Eastern Hainan Wenchang rocket launch site - Introduction

Eastern Hainan Wenchang rocket launch site - Introduction

Building for the future development of China's aerospace industry. The center will be used to launch heavy being developed Long March V rocket series . Construction of a new spaceport, is to adapt to the sustainable development strategy of China's aerospace industry to meet the new generation of non-toxic, non-polluting new spacecraft launch vehicles and launch mission needs. Upon completion, is mainly responsible for satellites in geosynchronous orbit, massive polar-orbiting satellites , large tonnage space station and deep space exploration satellites and other spacecraft launch. Eastern Hainan Wenchang rocket launch site - geographical conditions Hainan is China's terrestrial lowest latitude from the equator nearest regions. Rocket launch from the equator the more recent, lower latitudes, the satellite when you can take advantage of the Earth's rotation as the centrifugal force, so the required lower energy consumption, using the same fuel that can be achieved faster. Allegedly, in Hainan launch geostationary satellites than in the Xichang launch rocket carrying capacity can be increased from 10 to 15%, satellite prolong life for more than 2 years. Meanwhile, the launch site in Hainan election, the rocket can land and sea transport, the size of the rocket is not limited rail (Long March II series due to rail transport constraints, the maximum diameter of its components can only be limited to 3.5 m). In addition, the rockets fired from Hainan Island, the emission direction is within 1000 km ocean, so falling debris easily cause an accident. Eastern Hainan Wenchang rocket . 20 In the 1970s, China Construction spaceport, it was the best of the Hainan Island as one of the sites, but in view of the then Cold War international environment, coastal areas can easily be occupied by foreign troops, eventually had to change in the more difficult Xichang being attacked. Wenchang launch center in the post-Cold War re-construction. 1980s began firing Hainan rocket dating back to the 1980s. December 5, 1988, China's first sounding rocket launch site for scientific research in Hainan West Coast built, mainly launching suborbital rocket (such as ballistic missiles) test base. December 19 the same year, the successful launch of a rocket. The launch site is close to the equator of the few rocket test launch base, it's built on China's development of space science and space technology has great significance. 1994 started the project in Hainan space launch base Hainan space launch base construction projects started from 1994. From 1988 to 2006, this five successful launch site has been launched Vega rocket series. Now being built fourth satellite launch center, will be put into use in 2013. Eastern Hainan Wenchang rocket launch site - Groundbreaking started. Expected in 2013 and put into use 2009 eve of the 60th anniversary, the State Council, the Central Military Commission approved the construction of the Hainan space launch site on September 14 broke ground in Wenchang City, Hainan Province, marking the Chinese New this open, environmentally friendly, modern space launch field has entered the implementation phase. China Hainan spaceport is expected to be completed in 2013 and put into use after use of its completion, not only can basically meet foreign requirements of a variety of satellites in orbit, but also for China to participate in international commercial space launch vehicles more emission to provide a broad space, and promoting the development of China Academy of Space Technology virtuous circle. Meanwhile, Hainan space launch site for optimization and improvement of China's space launch site layout, and promote sustainable development of space industry of strategic importance, and promote Hainan infrastructure, promote local tourism development, prosperity and regional industry has a positive effect. Hainan Cosmodrome launch site in its day, held a grand ceremony, Central Military Commission, the PLA General Armament Minister Chang Wanquan admiral and the CPC Hainan Provincial Party Secretary Wei Liucheng, political commissar of the PLA General Armament Department Chi Wanchun admiral, Hainan Governor Luo as well as relevant state ministries and other government officials attended the ceremony, and shovel for the groundbreaking Hainan spaceport. Milestone in China's space industry. Hainan spaceport project headquarters responsible person said that Hainan spaceport mainly used for launching China's new generation of large non-toxic, non-polluting rockets, satellites in geosynchronous orbit bear, massive polar-orbiting satellites, space stations and deep space large tonnage exploration spacecraft and other space launch mission, which consists of the launch site area, supporting the monitoring and control stations and other regional components, launch site area of ​​about nine degrees north latitude geographical residence, including the launch area, technical area, experimental areas of cooperation, technical service support systems. In addition, construction of the Hainan space launch site because of high starting point, automation, information technology, will be higher degree of intelligence, reliability and safety are further enhanced its construction and use, the development of China's aerospace industry is another milestone in the history, will so that China's space development prospects even brighter future. August 2007, the State Council, China's Hainan spaceport was the Central Military Commission approved the project. For two years, the national authorities and the local government of Hainan closely with the assistance of the Hainan space launch site has completed the project planning, project feasibility studies and preliminary design and a series of work, now has a main project construction conditions. Eastern Hainan Wenchang rocket launch site - features China Hainan spaceport project headquarters director Wangwei Chang told the media that after the completion of the Hainan space launch site, with the implementation of China's manned space project's ability to follow-up task, the task will need to take the appropriate launch. Hainan spaceport built after use, the Jiuquan Satellite Launch Center will continue to bear the return type satellites, manned space launch mission projects, the Taiyuan Satellite Launch Center is still mainly responsible for the sun-synchronous orbit satellite launch mission, the Xichang Satellite Launch Center will be mainly responsible for the emergency transmitter tasks, and with Hainan Cosmodrome complementary relationship between certain. Wangwei Chang stressed that the construction of the Hainan space launch site is not Jiuquan, Taiyuan and Xichang spaceport three existing duplication and piracy, but in the starting point of the innovation and development, and its reference to the world's aerospace industry's most advanced design concepts and the latest technology , including information technology, intelligence , environmental demands and other innovative elements into the launch sites throughout the design and construction of the whole process to the final completion of a comprehensive launch capability, security, reliability and a high degree of information technology, environmental protection, world-class new modern spaceport. Hainan spaceport project headquarters Zhang Ping, deputy director of Hainan Cosmodrome task process that organizations in Hainan spaceport launch, the rocket loaded tankers departure from the port of Tianjin, the Bohai Sea, Yellow Sea, East China Sea, Taiwan Strait, South China Sea and other waters Qiongzhou Strait, after five to seven days time, sailed about 1,800 nautical miles to reach Hainan Qinglangang West Pier, and then transported by road rocket ready to plant level reprint. Spacecraft flown to Haikou Meilan Airport, transported by road spacecraft assembly and testing plant. Comprehensive test rocket test hall after entering the vertical assembly and testing plant for erection, butt, comprehensive test. After completion of assembly and testing of spacecraft, transported to the filling in the vertical position with the fairing assembly plant for propellant filling and fairing assembly, then the spacecraft / fairing assembly forms a vertical vertical transport to the rocket and rocket assembly and testing plant Docking installation. Rocket, spacecraft and related Joint General Inspectorate transition preparatory work, the overall transport perpendicular to the launch station, the implementation of fueling, ignition of the rocket launch. Eastern Hainan Wenchang rocket launch site - a competitive advantage. United States , France and Russia and other major powers carefully studied space launch satellite launch site in Hainan after the completion of the impact of the international launch market. These countries agreed that the Hainan launch site after the completion of the international satellite launch market is highly competitive, "undercut" the possibility is not small. Media analysts believe these countries, the choice of launch, the satellite launch party will try to choose low-latitude regions, the best choice near the equator, because it will give the rocket after launch to get the Earth's rotation given by the eastward initial velocity, improve carrying capacity. As we all know, to one kilogram items into space, it takes hundreds of kilograms of fuel. Therefore, the satellite experts always struggled to ensure that satellite-featured, while minimizing the weight of the satellite. However, the volume can not be unlimited expansion launch vehicle, the satellite can not be unlimited reduce weight. The existing technical conditions, can China's "Long March F" rocket thrust from over 70 tons improve a grade, let China launch satellites effective way to save fuel is to be China's spaceport from high northern latitudes inland areas "moving" low-latitude coastal areas to the south. This is the new satellite launch site in Hainan selected causes.Currently, internationally recognized as the ideal launch site is located in South America, Guyana Kourou launch site. The latitude of the launch site latitude 5 °, by the European space-related organizations. Europe's "Ariane" rocket launch is here, and this is "Ariane" rocket an important competitive advantage. In addition, Boeing led by the United States, "Sea Launch" company, not long ago because of the rocket launch explosion, Sea Launch platform by the tragic loss of weight in a short time is difficult to restore, so satellite launch site in Hainan can quickly fill the low completion latitude emission gap in the market. U.S. space launch experts also estimate that satellite launch site in Hainan after the completion of China's "Long March" rockets, as well as future new high-thrust rocket thrust will be increased by 10%. In the future, China's moon program, the Long March series of carrier rockets can be easily manned spacecraft to the moon, establish a lunar base, or manned spacecraft into space, the establishment of China's permanent space station.

