Poštovani rektore Sveučilišta u Zadru, gospodine Uglešiću!
Obraćam Vam se kao dugogodišnji prosvjetni djelatnik i oštro protestiram:
-Zbog Vašeg odnosa prema dr. Ivanu Poljakoviću;
-Zbog gušenja slobode govora i strahovlade koju provodite;
-Zbog Vaše suglasnosti o uskraćivanju i oduzimanju ustavnih prava roditelja na slobodan izbor odgoja djece;
-Zbog Vašeg podržavanja prava „onih drugih“, na nasilno uvođenje nakaradnog seksualnog odgoja, kojim bi se oduzelo djeci sretno i bezbrižno djetinjstvo, i kojim bi se sustavno uništavala dječja psiha, a samim tim, i oduzela ustavna prava djece na normalan rast i razvoj.
Gospodine Uglešiću, nisam nikada bila poslušnik, niti sam bila šutljiva većina, pa ne ću ni danas… U slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj. Zato bih Vas, sasvim slobodno i otvoreno, bez ikakva uvijanja, nešto i upitala:
„Jeste li svjesni toga, poštovani gospodine, kuda nas sve ovo vodi i na koji nas režim podsjeća ovakvo Vaše, i ponašanje, jednoga dijela hrvatskog društva, danas? Jeste li svjesni na što sliči toliki i takav pritisak, pobornika te iste prisile? Jeste li svjesni kako je, jedan sličan režim, Bogu dragom hvala, davnih dana otišao u povijesnu ropotarnicu, a isto je tako nasilno uzimao i „proždirao“ djecu, i slao ih „u prve borbene redove“, nakon državnog preodgoja?“
Doduše, slične se stvari događaju i danas. Nedavno sam pročitala za jedno takvo obučavanje, u jednoj, nama susjednoj državi, kojoj nažalost, neki naši političari svim srcem hrle u susret.
Zar biste nas to i Vi, gospodine profesore, u takav mrak, ponovo vratili?
Vjerujte mi, kada sam pročitala Vašu odluku i „komitetski“ naputak dječje pravobraniteljice, ne samo da sam se „uplašila“ onoga što nam slijedi, već sam i pomislila da sanjam kako sam se našla, u nekom drugom vremenu; u nekom drugom stoljeću, i u drugom društvenom ustroju.
Sram me je zbog takvih (moram ovo reći), kao što ste Vi, i Vama slični, koji nam danas odgajaju djecu. Sramota me je, vjerujte mi, što danas u našem društvu postoje još uvijek, među nama pedagozima, "klimavci" i beskičmenjaci. Sram me je što među nama postoje ljudi čija je reputacija upitna, a osobni interesi vidljivi… Ali na našu sreću, dobro su nam znani, i ljudi i izvori, iz kojih su potekli, ti i takvi naputci, za taj i takav odgoj. A kakav odgoj?- pitam Vas ja. Zar svi ovi agresorski umovi koji bi željeli okupirati i trovati našu djecu, imaju pravo govoriti o odgoju? Pa njihov odgoj, a prije svega njihov kućni odgoj, koji su stekli upravo u ranom djetinjstvu, i u neko drugo vrijeme, izgleda mi da je ostavio nesagledive posljedice… A to je i te kako uočljivo po već viđenom ponašanju ministra Jovanovića, po agresivnim debatama zagovornika takvog odgoja (Filipović), po ponavljanju jednih te istih fraza, iz ne tako davne prošlosti, po ponašanju koje nije dostojno ni kočijaških rasprava…, po aroganciji…Zar takvi zaslužuju biti blizu naše djece i odgajati ih??? Toliko agresivnosti, toliko nekulture, toliko arogancije bez pokrića, ne vidjeh niti doživjeh, u cijelom svom životu. Ali, Bogu dragom hvala, konačno su nam vidljivi, čak i na daljinu, interesi koji se iza svega kriju … i smrde na novac. No, nije