ISUS KRIST NAZAREČANIN RODA IZRAELSKOGA
Teško je biti slijep, a stručnjaci kažu još teže gluh čime je čovjek još više izoliran od vanjskoga svijeta. Ali biti istodobno gluh i nijem još je teže, čime osoba kao društveno biće ima barijeru komunikacije s drugima. Uz liječenja tjelesne gluhoće i nijemosti, Krist svojom milošću ozdravlja našu unutarnju sljepoću i nesposobnost da čujemo njegovu poruku. Liječi hromost naših koraka u nasljedovanju njegova puta, dajući nam snagu za istinsko nasljedovanje postajući otvoreniji nebeskim stvarnostima. Na početku misnoga slavlja, priznajmo Gospodinu da su nam srca često bila zaslijepljena blještavilom ovoga svijeta, te nismo živjeli istinskim životom. Pokajmo se i zamolimo ga da nam oprosti naše grijehe i propuste. U današnjem suvremenom svijetu tehnika komunikacije, toliko je napredovala pa na mobilnom uređaju drugu osobu možemo ne samo čuti nego i vidjeti. Mobilni telefoni, internet i video projekcije, udaljili su nas od svijeta tišine kod gluhih i nijemih ljudi. Možemo susresti i vidjeti gluhonijeme ljude, koji međusobno razgovaraju koristeći se znakovnim jezikom. Oni koji bolje poznaju takav način sporazumijevanja, tvrde da u njemu nema finesa, ljepote izražavanja i nijansiranih osjećaja. Govornici znakovnoga jezika mogu izraziti, samo osnovne pojmove i osjećaje. Dosta riječi u znakovnom jeziku ne postoji. Možemo i mi sami pretpostaviti, kako bi nam bilo te kako bi se osjećali, kad bi nam bilo onemogućeno sporazumijevanje govorom, što nam je sad nešto posve normalno. Koliko bi među nama često dolazilo do nesporazuma i nejasnoća?
Mnogo toga što mislimo i osjećamo, ne bismo mogli izreći. Osjećali bismo se prikraćeni i zakinuti za čitav niz pojmova, ideja i osjećaja koje jedni drugima s lakoćom prenosimo i kojima se sporazumijevamo. Osjećali bismo se izolirano od „normalnoga“ svijeta u svijetu gluhoće, tišine i odcjepljenja od drugih ljudi. I u današnjem svijetu kao i u Isusovo vrijeme, mnoge se nečujuće i negovoreće osobe smatraju bolesnima, jadnima i s posebnim potrebama. Ponekad ih se smatra manje vrijednima od drugih, te ih se na taj način još više gura u svijet izolacije i odvojenosti. Ljudi često ne žele s njima komunicirati, niti onoliko koliko bi mogli. O težini gluhoće i boli koju je proživljavao skladatelj Ludwig van Beethoven, koji je radi toga pomišljao i na samoubojstvo, doznajemo iz pisma prijatelju Franzu Gerhardu Wegeleru On piše: „Živim bijedno. Ne idem u društvo, već gotovo dvije godine. Ta ne mogu reći ljudima, da sam gluh. Da barem imam koje drugo zvanje, ali uz ovo moje, to je užasno… Kad se tiho govori, ne čujem, a kad se viče, tad mi je nesnosno. Ima trenutaka, kad se osjećam najbjednijim ljudskim stvorom…!“ Ipak, unatoč suočenju s gluhoćom i drugim poteškoćama, Beethoven je skladao najvrjednija glazbena djela, kojima se cijeli svijet i danas divi. Svatko je od nas vjernika u obredu krštenja, čuo svećenikove riječi koje Krist danas upućuje gluhonijemome: „Effatha“ - Otvori se! Uz to mu je u Kristovo ime, dodirnuo usne i uši. Otvorio ih je, kako bismo mogli slušati Božju riječ i naviještati evanđelje, svakom stvorenju. To je nakon krštenja i naše poslanje. Biti otvoreni i otvarati drugima, mogućnosti drukčijega života po evanđelju. Za našu svagdanju gluhonijemost, lijek bi mogao biti vrlo gorka pilula: počet ćemo govoriti ako opet počnemo slušati! Možemo imati jedan pogled na Isusa. Trideset godina, pripovijeda Pismo, živeći je skrovito u malom mjestu Nazaretu u slušanju sebe, ljudi oko sebe i Boga, prije nego što je tri godine javno naučavao. I u to vrijeme često se govori o njemu: povuče se u osamu (šutnju). I mi ćemo početi učiti govoriti, kad naučimo slušati. Jer ako pravilno ne čujemo, ne slušamo, nismo poslušni, uskoro više nećemo