| HOĆEMO LI OTKRITI ZAŠTO VUKUŠIĆ BRANI ONE KOJE PROF. DR. SC. MIROSLAV TUĐMAN NAPADA U SVOM INTERVJUU? II. |
HOĆEMO LI OTKRITI ZAŠTO VUKUŠIĆ BRANI ONE KOJE
PROF. DR. SC. MIROSLAV TUĐMAN NAPADA U SVOM INTERVJUU? II.
Komentar prvog dijela ovog teksta našeg bivšeg veleposlanika Mladena Iblera bio je:
Sapienti sat.
Ipak dogodilo se nešto čemu sam se nadao: niz komentara na Hrsvijetu gdje je prvi dio teksta objavljen. Naravno, nitko nije ni pokušao pokazati mi dio intervjua prof. Tuđmana u kome je on (navodno) branio Josipa Perkovića. Zabavno je bilo čitati kako se na razne načine koristi Vukušićeva ideja o napadu na predsjednika Tuđmana preko napada na njegovog sina. Zabavno zato što doista samo mala djeca mogu povjerovati da je Miroslav Tuđman išta radio bez Predsjednikova znanja. Dr. Ibler bi se, s pravom, trebao naljutiti što poslije njegova komentara uoće pišem ovaj nastavak. A to mi doista ne bi bilo drago jer radi se o čovjeku s imresivnom biografijom: Dr. Mladen Ibler, veleposlanik, liječnik, rođen je u Zagrebu 18. prosinca 1937. godine. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1963.godine, a stekao isto tako diplomu Medicinskog fakulteta u Aarhusu, Danska, 1969. Specijalist je anesteziologije i intenzivne medicine od 1975., docent kliničke anesteziologije na Medicinskom fakultetu u Kopenhagenu te predavač na poslijediplomskim tečajevima anesteziologije Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) od 1975. do 1979. Od 1979. šef Odjela za anesteziologiju i intenzivnu medicinu Općinske bolnice u Holbaeku, Danska. Stručno i znanstveno se usavršavao u Houstonu, Minneapolisu i Grazu, te objavio preko pedeset originalnih radova. Od 1972. objavio je veći broj članaka o hrvatskoj povijesti, politici i kulturi u domaćim, iseljeničkim i inozemnim časopisima i novinama. O istim temama je držao predavanja na Sveučilištu u Aarhusu, na televiziji i u danskom Parlamentu. Organizirao je hrvatski seminar na međunarodnim konferencijama Zaklade za mir i sporazumijevanje u Kopenhagenu 1989. i u Beču 1991. godine. U studenom 1989. učlanjuje se u HDZ. God. 1990. organizira Hrvatsku kulturnu zajednicu u Kopenhagenu i njen je predsjednik. U suglasnosti s Predsjednikom Republike, neslužbeni je predstavnik Republike Hrvatske u Kraljevini Danskoj od 1990. do 1993. Imenovan je opunomoćenikom Hrvatskog Crvenog križa u Danskoj 1992. godine, te počasnim konzulom RH u Danskoj od 1994. do 1996. godine. Bio je veleposlanik RH u Švedskoj od 1996. do 1999., akreditiran i u Finskoj od 1997. do 1998., te u Estoniji, Litvi i Latviji od 1997. do 1999. Nakon toga bio je veleposlanik RH u Australiji od 1999. do 2005., akreditiran i u Novom Zelandu od 2000. do 2005.
Ipak, moram to učiniti iz jednostavnog razloga što su mi se jako svidjeli komentari g. Branka Jurića iz Požege. Čak i slijedeći, iako itekako diskutabilan, jako puno govori:
...nađite druge pa njih isporučite ...ovog ne jer je bio uz ministra Šuška i dr. Tuđmana kad je trebalo...
Prvo, treba ga isporučiti zato što današnja vlast brani sebe i Partiju, a ne Josipa Perkovića!
Drugo, pitanje je kako su se oni koji su i slijedili ministra Šuška i dr. Tuđmana ponašali poslije.