ni čudo, obzirom odakle, i iz kojih mračnih jazbina izviru… Tko je god gledao emisiju Bujica na TV Mreži, znat će o čemu, i o komu je, riječ, ali da bi sve još bilo jasnije, malo ću se više zadržati na toj sudionici u debati, gospođi ( ako je tako mogu uopće nazvati), a čini mi se bolje i adekvatnije uporabiti „drugarici iz Komiteta“, Vesni Mihoković Puhovski. Hvala Vam, gospodine Bujanec!!! Bio je pun pogodak, dovesti u emisiju, jednu ovakvu individuu!!! Jer, maske su pale! Ostala je samo drugarica, ogoljela do kosti … „Vesna Mihoković Puhovski, prof. iz Zagreba aktivna je u civilnom društvu od 1994. godine, započevši s radom u „Soros zakladi“, kasnije „Institutu Otvoreno društvo“, gdje je do 2000. godine radila kao direktorica obrazovnog programa, te članstvom u Forumu za slobodu odgoja. Osnovna znanja o funkcioniranju civilnog društva stekla je u Engleskoj, volontirajući u različitim organizacijama – Dječji vrtić „Montesori“, OXFAM te War Child. Uz širok spektar aktivnosti koje obavlja u Forumu za slobodu odgoja te udruzi Protagora, članica je i Hrvatskog debatnog društva, dvije godine obavljala je funkciju koordinatorice Koordinacije udruga za djecu, a prijelazom u mirovinu aktivirala se i u rehabilitacijskom centru „Silver“ gdje je jedna od socijalizatorica pasa vodiča. Članica je tekućeg saziva Savjeta za razvoj civilnoga društva gdje predstavlja područje skrbi o djeci“. Pa sada je, baš sve, kristalno jasno. Drugarica je iz slavne, i dobro nam poznate,
„SOROŠOVE ZAKLADE!“
SVAKA ČAST!!!
Zar našu djecu dati u ruke ovakvima, sada kada znamo odakle „vjetar puše“? Zar im dozvoliti da im se i primaknu?
Grozim se i od same pomisli što se iza svega ovoga krilo, a što se na našu sreću i razotkrilo, zahvaljujući gospođi Krišto i gospođi Reisman. Unatoč svim pritiscima i medijskom linču, sa svih strana. Na našu veliku sreću, zahvaljujući, upravo, ovim gospođama, većina nas je progledala i „pročitala“ sve njihove zagovornike i njihove sluge i sljedbenike.
„Poštujemo svačije mišljenje, piše jedan čitatelj na forumu jednog dnevnog lista, pa tako i stav rabina Prelevića. Ako mu 4. modul nije u ničemu sporan, glede njegovog judaističkog antropološkog koncepta, koji je sastavnica njegovog vjerovanja (religije) , onda se on malo pogubio. Ali i na to čovjek ima pravo, kao i pravo da članovima svoje vjerske zajednice predloži da se njihovoj djeci, posebice u njihovim školama, kojih su oni i osnivači, predaju štulhoferovske spoznaje i vještine. Našu djecu neka ostavi na miru i prepusti njihovim roditeljima ustavno pravo na izbor odgoja djece. Uostalom, ako uvaženi rabin misli da se pripadnici vjerskih zajednica ne bi trebali miješati u pravo odgoja svoje djece, zašto je onda upravo on, svojim odobravanjem ovakvog 4. modula, to učinio?“. Ništa niti dodati niti oduzeti, osim da je, možda, poštovani rabin Prelević, tek sada dobio naputke od svoga „savjetnika“ i prijatelja, gospodina Goldsteina mlađeg, pa je zato, s malim zakašnjenjem, obznanio svoje, tj. Goldsteinovo, mišljenje. Zato me je i stid zbog Vas, gospodine Uglešiću, jer ne slušate niti osluškuje, osim glasa vladajućih, glas onih istinskih pedagoga i istinskih prosvjetara.
