PREDLAŽE LI, ZAPRAVO, BOŽE VUKUŠIĆ PROF. DR. SC. MIROSLAVA TUĐMANA ZA PREDSJEDNIČKOG KANDIDATA UJEDINJENE DESNICE?
Nadam se da je stotinjak nazočnih na tribini u Omišu bilo zadovoljno našim nastupom. Meni je posebno bilo drago što sam mogao upozoriti na činjenicu kako se državotvorni Hrvati uopće ne bave svojom krivnjom zbog stanja u kojemu se nalazimo. Uvijek govorimo o utjecaju svjetskih moćnika i našim izdajnicima. Međutim, vjerojatno bi svjetskim moćnicima bilo mnogo teži posao da nije bilo borbe za vlast unutar HDZ-ovih frakcija. Zato sam u Omišu upozorio na djelove mojih raščlambi danim u mom tekstuHoćemo li otkriti zašto Vukušić brani one koje prof. dr. sc. Miroslav Tuđman napada u svom intervjuu? II. Zanimljivo je, iako je tekst nastao kao moj odgovor na komentare koji je prvi dio izazvao na Hrsvijetu, a poslan je dan prije Vukušićeva teksta, ovaj portal (na kojemu sam bio član Uređivačkog vijeća) objavljuje ga tek danas kada su prenjeli i Vukušićev tekst (Čudan odnos između Miroslava Tuđmana i Josipa Perkovića, Hrvatski tjednik, 29. 08. 2013.). Moj tekst je dan s naslovom Samo mala djeca mogu povjerovati da je Miroslav Tuđman išta radio bez Predsjednikova znanja.
Naslov je daleko od biti samog teksta i od onoga što sam govorio u Omišu. Naime, upozorio sam kako je bilo puno naših ljudi koji su bili ili su se predstavljali državotvornim Hrvatima koji su od samo početka napadali Tuđmanovu ideju o pomirbi. A akademik Dubravko Jelčić je, kao što sam naveo, tvrdio kako je pomirba bilanajvažniji, bitni princip Tuđmanove ideologije i njegova političkog programa, kao i temeljna pragmatika njegove politike u doba pripremanja i ostvarivanja našega povijesnog cilja, tj. stvaranja neovisne i suverene hrvatske države.
U borbi za vlast, ili instruirani od onih koji su bili protiv neovisne Hrvatske, mnogi su išli svjesno ili nesvjesno na razdor HDZ-a rušeći taj najvažniji Tuđmanov princip u stvaranju države. Logično je bilo da će oni koji su se odazvali Tuđmanovom pozivu na pomirbu, kada su vidjeli da ima puno onih koji ih žele vidjeti iza rešetaka, pokušaju se obraniti. Znamo da su Manolić i Mesić pokušali pučem preuzeti vlast, a kada nisu uspjeli otvoreno se okreću onima koji su oduvjek bili protiv hrvatske neovisnosti. Vidimo danas kako kao rezultat imamo boljševičku vlast mrzitelja neovisne Hrvatske. Mnogi komentatori sve češće govore o diktaturi. Nevjerojatno je koliko je u spomenutom tekstu Vukušić uspio pokazati koliko sam bio u pravu s pitanjem iz naslova prethodna dva moja teksta. Naime, on kaže: U sklopu rasprave o 'Lex Perković' još jednom se otvorilo i pitanje lustracije u Hrvatskoj. Neki zastupaju mišljenje da je za nju prekasno, a drugi da je poželjna sve dok god može polučiti i najmanji pozitivni učinak na stabilnost i razvoj hrvatske države te demokratizaciju društva. U nedavnom intervjuu 'Večernjem listu' Miroslav Tuđman je među ostalim izjavio: 'U tim okolnostima (obrane od velikosrpske agresije - op. a.) ići na lustraciju, ili otvarati pitanje ubojstava hrvatskih emigranata, značilo bi pokretanje građanskog rata, otvaranje vanjske i unutrašnje bojišnice' ('Da je Franjo Tuđman proveo lustraciju, imali bismo građanski rat', Večernji list, 5. srpnja 2013.). Miroslav Tuđman je, dakle, u sklopu rasprave o 'Lex Perković' progovorio i o razlozima zašto, navodno, na početku stvaranja samostalne hrvatske države nije provedena lustracija, želeći ostaviti dojam da je to bio službeni stav državne politike i njenog glavnog stratega dr. Franje Tuđmana.
Doista smiješnim djeluje Vukušićevo negiranje tvrdnji akademika Jelčića o značaju Tuđmanove pomirbe. Naime, njemu valjda lustracija ide neovisno od pomirbe (valjda mu se ona odnosila samo na one koji su nekoga krivo pogledali), pa kaže: navedena tvrdnja Miroslava Tuđmana nameće dva pitanja: u jednom slučaju, kako tumačiti mogućnost prikrivenih stajališta Franje Tuđmana nasuprot poznatim javnim, a u drugom slučaju, ako prikrivenih stajališta nije bilo, kakva je vjerodostojnost ili nevjerodostojnost Miroslava Tuđmana u pogledu te problematike. Naravno, Vukušić će potpuno zaobići ideju pomirbe, kad kaže Dobro, prihvatimo argument (ili izliku) da se zbog srpske agresije nije smjelo (da ne bi bilo ni mudro ni odgovorno) javno raspravljati o tako bolnoj temi. No i u tom slučaju ostaje pitanje zašto onda rasprava nije pokrenuta nakon što su nestali razlozi zbog kojih je u praskozorje i tijekom rata bila eskivirana. A ti su razlozi definitivno prestali važiti nakon Oluje.
Drugim riječima, iskoristi te ljude dok nije bila sigurna pobjeda, a onda ih pohapsi. Da nitko ne bi pomislio kako Vukušić tako interpretira pomirbu vidljivo je iz nastavka njegova teksta: Onaj tko se odlučio na svoju ruku - bez nedvosmislenog nacionalnog i društvenog konsenzusa! - u nedogled produžiti rok trajanja neformalne, prešutne i nepisane amnestije počinitelja čak i najtežih kaznenih djela iz vremena komunizma, odgovoran je za negativne posljedice svog postupka. Zapravo, jasno je bilo već 1992. kada Srbi nisu uspjeli pobijediti razoružanu Hrvatsku, da će svjetski moćnici ići na podjelu. Očito je za podjelu unutar HDZ-a glavnu ulogu odigralo neprihvaćanje Tuđmanove ideje o nacionalnoj pomirbi. Kada s tog aspekta promatramo pitanje lustracije doista je upitno je li Oluja bila ono što tvrdi Vukušić i ne samo on. Činjenica je da je rat završio tek mirnom reintegracijom Podunavlja 15. siječnja 1998., a učinci neprihvaćanja pomirbe već su ostavili duboki trag na vladajuće, a te 1998. godine to se već ogleda i na pritiscima iz Haaga! Znamo da je Predsjednik do kraja želio sačuvati jedinstvo HDZ-a. Njegovi ga nasljednici u tome uopće nisu slijedili. Ono što je doista sjajna stvar u Vukušićevom tekstu jeste to što se spriječavanje lustracije, dakle ideja o pomirbi, pripisuje Miroslavu Tuđmanu. Ispada da je po Vukušiću Miroslav Tuđman, a ne naš Predsjednik, autor najvažnijijeg, bitnog principa Tuđmanove ideologije i njegova političkog programa, kao i temeljna pragmatika njegove politike u doba pripremanja i ostvarivanja našega povijesnog cilja, tj. stvaranja neovisne i suverene hrvatske države – PRICIPA POMIRBE.
Drugim riječima, nemožemo tvrditi da je samo Predsjednik najzaslužniji što imamo svoju Hrvatsku, ako je autor najvažnijeg principa što je imamo zapravo njegov sin.
A ako je to doista tako logično se je zapitati:
Predlaže li, zapravo, Bože Vukušić prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana za predsjedničkog kandidata ujedinjene desnice?
Akademik Josip Pečarić
Nema komentara:
Objavi komentar