Treće, Hrvatska je u Pristupnim pregovorima to potpisala. Mora se poštivati ono na što se država obvezala, zar ne? Pogledajte kako se u Ministarstvu prave ludi. Oni pišu Europskoj komisiji:
Kako nas se usuđujete prozivati?!...Republika Hrvatska nije jedina država članica EU koja ima vremensko ograničenje primjene Europskog uhidbenog naloga. Takvo vremensko ograničenje imaju još i Austrija, Francuska, Italija, Luxembourg i Češka. Dakle, očito se ne radi o instrumentu koji se primjenjuje na jedinstveni način u okvirima EU. Naravno, nigdje ne kažu jesu li se te države obvezale kao Hrvatska. A Hrvatska jest! Kakvo je to ministarstvo koje tvrdi da se ne mora poštivati ono što si potpisao? Bolje reći, pa kako možeš bolje pokazati privrženost Beogradu nego pokazivanjem da im ništa ne znači ono na što su se država obvezala, a što nas u svijetu automatski svrstava na Balkan.
Četvrto i najvažnije je ono o čemu piše naš sjajni kolumnist Mate Kovačević u ovotjednom broju Hrvatskog slova (a vjerojatno će biti objavljeno i na Hrsvijetu), a opet govori o težnji današnjih vlasti za povezanost i potčinjenost Hrvatske Srbiji (kako sam jednom komentirao: Jednom sluga –uvijek sluga; jednom izdajica – uvijek izdajica): Nu bez obzira što kontroverzni zakon nosi Perkovićevo ime, stratezima njegova kreiranja, premda to na površnoj razini može tako izgledati, nije primarna zaštita Josipa Perkovića i njemu sličnih, koji su se početkom jugoslavenske agresije na Hrvatsku stavili na raspolaganje njezinoj obrani (i ovo je zgodno usporediti s Jurićevim komentarom, JP). Ključ za razumijevanje problema pružila nam je zadnjih dana hvaljena ministrica Pusić, koja je okrenuvši leđa bliskoistočnoj politici Sjedinjenih Država, blokirala njihovu eventualnu intervenciju, u slučaju da Europska komisija, na izazivačke i drske poruke hrvatskoga premijera, u svojim kaznenim mjerama odluči Republici Hrvatskoj zabraniti ulazak u t. zv. shengenski prostor, čime bi granica EU ostala na Sutli. Takvom odlukom, unatoč svim naporima da se uspostavi shengenska granica na istoku države, Hrvatska bi bila vraćena u predvorje EU, a njezina granična propusnost prema Srbiji postala bi još otvorenijom nego danas, što bi dugoročno omogućilo meko prodiranje velikosrpskoj politici u Hrvatsku. Za tu svrhu je očito pomno birano vrijeme donošenja lex Perković i njegova današnja tvrdoglava obrana. Da se ne radi o bezazlenim i drskim potezima nedoraslih političara, nego o ozbiljnom političkom programu, svjedoče i svakodnevni televizijski pozivi Srbima, koji su svojevoljno napustili stanove i tako izgubili stanarska prava, da se jave za preuzimanje novoizgrađenih stanova, što ih je izgradila hrvatska vlast na račun svoga osiromašena naroda. Jedan je to od perfidnijih dijelova taktike za osvajanje susjednih područja, koju pod nadzorom ruskih stručnjaka za dijasporu vodi srbijanska vlada. Sudeći po aktualnim političkim događajima, u tome ih svesrdno pomaže i hrvatska vlast. O tomu najbolje svjedoči ruska stručnjakinja za rad sa stranim dijasporama Tatjana Pološki, koja, kako kaže, raspolaže velikim analitičkim materijalom za Hrvatsku. Ona ima konzultativnu ulogu u penetraciji srpske politike u Crnu Goru, BiH i Hrvatsku. Srbi u Hrvatskoj, smatra Pološki, ne smiju se orijentirati samo na kulturne manifestacije i festivale, nego se ulaženjem u politički sustav, trebaju baviti svojom realnom politikom. To se, kako što vidimo u Hrvatskom Podunavlju , ali i u visokoj politici u Zagrebu svakodnevno događa. Sve to pokazuje kako bi možebitni ostanak Hrvatske izvan shengenskoga područja Hrvate vratio pod srpsku dominaciju, a Hrvatsku sve više približio ruskom interesnom području.