PRAVDA JE SNAGA DUŠE, KOMUNISTIČKI FAŠIZAM (fascio) ASOCIRA NA SLOŽNO DJELOVANJE HRVATSKOG NARODA

KOMUNISTIČKI FAŠIZAM (fascio) ASOCIRA NA SLOŽNO DJELOVANJE HRVATSKOG NARODA 

Anarhizam pretpostavlja da se čovjek može slobodno ponašati, sve dok ne ugrožava svojim radnjama drugog pojedinca ili jedan narod. Pierre Joseph Proudhon zaključuje: „Pravda je snaga duše“.

Snaga duše je odraz reda što je pravedno. Redom, radom i disciplinom čovjek snagu skuplja i živi (I. B. ).  

Redom, radom i disciplinom snaga se skuplja i održava. . . , znači živjeti po pravilima ŽIVOTA, a pravda proporcionalno pokazuje snagu . . . u odnosu - po djelima, žrtvovanju. 

Suprotno Proudhonu, Lenjin i svojim djelom Materijalizam i empiriokriticizam ustrojava robove materije protiv života, poticao je zlo koje je   doista uništavalo i desetkovalo brojne narode, kao i kulture naroda, s kojima se tendenciozno eksperimentiralo i silom ih se guralo u Lenjinove - ruske okvire, što je izazvalo tragedije i rijeke prolivene krvi, a sve da bi se podvrglo „male i slabije“ Rusiji. Tu šablonu doslovce je koristila i sestra Srbija, tako se ponašala prema svojim susjedima koje je podjarmila i prema željama SPC-e.

Lenjin smatra da je materijalizam pozitivna osnova ateizma i poricanje religije . . .,  nema potrebe govoriti koliko je materijalna supstancija bila veliki prijatelj ateista svih vremena. . . ističe Lenjin.

Eto poticaja i uporišta zlu, kada nema duše-duha, nema ni prepreke: zašto u ime koristi ne opljačkati i ubiti milijune ljudi, kao što su to učinili Lenjin i Tito. Utoliko, država i stranka kao sredstvo poslužile su im da realiziraju svoje želje na planeti Zemlji.

Hrvati svoju zajednicu, zajedništvo moraju štititi pomoću države kao institucije, a ne da u ime nekih Lenjina, Tita. . . „država“ zakonima i ustavima ruši zajedništvo. Sudbina nije puka predodređenost, već činjenje i  dočinjavanje . . . što se voluntarizmom demonstrira na terenu... Hrvatsku ne ruše oni koji su je stvarali, već oni kojima nije i po volji. Znači, ustrajnim činjenjem živjeti po pravilima života – jednako je čuvati hrvatsku zajednicu. . . , a opomena i Lenjin, i Tito, i Srbi i. . . da budu Hrvatima, kao nevještim trgovcima u odnosu na okupatore, koji su prodefilirali Hrvatskom kao materijalisti.

Ako je oslobodilački rat za Hrvate bio 1990. godine, kakvi su bili 1918., 1945., 1971. godine. Evo razloga za samokritiku i novu sintezu kako se Hrvati moraju, a ne znaju lustrirati i biti bolji na beskonačnom putu Života.

Hrvatima nedostaje odlučnost i odgovornost u ime sudbine koja pravda ime…, Hrvati žive i u selima ravnica, planina i otoka, a polovica Hrvata u emigraciji, koje su protjerali gosti – uljezi, kada su doselili u hrvatske gradove. Ako se ističu samo uljezi u hrvatskim gradovima pod nazivom građani, što je sa Hrvatima sa sela . . ., što je s onih  5 milijuna u emigraciji, kako bi ih krstili ili odkrstili . . . materijalisti, ateisti agnostici, . . . 

Vratimo se ovom tekstu kao poruci, Hrvati koji misle da nisu odraz materijalizma, a djelima pokazuju da jesu, ipak dovoljno ne prihvaćaju križ, koji svijetli nakon žrtvovanja u ime Života. . .  

     

Ivo Josipović i Zoran Milanović kao formalni zastupnici hrvatske zajednice, prema očigledno – konkretnom su i odgovorni, skupa sa crkvenom vlasti.

Hrvati su i danas u agoniji, pod pritiskom, nemaju pravo na rad u Hrvatskoj, što je pogubnije nego samo iseljavanje iz Hrvatske, jer natalitet je garancija opstanka. 

 Hrvatski vladari u Hrvatskoj koriste šablone okupatora… pa se ZAJEDNICA, koja je uvjet svakom pojedincu, tretira kao podređena pojedincu, a što je diverzija. Dakle, hrvatski zastupnici, po očiglednom – konkretnom,  prepoznatljivi su kao loši vladari iz svjetovne i iz crkvene vlasti, i odgovorni - jer su uzrok i biološkom nestajanju hrvatskog naroda.

