ZNAČAJ BOJNE ČAVOGLAVE
Eva Kirchmayer Bilić opisije kako je doživila ovogodišnju proslavu u Čavoglavama u tekstu Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja A.D. 2013. Hrsvijet, pa kaže:
Potom se onaj isti usklik i poziv „Za dom!“, poznat iz završnog zbora iz opere „Nikola Šubić Zrinjski“ Ivana pl. Zajca iz 19. stoljeća, zaorio u 21.stoljeću i iz Markovoga grla, do stotinu tisuća odgovora: „Spremni!“. Bojna Čavoglave i opet je doslovno zatresla drevnu zemlju ubijenog Kralja Dmitra Zvonimira, obgrljenu impresivnim crvenim dimom brojnih 'bengalki'. Pjevati Čavoglave u Čavoglavama,...
I doista Bojna Čavoglave je i danas trn u oku i Srbima i njihovim hrvatskim slugama i svima koji imaju koristi od promoviranja velikosrpske politike u Hrvatskoj. U situaciji kada su se takvi dokopali i vlasti i svih glavnih medija nama ostaje jedino ismijavati sve njih jer nikada u povijesti nitko nije pokazao takav kukavičluk kao Srbi u Domovinskom ratu pa ih je sam Milošević zbog tog njihovog bezglavog bjegstava (kada su tenkovima gazili i svoj narod u bjegstvu) usporedio sa zečevima. I doista, zar se može reći za domaće sluge koji i poslije toga služe svojim beogradskim gazdama išta reći osim da su najogavniji među najogavnijima pripadnicima ljudskog roda? Thompson je upravo Bojnom Čavoglave predvidio konačan rasplet rata i to u trenutcima dok je Hrvatska bila razoružana. Njen psihološki učinak na te najogavnije među najogavnijima danas kada smo ih vidjeli u ulozi zečeva u bjegstvu lako je znati. Ali nikada ne treba zaboraviti ni psilološki učinak na nas same koji smo na kraju krajeva morali i napraviti od njih zečeve u bjegstvu. Zato sam doista zahvalan prof. dr. sc. Franji Plavšiću koji mi je poslao jedan svoj tekst koji govori i o tome. Prof. Plavšić je rođen 1946. Diplomirao je na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu 1970., magistrirao 1973., doktorirao 1981., redoviti sveučilišni profesor toksikologije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu od 1990. Radio u Plivi, IRB, na Rebru kao pročelnik Zavoda za toksikologiju i kliničku farmakokinetiku, kao predstojnik Centra za biomedicinska istraživanja KBC-a. Od 1998. ravnatelj Hrvatskog zavoda za toksikologiju. Predavao ili predaje toksikologiju na dodiplomskim i poslijediplomskim studijima više fakulteta (Farmacija, Veterina, Medicina, PMF, Tehnologija, Forenzičke znanosti u Splitu itd.) Bio ili jest član brojnih državnih povjerenstava i stožera (npr. Glavni stožer saniteta, Državni eko-stožer do ukidanja, Stožer Državne uprave za zaštitu i spašavanje, Krizni stožer Ministarstva zdravstva itd.). Dragovoljac Domovinskog rata! Osnovao u svibnju 1991. Toksikološku službu Glavnog sanitetskog stožera i bio njezin zapovjednik tijekom Domovinskog rata, a do nasilnog ukidanja 2000. obnašao dužnost pročelnika Odsjeka za toksikologiju Kriznog stožera Ministarstva zdravstva. Sudjelovao u svim obrambenim i oslobodilačkim akcijama Hrvatske vojske te svim važnijim organizacijskim poslovima toksikološke zaštite od 1986. do 2005. (Univerzijada, tri posjete sv. Oca Pape, Mimohod oružanih snaga Republike Hrvatske, zbrinjavanje nesreća s kemikalijama kao npr. Plitvice 1997. ili požar PUTO, II Svjetske vojne športske igre, dijalizacijske katastrofe, itd.) Autor oko 170 tiskanih znanstvenih i stručnih radova od čega preko 50 u časopisima koje citira CC, urednik desetak stručnih knjiga, autor 3 međunarodna patenta, autor ili koautor više od 250 izvješća na kongresima, autor više desetaka stručnih elaborata, mentor više od 60 kvalifikacijskih radova. Aktivno se bavi zaštitom okoliša i drugim javnim djelatnostima. Jedan od osnivača pokreta za zaštitu prirode "Lijepa Naša" i član njezinog prvog predsjedništva, bio član više saborskih ili gradskih povjerenstava za ocjenu stanja u okolišu ili recenzija studija utjecaja na okoliš. Održao više javnih predavanja o ektotoksikološkim problemima u Hrvatskoj. Član Društva hrvatskih književnika i nositelj više književnih nagrada.