A koliko ih je zabolila činjenica da sam u prvom dijelu teksta spomenuo i Beograd vidi se iz žestine nekih komentara (iako svako malo dijete zna da su se krucijalne odluke kao što je ta o ubojstvima političkih protivnika po svijetu donosila u Beogradu, zar ne?),. To je zapravo uvijek i pokazatelj da ste pogodili bit problema. Ali vratimo se Jurićevoj tvrdnji. Vjerojatno je bit njegove tvrdnje da bi bilo tako kako on kaže da se pregovaralo držeći se Tuđmanove ostavštine. Umjesto što su za iste gazde sprovodili detuđmanizaciju.Tada sigurno Hrvatska ne bi okrenula leđa Njemačkoj pa se, poslije veličanstvene pobjede kada je sam Milošević svoje vojnike nazvao zečevima, nudila ponovo služiti Srbima, Britancima i Rusima. Istina, današnje vlasti i nisu željeli ni neovisnu Hrvatsku, ni pobjedu u ratu. Ali oni vjeruju da su to znali i njihovi glasači kada su ih doveli na vlast. Veličanstveni doček generala Gotovine i Markača nije ih uvjerio da su samo uspjeli prevariti veliki dio svojih glasača. Ali ono što mene posebice zanima u Jurićevoj poruci i što jasno izbija iz nje jest Tuđmanova ideja o pomirbi. Zapravo, pokazuje da je ono što najviše smeta mnogima u Tuđmanovom intervju upravo taj dio o pomirbi:
“Dio medija”, odnosno autori u tim medijima, koji izvrću činjenice i laž žele prikazati kao istinu, i sami su najčešće dio propalog komunističkog establishmenta, ili zarobljenici komunističkog mentaliteta. Predsjednik je Tuđman pozvao sve Hrvate: od oficira u JNA koja je napala Hrvatsku, Hrvata u jugoslavenskoj diplomaciji koja je tražila embargo na oružje kako se Hrvatska ne bi mogla braniti, do Račana, da SKH uđe u Vladu demokratskog jedinstva – iako zastupnici SKH nisu htjeli glasovati za neovisnu Hrvatsku. Slijedom takve politike, preuzeo je i one djelatnike Službe državne sigurnosti koji su pristali uz program neovisne Hrvatske. Kada se nakon međunarodnog priznanja RH počeo iznova stvarati izvještajni sustav hrvatske države, koncem 1992., tada u njemu nije bilo mjesta na ključnim pozicijama za Boljkovca, Manolića, Mustača i Perkovića. Sustav se počeo stvarati na novim osnovama i po novim pravilima. Međutim, upravo su Manolić i Mesić, s potporom dijela ljudi koji su izgubili ključne političke i državne pozicije išli rušiti predsjednika Tuđmana već 1993. - 1994. godine. Onaj 'dio medija' koji danas plasira tezu da je 'Franjo Tuđman možda projekt dijelova agenture bivše države' tada je bio na strani Manolića i Mesića. Svakom pismenom i pametnom čitatelju vrlo je jasno da se s takvim diskreditacijama želi umanjiti i uloga predsjednika Tuđmana i osporiti veličina borbe za samostalnu i suverenu Hrvatsku. Zato je dobro ovdje dati prošireno i autorizirano izlaganje akademika Dubravka Jelčića na Okruglom stolu “Hrvatska – deset godina poslije: Nacionalne vrijednosti – vizije i postignuća”, što se u povodu 2. obljetnice smrti dr. Franje Tuđmana održao u Zagrebu, 6. prosinca 2001. (tiskano je u zbornik radova: Dr. Franjo Tuđman – vizije i postignuća. Zagreb, 2002.).