I nemojte misliti kako smo mi, u današnjem, takozvanom, modernom vremenu, samo „rijetka vrsta“, koja još gleda interese djece i želi ih odgajati za istinske i prave ljude, ljude koji će znati i misliti i djelovati. I nemojte se ni zavaravati, niti uljuljkivati u lažne snove da smo mi, tek samo, manjina. Ima nas, ima još … Na tisuće i tisuće…Zato me i jest stid, i pred djecom i pred roditeljima, u ime mnoštva onih pravih, istinskih i mislećih učitelja i profesora, kao što je to i gospodin Poljaković, čije ste pravo upravo pogazili, umjesto da branite. I profesora Poljakovića i sve ono sveto u što vjerujemo, u što smo vjerovali, i za što smo se borili cijeli svoj život i radni vijek. Da, gospodine rektore, vjerovali smo, i vjerujemo još i danas, u naše pedagoško poslanje; u našu ljubav prema pozivu i prema djeci; vjerovali smo i vjerujemo... u našu stalnu borbu za bolje sutra naše djece, naših mladih, i našega društva u cjelini! Vidite, cijenjeni profesore i rektore, za mene osobno, djeca su uvijek bila nešto posebno. Nešto sveto. Nešto za što se treba boriti i žrtvovati… Nešto čijem sam se obrazovanju, a posebice odgoju, posvećivala svim svojim srcem i dušom.
Jer je za mene svako dijete, uvijek bilo, moje dijete. A svako mi je, opet, dijete, bilo ispred svih mojih osobnih interesa.
Vjerujte mi, za mene Vaša, ili bilo čija diploma, ništa ne znači. Jer diploma nije mjerilo ni znanja, ni kvalitete, ni ljudskosti… niti dostojanstva, niti kulture! Za mene postoje samo dobri pedagozi, dobri prosvjetni djelatnici i dobri ljudi… I mjerilo su svih mjerila! Vjerujte mi, poštovani gospodine, sa sadašnjom velikom plaćom, i diplomom koju ne nosite časno i s dostojanstvom, ja sam od svoje, nekadašnje mizerne prosvjetne plaćice, u ime ideala, i u ime nekih siromašnijih učenika završnog razreda, (a da oni o tome nisu ni pojma imali), znala plaćati ekskurziju; znala, na početku svake školske godine, još dok sam radila kao učiteljica, djeci kupiti čokoladicu za dobrodošlicu; znala ih nagraditi za uspjeh u školi nekom lijepom knjigom… opet kupljenom novcem iz svoga džepa. I nije mi bilo žao. I nije mi bilo važno ni tko je, ni čije je, ni kakvo mu je imovinsko stanje, ni kakav su status u društvu imali njihovi roditelji. Djeci sam pružala ljubav, razumijevanje, i svesrdnu pomoć, u svemu što je bilo u mojoj moći, a što je bilo u skladu s pedagoškim standardima. A što ste to Vi, kao pedagog učinili, i po čemu će Vas pamtiti naredne generacije?
Ja mogu, poštovani rektore, čista srca i s ponosom reći:
ODGAJALA SAM I OBRAZOVALA…
„ Vi ste nam bili mama, učiteljica i prijateljica…“ - napisala mi je davno u pismu, jedna moja učenica.
Jest, bila sam im i majka kada je to trebalo; i učiteljica kada se ozbiljno radilo; i prijateljica kada su mi povjeravali sve svoje tajne i probleme, koje sam im, onda i ja, pomagala i rješavati.
Učila sam ih samo dobrome. Učila sam ih i općim, ljudskim i obiteljskim vrijednostima; učila ih poštivanju starijih, pomaganju i prijateljstvu, kulturi i lijepom ponašanju… U svim situacijama i na svakom mjestu. Zato su, i roditelji i djeca to cijenili, jer su znali da sve što sam činila ili radila, radila sam za dobrobit njihove djece. Nikada djetetu nisam dala slabu ocjenu ( jedinicu). Nikada kaznila. Uvijek sam ih, na primjeren način, upućivala na učenje i na ono što treba raditi i uraditi. A ocjena koju bi dobili, nakon što nauče, uvijek je bila ona koju su zaradili, naučenim.
Jer…naše je poslanje naučiti i podučiti... odgajati a ne nametati, kao što to Vi sada radite!
Gospodine rektore,
od male djece, ja sam stvarala VELIKE LJUDE.
A gdje ste Vi u ovome? Nalazite li se ovdje, bar, u nečemu?
Smiješna su mi objašnjenja, pojedinih pobornika i sljedbenika ovoga zla, kako djecu treba informirati. O čemu ih to novom informirati? Pa oni su i do sada bili informirani!
I informirani i odgajani…
A za kakve to ljude Vi danas želite odgajati našu djecu? O čemu ih to želite informirati?
Pa dragi moji, ako vam se toliko dopada takav odgoj, i te informacije toliko znače, onda lijepo odgojite u tom duhu, svoju djecu i svoje unuke, i lijepo im prenosite te iste informacije, a od naše djece,
PRSTE K SEBI!!!
Ustvari, danas Vi želite, i činite sve, da djeci ogadite: i obitelj, i roditelje, i vjeru, i učitelje, i školu, i učenje…
Pa što će im znanje!?
S neukim je lakše manipulirati, zar ne!?
Što će im vjera? Tko danas mari za općeljudske vrijednosti?
Hedonizam im dajmo i ponudimo… kao univerzalnu vrijednost!
Što će im obitelj? Komu to još danas treba?
A s razrušenom i uništenom obitelji je lakše učiniti ono što su drugovi dobili kao domaću zadaću, zar ne?
Iako sam već nekoliko godina u mirovini, zadovoljna sam osoba. Sretna i ispunjena ponosom, zbog svega što sam bila i kakva sam bila kao prosvjetni djelatnik. I dan-danas od njih, moje djece (jer oni to i jesu), dobivam i pisma i čestitke... I posjećuju me… I izražavaju mi zahvalnost… Tako to rade pravi prosvjetni djelatnici, dragi naš, gospodine rektore! I tako je to, kada se zajednički radi, i kada ste na zajedničkom poslu… u odgoju i obrazovanju djece.
Zato je i bilo uspjeha. Zato su tada sve znali, a po završetku školovanja, bili kompletni obrazovani mladi ljudi, koji su poznavali povijest, glazbu, umjetnost, ali i fiziku i matematiku i kemiju i…
Znali su i hrvatski jezik.
I pisati i govoriti…
A danas, ni nakon završenog fakulteta, ne znaju za postojanje petog padeža; ne znaju ni da imena ljudi nemaju množine (za njih je kolona s prerušenom djecom u lik Petra Pana, kolona Petrova Panova, a žene nam rađaju četverce)…
Sve sam „biser do bisera!“ I to na javnoj TV.
No, ne trebate se čuditi! Vi ste osobno za to krivi! Vi ste ih tako „naučili“, i snosit ćete, za sve urađeno, i odgovornost.
Ali i posljedice…
I unatoč svim problemima u školstvu, gle čuda, danas su Vam, kakvog li paradoksa, najveći problem i balast roditelji. Takvi više nisu potrebiti!!! Jer, vi sve možete „uspješno“ odraditi sami… Po zadatku i po naputcima… Vi, i Vama slični, danas tim istim brižnim roditeljima, ništa drugačijim od onih koji su i Vas osobno odgojili, osporavate pravo na odgoj, isto kao što osporavate i pravo na rad vrsnim pedagozima i priznatim stručnjacima, kao što je to profesor Poljaković, dok djeci želite nametnuti neke nakaradne standarde, neki nakaradni odgoj…
NAMEĆETE odgoj bez pravog odgoja, a USKRAĆUJETE:
-Odgoj za budućeg dobrog i poštenog čovjeka;
-Odgoj za brižnu djecu i buduće brižne roditelje;
-Odgoj za domoljubne i odane ljude koji će znati cijeniti sve što je
LJUDSKO I POŠTENO.