Evo teksta ovog našeg uglednog znanstvenika i književnika:
NIKAD NIJE KASNO
“Ovisi gdje idete.” - okrznuo nas je pogledom prometni policajac sveudilj gledajući hoće li se tko pojaviti s namjerom kretanja u nepreporučenu smjeru na ovom drniškom križanju tik uz riječicu Čikolu.
“Samo do Čavoglava! Službeno! Gospodin je došao iz Zagreba, pa da nam ne propadne trud.” - pokušavao je moj gostoprimac saznati od policajca što više detalja glede tih blokada na cestama. Meni je bilo neugodno, jer zapravo nisam imao baš nikakva službenog posla na mjestu prema kojem smo namjeravali krenuti, ali prilika se nije smjela propustiti makar morali dio puta pješačiti zbog ove blokade.
“Do Čavoglava može, ali dalje će vas naši zaustaviti. Možete meni lagat’ koliko ‘oćete, al’ naši ne puštaju i gotovo.” - dobacio je policajac pomalo nezainteresirano okrećući se prema nadolazećem kamionu, koji je stizao iz grada i na policajčev znak zabrane prolaska samo je odmahnuo rukom i mirno se uputio na cestu prema Šibeniku. Tako su se ponašali i svi ostali ne mareći što ih policajac preusmjerava, a moj pratitelj je silno ponosno i stalno tumačio kako to govori o raspoloženju njegovih ljudi u županiji. Naši branitelji zatvorili iz protesta cestu odmah iza Čavoglava zbog tjeralice za generalom Norcem i ja sam potpuno pristajao uz njih, ali mi se nekako činilo da to ipak ne bi trebalo smetati izvršenju mojeg zavjeta. Na kraju je ispalo da i neće, jer je moj pratitelj i gostoprimac bez odlaganja sjeo u automobil i pozvao me na suvozačko sjedalo. Jurnuli smo praznom cestom vozeći pokraj Čikole uzvodno, a ja sam morao priznati kako je krivica za neugodnosti u potpunosti na meni. Trebao sam to davno obaviti. A opet, naprosto nije bilo prilike. Bio sam od 1995. godine barem dva puta u Drnišu, ali svaki put je to bila neka hitnja, kao ono poslije Oluje kad je trebalo obaviti hitan i tajni posao u sasvim napuštenoj vojarni, pa nikome nije padalo na pamet voditi me do izvorišta Čikole. Privatna putovanja su me pak vodila na druge strane i nikako nisam stizao otići u zaleđe Šibenika. Radoznalo sam motrio zanimljivi krajolik pokušavajući pratiti riječi mog gostoprimca, koji mi je davao iscrpne podatke o kraju kroz koji prolazimo, ali uglavnom sa stanovišta događaja u Domovinskom ratu. Još uvijek je to bila glavna tema razgovora u mojim brojnim susretima s ljudima iz ratom stradalih krajeva. Zato mi i nije bilo teško nagovoriti gostoprimca na ovaj put. Čim je čuo razlog moje želje za putovanjem odlučio je bez odlaganja krenuti put izvora Čikole. Poslovni razgovor smo stvarno mogli voditi jednako U automobilu putujući prema Čavoglavama kao i u njegovu uredu, a vjerojatno je računao kako dolazi u povoljniji položaj pri razgovoru ispunjavajući moju privatnu želju. Zapravo nisam zbog toga trebao osjećati grižnju savjesti budući nije u igri bio veliki novac i gospodin je naprosto bio na mene upućen. Meni je pak bilo važno ispuniti taj zavjet iz prosinca 1991. ponovljen negdje u travnju 1992. godine. Tog teškog prosinca bio sam pred osobnim slomom, što zbog nacionalnih što zbog obiteljskih tragedija uzrokovanih ratom. Nakon pada Vukovara ni jedan događaj me nije mogao istrgnuti iz teške depresije u koju sam propadao unatoč svijetla u daljini, kao npr. uspješni pomaci u zapadnoj Slavoniji. Doma je uz moje brojne prognanike bilo najteže i ja sam uglavnom iskorištavao svaku priliku za potrebne i nepotrebne terenske zadatke. Nisam mogao više podnositi taj dugotrajni put kroz trnje, a to je valjda svaka budala mogla na meni opaziti. Jedno jutro mi je prije sastanka Stožera u sobu nahrupio Radovan noseći u ruci nekakav kazetofon i tražeći nek mu posvetim barem nekoliko minuta. Bez uvoda stisnuo je gumb i iz uređaja je odjeknula jednostavna melodija o nekakvim Čavoglavama. Prvi trenutak sam htio Radovana