FILOZOFSKA I POLITIČKA PODLOGA
TUĐMANOVE IDEJE O POMIRBI
Nacrt za studiju
Gospođe i gospodo, svoju temu izložit ću samo u natuknicama, koje bih nekom sljedećom zgodom želio još proširiti i čvršće potkrijepiti; jer ona je, ta tema, takva da zahtijeva s jedne strane i sažeti odgovor na pitanje, koje istaknuti naslov implicite postavlja, ali također zahtijeva s druge strane i opširnu razradbu s cjelovitim “dokaznim postupkom”. Neka to za sada ostane mojom obvezom. Ako je pomirba jedan od najvažnijih, a rekao bih, bez straha da ću pretjerati, čak i najvažniji, bitni princip Tuđmanove ideologije i njegova političkog programa, kao i temeljna pragmatika njegove politike u doba pripremanja i ostvarivanja našega povijesnog cilja, tj. stvaranja neovisne i suverene hrvatske države, a vjerujem da to nitko ne osporava, barem nitko među nama i nitko od politički i moralno odgovornih ljudi, onda je logično što želimo otkriti izvore tog principa i te pragmatike, kako bismo ga mogli spoznati u punoći njegova smisla.
Ideja pomirbe jednoga zavađenog, međusobno podijeljenog, čak i oružjem suprotstavljenog naroda nije bez primjera u povijesti.Od antičkih vremena preko srednjovjekovlja pa do američkoga građanskog rata sredinom XIX. stoljeća, a najzad i do španjolskogagrađanskog rata krajem tridesetih godina XX. stoljeća, uvijek je ona dolazila, u raznim varijantama, kao spasonosni izlaz iz (najčešćeobostranih) zabluda, kad se neki narod našao na bespuću koje ga je vodilo u samouništenje. Dolazila je kao otrježnjenje inagovještaj novih, boljih vremena, i premda se uvijek s više ili manje teškoća probijala do svijesti naroda, najzad se ipak uspijevala irealizirati. Na takvu bespuću našao se i hrvatski narod u drugoj polovini XX. stoljeća. Ipak, u hrvatskoj povijesti ona je, ta ideja, jedinstvena,unikatna pojava bez uzora. Kao bitni element Tuđmanove političke doktrine u drugoj polovici XX. stoljeća ona je plod naše povijesnesituacije, pa je možemo smatrati izvornom, samoniklom pojavom. Specifičnost hrvatskog razdora, do kojega je došlo sredinom XX.stoljeća razornim djelovanjem dviju nepomirljivih, na smrt zavađenih totalitarističkih ideologija na našem tlu, opravdava pretpostavkuda ta ideja u Tuđmanovoj političkoj misli i praksi nije bila refleksom tuđih poticaja, bez obzira na sve izvanjske sličnosti, koje bi se uovom slučaju mogle navesti uspoređujući, primjerice,španjolski građanski rat 1936.-1939. i hrvatski građanski rat 1941.-1945. Dokse u Španjolskoj odlučivalo o tome, hoće li, pojednostavljeno rečeno, državom upravljati “lijevi” ili “desni”, u Hrvatskoj se nije radilosamo o tome, hoće li se država nagnuti “desno” ili “lijevo” nego hoće li je kao države uopće biti. Razdor je dakle u Hrvatskoj, međuHrvatima, bio puno dublji i sudbonosniji. Pa kad je razvijao ideju pomirbe u svojim povijesno-političkim razmatranjima i kad ju jeugradio u svoju političku koncepciju, Tuđman je znao da poduzima nešto bez primjera ne samo u hrvatskoj nego valjda i u svjetskojpovijesti, jer je njegov pokret za stvaranje hrvatske države morao ne samo navesti pripadnike i sljedbenike zaraćenih ideološkihopredjeljenja, koja su povijesno već bila i prevladana ali nisu napuštena u ponekim svijestima, da zaborave svoja neslaganja, negoje morao i privući hrvatske renegate, da se osvijeste i prionu radu za slobodu vlastite domovine.
