Mirko Vidović daje izvrsne temelje za izradbu nove cjelovite svjetske filozofije povijesti
Vidović u svojoj knjizi Povijest jadransko-podunavskih zemalja do stoljeća sedmog dao je vrlo temeljit uvid o starosti slojeva hrvatske civilizacije u Srednjoj Europi. Cijeli znanstveni materijal u sebi nosi nekoliko ključnih teza koje mijenjaju razumijevanje slike svijeta antičkih vremena, uključujući i razumijevanje utjecaja kršćanstva na ovim prostorima. Teze koje se uspješno nameću iz cijelog materijala knjige kazuju da je:
1. današnji hrvatski podunavski prostor vučedolske kulture sve do Jadrana bio središnji izvor umnožavanja i širenja tzv. indo-arijevske rase, te i sami stari Grci nastaše iz genetskog ljudskog materijala ovoga područja
2. Kasniji prostor hrvatskoga kraljevstva genetski se ne razlikuje od ilirskog stanovništva jer je tip Dinarca istovjetan kako kod starih Ilira tako i kod kasnijih Hrvata, što nameće zaključak o cikličkom kruženju istorodnog stanovništva, od Podunavlja do Bliskog i Dalekog istoka (Indija!) i natrag.
3. Istorodnost stanovništva na ovim prostorima dokazuje i činjenica da su se Medijci i Iranci prožimali kroz povijest, a Svjetsko Carstvo Medijaca/Iranaca nije se prostiralo samo do granica Stare Grčke, (kako se do sada vjerovalo) već i po cijeloj Europi, te je Svjetsko Carstvo Medijaca i Iranaca ostavilo traga u staroj Iliriji, dakle, arheološki i genetski i u kasnijem Hrvatskome Kraljevstvu. Ambicije Aleksandra Makedonskog stvorile su novo Svjetsko Carstvo na razvalinama starog Iranskog svjetskog carstva koje je počivalo na Zarathustrinom monoteizmu, koji naviješta Krista i u toj funkciji štiti Židove Staroga Zavjeta oko 1300 godina. Stoga je upitna korisnost djela Aleksandra Makedonskog: nije li kroz svoje vojne pothvate, smatrajući se vrstom božanstva i miljenikom bogova, u stvari štetio ideji nadolazećeg Krista i kršćanstva? Ovdje na površinu izbija ideja filozofije povijesti i borbe dobra i zla, tj. Boga i demona.
4. Zahvaljujući Vidovićevoj znanstvenoj sintezi podataka mijenja se teza i dosadašnje uvjerenje o uništenosti starih Ilira, jer iako su Rimljani doduše uništili stare kraljeve Ilira i više političke rodovske organizacije, Ilire su integrirali u Rimsko Carstvo te su Iliri od svog Dioklecijana na dalje u idućih stotinu i trideset godina čak vodili Rimsko Svjetsko Carstvo, čime su se integrirali najprije u Rim a kasnije, po padu Rimske vojne moći, na području svoje Domovine integrirali su se u Hrvatsko Kraljevstvo. Naime, ilirski etnos politički se uključio u novu kraljevsku političku moć Hrvata, jer svojih kraljeva i pretendenata na ilirsko kraljevstvo više nije imao, a pobjedonosna hrvatska vojna moć Bijelih Hrvata nad Avarima bila je nova impresivna organizacija koja ih nije zatirala.
5. Ovim djelom potvrđena je i vijest sv. Pavla da je sa suradnicima krstio ove prostore, te je jasno da je kršćanska vjera na današnjem hrvatskom prostoru bila apostolska, stoga je i liturgija zajedno sa jezikom postala sveta (glagoljaštvo!), a kako su Bijeli Hrvati i sami na ove prostore došli kršteni (možda kao dio arijanske hereze), krećući se preko Armenije (čije su crkve istovjetne onim arheološkim tipovima u Dalmaciji!) i područja Crnoga mora, te Ukrajine, Rusije i Poljske - jasno je da su se u bivšoj Iliriji susreli s duhovnim i genetskim srodnicima, stoga se integracija vojnog plemstva i starosjedilaca odvijala bez krvavih sukoba i zatiranja, tim više jer je došlo do sporazuma pape Agatona i Hrvata.