imati što reći, postat ćemo dugoročno nijemi, gluhonijemi, pa i ako cijeli dan brbljamo. Kako i sam Krist čini, trebamo se osloniti na Boga. Možda bi molitva za ovaj tjedan mogla biti, jedna rečenica pjesnikinje Ingeborg Bachman: „U tišinu moje gluhoće, stavi svoju riječ!" Bog sam je u Isusu ključ, koji vodi i poziva ljude k vjeri i spasenju. Krist se obraća svakome od nas, kao što je to učinio i gluhonijemom čovjeku. On može izliječiti i naše – sljepoće, gluhoće, njemoće i polovičnosti. Pozvani smo među ljudima uspostavljati odnose zajedništva i komunikacije u razgovoru povjerenja i prihvaćanja, kao što je i Krist učinio gluhom mucavcu. I naše su uši pozvane čuti Božje riječi, a jezik razriješen spona za razumijevanje drugih ljudi. Kako bi im s povjerenjem pristupali, čuli njihove poteškoće, te uputili riječ utjehe. Pozvani smo izdignuti se iznad uobičajenog govora banalnosti, tračeva i svakidašnjice u dublji razgovor, uspostavljajući prijateljstvo, povjerenje i zajedništvo uzajamnog povezivanja te izvlačenja iz osamljenosti. Pozvani smo od gluhonijemih - iako tjelesno zdravih i izoliranih ljudi – iako se susreću svaki dan s mnogima, činiti ljude zajedništva i uzajamnog razumijevanja. Ovu bismo nedjelju po svojim biblijskim čitanjima, mogli nazvati nedjeljom ohrabrenja i vjerničke nade. Već nam je prvo čitanje preko proroka Izaije, donijelo tu oznaku nade kod koje Bog ohrabruje svoj narod u jednom od najtjeskobnijih razdoblja njegove povijesti. Prošlo je već tjedan dana od kako je osnovce i srednjoškolce, školsko zvono ponovno pozvalo u učionice. Neki su prvi puta sjeli za školske klupe, dok su ostali prešli u viši razred. Dok se dosadašnji osnovci, snalaze u novim srednjim školama i gimnaziji. Tu su nove knjige, bilježnice i dobre nakane da ove godine postignemo još bolji uspjeh ne samo u znanju, nego i u vladanju. Time školarci započinju, jedan novi odsjek svojega života. Biti učenik važan je poziv u i za školu života. Svake se nedjelje okupljamo oko oltara, gdje Krista primamo u riječi i pričesti. Za jedno i drugo potrebno nam je čisto srce, kada iskreno i s ljubavlju slušamo, što nam Gospodin govori preko svoje riječi. Za mlade i neiskusne to je više nego teško, jer oni drže da je sve dobro što im se sviđa. Na žalost, nudi se zlo i pokvarenost na svakom koraku, umotana u celofan simpatičnosti i primamljivom pakiranju. Premda većina ljudi razmjerno dobro čuje, mnogi su gluhi za plemenite i dobre stvari jer slušaju zatrovane i pokvarene poruke, koje ih udaljuju od Boga, bližnjega i od njih samih. Prorok Izaija narodu govori: Budite jaki, ne bojte se, jer Bog vaš sam hita da vas spasi. On je blizu i nije vas napustio. Ako su neki od vas zbog zemaljskih stvari oslijepili - progledat će. Ako su neki od vas ostali bez sluha - otvorit će im se uši. Ako su neki od vas zanijemili - opet će progovoriti. Potrebno je, da u sebi i kraj sebe posvijestimo Božju prisutnost. On je blizu, a nama često izgleda tako daleko, te ne zapažamo njegova djela. On nam daje vode, dok smo mi žedni. Daje nam kiše, a naša polja su suha. Daje nam kruha, a mi smo gladni. Krist je današnje izlječenje izveo u stranom gradu, gdje ga ljudi nisu poznavali. I mi se vrlo često iako okruženi ljudima, osjećamo strancima. Koliko smo se spremni, osloniti na druge ljude i svoje bližnje u svojoj potrebi? Koliko smo spremni iznijeti svoje poteškoće i zamoliti za pomoć svoje bližnje, ili se samo oslanjamo na svoje snage, zatvaramo u sebe i svoj svijet, u strahu da nas ljudi ne razotkriju kakvi smo ustvari ili ne uvrijede? Čak smo i mi kršćani pa i u svojim obiteljima, počesto jedni drugima gluhi mucavci. Neka Kristove riječi i ova nedjelja, jedni drugima budu početak boljega slušanja i govorenja među nama.
Nema komentara:
Objavi komentar