Žarište Tuđmanove ideje o pomirbi i jest upravo to: pitanje slobode. Pitanje slobode, ili još bolje, sloboda sama: to i jest bitni poticaj Tuđmanove ideje. Sloboda i jest izvor iz kojega proizlaze i cilj kojemu se vraćaju i utječu svi elementi te slojevite ideje. Ali ne slobode kao apstraktna pojma, nego slobode kao konkretne životne stvarnosti, koja i u praktičnoj realizaciji ima barem tri razine, što se međusobno uvjetuju, prožimlju i sjedinjuju: sloboda države, sloboda društva (a to prije svega znači i slobodu naroda) i sloboda čovjeka. Te tri razine čine jedinstvo, ali tako da jedne bez drugih nema. Nema slobodne države bez slobodna naroda ni slobodna naroda bez slobodnih ljudi. Kao što ni, obratno, nema slobodnog čovjeka u neslobodnom narodu ni slobodna naroda u neslobodnoj državi. U hijerarhiji vrijednosti, na kojoj počiva Tuđmanov filozofsko-politički sustav, tako shvaćena sloboda zauzima bezuvjetno prvo mjesto. Sloboda nije samo uvjet da bi se ostvarivale sve druge vrijednosti, ona je još puno više od toga: ona je zapravo jedina i nezaobilazna predpostavka dostojnog života uopće. Promišljajući o slobodi u uvjetima višedecenijske neslobode i potlačenosti u okvirima jugoslavenske tvorevine, i to promišljajući o sve ove tri njene konstitutivne razine, bilo je presudno odgovoriti na početni izazov: od čega poći, kako ih ostvariti i kojim redom. A da bi se to znalo, valjalo je utvrditi uvjete, koje valja ispuniti da bi se uopće moglo krenuti u njihovo ostvarenje. Drugim riječima, potrebno je bilo otkriti, ukloniti, iščupati korijenje tadašnje naše neslobode: i državne, i narodne, i osobne, i to svakog pojedinca napose. Iskustvo je govorilo, da su ti korijeni duboko u našem povijesnom nasljeđu, bremenitom međusobnim razračunavanjima, a ona su rezultat s jedne strane podijeljenosti, koje su nam često bile smišljeno podmetnute, a s druge strane našom već u više navrata dokazanom nespremnošću da ih se oslobodimo. “S gledišta potreba današnjeg povijesnog trenutka [...] ne može biti prijeporno”, napisao je Tuđman, “da se suvremena politička misao u Hrvatskoj mora graditi na povijesnim spoznajama i iskustvima, odnosno da se suvremena nacionalna svijest, koja jedina može biti sigurnom podlogom uspješnog rješavanja svih hrvatskh problema, mora zasnivati na kritičkoj prosudbi svih ideja i pokreta, osobito iz novije povijesti hrvatskog naroda.”2 Napisao je te riječi u raspravi znakovita naslova Prosudba povijesnih odrednica što oblikuju hrvatsko nacionalno biće, koja je u podnaslovu označena kao “nacrt teza za Kongres hrvatske kulture (1971)”, a bio je prvi put i tiskan te iste godine.3 Takva “kritička prosudba svih ideja i pokreta” iz naše novije povijesti sugerira zaključak da nijedna od njih nije bila ni samo pozitivna ni samo negativna, a upravo ta spoznaja čini bit Tuđmanovih kako znanstvenih pogleda tako i političkih polazišta; u njegovoj političkoj doktrini ta spoznaja predstavlja ključ koji Hrvatima otvara vrata u novo razdoblje njihove povijesti. Time je Tuđman, po mome osjećaju isto toliko racionalno koliko i vizionarski, definirao svoj projekt našeg puta do slobode: afirmacijom ideje pomirenja. Nasuprot starozavjetnom načelu osvete, a osveta dakako podrazumijeva i mržnju, koja razara i samu pomisao na sklad i bilo kakvu suradnju, Tuđman se i u politici priklanja kršćanskom načelu praštanja, pa ga zagovara svjestan da ne može biti slobodan narod koji je trajno razjedinjen međusobnim podjelama iz prošlosti, narod koji ne može kritički prosuditi svoje suprotnosti i ukloniti ih iz svoje svakodnevne politike. Slobodnija interpretacija njegove misli mogla bi se izraziti ovako: Nema slobode bez pomirenja. A pomirenje počinje s čovjekom. Svakim napose. Gledajući sa stajališta Hrvata, koji su i kao pojedinci i kao nacionalna cjelina bili žrtve jugokomunističkoga gotovo polustoljetnog nasilja i terora, pomirba je bila oblik praštanja. Praštanje je čin milosti, a milost je dar božanske dobrote. I kad Tuđman zagovara oprost i pomirbu, on izražava i vjeru u božanski nauk, ali i u moralnu superiornost hrvatskog naroda, koji se uklanja svakoj mržnji. Računao je pritom s više nego milenijskom katoličkom tradicijom Hrvata i njihovom vjernošću visokim moralnim načelima katoličanstva. Na prvome mjestu valja dakle osloboditi čovjeka. “Sloboda je neophodna hrana ljudske duše”, napisala je Simone Weil u knjizi Sloboda i tlačenje & drugi eseji.4 A da bi duša bila slobodna, mora se osloboditi pritisaka, koji je sputavaju. Ali ona to mora učiniti snagom svoje volje. Vlastitim izborom. Kao što i kaže Simone Weil u nastavku citirane rečenice: “U stvarnom značenju riječi, sloboda se sastoji u mogućnosti izbora. Radi se, razumije se, o stvarnoj mogućnosti.”5 Čovjek dakle mora sâm izabrati svoju slobodu. Pri tome valja mu znati ono na što također upozorava Simone Weil: “U svakom zajedničkom životu izbor ograničavaju pravila koja nameće opća dobrobit.”6 A ideja opće dobrobiti, ili općeg dobra, koja je u današnje vrijeme egoističnog individualizma možda najprezrenija i najosporavanija moralno-politička kategorija, ideja koju je tako svesrdno isticao i Ante Starčević kao osnovni zahtjev skladnog života i prosperiteta, potječe također iz kršćanske filozofije: iako neizričito, ona je implicite udjevena već u djelu Aurelija Augustina, a prvi ju je podrobnije razvio Toma Akvinski, koji je načelo općeg dobra vidio kao znak približavanja božanskom zakonu, koji nalaže, da zbog općeg dobra žrtvujemo svoje pojedinačne osobne probitke. Iako sv. Augustin nije cijenio politiku i nije bio njen teoretičar, kao što je to bio Toma, on je inicirao tu ideju u svojoj viziji “države Božje”, u kojoj čovjekov duh teži dobru, jer je i stvoren zato da bude voluntatis bonae7. Ali te dobrote i te dobre volje nema bez ljubavi. Jedino ona, ljubav, unosi u čovjeka osjećaj slobode, sreće i mira. Slobode, koja mu jedino jamči dostojanstvo; sreće, na koju ima pravo svaki čovjek; i mira, koji je ontološka datost, jer bez njega nema ni života.8 A kako se čovjek odlikuje društvenošću, što su utvrdili već i antički mislioci, takav čovjek prenosi iste vrline i u svoju okolinu, pa onda i u cijelo društvo u kome živi. Ljubav je dakle ishodište, a ona isključuje mržnju u svim njenim oblicima. Čovjek ispunjen mržnjom i opsjednut njome nije i ne može biti slobodan. Mir u duši, kako je nekom prilikom augustinovski rekla Ivana Brlić Mažuranić u svome predavanju pod istim naslovom,9 jest prvi i nezaobilazni uvjet sklada među ljudima, sklada i u različitostima, a sklad je temelj slobode, jer je uvjet reda u duši. Iz svega što smo dosad rekli makar i u ovako sažetim natuknicama, proizlazi zaključak, koji se može izreći ovako: Pomirba kao viši red praštanja, koje ne zastaje na pasivnoj razini međusobne tolerancije nego uključuje i aktivni suodnos ljudi različitih mišljenja i njihovu konstruktivnu suradnju u svim bitnim pitanjima koja su im svima zajednička i neupitna, ili bi im takva po samoj prirodi stvari morala biti, ta i takva pomirba ima čvrsto uporište već u filozofiji Augustinovoj, poglavito u njegovu pojmu ljubavi, ljubavi kao izrazu i obliku društvene suradnje, pojmu koji on još dopunjuje i pojmom pravednosti, i to pravednosti u kršćanskom smislu, pravednosti koja je dar Božji. Ljubavi i pravednosti, dakle, koje on vidi kao konstitutivne čimbenike, bez kojih se ne može konstituirati jedinstveni narod ni stabilizirati perspektivna država.10 Bez njih, kako kaže jedan uvodničar u Augustinovo djelo O državi Božjoj (Sergio Cotta), “političko” se ne može konstituirati, a ako oni prestanu, “političko” se raspada i prestaje postojati.11 Augustinovu filozofsku misao o slobodi, izraženu u okvirima teoloških kategorija, Tuđman je ovako “preveo” na politički jezik, prihvatio kao svoje načelo i pretočio u svoju koncepciju oslobođenja Hrvatske: “Našavši se pred povijesnom zadaćom ponovnog konstituiranja hrvatske države, današnji naraštaji, poglavito političari, državnici i znanstvenici, nađoše se i pred zadaćom da hrvatsku nacionalnu svijest ‘oslobode’ svih regionalnih, stranačkih i ideoloških ograničenosti, isključivosti i zaslijepljene zadrtosti. Drugim riječima, da iz svih sastavnica hrvatskog političkog života u novijoj povijesti odbace sve što bijaše negativno, nerealno i zabluda, ali da baš zbog toga pomno i razborito izvuku sve što bijaše pozitivno, dajući svemu određenu, povijesno zasluženu mjeru vrijednosti.” I dalje: “Vrhovno mjerilo u toj prosudbi, što ima razlučiti trajne i privremene, glavne i sporedne, svrhovite i štetne, prave i lažne vrijednosti – mora biti spoznaja, da se nacionalna, državna politika ne može uspješno i trajno voditi na pokušajima zanemarivanja ili, što je još gore, odbacivanja ili iskorjenjivanja bilo koje komponente, pokreta, ideje ili ličnosti, što u povijesnoj zbilji – svim silama usprkos – bijahu preteče današnjeg razvitka svojim prinosom i žrtvama za održavanje samobitnosti hrvatskog nacionalnog bića.”12 Tuđman se oslanja na duh Augustinova djela, a misao kršćanskog filozofa o pobjedi dobra nad zlom u njegovu tumačenju postaje implicite osnovica njegove vjere u pobjedu hrvatstva nad jugoslavenstvom. Hrvatstvo, ako se živi svjesno, dobre volje i punim srcem, za njega je u bitnosti čak i više etička nego nacionalna kategorija: ono je sama emanacija dobra. Nikada valjda u povijesti nije bilo čovjeka koji je više od Tuđmana vjerovao u hrvatstvo i u etičku svijest i postojanost hrvatskog naroda. Upozorit ću na ono što mi se čini bitnim: Tuđmanova pomirba, kao što se vidi, ne zahtijeva ni od koga da se odrekne pozitivnog nasljeđa svoje opcije, ona predviđa samo to, da svi međusobno uskladimo sve što je u davnim ili nedavnim shvaćanjima svakoga od nas bilo djelotvorno u pozitivnom smislu. Tuđmanova pomirba dakle nije ni selektivna ni jednostrana ni nepravedna. Samo takva ona je mogla računati s uspjehom i samo takva mogla je otkloniti potrebu bilo kakvog vraćanja u tragičnu prošlost i samo takva mogla je usmjeriti naše misli i energije prema zajedničkoj budućnosti svih nas. A i ta njena – slobodno možemo reći demokratska koliko i pragmatična – osebina može se dovesti u vezi s idejom Augustinovom. U Domovinskom ratu ta ideja potvrdila je svoju povijesnu opravdanost. Prihvatila ju je većina hrvatskog naroda i ona je bitno pridonijela ostvarenju slobodne Hrvatske. Prividno su je (i prešutno) prihvaćali svi, sve dok su se nepokajani krivci iz prošlih vremena zaklanjali i zaštićivali njome u strahu od optužbi za svoja zlodjela. Ali čim su se osjetili sigurniji, istupili su ponovno u javnosti sa svojim poznatim ideološkim isključivostima i etiketama, negirajući čak i povijesne istine koje su već dokazane. Jest, slabašni otpori ideji pomirbe javljali su se već od prvih dana hrvatske slobode, ali tada još vrlo oprezno i sasvim na marginama javnog života, političkog i društvenog. Destrukcija je svom snagom izbila tek poslije pobjedničke 1995. i 1997., kada je dovršena mirna reintegracija Hrvatskog Podunavlja. Oni koji tu ideju nikada nisu prihvaćali, pritajili su se i čekali povoljan trenutak, da je napadnu. A tko je to nije prihvatio? i zašto je nije prihvatio? i kako to da, koliko znam, jedino u Hrvatskoj ona ne uspijeva steći opći pristanak, iako nikome ta suglasnost o svestranoj općoj pomirbi ne bi bila potrebnija nego nama?
