koliko daleko čovjek može ići, težeći ostvarenju svoga cilja, pri tome se ne obazirući na žrtve. U knjizi ništa nije nestvarno i izmišljeno, ništa nije dodano i frizirano. Sve je stvarnost, za mnoge imaginarna, ali za nas, Vukovarce, samo stvarnost, gruba stvarnost koja nas je promijenila i učinila onakvima kakvima nas srećete, u dobru i u zlu. To smo mi, mali ljudi, koji su se hrabro borili do kraja, i časno našom krvlju ispisali ime Republika Hrvatska. Janjićeva ispovijed nije ono što smo u novinama ili televizijskim emisijama slušali i znali o vukovarskoj tragediji. Janjićeva ispovjed mnogima ne odgovara, napose onima kojima borba za Hrvatsku devedesetih godina baš i nije pri srcu. Kada takvi odlučuju treba li potpomoći ovakvo djelo onda se ne treba čuditi što je Janjić knjigu sam pisao i uređivao, sam prodavao i reklamirao. Uostalom, i danas ga možete sresti na svakome mjestu gdje se okupljaju hrvatski branitelji i gdje se slavi hrvatska država - tu je Janjić, sam sa svojom knjigom. Knjiga vrvi od akcije, ali i od stavova autora što se zapravo s Vukovarom događalo. Istina onih koji su bili u obruču nikad nije kolidirala s istinom onih koji su bili vani i mogli pomoći. Da, Petar Janjić-Tromblon stava je da se Vukovaru moglo i moralo bolje pomoći...Tenkovi su krenuli s Lipovačke ceste u formaciji klina. Pored njih kao mravi natiskani pješadinci. Impresivna slika. Četnici su uveli u borbu više od tri stotine ljudi koji su, poduprti tenkovima, izgledali strašno. Kao da gledam nekakav ratni film (!). Uz nas se pojavljuje još desetak branitelja i cijela Slavonska i Hercegovačka ulica bila je ispunjena Gardom Blage Zadra. Bitka počinje urnebesnom pucnjavom tisuća cijevi. Stvaraju se postupno rupe u njihovim redovima... Nakon sat vremena od one impresivne slike nije ostalo ništa. Ja se tek tada osvješćujem i vidim da su rezerve municije i tromblona istrošene. Cijev moje papovke bila je usijana kao i cijelo moje tijelo... Bio sam sudionik najbolje akcije Hrvatske vojske u povijesti. Gardisti generala Zadre u taj sat i pol uništili su devet tenkova i izbacili iz stroja tri stotine četnika. Zar takvim junacima nije trebala pomoć, pita se Petar Janjić, zar tim ljudima ne treba odavati počast, zar moramo svjedočiti da je danas triput više odlikovanih za obranu Vukovara nego što je bilo vukovarskih branitelja, pita se autor ove knjige. Praktički, ova knjiga uspjela je ono što se nikako nije dopuštalo, iz tko zna kojih sve razloga. Uspjela je probiti sve medijske, političke blokade, uspjela je napraviti proboj, uspjela je napraviti ono što Vukovar nije uspio u ratu. Probojem je došla do istine, a kao napisano štivo uvijek će služiti istinu. Za dan ili dva, pet ili pedeset, pet stotina godina.
Nema komentara:
Objavi komentar