Materijalisti, pojedinci ateisti i agnostici, su hedonisti, ne mogu odoljeti egu svome (egoizam je odraz materijalizma), pa  nesvjesno, samodopadno, kao kipovi prezentiraju svoju zakržljalost i preko sredstava za javno informiranje, točno kao da ih Lenjin i Tito i dalje svojim šablonama (smećem) hrane . . . 

 Čovjek se teško odriče starih navika i kada je na vidiku novo, bolje,ali. . .  mana i vrlina čovjeka jest što se može naviknuti ili odviknuti, a što materijalisti znaju i koriste na osjetilnoj razini – zbog sebe.  

Tako naviknuti funkcioniraju i operativci UDB-e, policajci Velike Srbije, u agoniji . . .  i dalje se klanjaju mrtvoj materiji. 

Eto, kako i zašto je nastao materijalizam, crv koji rastače i hrvatsko biće, naročito od 1918. godine, koji pomoću države i stranaka kao sredstava … milom i silom sugeriraju laži, krađe i ubojstva … po uputama mračnih. 

Naivne hrvatske idealiste zato i tako, u osnovi,  su okupatori materijalisti proganjali i desetkovali, a zajednica je ostala bez vođa iz naroda svoga; samo po milosti opstao je i spoznaje.

Tko laže, taj krade i ubija, svojstveno vampirima,  bezdušnim spodobama . . . , koje to rade blefirajući. A što su Hrvati spoznali: da se čovjek nema razloga bojati bezličnih spodoba, koje zapravo i nemaju snage već samo obmanjuju i navikavaju prema svojim potrebama.

Tako su . . . okupatori šablonama materijalizma i uputama Srpske pravoslavne crkve, kao mentora, narušavali hrvatsko opće dobro od 1918. do 1941. godine, pa od 1945. do 1971. godine, potom od 1971. do 1991. godine, stalno su na hrvatskim teritorijima vodili agresivne ratove – „spaljena zemlja“, a preko ostataka svojih manjina modificiranim stilovima narušavali hrvatska ognjišta, kao okorjeli robovi materijalizma.

Slično sličnom teži. . .  ili navikom prilagodi. . ., a samokritički, zarađeno uvijek je  adekvatno uloženom. Hrvatima dođu u goste nepozvane lutalice, probisvijeti… pa smišljeno potiču trgovinu, drogu i kocku, a ne rad i proizvodnju.

Trgovine kakve su u Hrvatskoj sigurno vode u beznađe, jer se temelje na laži, krađi i ubojstvima, što kontroliraju bezdušni materijalisti koji su za najgnusnija zla djela nagrađivani, kao Lenjin, Tito i dr., . . .  i slavljeni od „masa“, što su više ubijali slijedili su viši činovi. Kriterijima materijalizma unaprijed su otklonili počinjeni grijeh . . . A poklonici materijalizma. . .  fašizmom i antifašizmom zamutili su . . . da bi  prikrili materijalizam i njegove nosioce, koji su nagrađivani za laži, više za lopovluk, a najviše za ubojstva. . . ; ali isti prevareni za dušu lajali su i lajat će u mukama na tamnu stranu Mjeseca. Evo kako materija ne pomaže, naprotiv urušava temelje, a što se iščitava na dlanu svakog pojedinca koliko je žrtvujući bio na strani života. Dovoljno je biti samokritičan, i odgovor slijedi, čovjek čineći: sebe svrstava i sam sebi sudi, uvijek sam sebi . . ., bez samokritičnosti čovjek samo životari od laži . . .  do pakla.

Što je potrebno i srpskoj manjini u Hrvatskoj i SPC-i koja ih usmjerava po pravilima materijalizma. Pored ostalih manjina koje žive u harmoniji s Hrvatima u Hrvatskoj, srpska manjina po navici radi koristi htjela bi biti i iznad hrvatskog naroda, pa  zbog takvoga ponašanja nije zaslužila niti da se spomene. I danas je samo  solidarna s bivšim srpskim trabantima Hrvatima, operativcima velikosrpske UDB-e, ateistima i agnosticima,  kao tendencioznim trovačima.

Vidi „čuda“, kada je riječ o materijalnim bogatstvima Hrvatske, opet materijalisti - antifašisti . . . trgujući zadnjih 20 godina, najviše su ugrabili. Naočito u ovom  segmentu su rutinirani i demonstriraju fašizam, koji nije ni onda ni sada dobro došao u Hrvatsku, jer skupno kao takav potkopava temelje, i narušava slogu Hrvata. . . , složni okupatori – fašisti. Koja ironija, skupa s nepozvanim gostima, ustrojeni fašistički silno su se okoristili, dok im Hrvati služe kao predmet za ismijavanje. Za to su Hrvati, kojima se narušava jedinstvo kroz povijest, sami krivi. Spoznali su da se trebaju vratiti redu, radu i disciplini radi Života na beskonačnom putu.

Rekapitulacijom u ime budućnosti: hrvatski janjičari su tu, još nisu lustrirani ni obraćenici, jer za njih počinjeni grijeh i dalje ne postoji, zato ubuduće biografija i djela trebaju biti kriteriji – za Hrvata. 

Materijalisti ne pretpostavljaju golu egzistenciju, pa se lako pretvaraju u trgovce, kockare  što proturiječi pravilima života, kao robovi privida služe se. . . i ratovima radi koristi, ako je 1991. godine bio oslobodilački rat u Hrvatskoj, kakav se rat vodio na hrvatskim teritorijima 1918., 1941., 1971. godine i zašto… Npr. u hrvatskom Borićevcu, Zrinu i drugim mjestima, u vampirskom balu sudjelovali su Đoko Jovanić i Jovanka Budisavljević, koju su podmetnuli janjičaru Josipu Brozu, nepismenom probisvijetu, Lenjinovom šegrtu operativcu, zastupniku materijalizma. Antifašizam se u Hrvatskoj veliča onda kada uljezi stvore neslogu u Hrvatskoj, baš zato i danas dobro profitiraju. Materijalistima, ateistima, agnosticima i. . . stranke služe kao sredstvo da dobro trguju i rastaču Hrvatima dom i domovinu, podmećući im nazive fašizam – antifašizam, kao zamke, baklje, bezdušni nosioci materijalizma. . . 

 U prilog zajedništvu Hrvati dijaspore nisu dovoljno skupa s Hrvatima u Hrvatskoj. Tko i zašto ih se razdvaja preko fašizama – antifašizma da se i dalje raseljavaju? A gdje je hrvatska emigracija koja je o povratku sanjala jedno stoljeće… ?

Dakle, Lenjin-Tito i njihovi sljedbenici su mrak, uzroci silnih žrtava, carevi su smrti, opomena u agoniji . . .  urlaju i laju na mjesec, završavaju konačno.  