Ostaje nam raspraviti sva ta pitanja u nekoj drugoj prigodi. Ali već sada možemo reći, da odgovor na njih nije suviše težak.
Što se tiče ovih iz današnjih vlasti na toj tribini sam konstatirao da se od njih ne može očekivati ostvarenje pomirbe, jer oni su Jugoslaveni, a bit pomirbe se odnosi na isti narod. To vjerojatno ne bi smetalo u intervjuu. Međutim, profesor Tuđman ne govori o takvima. On govori o tzv. desničarima koji nikada nisu prihvatili ideju pomirbe. Mnogima od njih je zato Predsjednik bio stalna meta napada. Ako ne smiju javno napasti Predsjednika, dobro im dođe profesor Tuđman, zar ne? Pri tome ne možemo znati zašto oni to rade. Je li im bila važna samo njihova žrtva? Jesu li mislili da je njihova žrtva važnija od hrvatske države?
Ili su vjerovali da bolje znaju od Tuđmana što treba raditi (znamo da je nekada u zavodima za psihijatriju bilo ponajviše Napoleona)? Ili su jednostavno služili Beogradu? Miroslav Tuđman sigurno nije slučajno spomenuo pomirbu i one koji je ne prihvaćaju iz naših redova. Već sam napisao za njega da jedino on, slično ocu, od svega ovoga pravi znanost. Ne zaboravimo ni to da je on glavni urednik međunarodnog časopisa National Security and the Future. Ako ne zaboravimo tvrdnju akademika Jelčića kako je pomirba bila najvažniji, bitni princip Tuđmanove ideologije i njegova političkog programa, kao i temeljna pragmatika njegove politike u doba pripremanja i ostvarivanja našega povijesnog cilja, tj. stvaranja neovisne i suverene hrvatske države jasno je kako nije slučajan ni napad na njega, zar ne? Sjećam se svog boravka u Australiji 1992.-93. Tada sam doista često morao objašnjavati našim ljudima zašto moraju poštivati ideju o pomirbi. Znate i sami da je tamo puno naših ljudi koji su sami ili njihove obitelji doista puno stradale u poratnim zbivanjima, a sada trebaju oprostiti svojim nekadašnjim progoniteljima. Uvažavali su moje stavove, ali teško im je bilo i prihvatiti ih. Tako mi jedan od njih, čovjek koji je doista puno učinio u borbi za Hrvatsku, reče:
- Profesore, lako je vama pričati o oprostu. Pitam Vas ja bili Vi oprostili u sličnoj situaciji. Već sam oprostio onome koji mi je zatvorio oca. Naime kada je Partija odlučila da se hrvatski komunisti trebaju u Crnoj Gori izjasniti na popisu 1948. kao Crnogorci svi koji su bili na vlasti u Kotoru to su učinili. Svi su ostali Crnogorci i kada su ih na vlasti zamjenili sa svojima. Svi osim onoga koji mi je zatvorio oca i do kraja života bio je Hrvat. Majka mi je umrla i nije razumjela zašto sam mu oprostio. Naravno, nisam mogao ni očekivati da će majka razmišljati o hrvatskim nacionalnim interesima. Ali, kad se slično ponašaju oni koji kao vode računa o njima, pa su bili protiv pomirbe onda je prirodno zapitati se:
Jesu li oni uoće bili za hrvatsku državu?
Josip Pečarić
2 Franjo Tuđman, Usudbene povjestice, Zagreb, 1995., str.191.
3 "Dubrovnik", XIV, br.2, str.14-21; Dubrovnik, 1971.
4 Naprijed, Zagreb, 1979., str.182.
5 Ibid.
6 Ibid.
7 Aurelije Augustin: O državi Božjoj / De civitate Dei, Zagreb 1982., str. LV-LVI.
8 Navedeno djelo, str. CXXXIX.
9 Ivana Brlić Mažuranić: Mir u duši; “Hrvatska revija”, II, br.12, Zagreb, prosinac 1929.
10 Aurelije Augustin: o.c., 2, 21; str.133-139.
11 Navedeno djelo, str.CXLIV.
12 Tuđman, navedeno djelo, str.191.
Nema komentara:
Objavi komentar