6. K tome, vrlo je značajna i spoznaja da se"… od ukrajinskog redovnika Nestora (koji je živio u vrijeme hrvatskog kralja Zvonimira) do danas – stručnjaci za povijest jezika slažu bar u jednom – da se indoeuropski jezici nisu širili sa sjevera Europe na jug, nego li – obratno, s europskog jugoistoka prema sjeveru pa i zapadu Europe (v. Colin Renfrew 'Archeology and language', London, 1987). To isto možemo pročitati i u 'Velikoj sovjetskoj enciklopediji' (članak 'Iljirskie jazyki). Tu tezu zastupa i vodeći bugarski jezikoslovac Vladimir Ivanov Georgijev…" što čini još jedan dragulj u nizu krunskih dokaza o važnosti hrvatskoga podunavskog bazena za Europu, pa i svijet.
7. Osporena je i teza o tome da su Hrvati nekakvi Slaveni. Naime, akademik Vidović potrudio se pronaći povijesne izvore koji su stvorili riječ "Slaveni" te je dokazao da je pojam Sklabenoivezan uz okrutna rasuta plemena, koje su Bizantinci dijelom istrijebili ili dijelom pokorili, a za vlastite političke potrebe cijelu su jednu indo-iransku skupinu pogrješno nazvali Slavenima, čime su uspješno napravili povijesno-političku zbrku, koju je jednako uspješno razjasnio autor. Djelo akademika Vidovića Povijest jadransko-podunavskih zemalja do stoljeća sedmog daje izvrsne temelje za izradbu nove cjelovite svjetske filozofije povijesti, jer je ovdje dana jasna teza da i u pradavna vremena, prije Rimskoga Svjetskog Carstva, već postoji Medijsko-Perzijsko Svjetsko Carstvo koje se temelji na Zarathustri, Mazdaizmu i monoteizmu. Krhotine tog Carstva sada se nalaze spoznate i sakupljene na jednome mjestu. Naime, iz ovoga se lakše može iščitati djelatnost i namjera Duha Božjega da sve narode sabere okupljene oko Krista, kojeg je najavljivao i Zarathustra, da bi se On pojavio među Židovima, koje je očito upravo s tim ciljem štitilo Medijsko-Perzijsko Svjetsko Carstvo! Zaključci koji se iz Vidovićevih znanstvenih materijala nameću, koliko eksplicite toliko i implicite, fantastični su: ideja borbe Krista i antikrista vidljiva je već u borbi Aleksandra Makedonskog i Iranskog Carstva. Aleksandar Makedonski antikristovski ruši monoteističku koncepciju Zarathustre i Starog Irana (stvarajući svijet bogova!), da bi se ista slika borbe protiv Krista ponovila u ateiziranome svijetu danas: Staro Svjetsko Carstvo srednjovjekovnoga papinskog Rima i stare teokratske Europe u naše vrijeme zamjenjuje novo Svjetsko Carstvo u kojem je Krist tek jedan od Bogova (ako ga uopće i ima!)! U ovoj knjizi možda je najvažnija ideja upravo ideja Svjetskoga Carstva: ta ideja prožima sva razdoblja ljudske povijesti. Za same Hrvate važna je slijedeća indikacija: današnja Hrvatska bila je rodilište indoeuropske civilizacije i prvorođena kći kršćanstva, a daljnja povijesna istraživanja će zasigurno pokazati da su Hrvatima korijeni još mnogo dublji nego li se to do sada mislilo! Stoga će i buduća politika svjetske povijesti svoje apokaliptično mjesto imati zasigurno i u Hrvatskoj. Jer ovdje je Bog udario svoj sasvim znakovit pečat!
http://www.hrvatski-fokus.hr/
Hrvatski akademik Emil Čić, HAZUD
Nema komentara:
Objavi komentar