izbaciti iz ureda, jer mi u ono vrijeme nije bilo do glazbe niti do praćenja tijekova razvoja rodoljubnih napjeva. Onda sam naglo zastao osjećajući izuzetnu bliskost s tim jednostavnim pjesmuljkom. Naprosto me ta pjesmica krijepila i kao da sam njome dobivao nekakvu energetsku ili stimulativnu injekciju izravno u venu. Točno je odgovarala mom raspoloženju s kraja 1991. godine. Ova mala pjesma mi je govorila kako i drugi razmišljaju na meni sličan način. Jedino nisam znao gdje su te Čavoglave, ali mi se rečeno činilo sasvim nebitnim, jer su Čavoglave u tim vremenim bile i sam grad Zagreb. Moram priznati kako sam nabavio video snimku rečene pjesme i višekratno je gledao na televizoru uživajući u krezubu glavnom izvođaču shvaćajući ponovo kako je to prva i jedina izvorna pjesma s ratišta. Već tada sam obećao sam sebi otići u Čavoglave i napiti se vode s izvora Čikole. Onda sam koji mjesec kasnije učvrstio svoju odluku kada mi se nećak vratio iz srpskih logora u jednoj od onih proljetnih razmjena zarobljenika. Dečko je bio stvarno u tešku fizičkom i psihičkom stanju, ali ga je pjesma o Čavoglavama jednako potaknula kao i mene koji mjesec ranije. Tako sam još jednom potvrdio sam sebi kako moram posjetiti to čudno mjesto negdje tamo u zaleđu Šibenika. Zavjeti su zato da se odgađa njihovo izvršenje, ali ovo se ipak previše otegnulo i bio sam odlučan pješačiti, ako se autom ne uspije doći do izvora Čikole.
“Evo smo stigli. Treba se samo spustiti do jezerca.” - nasmijao se moj pratitelj zaustavljajući automobil na uskom puteljku iznad kuće u gradnji. Putem mi je objasnio da do Čavoglava nema smisli ići, jer je sam izvor iz pjesme smješten u ovom zaseoku, a naselje Čavoglave je jednako neatraktivno kao i ovo gdje se nalazi izvor. Drugačije sam to zamišljao sjećajući se kako izvođači pjesme u televizijskom spotu stoje pokraj malog atraktivnog vodopada, kojeg su očito branili i obranili. Ovo što sam vidio nije me moglo oduševiti niti me podsjećalo na televizijski spot iz 1991. godine. Divlja gradnja na sve strane zapriječila je prilaz malom jezercu u kojeg uvire voda iz okomite stijene iznad njega. U tom času nije bilo traga izvorištu budući je drniški vodovod zahvaćao vodu ispred njega u nekoj od krških kaverni, pa je onda tek malo vode dotjecalo u jezero. Iz jezera se voda cijedila preko onih vodopada iz spota tako škrto da sam vodopad tek mogao slutiti. Odmahnuo sam rukom i uputio se za mojim gostoprimcem niz neuređenu padinu do jezerca zapažajući usput kako je divlji graditelj unakazio cijelu obalu iznad jezera prema selu. Zastali smo u šutnji na rubu plitkog jezerca i ja sam bio zahvalan pratitelju na razumijevanju. Čuo sam od njega putem kako su se upravo tu između vodozahvata i jezerca vodile odlučujuće bitke za cijelo područje ovih zaselaka, a četnici su uspjeli dan ili dva držati vodozahvat pod svojim nadzorom. Međutim, dvadesetak metara udaljeni izvor Čikole nisu nikada uspjeli osvojiti. Kasnije su hrvatski branitelji vratili cijeli Miljevački plato, ali su bitke za izvorište postale legenda. Sagnuo sam se i zahvatio skupljenim šakama malo vode iz jezera i više prolio nego popio. I onako nisam bio žedan nego sam smatrao kako upravo to trebam napraviti. Shvatio sam kako uopće nije važna prirodna ljepota tog škrtog krajolika niti me se tiče divlja gradnja u nekakvom zaseoku pokraj vodozahvata. Nisam dolazio ovamo zbog krajolika nego zbog razloga koje je danas teško objasniti onome tko ih ne razumije. Uostalom ti isti ne razumiju ni ove blokade cesta, a oni što blokiraju ceste razumjeli bi bez i jedne riječi obješnjenja razloge mog dolaska na ovo neatraktivno mjesto. Mokrim rukama rastrljao sam onih nekoliko suza preko lica da se ne bi pomislilo kako sam plakao i uputio se natrag prema automobilu s osjećajem zadovoljstva zbog konačno ispunjene obveze.