ODGOJ ZA BUDUĆEG ČOVJEKA… KOJI ĆE GRADITI,… BUDUĆE DRUŠTVO!!!
Što nam nakon toga još slijedi? Koje nam se to još zabrane i „nameti“ spremate i spremaju?
No ono, što je u svemu tome i najtragičnije, seksualni odgoj, kojega su 2011. odbacile, zbog njegovog pogubnog utjecaja, sve zemlje koje su ga ranije uvele, sada neki žele u Hrvatskoj uvesti i nametnuti silom.
Staljinističkim metodama prisile.
Početkom 21. stoljeća, u demokratskoj, slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj!
Iz kojega su se to mračnog vremena vratile aveti prošlosti??? Po čijem naputku i naređenju?
Tko ih je poslao?
Poštovani gospodine Uglešiću, zašto se niste, bar malo potrudili, prije Vašeg javnog istupa, i pretražili neke stranice na internetu, pa biste našli podatak koji bi Vam, sigurna sam, malo proširio vidike i razjasnio (ako ih imate) neke nedoumice.
Ili Vas je, možda, bilo strah u to taknuti?
„Kod rodne ideologije radi se o pseudo-znanosti, a to potvrđuje i događaj u skandinavskim zemljama 2011. godine, kada su pet zemalja: Norveška, Švedska, Finska, Danska i Island, ukinule Nordijski rodni institut, ustanovu koja je bila predvodnik rodne teorije u regiji, i glavni opskrbljivač „znanstvene“ osnove za društvenu i odgojnu politiku skandinavskih zemalja, sve od 1970-ih pa do nedavno.“
Zaista je apsurd, gospodine rektore, da Sveučilište u Zadru kažnjava profesora koji govori da je rodna teorija neznanstvena, dok je u najliberalnijim zemljama, ista ta teorija, već službeno proglašena neznanstvenom!
I ŠTO SADA, GOSPODINE UGLEŠIĆU?
I na kraju, gospodine Uglešiću, recite mi, ali iskreno: Ima li išta, čime se dosad, Vi i gospođa pravobraniteljica, možete pohvaliti da ste učinili za dobrobit mladih naraštaja?
Doduše, sve ste činili i činite, da biste zadržali svoje fotelje…
A interes djece...? A prava djece...? A prava roditelja...? A prava prosvjetnih djelatnika?
Ma tko za to pita! Važna je naša stolica. Važno je da nam je ona osigurana…
A od nje se jako, jako teško odlijepiti, zar ne!?
Supotpisujem i sve ono sto su u svojim pismima napisali:
-dr. Stjepan Razum i
-akademik Josip Pečarić
-Ante Glibota, redovni član Europske akademije znanosti, umjetnosti i literature, Paris
-Ante Zanetić, bivši igrač splitskog Hajduka, Australija
S poštovanjem,
Vera Primorac, hrvatska književnica i prosvjetna djelatnica u mirovini
Hvala što ste potpisali peticiju Opozvati suspenziju doc. dr. sc. Ivana Poljakovića
Da POTVRDITE Vaš potpis ili da UKLONITE ovaj potpis, molimo otvorite iduću stranicu:
http://www.peticija24.com/v/
Molimo vas recite što je više ljudi moguće o ovoj peticiji. Što više potpisa peticija skupi, više će pažnje dobiti od strane medija i donositelja odluka.
Srdačan pozdrav,
Peticija24.com
http://www.peticija24.com/v/
Molimo vas recite što je više ljudi moguće o ovoj peticiji. Što više potpisa peticija skupi, više će pažnje dobiti od strane medija i donositelja odluka.
Srdačan pozdrav,
Peticija24.com
Nema komentara:
Objavi komentar