Gradovi za lažove i lopove naročito bez tvornica, utočišta su . . . isti ne žele lustraciju, i odgovara im trgovina i mrak . . .,                    

U Zadru, kolovoz 2013. godine

dr. sc. Ilija Barjašić

Predsjednik Pokreta za preporod hrvatskog duha i poticaj nataliteta u Hrvatskoj ŽIVOT

i

Predstojnik HAZUD za poticanje nataliteta za Hrvatsku

POTPISOM LISABONSKOG UGOVORA PARTIJA NA VLASTI NE BRANI PERKOVIĆA NEGO SEBE I SVOJE POZICIJE, ...

HOĆEMO LI OTKRITI ZAŠTO VUKUŠIĆ BRANI ONE KOJE PROF. DR. SC. MIROSLAV TUĐMAN NAPADA U SVOM INTERVJUU? II.

---

HOĆEMO LI OTKRITI ZAŠTO VUKUŠIĆ BRANI ONE KOJE

PROF. DR. SC. MIROSLAV TUĐMAN NAPADA U SVOM INTERVJUU? II.

Komentar prvog dijela ovog teksta našeg bivšeg veleposlanika Mladena Iblera bio je:

Sapienti sat.

Ipak dogodilo se nešto čemu sam se nadao: niz komentara na Hrsvijetu gdje je prvi dio teksta objavljen. Naravno, nitko nije ni pokušao pokazati mi dio intervjua prof. Tuđmana u kome je on (navodno) branio Josipa Perkovića. Zabavno je bilo čitati kako se na razne načine koristi Vukušićeva ideja o napadu na predsjednika Tuđmana preko napada na njegovog sina. Zabavno zato što doista samo mala djeca mogu povjerovati da je Miroslav Tuđman išta radio bez Predsjednikova znanja. Dr. Ibler bi se, s pravom, trebao naljutiti što poslije njegova komentara uoće pišem ovaj nastavak. A to mi doista ne bi bilo drago jer radi se o čovjeku s imresivnom biografijom: Dr. Mladen Ibler, veleposlanik, liječnik, rođen je u Zagrebu 18. prosinca 1937. godine. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1963.godine, a stekao isto tako diplomu Medicinskog fakulteta u Aarhusu, Danska, 1969. Specijalist je anesteziologije i intenzivne medicine od 1975., docent kliničke anesteziologije na Medicinskom fakultetu u Kopenhagenu te predavač na poslijediplomskim tečajevima anesteziologije Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) od 1975. do 1979. Od 1979. šef Odjela za anesteziologiju i intenzivnu medicinu Općinske bolnice u Holbaeku, Danska. Stručno i znanstveno se usavršavao u Houstonu, Minneapolisu i Grazu, te objavio preko pedeset originalnih radova. Od 1972. objavio je veći broj članaka o hrvatskoj povijesti, politici i kulturi u domaćim, iseljeničkim i inozemnim časopisima i novinama. O istim temama je držao predavanja na Sveučilištu u Aarhusu, na televiziji i u danskom Parlamentu. Organizirao je hrvatski seminar na međunarodnim konferencijama Zaklade za mir i sporazumijevanje u Kopenhagenu 1989. i u Beču 1991. godine. U studenom 1989. učlanjuje se u HDZ. God. 1990. organizira Hrvatsku kulturnu zajednicu u Kopenhagenu i njen je predsjednik. U suglasnosti s Predsjednikom Republike, neslužbeni je predstavnik Republike Hrvatske u Kraljevini Danskoj od 1990. do 1993. Imenovan je opunomoćenikom Hrvatskog Crvenog križa u Danskoj 1992. godine, te počasnim konzulom RH u Danskoj od 1994. do 1996. godine. Bio je veleposlanik RH u Švedskoj od 1996. do 1999., akreditiran i u Finskoj od 1997. do 1998., te u Estoniji, Litvi i Latviji od 1997. do 1999. Nakon toga bio je veleposlanik RH u Australiji od 1999. do 2005., akreditiran i u Novom Zelandu od 2000. do 2005.

Ipak, moram to učiniti iz jednostavnog razloga što su mi se jako svidjeli komentari g. Branka Jurića iz  Požege. Čak i slijedeći, iako itekako diskutabilan, jako puno govori:

...nađite druge pa njih isporučite ...ovog ne jer je bio uz ministra Šuška i dr. Tuđmana kad je trebalo...

Prvo, treba ga isporučiti zato što današnja vlast brani sebe i Partiju, a ne Josipa Perkovića!

Drugo, pitanje je kako su se oni koji su i slijedili ministra Šuška i dr. Tuđmana ponašali poslije.

Treće, Hrvatska je u Pristupnim pregovorima to potpisala. Mora se poštivati ono na što se država obvezala, zar ne? Pogledajte kako se u Ministarstvu prave ludi. Oni pišu Europskoj komisiji:

Kako nas se usuđujete prozivati?!...Republika Hrvatska nije jedina država članica EU koja ima vremensko ograničenje primjene Europskog uhidbenog naloga. Takvo vremensko ograničenje imaju još i Austrija, Francuska, Italija, Luxembourg i Češka. Dakle, očito se ne radi o instrumentu koji se primjenjuje na jedinstveni način u okvirima EU. Naravno, nigdje ne kažu jesu li se te države obvezale kao Hrvatska. A Hrvatska jest! Kakvo je to ministarstvo koje tvrdi da se ne mora poštivati ono što si potpisao? Bolje reći, pa kako možeš bolje pokazati privrženost Beogradu nego pokazivanjem da im ništa ne znači ono na što su se država obvezala, a što nas u svijetu automatski svrstava na Balkan.