Malo je vjerojatno da će netko iz današnjih vlasti pročitati ovaj tekst. A ne bi bilo loše za njih same. Jer sigurno im nije jasno kako je moguće da Hrvati više vjeruju Thompsonu nego njima i pored svih pritisika na velikog hrvatskog kantautora. Dapače, što ga više napadaju – sve više i više ljudi razumije kolika je uloga Bojne Čavoglave u našim životima. Vjerojatno im trebamo zahvaliti što zbog njihovih napada na Thompsona danas možemo čitati i istinitu priču o posjetu nasega knjizevnika prof. dr. sc. Franje Plavšića izvoru Čikole prije više godina. Lokalitet Kanjon Čikole zaštićen je od 1965. godine. Čikola je najveći pritok rijeke Krke, izvire kod sela Čavoglava, protječe kroz grad Drniš i ulijeva se u rijeku Krku kod jezera Torak.Dio Čikole, koji je zaštićen kao značajni krajobraz, proteže se od Drniša do oko 1 km nizvodno od novog mosta za Miljevce preko Čikole. To područje odlikuje se vrlo dubokim kanjonom, koji je izniman geomorfološki fenomen, a lokalitet je iznimno važan i kao hidrološki fenomen u kršu. Kanjon je mjestimično dubok i do 170 m.
Eva Kirchmayer Bilić opisije kako je doživila ovogodišnju proslavu u Čavoglavama u tekstu Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja A.D. 2013. Hrsvijet, pa kaže:Potom se onaj isti usklik i poziv „Za dom!“, poznat iz završnog zbora iz opere „Nikola Šubić Zrinjski“ Ivana pl. Zajca iz 19. stoljeća, zaorio u 21.stoljeću i iz Markovoga grla, do stotinu tisuća odgovora: „Spremni!“. Bojna Čavoglave i opet je doslovno zatresla drevnu zemlju ubijenog Kralja Dmitra Zvonimira, obgrljenu impresivnim crvenim dimom brojnih 'bengalki'. Pjevati Čavoglave u Čavoglavama,...I doista Bojna Čavoglave je i danas trn u oku i Srbima i njihovim hrvatskim slugama i svima koji imaju koristi od promoviranja velikosrpske politike u Hrvatskoj. U situaciji kada su se takvi dokopali i vlasti i svih glavnih medija nama ostaje jedino ismijavati sve njih jer nikada u povijesti nitko nije pokazao takav kukavičluk kao Srbi u Domovinskom ratu pa ih je sam Milošević zbog tog njihovog bezglavog bjegstava (kada su tenkovima gazili i svoj narod u bjegstvu) usporedio sa zečevima. I doista, zar se može reći za domaće sluge koji i poslije toga služe svojim beogradskim gazdama išta reći osim da su najogavniji među najogavnijima pripadnicima ljudskog roda? Thompson je upravo Bojnom Čavoglave predvidio konačan rasplet rata i to u trenutcima dok je Hrvatska bila razoružana. Njen psihološki učinak na te najogavnije među najogavnijima danas kada smo ih vidjeli u ulozi zečeva u bjegstvu lako je znati. Ali nikada ne treba zaboraviti ni psilološki učinak na nas same koji smo na kraju krajeva morali i napraviti od njih zečeve u bjegstvu. Zato sam doista zahvalan prof. dr. sc. Franji Plavšiću koji mi je poslao jedan svoj tekst koji govori i o tome. Prof. Plavšić je rođen 1946. Diplomirao je na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu 1970., magistrirao 1973., doktorirao 1981., redoviti sveučilišni profesor toksikologije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu od 1990. Radio u Plivi, IRB, na Rebru kao pročelnik Zavoda za toksikologiju i kliničku farmakokinetiku, kao predstojnik Centra za biomedicinska istraživanja KBC-a. Od 1998. ravnatelj Hrvatskog zavoda za toksikologiju. Predavao ili predaje toksikologiju na dodiplomskim i poslijediplomskim studijima više fakulteta (Farmacija, Veterina, Medicina, PMF, Tehnologija, Forenzičke znanosti u Splitu itd.) Bio ili jest član brojnih državnih povjerenstava i stožera (npr. Glavni stožer saniteta, Državni eko-stožer do ukidanja, Stožer Državne uprave za zaštitu i spašavanje, Krizni stožer Ministarstva zdravstva itd.). Dragovoljac Domovinskog rata! Osnovao u svibnju 1991. Toksikološku službu Glavnog sanitetskog stožera i bio njezin zapovjednik tijekom Domovinskog rata, a do nasilnog ukidanja 2000. obnašao dužnost pročelnika Odsjeka za toksikologiju Kriznog stožera Ministarstva zdravstva. Sudjelovao u svim obrambenim i oslobodilačkim akcijama Hrvatske vojske te svim važnijim organizacijskim poslovima toksikološke zaštite od 1986. do 2005. (Univerzijada, tri posjete sv. Oca Pape, Mimohod oružanih snaga Republike Hrvatske, zbrinjavanje nesreća s kemikalijama kao npr. Plitvice 1997. ili požar PUTO, II Svjetske vojne športske igre, dijalizacijske katastrofe, itd.) Autor oko 170 tiskanih znanstvenih i stručnih radova od čega preko 50 u časopisima koje citira CC, urednik desetak stručnih knjiga, autor 3 međunarodna patenta, autor ili koautor više od 250 izvješća na kongresima, autor više desetaka stručnih elaborata, mentor više od 60 kvalifikacijskih radova. Aktivno se bavi zaštitom okoliša i drugim javnim djelatnostima. Jedan od osnivača pokreta za zaštitu prirode "Lijepa Naša" i član njezinog prvog predsjedništva, bio član više saborskih ili gradskih povjerenstava za ocjenu stanja u okolišu ili recenzija studija utjecaja na okoliš. Održao više javnih predavanja o ektotoksikološkim problemima u Hrvatskoj. Član Društva hrvatskih književnika i nositelj više književnih nagrada.Evo teksta ovog našeg uglednog znanstvenika i književnika:NIKAD NIJE KASNO“Ovisi gdje idete.” - okrznuo nas je pogledom prometni policajac sveudilj gledajući hoće li se tko pojaviti s namjerom kretanja u nepreporučenu smjeru na ovom drniškom križanju tik uz riječicu Čikolu.“Samo do Čavoglava! Službeno! Gospodin je došao iz Zagreba, pa da nam ne propadne trud.” - pokušavao je moj gostoprimac saznati od policajca što više detalja glede tih blokada na cestama. Meni je bilo neugodno, jer zapravo nisam imao baš nikakva službenog posla na mjestu prema kojem smo namjeravali krenuti, ali prilika se nije smjela propustiti makar morali dio puta pješačiti zbog ove blokade.“Do Čavoglava može, ali dalje će vas naši zaustaviti. Možete meni lagat’ koliko ‘oćete, al’ naši ne puštaju i gotovo.” - dobacio je policajac pomalo nezainteresirano okrećući se prema nadolazećem kamionu, koji je stizao iz grada i na policajčev znak zabrane prolaska samo je odmahnuo rukom i mirno se uputio na cestu prema Šibeniku. Tako su se ponašali i svi ostali ne mareći što ih policajac preusmjerava, a moj pratitelj je silno ponosno i stalno tumačio kako to govori o raspoloženju njegovih ljudi u županiji. Naši branitelji zatvorili iz protesta cestu odmah iza Čavoglava zbog tjeralice za generalom Norcem i ja sam potpuno pristajao uz njih, ali mi se nekako činilo da to ipak ne bi trebalo smetati izvršenju mojeg zavjeta. Na kraju je ispalo da i neće, jer je moj pratitelj i gostoprimac bez odlaganja sjeo u automobil i pozvao me na suvozačko sjedalo. Jurnuli smo praznom cestom vozeći pokraj Čikole uzvodno, a ja sam morao priznati kako je krivica za neugodnosti u potpunosti na meni. Trebao sam to davno obaviti. A opet, naprosto nije bilo prilike. Bio sam od 1995. godine barem dva puta u Drnišu, ali svaki put je to bila neka hitnja, kao ono poslije Oluje kad je