Kada bi u Americi poslije izbora bilo 942 000 nevažečih listića, ustavni sud bi takve rezultate izbora proglasio nevažećima, razmjerno broju stanovništva, ali u Hrvatskoj je to jedna petina građana?! Sve što je SDP na čelu Kukuriku koalicije obećavao u svojem „Planu 21“ bila je najobičnija prijevara birača, jer je njih bilo važno navući novim političkom opcijom, što i nije bio neki problem s obzirom na korupcijsku i kriminalnu povijest HDZ-a.Prije svega treba se podsjetiti na rezultate izbora. Od 4,2 milijuna birača, što je skoro jednako ukupnom broju stanovništva Hrvatske na izbore je izišlo 2,4 milijuna, odnosno 58,5 posto. Kukuriku koalicija dobila je 956.000 glasova odnosno 40,7 posto od onih koji su glasovali, ali samo 22,7 posto od ukupnog broja upisanih birača. Ostavimo po strani činjenicu da su birački spiskovi nesređeni i prenapuhani, a to je nova Vlada obećala srediti, ali još uvijek nije ništa poduzela. Važno je ustvrditi da sadašnja koalicija ima legalitet, ali upitni legitimitet. Međutim u ovih šest mjeseci budući da su osvojila apsolutnu većinu u Saboru ponašali su se apsolutistički, a ne odgovorno u skladu sa standardima parlamentarne demokracije. