„ZABRANJENI AKADEMIK . Prijevarom u HAZU?!“ akademika Josipa Pečarića

PREZENTACIJA KNJIGE „ZABRANJENI AKADEMIK . Prijevarom u HAZU?!“

 akademika Josipa Pečarića

 Knjiga koju prikazujemo autora akademika Josipa Pečarića nosi naslov „ZABRANJENI AKADEMIK, Prijevarom u HAZU ?!“ Ona je tiskana u Zagrebu u vlastitoj nakladi 2012. godine. Knjiga sadrži pisma autora upućena nekim medijima, HAZU, pojedinim osobama, zatim razgovore s autorom i zaključak pod rječitim naslovom „netolerantni revizionisti“. U prilozima knjige nalaze se doprinosi ovoj temi uglednih osoba znanosti i kulture u Hrvatskoj.

U ovom prikazu ne ću ulaziti u ocjenu znanstvene zasluge prof.dr. sc. Ive Goldsteina da bude primljen u HAZU jer je to izvan moje struke i profesionalnog bavljenja. No knjiga otvara neke teme koje su od šire važnosti za znanost uopće  i za demokraciju, i na njih ću se večeras osvrnuti. Povijesna je istina trajni dijalog s prošlošću, jer je povijest trajni proces interpretacije. Sama selekcija jednih a ne drugih aspekata nekog povijesnog događaja ovisi o našoj prosudbi što je povijesno važno. U drugo vrijeme neki drugi aspekti jednog povijesnog događaja, do tada zanemareni, mogu biti važni.Stoga povijesnom događaju ne pripada samo njegova prošlost, nego i njegova sadašnjost i budućnost koja se ne očituje bez nas, nego s nama i kroz nas.Ali eventualno naglašavanje novih aspekata prošlih povijesnih događaja  nikada ne smije uključivati iskrivljavanje njihovih već otkrivenih i poznatih aspekata, jer  se tada povijest prekraja, krivotvori, i od znanosti pretvara u ideologiju. To ne bi bilo dijalogiziranje s prošlošću radi otkrivanja još neotkrivenih aspekata  povijesne stvarnosti, nego silovanje povijesne stvarnosti.Uzmimo jedan primjer.Za vrijeme Drugoga svjetskog rata postojala su tri vojnopolitička pokreta na području Hrvatske: jugoslavenski četničko-rojalistički pokret za očuvanje kontinuiteta kraljevine Jugoslavije sa granicama od Vardara do Alpa, jugoslavenski integralistički pokret na čijem su se čelu  nalazili komunisti sa strategijom socijalističke revolucije i za sovjetsku komunističku Jugoslaviju od Makedonije do Julijskih Alpa i Koruške, i separatistički ustaški pokret za samostalnu hrvatsku državu.  Na području Hrvatske ova su tri pokreta vodila građanski rat u uvjetima fašističke okupacije, u kojemu je svaki od njih počinio zločine.Uveličavanje  zločina isključivo jedne zaraćene strane  ne daje autoru ovakvog ideološkog iskrivljavanja povijesti  oznaku profesionalnog povjesničara, nego ideološkog propagandiste. Jer, kako kaže  Vladimir Mrkoci u  prilogu ove knjige, povijest je znanost, a ne sredstvo političke propagande. A tako Ivo Goldstein postupa. Zar on ne zna da su npr. u Srbiji za vrijeme njemačke okupacije i pronacističke Nedićeve vlasti bila na zlu glasu osobito dva logora, Banjica i Sajmište. Samo između ožujka i svibnja 1942. u beogradskom logoru Sajmište bilo je ugušeno u posebnim plinskim kombijima približno 7500 Židova, polovica od svih srpskih Židova. U Nedićevoj Srbiji je do kraja rata ukupno stradalo oko 15000 Židova, tj. 94% od čitavog židovskog stanovništva Srbije, tako da su  njemačke vlasti izjavile da je Srbija prva zemlja u Europi koja je „judenfrei“, slobodna od Židova. Zašto se ovo prešućuje kad se govori o stradanju Židova na ovim prostorima? S druge strane zašto Ivo Goldstein ostavlja dojam, da je čitav hrvatski narod odgovoran za zločine koji su se tijekom Drugoga svjetskog rata u tom Hrvatskoj dogodili? Kao hrvatski Židov Goldstein bi morao biti svjestan nepravde ako bi se cijeli židovski narod proglasio odgovornim za mučenje i smrt bogočovjeka Isusa Krista. Za Ivu Goldsteina nije problematična ni optužba o genocidnosti  Hrvata kada se ta genocidnost povezuje s „Olujom“. On svaki pokušaj faktografske korekcije  ovih krivotvorina  naziva „revizionizmom“, nazivom iz rječnika komunističke terminologije. Američki Židov Norman Filkenstein u svojoj knjizi, koja je pokrenula široke rasprave, pod naslovom „Industrija holokausta. Razmišljanje o eksploataciji židovske patnje“, kritizira, kako on kaže, „industrijalizaciju holokausta“ Imam dojam, da je ovoj industrijalizaciji podlegao i Ivo Goldstein. Stoga u knjizi koju  prikazujemo istinito kaže Marko Curać, da povjesničari koji izvode zaključke iskrivljujući premise ne mogu biti znanstveno relevantni.Možemo zamisliti koja bi se halabuka s pravom digla da je neki židovski pisac napisao knjigu koja opisuje sve židovske zločine u izraelsko-arapskim ratovima prešućujući ili umanjujući zločine druge strane? Kako  bi on bio dočekan u Izraelu? Ivo Goldstein zna, da jednostrano, tendenciozno i iskrivljeno prikazivanje povijesnih događaja na tlu Hrvatske na štetu Hrvatske ima za posljedicu  razdor i sprječavanje pomirbe među Hrvatima koje su kroz povijest nastojale međusobno zavaditi njima strane ideologije. Takvo iskrivljeno prikazivanje događaja iz hrvatske povijesti je pokušaj  da se razori i razmrvi hrvatsko narodno biće i da se kroz zajedničku krivnju svih naroda bivše Jugoslavije ponovno oživi  krvava utopija o potrebi regionalne društveno-političke integracije slične onima, koje su zbog velikosrpskog etničkog ekspanzionizma katastrofalno završile za Hrvate.. Već je Ivo Pilar označio ishod ovakvog krivotvorenja povijesti  kad je kazao:“Oni (Srbi) postaviše teoriju, da su Hrvati i Srbi dva imena jednog naroda koji su nastali povijesnim diferenciranjem, dok srpsko-hrvatski nacionalizam zahtijeva integraciju, vraćanje na jedinicu…Ta je integracija dakako ispala po ovom shemi: biće srpstva nosi žig njihove vjere, pravoslavlja, osobito u političkom pogledu, što u Hrvata nipošto nije slučaj. Srbi bijahu tako u političkom pogledu nepromjenljivi, a Hrvati promjenljivi, i čitava „integracija“ bi išla na štetu hrvatskoga bića, tj. Hrvati bi se imali postupno posrbljivati i od zapadnjaka postati istočnjaci“. (Südland -Pilar „Južnoslavensko pitanje“, Varaždin 1990.str.366.). Pilar je  vrlo otvoren u slijedećem citatu:“ Srpsko-hrvatski narod nije nikad postojao niti će ikad postojati, on je umjetna tvorevina mašte, koja nema veće vrijednosti od hrvatskog ilirizma i jugoslavenstva, i kojoj je suđeno, da se nakon duljeg ili kraćeg opstanka prizna srpstvom, ili pak hrvatstvom“. (Südland-Pilar, op.cit. str. 312.). Osim toga tako jednostrano  prikazivanje događaja na  hrvatskom povijesnom, etničkom i kulturnom prostoru, kako to radi Ivo Golstein, ima za posljedicu stvaranje osjećaja kolektivne krivnje u hrvatskom narodu, kao i podržavanje i produbljivanje  mržnje i neprijateljstva ne samo među narodima koji žive na ovim prostorima, nego i unutar hrvatskog etničkog tijela. Nakana je ovakvih povijesnih krivotvorina da se jedan ponosan državotvoran narod duge i bogate tradicije pretvori u međusobno otuđenu gomilu nesvjesnu svoje prošlosti, u gomilu bez korijena koja je k tomu opterećena kompleksom krivnje i manje vrijednosti, s kojom se gomilom onda lakše može manipulirati. Kod ovog jednostranog i netočnog prikazivanja nedavne povijesti hrvatskoga naroda Ivo Goldstein se služi  mantrom „antifašizma“, kako to veli  profesor Vladimir Mrkoci u ovoj knjizi. No ne samo da se hrvatskome narodu  ne može imputirati fašizam, nego kritika fašizma bez kritike komunizma je negacija demokracije. Jer, kako je  rekla njemačka spisateljica Hanna Arendt, koju su u logoru nacisti mučili, nitko nema moralno pravo biti antifašist tko nije istodobno i antikomunist. U ovo ideološko iskrivljavanje i pristrano prikazivanje hrvatske povijesti od strane Ive Goldsteina spadaju i njegova borba protiv Bleiburga, njegove uskogrudne i nepovijesne ocjene o Stepincu i protukatolički naboj  koji se očituje u njegovim uradcima ,  o čemu u prilozima ove knjige pišu Jure Krišto, Vladimir Geiger, Mario Jareb, Vladimir Mrkoci, Frano Glavina  i drugi. Ivo Goldstein i njegov otac Slavko Goldstein napadaju zagrebačkoga nadbiskupa i hrvatskoga mučenika Alojzija Stepinca u tipičnoj tradiciji komunističke historiografije predbacujući mu simpatije za NDH. Pogledom na povijesni opus Ive Goldsteina nužno se nameće pitanje, otkud kod njega ovaj rušilački sindrom, ova pobuda za razaranje hrvatskog identiteta, koja namjerava sve hrvatsko raščovječiti ,izobličiti, koja se proteže i na Rimokatoličku crkvu kojoj pripada preko 80% hrvatskoga naroda?  Otkuda ova vizija hrvatske povijesti  kroz stereotipne naočale koje stalno pokazuju sukob između „ustaša“ i „antifašista“ i to više od pola stoljeća nakon što su  zemlje koje su bile kolijevke fašizma i nacizma izvršile  svoju nacionalnu pomirbu? Čovjek se ne može oteti zaključku, da Goldsteinu i njemu sličnima ne smeta toliko nepostojeće  i izmišljeno slovo „U“ koje oni vide na hrvatskom čelu koliko im smeta hrvatsko čelo. Evo na završetku ovoga prikaza jedan  nedavni primjer koji bi mogao potkrijepiti ovaj zaključak, a koji je objavljen u  mjesečniku „Nacija“ za listopada 2012. godine. Primjer govori o kroatofobnom naboju obitelji Goldstein. Otac Ive Goldsteina, Slavko Goldstein , koji nije nikad studirao povijest, niti je ikad završio ijedan fakultet, no koji je danas za ljevicu u Hrvatskoj ugledni i  uvaženi povjesničar, nedavno je objavio knjigu pod naslovom „Četrdeset prva – godina koja se vraća“. Ovih je dana ta knjiga svečano predstavljena u Beogradu u prepunoj velikoj dvorani  Kolarčeve zadužbine. Oni koji su došli na prezentaciju, a 1991. godine  bacali cvijeće na tenkove  koji su kretali na Vukovar i Hrvatsku, cvali su u dvorani od sreće. Goldsteinova im je knjiga napokon priznanje, da  su 1991. pravilno nanjušili   Hrvate i krenuli  u sveti rat protiv ustaša. Autor ovoga teksta u „Naciji“. Zvonimir Hodak, nastavlja:“ Goldstein je Židov, pa zamislite da se neki židovski pisac domisli napisati knjigu koja opisuje  sve židovske zločine u izraelsko-arapskim ratovima. Prezentaciju ovakve knjige zamislite da održi u nekoj dvorani koja se nalazi u pojasu Gaze, a u kojoj bi sjedili zajedno pripadnici  Hamasa,  Al Fataha i Hezbolaha! Nagradno pitanje glasi: kako bi on bio dočekan u Izraelu? Danas i apolitična mladež  zna da je Srbija  sa svojom JNA izvršila agresiju na Hrvatsku, okupirala trećinu hrvatskog teritorija, napravila teške zločine od Vukovara do Škabrnje tako da je čak i međunarodna zajednica bila prisiljena proglasiti Miloševića balkanskim krvnikom. Sve to ipak nije omelo nezavršenog studenta Goldsteina da odleprša u Srbiju i da svojom tobože povijesnom knjigom dade njima za pravo sve što su radili Hrvatima u Domovinskom ratu!“ Tako piše Zvonimir Hodak u mjesečniku „Nacija“. Tako otac, a evo kako sin.  Da uzmem samo jedan od mnogih primjera. Knjiga Ive Goldsteina „ Hrvatska 1918-2008“ isto je  jedan takav pamflet koji vrijeđa žive i mrtve Hrvate., kako to u prilogu knjige koju večeras prikazujemo piše profesor Slobodan Lang. Čitatelji ove knjige koju večeras predstavljamo mogu postaviti pitanje, zašto njezin autor akademik Pečarić nije mogao sve ovo pojasniti i prikazati u tiskanim medijima u Hrvatskoj, nego je bio prisiljen napisati to u posebnoj knjizi koju je privatno izdao? Poznavatelju medijskog prostora u Hrvatskoj to je sasvim jasno. Velika većina tiskanih medija u Hrvatskoj ne  objavljuju ono što se protivi njihovom ideološkom obrascu, odnosno ideološkom obrascu njihovih inozemnih cenzora i pokrovitelja. Sloboda tiska u Hrvatskoj vrlo često znači podjelu društva u dvije skupine, u skupinu koja se smije publicistički iživljavati, i onu koja je izvrgnuta tom iživljavanju.Tako se ni „slučajni“ Predsjednik Vlade u Republici Hrvatskoj nije  udostojao odgovoriti na preko deset pisama koja mu je uputio akademik Pečarić , a radilo se o najbitnijim i najhitnijim pitanjima  nacionalne i državne opstojnosti . I u ovoj knjizi , kao i u svojim drugima, akademik Pečarić ukazuje na zablude koje su uhvatile korijen u hrvatskome društvu, na zatornike hrvatske državne samobitnosti  Zato čestitam akademiku Pečariću da je velikim naporom, pored svoga profesionalnog znanstvenog rada za koji je dobio priznanja i pohvale po cijelome svijetu, smogao snage da razotkrije  neistine pseudopovjesničara i da putuje  po Hrvatskoj i po Bosni i Hercegovini pronoseći povijesnu istinu usprkos onom upozorenju koje je izrekao Oscar Wilde, da onaj tko stalno govori istinu prije ili kasnije biva u tome uhićen. No završimo stihom hrvatskog pjesnika Ivana Mažuranića koji u ovoj knjizi navodi profesor Vladimir Mrkoci

„ Mišad grize , ali po tlih gmiže,

Samsur oro pod nebo se diže“.

Prof.dr. sc. Branimir Lukšić

Split 23. listopada 2012.