Četvrto i najvažnije je ono o čemu piše naš sjajni kolumnist Mate Kovačević u ovotjednom broju Hrvatskog slova (a vjerojatno će biti objavljeno i na Hrsvijetu), a opet govori o težnji današnjih vlasti za povezanost i potčinjenost Hrvatske Srbiji (kako sam jednom komentirao: Jednom sluga –uvijek sluga; jednom izdajica – uvijek izdajica): Nu bez obzira što kontroverzni zakon nosi Perkovićevo ime, stratezima njegova kreiranja, premda to na površnoj razini može tako izgledati, nije primarna zaštita Josipa Perkovića i njemu sličnih, koji su se početkom jugoslavenske agresije na Hrvatsku stavili na raspolaganje njezinoj obrani (i ovo je zgodno usporediti s Jurićevim komentarom, JP). Ključ za razumijevanje problema pružila nam je zadnjih dana hvaljena ministrica Pusić, koja je okrenuvši leđa bliskoistočnoj politici Sjedinjenih Država, blokirala njihovu eventualnu intervenciju, u slučaju da Europska komisija, na izazivačke i drske poruke hrvatskoga premijera, u svojim kaznenim mjerama odluči Republici Hrvatskoj zabraniti ulazak u t. zv. shengenski prostor, čime bi granica EU ostala na Sutli. Takvom odlukom, unatoč svim naporima da se uspostavi shengenska granica na istoku države, Hrvatska bi bila vraćena u predvorje EU, a njezina granična propusnost prema Srbiji postala bi još otvorenijom nego danas, što bi dugoročno omogućilo meko prodiranje velikosrpskoj politici u Hrvatsku.  Za tu svrhu je očito pomno birano vrijeme donošenja lex Perković i njegova današnja tvrdoglava obrana. Da se ne radi o bezazlenim i drskim potezima nedoraslih političara, nego o ozbiljnom političkom programu, svjedoče i svakodnevni televizijski pozivi Srbima, koji su svojevoljno napustili stanove i tako izgubili stanarska prava, da se jave za preuzimanje novoizgrađenih stanova, što ih je izgradila hrvatska vlast na račun svoga osiromašena naroda. Jedan je to od perfidnijih dijelova taktike za osvajanje susjednih područja, koju pod nadzorom ruskih stručnjaka za dijasporu vodi srbijanska vlada. Sudeći po aktualnim političkim događajima, u tome ih svesrdno pomaže i hrvatska vlast. O tomu najbolje svjedoči ruska stručnjakinja za rad sa stranim dijasporama Tatjana Pološki, koja, kako kaže, raspolaže velikim analitičkim materijalom za Hrvatsku. Ona ima konzultativnu ulogu u penetraciji srpske politike u Crnu Goru, BiH i Hrvatsku. Srbi u Hrvatskoj, smatra Pološki, ne smiju se orijentirati samo na kulturne manifestacije i festivale, nego se ulaženjem u politički sustav, trebaju baviti svojom realnom politikom. To se, kako što vidimo u Hrvatskom Podunavlju , ali i u visokoj politici u Zagrebu svakodnevno događa. Sve to pokazuje kako bi možebitni ostanak Hrvatske izvan shengenskoga područja Hrvate vratio pod srpsku dominaciju, a Hrvatsku sve više približio ruskom interesnom području.

A koliko ih je zabolila činjenica da sam u prvom dijelu teksta spomenuo i Beograd vidi se iz žestine nekih komentara (iako svako malo dijete zna da su se krucijalne odluke kao što je ta o ubojstvima političkih protivnika po svijetu donosila u Beogradu, zar ne?),. To je zapravo uvijek i pokazatelj da ste pogodili bit problema. Ali vratimo se Jurićevoj tvrdnji. Vjerojatno je bit njegove tvrdnje da bi bilo tako kako on kaže da se pregovaralo držeći se Tuđmanove ostavštine. Umjesto što su za iste gazde sprovodili detuđmanizaciju.Tada sigurno Hrvatska ne bi okrenula leđa Njemačkoj pa se, poslije veličanstvene pobjede kada je sam Milošević svoje vojnike nazvao zečevima, nudila ponovo služiti Srbima, Britancima i Rusima. Istina, današnje vlasti i nisu željeli ni neovisnu Hrvatsku, ni pobjedu u ratu. Ali oni vjeruju da su to znali i njihovi glasači kada su ih doveli na vlast. Veličanstveni doček generala Gotovine i Markača nije ih uvjerio da su samo uspjeli prevariti veliki dio svojih glasača. Ali ono što mene posebice zanima u Jurićevoj poruci i što jasno izbija iz nje jest Tuđmanova ideja o pomirbi. Zapravo, pokazuje da je ono što najviše smeta mnogima u Tuđmanovom intervju upravo taj dio o pomirbi:

“Dio medija”, odnosno autori u tim medijima, koji izvrću činjenice i laž žele prikazati kao istinu, i sami su najčešće dio propalog komunističkog establishmenta, ili zarobljenici komunističkog mentaliteta. Predsjednik je Tuđman pozvao sve Hrvate: od oficira u JNA koja je napala Hrvatsku, Hrvata u jugoslavenskoj diplomaciji koja je tražila embargo na oružje kako se Hrvatska ne bi mogla braniti, do Račana, da SKH uđe u Vladu demokratskog jedinstva – iako zastupnici SKH nisu htjeli glasovati za neovisnu Hrvatsku. Slijedom takve politike, preuzeo je i one djelatnike Službe državne sigurnosti koji su pristali uz program neovisne Hrvatske. Kada se nakon međunarodnog priznanja RH počeo iznova stvarati izvještajni sustav hrvatske države, koncem 1992., tada u njemu nije bilo mjesta na ključnim pozicijama za Boljkovca, Manolića, Mustača i Perkovića. Sustav se počeo stvarati na novim osnovama i po novim pravilima. Međutim, upravo su Manolić i Mesić, s potporom dijela ljudi koji su izgubili ključne političke i državne pozicije išli rušiti predsjednika Tuđmana već 1993. - 1994. godine. Onaj 'dio medija' koji danas plasira tezu da je 'Franjo Tuđman možda projekt dijelova agenture bivše države' tada je bio na strani Manolića i Mesića. Svakom pismenom i pametnom čitatelju vrlo je jasno da se s takvim diskreditacijama želi umanjiti i uloga predsjednika Tuđmana i osporiti veličina borbe za samostalnu i suverenu Hrvatsku. Zato je dobro ovdje dati prošireno i autorizirano izlaganje akademika Dubravka Jelčića na Okruglom stolu  “Hrvatska – deset godina poslije: Nacionalne vrijednosti – vizije i postignuća”, što se u povodu 2. obljetnice smrti dr. Franje Tuđmana održao u Zagrebu, 6. prosinca 2001. (tiskano je u zbornik radova:  Dr. Franjo Tuđman – vizije i postignuća.  Zagreb, 2002.).

FILOZOFSKA I POLITIČKA PODLOGA

TUĐMANOVE IDEJE O POMIRBI

 

Nacrt za studiju

Gospođe i gospodo, svoju temu izložit ću samo u natuknicama, koje bih nekom sljedećom zgodom želio još proširiti i čvršće potkrijepiti; jer ona je, ta tema, takva da zahtijeva s jedne strane i sažeti odgovor na pitanje, koje istaknuti naslov implicite postavlja, ali također zahtijeva s druge strane i opširnu razradbu s cjelovitim “dokaznim postupkom”. Neka to za sada ostane mojom obvezom. Ako je pomirba jedan od najvažnijih, a rekao bih, bez straha da ću pretjerati,  čak i najvažniji, bitni princip Tuđmanove ideologije i njegova političkog programa, kao i temeljna pragmatika njegove politike u doba pripremanja i ostvarivanja našega povijesnog cilja, tj. stvaranja neovisne i suverene hrvatske države, a vjerujem da to nitko ne osporava, barem nitko među nama i nitko od politički i moralno odgovornih ljudi, onda je logično što želimo otkriti izvore tog principa i te pragmatike, kako bismo ga mogli spoznati u punoći njegova smisla. 

Ideja pomirbe jednoga zavađenog, međusobno podijeljenog, čak i oružjem suprotstavljenog naroda nije bez primjera u povijesti.Od antičkih vremena preko srednjovjekovlja pa do američkoga građanskog rata sredinom XIX. stoljeća, a najzad i do španjolskogagrađanskog rata krajem tridesetih godina XX. stoljeća, uvijek je ona dolazila, u raznim varijantama, kao spasonosni izlaz iz (najčešćeobostranih) zabluda, kad se neki narod našao na bespuću koje ga je vodilo u samouništenje. Dolazila je  kao otrježnjenje inagovještaj novih, boljih vremena, i premda se uvijek s više ili manje teškoća probijala do svijesti naroda, najzad se ipak uspijevala irealizirati. Na takvu bespuću našao se i hrvatski narod u drugoj polovini XX. stoljeća. Ipak, u hrvatskoj povijesti ona je, ta ideja, jedinstvena,unikatna pojava bez uzora. Kao bitni element Tuđmanove političke doktrine u drugoj polovici XX. stoljeća ona je plod naše povijesnesituacije, pa je možemo smatrati izvornom, samoniklom pojavom. Specifičnost hrvatskog razdora, do kojega je došlo sredinom XX.stoljeća razornim djelovanjem dviju nepomirljivih, na smrt zavađenih totalitarističkih ideologija na našem tlu, opravdava pretpostavkuda ta ideja u Tuđmanovoj političkoj misli i praksi nije bila refleksom tuđih poticaja, bez obzira na sve izvanjske sličnosti, koje bi se uovom slučaju mogle navesti uspoređujući, primjerice,španjolski građanski rat 1936.-1939. i hrvatski građanski rat 1941.-1945. Dokse u Španjolskoj odlučivalo o tome, hoće li, pojednostavljeno rečeno, državom upravljati “lijevi” ili “desni”, u Hrvatskoj se nije radilosamo o tome, hoće li se država nagnuti “desno” ili “lijevo” nego hoće li je kao države uopće biti. Razdor je dakle u Hrvatskoj, međuHrvatima, bio puno dublji i sudbonosniji. Pa kad je razvijao ideju pomirbe u svojim povijesno-političkim razmatranjima i kad ju jeugradio u svoju političku koncepciju, Tuđman je znao da poduzima nešto bez primjera ne samo u hrvatskoj nego valjda i u svjetskojpovijesti, jer je njegov pokret za stvaranje hrvatske države morao ne samo navesti pripadnike i sljedbenike zaraćenih ideološkihopredjeljenja, koja su povijesno već bila i prevladana ali nisu napuštena u ponekim svijestima, da zaborave svoja neslaganja, negoje morao i privući hrvatske renegate, da se osvijeste i prionu radu za slobodu vlastite domovine. 

Žarište Tuđmanove ideje o pomirbi i jest upravo to: pitanje slobode. Pitanje slobode, ili još bolje, sloboda sama: to i jest bitni poticaj Tuđmanove ideje. Sloboda i jest izvor iz kojega proizlaze i cilj kojemu se vraćaju i utječu svi elementi te slojevite ideje. Ali ne slobode kao apstraktna pojma, nego slobode kao konkretne životne stvarnosti, koja i u praktičnoj realizaciji ima barem tri razine, što se međusobno uvjetuju, prožimlju i sjedinjuju: sloboda države, sloboda društva (a to prije svega znači i slobodu naroda) i sloboda čovjeka. Te tri razine čine jedinstvo, ali tako da jedne bez drugih nema. Nema slobodne države bez slobodna naroda ni slobodna naroda bez slobodnih ljudi. Kao što ni, obratno, nema slobodnog čovjeka u neslobodnom narodu ni slobodna naroda u neslobodnoj državi. U hijerarhiji vrijednosti, na kojoj počiva Tuđmanov filozofsko-politički sustav, tako shvaćena sloboda zauzima bezuvjetno prvo mjesto. Sloboda nije samo uvjet da bi se ostvarivale sve druge vrijednosti, ona je još puno više od toga: ona je zapravo jedina i nezaobilazna predpostavka dostojnog života uopće. Promišljajući o slobodi u uvjetima višedecenijske neslobode i potlačenosti u okvirima jugoslavenske tvorevine, i to promišljajući o sve ove tri njene konstitutivne razine, bilo je presudno odgovoriti na početni izazov: od čega poći, kako ih ostvariti i kojim redom. A da bi se to znalo, valjalo je utvrditi uvjete, koje valja ispuniti da bi se uopće moglo krenuti u njihovo ostvarenje. Drugim riječima, potrebno je bilo otkriti, ukloniti, iščupati korijenje tadašnje naše neslobode: i državne, i narodne, i osobne, i to svakog pojedinca napose. Iskustvo je govorilo, da su ti korijeni duboko u našem povijesnom nasljeđu, bremenitom međusobnim razračunavanjima, a ona su rezultat s jedne strane podijeljenosti, koje su nam često bile smišljeno podmetnute, a s druge strane našom već u više navrata dokazanom nespremnošću da ih se oslobodimo. “S gledišta potreba današnjeg povijesnog trenutka [...] ne može biti prijeporno”, napisao je Tuđman, “da se suvremena politička misao u Hrvatskoj mora graditi na povijesnim spoznajama i iskustvima, odnosno da se suvremena nacionalna svijest, koja jedina može biti sigurnom podlogom uspješnog rješavanja svih hrvatskh problema, mora zasnivati na kritičkoj prosudbi svih ideja i pokreta, osobito iz novije povijesti hrvatskog naroda.”2 Napisao je te riječi u raspravi znakovita naslova Prosudba povijesnih odrednica što oblikuju  hrvatsko nacionalno biće, koja je u podnaslovu označena  kao “nacrt teza za Kongres hrvatske kulture (1971)”, a bio je prvi put i tiskan te iste godine.3 Takva “kritička prosudba svih ideja i pokreta” iz naše novije povijesti sugerira zaključak da nijedna od njih nije bila ni samo pozitivna ni samo negativna, a upravo ta spoznaja čini bit Tuđmanovih kako znanstvenih pogleda tako i političkih polazišta; u njegovoj političkoj doktrini ta spoznaja predstavlja ključ koji Hrvatima otvara vrata u novo razdoblje njihove povijesti. Time je Tuđman, po mome osjećaju isto toliko racionalno koliko i vizionarski, definirao svoj projekt našeg puta do slobode: afirmacijom ideje pomirenja. Nasuprot starozavjetnom načelu osvete, a osveta dakako podrazumijeva i mržnju, koja razara i samu pomisao na sklad i bilo kakvu suradnju, Tuđman se i u politici priklanja kršćanskom načelu praštanja, pa ga zagovara svjestan da ne može biti slobodan narod koji je trajno razjedinjen međusobnim podjelama iz prošlosti, narod koji ne može kritički prosuditi svoje suprotnosti i ukloniti ih iz svoje svakodnevne politike.  Slobodnija interpretacija njegove misli mogla bi se izraziti ovako: Nema slobode bez pomirenja. A pomirenje počinje s čovjekom. Svakim napose. Gledajući sa stajališta Hrvata, koji su i kao pojedinci i kao nacionalna cjelina bili žrtve jugokomunističkoga gotovo polustoljetnog nasilja i terora, pomirba je bila oblik praštanja. Praštanje je čin milosti, a milost je dar božanske dobrote. I kad Tuđman zagovara oprost i pomirbu, on izražava i vjeru u božanski nauk, ali i u moralnu superiornost hrvatskog naroda, koji se uklanja svakoj mržnji. Računao je pritom s više nego milenijskom katoličkom tradicijom Hrvata i njihovom vjernošću visokim moralnim načelima katoličanstva. Na prvome mjestu valja dakle osloboditi čovjeka. “Sloboda je neophodna hrana ljudske duše”, napisala je Simone Weil u knjizi Sloboda i tlačenje & drugi eseji.4 A da bi duša bila slobodna, mora se osloboditi pritisaka, koji je sputavaju. Ali ona to mora učiniti snagom svoje volje. Vlastitim izborom. Kao što i kaže Simone Weil u nastavku citirane rečenice: “U stvarnom značenju riječi, sloboda se sastoji u mogućnosti izbora. Radi se, razumije se, o stvarnoj mogućnosti.”5 Čovjek dakle mora sâm izabrati svoju slobodu. Pri tome valja mu znati ono na što također upozorava Simone Weil: “U svakom zajedničkom životu izbor ograničavaju pravila koja nameće opća dobrobit.”6  A ideja opće dobrobiti, ili općeg dobra, koja je u današnje vrijeme egoističnog individualizma možda najprezrenija i najosporavanija moralno-politička kategorija, ideja koju je tako svesrdno isticao i Ante Starčević kao osnovni zahtjev skladnog života i prosperiteta, potječe također iz kršćanske filozofije: iako neizričito, ona je implicite udjevena već u djelu Aurelija Augustina, a prvi ju je podrobnije razvio Toma Akvinski, koji je načelo općeg dobra vidio kao znak približavanja božanskom zakonu, koji nalaže, da zbog općeg dobra žrtvujemo svoje pojedinačne osobne probitke. Iako sv. Augustin nije cijenio politiku i nije bio njen teoretičar, kao što je to bio Toma, on je inicirao tu ideju u svojoj viziji “države Božje”, u kojoj čovjekov duh teži dobru, jer je i stvoren zato da bude voluntatis bonae7. Ali te dobrote i te dobre volje nema bez ljubavi. Jedino ona, ljubav, unosi u čovjeka osjećaj slobode, sreće i mira. Slobode, koja mu jedino jamči dostojanstvo; sreće, na koju ima pravo svaki čovjek; i mira, koji je ontološka datost, jer bez njega nema ni života.8  A kako se čovjek odlikuje društvenošću, što su utvrdili već i antički mislioci, takav čovjek prenosi iste vrline i u svoju okolinu, pa onda i u cijelo društvo u kome živi.  Ljubav je dakle ishodište, a ona isključuje mržnju u svim njenim oblicima. Čovjek ispunjen mržnjom i opsjednut njome nije i ne može biti slobodan. Mir u duši, kako je nekom prilikom augustinovski rekla Ivana Brlić Mažuranić u svome predavanju pod istim naslovom,9 jest prvi i nezaobilazni uvjet sklada među ljudima, sklada i u različitostima, a sklad je temelj slobode, jer je uvjet reda u duši. Iz svega što smo dosad rekli makar i u ovako sažetim natuknicama, proizlazi zaključak, koji se može izreći ovako: Pomirba kao viši red praštanja, koje ne zastaje na pasivnoj razini međusobne tolerancije nego uključuje i aktivni suodnos ljudi različitih mišljenja i njihovu konstruktivnu suradnju u svim bitnim pitanjima koja su im svima zajednička i neupitna, ili bi im takva po samoj prirodi stvari morala biti, ta i takva pomirba ima čvrsto uporište već u filozofiji Augustinovoj, poglavito u njegovu pojmu ljubavi, ljubavi kao izrazu i obliku društvene suradnje, pojmu koji on još dopunjuje i pojmom pravednosti, i to pravednosti u kršćanskom smislu, pravednosti koja je dar Božji. Ljubavi i pravednosti, dakle, koje on vidi kao konstitutivne čimbenike, bez kojih se ne može konstituirati jedinstveni narod ni stabilizirati perspektivna država.10 Bez njih, kako kaže jedan uvodničar u Augustinovo djelo O državi Božjoj (Sergio Cotta), “političko” se ne može konstituirati, a ako oni prestanu, “političko” se raspada i prestaje postojati.11 Augustinovu filozofsku misao o slobodi, izraženu u okvirima teoloških kategorija, Tuđman je ovako “preveo” na politički jezik, prihvatio kao svoje načelo i pretočio u svoju koncepciju oslobođenja Hrvatske: “Našavši se pred povijesnom zadaćom ponovnog konstituiranja hrvatske države, današnji naraštaji, poglavito političari, državnici i znanstvenici, nađoše se i pred zadaćom da hrvatsku nacionalnu svijest ‘oslobode’ svih regionalnih, stranačkih i ideoloških ograničenosti, isključivosti i zaslijepljene zadrtosti. Drugim riječima, da iz svih sastavnica hrvatskog političkog života u novijoj povijesti odbace sve što bijaše negativno, nerealno i zabluda, ali da baš zbog toga pomno i razborito izvuku sve što bijaše pozitivno, dajući svemu određenu, povijesno zasluženu mjeru vrijednosti.” I dalje: “Vrhovno mjerilo u toj prosudbi, što ima razlučiti trajne i privremene, glavne i sporedne, svrhovite i štetne, prave i lažne vrijednosti – mora biti spoznaja, da se nacionalna, državna politika ne može uspješno i trajno voditi na pokušajima zanemarivanja ili, što je još gore, odbacivanja ili iskorjenjivanja bilo koje komponente, pokreta, ideje ili ličnosti, što u povijesnoj zbilji – svim silama usprkos – bijahu preteče današnjeg razvitka svojim prinosom i žrtvama za održavanje samobitnosti hrvatskog nacionalnog bića.”12 Tuđman se oslanja na duh Augustinova djela, a misao kršćanskog filozofa o pobjedi dobra nad zlom u njegovu tumačenju postaje implicite osnovica njegove vjere u pobjedu hrvatstva nad jugoslavenstvom. Hrvatstvo, ako se živi svjesno, dobre volje i punim srcem, za njega je u bitnosti čak i više etička nego nacionalna kategorija: ono je sama emanacija dobra. Nikada valjda u povijesti nije bilo čovjeka koji je više od Tuđmana vjerovao u hrvatstvo i u etičku svijest i postojanost hrvatskog naroda. Upozorit ću na ono što mi se čini bitnim: Tuđmanova pomirba, kao što se vidi,  ne zahtijeva ni od koga da se odrekne pozitivnog nasljeđa svoje opcije, ona predviđa samo to, da svi međusobno uskladimo sve što je u davnim ili nedavnim shvaćanjima svakoga od nas bilo djelotvorno u pozitivnom smislu. Tuđmanova pomirba dakle nije ni selektivna ni jednostrana ni nepravedna. Samo takva ona je mogla računati s uspjehom i samo takva mogla je otkloniti potrebu bilo kakvog vraćanja u tragičnu prošlost i samo takva mogla je usmjeriti naše misli i energije prema zajedničkoj budućnosti svih nas. A i ta njena – slobodno možemo reći demokratska koliko i pragmatična – osebina može se dovesti u vezi s idejom Augustinovom. U Domovinskom ratu ta ideja potvrdila je svoju povijesnu opravdanost. Prihvatila ju je većina hrvatskog naroda i ona je bitno pridonijela ostvarenju slobodne Hrvatske. Prividno su je (i prešutno) prihvaćali svi,  sve dok su se nepokajani krivci iz prošlih vremena zaklanjali i zaštićivali njome u strahu od optužbi za svoja zlodjela. Ali čim su se osjetili sigurniji, istupili su ponovno u javnosti sa svojim poznatim ideološkim isključivostima i etiketama, negirajući čak i povijesne istine koje su već dokazane. Jest, slabašni otpori ideji pomirbe javljali su se već od prvih dana hrvatske slobode, ali tada još vrlo oprezno i sasvim na marginama javnog života, političkog i društvenog. Destrukcija je svom snagom izbila tek poslije pobjedničke 1995. i 1997., kada je dovršena mirna reintegracija Hrvatskog Podunavlja. Oni koji tu ideju nikada nisu prihvaćali, pritajili su se i čekali povoljan trenutak, da je napadnu. A tko je to nije prihvatio? i zašto je nije prihvatio? i kako to da, koliko znam, jedino u Hrvatskoj ona ne uspijeva steći opći pristanak, iako nikome ta suglasnost o svestranoj općoj pomirbi ne bi bila potrebnija nego nama?

Ostaje nam raspraviti sva ta pitanja u nekoj drugoj prigodi. Ali već sada možemo reći, da odgovor na njih nije suviše težak. 

Što se tiče ovih iz današnjih vlasti na toj tribini sam konstatirao da se od njih ne može očekivati ostvarenje pomirbe, jer oni su Jugoslaveni, a bit pomirbe se odnosi na isti narod. To vjerojatno ne bi smetalo u intervjuu. Međutim, profesor Tuđman ne govori o takvima. On govori o tzv. desničarima koji nikada nisu prihvatili ideju pomirbe. Mnogima od njih je zato Predsjednik bio stalna meta napada. Ako ne smiju javno napasti Predsjednika, dobro im dođe profesor Tuđman, zar ne? Pri tome ne možemo znati zašto oni to rade. Je li im bila važna samo njihova žrtva? Jesu li mislili da je njihova žrtva važnija od hrvatske države?

Ili su vjerovali da bolje znaju od Tuđmana što treba raditi (znamo da je nekada u zavodima za psihijatriju bilo ponajviše Napoleona)? Ili su jednostavno služili Beogradu? Miroslav Tuđman sigurno nije slučajno spomenuo pomirbu i one koji je ne prihvaćaju iz naših redova. Već sam napisao za njega da jedino on, slično ocu, od svega ovoga pravi znanost. Ne zaboravimo ni to da je on glavni urednik međunarodnog časopisa National Security and the Future. Ako ne zaboravimo tvrdnju akademika Jelčića kako je pomirba bila najvažniji, bitni princip Tuđmanove ideologije i njegova političkog programa, kao i temeljna pragmatika njegove politike u doba pripremanja i ostvarivanja našega povijesnog cilja, tj. stvaranja neovisne i suverene hrvatske države jasno je kako nije slučajan ni napad na njega, zar ne? Sjećam se svog boravka u Australiji 1992.-93. Tada sam doista često morao objašnjavati našim ljudima zašto moraju poštivati ideju o pomirbi. Znate i sami da je tamo puno naših ljudi koji su sami ili njihove obitelji doista puno stradale u poratnim zbivanjima, a sada trebaju oprostiti svojim nekadašnjim progoniteljima. Uvažavali su moje stavove, ali teško im je bilo i prihvatiti ih. Tako mi jedan od njih, čovjek koji je doista puno učinio u borbi za Hrvatsku, reče:

-                      Profesore, lako je vama pričati o oprostu. Pitam Vas ja bili Vi oprostili u sličnoj situaciji. Već sam oprostio onome koji mi je zatvorio oca. Naime kada je Partija odlučila da se hrvatski komunisti trebaju u Crnoj Gori izjasniti na popisu 1948. kao Crnogorci svi koji su bili na vlasti u Kotoru to su učinili. Svi su ostali Crnogorci i kada su ih na vlasti zamjenili sa svojima. Svi osim onoga koji mi je zatvorio oca i do kraja života bio je Hrvat. Majka mi je umrla i nije razumjela zašto sam mu oprostio. Naravno, nisam mogao ni očekivati da će majka razmišljati o hrvatskim nacionalnim interesima. Ali, kad se slično ponašaju oni koji kao vode računa o njima, pa su bili protiv pomirbe onda je prirodno zapitati se:

Jesu li oni uoće bili za hrvatsku državu?

Josip Pečarić

---

2 Franjo Tuđman, Usudbene povjestice, Zagreb, 1995., str.191.

3 "Dubrovnik", XIV, br.2, str.14-21; Dubrovnik, 1971.

4 Naprijed, Zagreb, 1979., str.182.

5 Ibid.

6 Ibid.

7 Aurelije Augustin: O državi Božjoj / De civitate Dei, Zagreb 1982., str. LV-LVI.

8 Navedeno djelo, str. CXXXIX.

9 Ivana Brlić Mažuranić: Mir u duši; “Hrvatska revija”, II, br.12, Zagreb, prosinac 1929.

10 Aurelije Augustin: o.c., 2, 21; str.133-139.

11 Navedeno djelo, str.CXLIV.

12 Tuđman, navedeno djelo, str.191.