trebalo obaviti hitan i tajni posao u sasvim napuštenoj vojarni, pa nikome nije padalo na pamet voditi me do izvorišta Čikole. Privatna putovanja su me pak vodila na druge strane i nikako nisam stizao otići u zaleđe Šibenika. Radoznalo sam motrio zanimljivi krajolik pokušavajući pratiti riječi mog gostoprimca, koji mi je davao iscrpne podatke o kraju kroz koji prolazimo, ali uglavnom sa stanovišta događaja u Domovinskom ratu. Još uvijek je to bila glavna tema razgovora u mojim brojnim susretima s ljudima iz ratom stradalih krajeva. Zato mi i nije bilo teško nagovoriti gostoprimca na ovaj put. Čim je čuo razlog moje želje za putovanjem odlučio je bez odlaganja krenuti put izvora Čikole. Poslovni razgovor smo stvarno mogli voditi jednako U automobilu putujući prema Čavoglavama kao i u njegovu uredu, a vjerojatno je računao kako dolazi u povoljniji položaj pri razgovoru ispunjavajući moju privatnu želju. Zapravo nisam zbog toga trebao osjećati grižnju savjesti budući nije u igri bio veliki novac i gospodin je naprosto bio na mene upućen. Meni je pak bilo važno ispuniti taj zavjet iz prosinca 1991. ponovljen negdje u travnju 1992. godine. Tog teškog prosinca bio sam pred osobnim slomom, što zbog nacionalnih što zbog obiteljskih tragedija uzrokovanih ratom. Nakon pada Vukovara ni jedan događaj me nije mogao istrgnuti iz teške depresije u koju sam propadao unatoč svijetla u daljini, kao npr. uspješni pomaci u zapadnoj Slavoniji. Doma je uz moje brojne prognanike bilo najteže i ja sam uglavnom iskorištavao svaku priliku za potrebne i nepotrebne terenske zadatke. Nisam mogao više podnositi taj dugotrajni put kroz trnje, a to je valjda svaka budala mogla na meni opaziti. Jedno jutro mi je prije sastanka Stožera u sobu nahrupio Radovan noseći u ruci nekakav kazetofon i tražeći nek mu posvetim barem nekoliko minuta. Bez uvoda stisnuo je gumb i iz uređaja je odjeknula jednostavna melodija o nekakvim Čavoglavama. Prvi trenutak sam htio Radovana izbaciti iz ureda, jer mi u ono vrijeme nije bilo do glazbe niti do praćenja tijekova razvoja rodoljubnih napjeva. Onda sam naglo zastao osjećajući izuzetnu bliskost s tim jednostavnim pjesmuljkom. Naprosto me ta pjesmica krijepila i kao da sam njome dobivao nekakvu energetsku ili stimulativnu injekciju izravno u venu. Točno je odgovarala mom raspoloženju s kraja 1991. godine. Ova mala pjesma mi je govorila kako i drugi razmišljaju na meni sličan način. Jedino nisam znao gdje su te Čavoglave, ali mi se rečeno činilo sasvim nebitnim, jer su Čavoglave u tim vremenim bile i sam grad Zagreb. Moram priznati kako sam nabavio video snimku rečene pjesme i višekratno je gledao na televizoru uživajući u krezubu glavnom izvođaču shvaćajući ponovo kako je to prva i jedina izvorna pjesma s ratišta. Već tada sam obećao sam sebi otići u Čavoglave i napiti se vode s izvora Čikole. Onda sam koji mjesec kasnije učvrstio svoju odluku kada mi se nećak vratio iz srpskih logora u jednoj od onih proljetnih razmjena zarobljenika. Dečko je bio stvarno u tešku fizičkom i psihičkom stanju, ali ga je pjesma o Čavoglavama jednako potaknula kao i mene koji mjesec ranije. Tako sam još jednom potvrdio sam sebi kako moram posjetiti to čudno mjesto negdje tamo u zaleđu Šibenika. Zavjeti su zato da se odgađa njihovo izvršenje, ali ovo se ipak previše otegnulo i bio sam odlučan pješačiti, ako se autom ne uspije doći do izvora Čikole.“Evo smo stigli. Treba se samo spustiti do jezerca.” - nasmijao se moj pratitelj zaustavljajući automobil na uskom puteljku iznad kuće u gradnji. Putem mi je objasnio da do Čavoglava nema smisli ići, jer je sam izvor iz pjesme smješten u ovom zaseoku, a naselje Čavoglave je jednako neatraktivno kao i ovo gdje se nalazi izvor. Drugačije sam to zamišljao sjećajući se kako izvođači pjesme u televizijskom spotu stoje pokraj malog atraktivnog vodopada, kojeg su očito branili i obranili. Ovo što sam vidio nije me moglo oduševiti niti me podsjećalo na televizijski spot iz 1991. godine. Divlja gradnja na sve strane zapriječila je prilaz malom jezercu u kojeg uvire voda iz okomite stijene iznad njega. U tom času nije bilo traga izvorištu budući je drniški vodovod zahvaćao vodu ispred njega u nekoj od krških kaverni, pa je onda tek malo vode dotjecalo u jezero. Iz jezera se voda cijedila preko onih vodopada iz spota tako škrto da sam vodopad tek mogao slutiti. Odmahnuo sam rukom i uputio se za mojim gostoprimcem niz neuređenu padinu do jezerca zapažajući usput kako je divlji graditelj unakazio cijelu obalu iznad jezera prema selu. Zastali smo u šutnji na rubu plitkog jezerca i ja sam bio zahvalan pratitelju na razumijevanju. Čuo sam od njega putem kako su se upravo tu između vodozahvata i jezerca vodile odlučujuće bitke za cijelo područje ovih zaselaka, a četnici su uspjeli dan ili dva držati vodozahvat pod svojim nadzorom. Međutim, dvadesetak metara udaljeni izvor Čikole nisu nikada uspjeli osvojiti. Kasnije su hrvatski branitelji vratili cijeli Miljevački plato, ali su bitke za izvorište postale legenda. Sagnuo sam se i zahvatio skupljenim šakama malo vode iz jezera i više prolio nego popio. I onako nisam bio žedan nego sam smatrao kako upravo to trebam napraviti. Shvatio sam kako uopće nije važna prirodna ljepota tog škrtog krajolika niti me se tiče divlja gradnja u nekakvom zaseoku pokraj vodozahvata. Nisam dolazio ovamo zbog krajolika nego zbog razloga koje je danas teško objasniti onome tko ih ne razumije. Uostalom ti isti ne razumiju ni ove blokade cesta, a oni što blokiraju ceste razumjeli bi bez i jedne riječi obješnjenja razloge mog dolaska na ovo neatraktivno mjesto. Mokrim rukama rastrljao sam onih nekoliko suza preko lica da se ne bi pomislilo kako sam plakao i uputio se natrag prema automobilu s osjećajem zadovoljstva zbog konačno ispunjene obveze.Malo je vjerojatno da će netko iz današnjih vlasti pročitati ovaj tekst. A ne bi bilo loše za njih same. Jer sigurno im nije jasno kako je moguće da Hrvati više vjeruju Thompsonu nego njima i pored svih pritisika na velikog hrvatskog kantautora. Dapače, što ga više napadaju – sve više i više ljudi razumije kolika je uloga Bojne Čavoglave u našim životima. Vjerojatno im trebamo zahvaliti što zbog njihovih napada na Thompsona danas možemo čitati i istinitu priču o posjetu nasega knjizevnika prof. dr. sc. Franje Plavšića izvoru Čikole prije više godina. Lokalitet Kanjon Čikole zaštićen je od 1965. godine. Čikola je najveći pritok rijeke Krke, izvire kod sela Čavoglava, protječe kroz grad Drniš i ulijeva se u rijeku Krku kod jezera Torak.Dio Čikole, koji je zaštićen kao značajni krajobraz, proteže se od Drniša do oko 1 km nizvodno od novog mosta za Miljevce preko Čikole. To područje odlikuje se vrlo dubokim kanjonom, koji je izniman geomorfološki fenomen, a lokalitet je iznimno važan i kao hidrološki fenomen u kršu. Kanjon je mjestimično dubok i do 170 m.
Nema komentara:
Objavi komentar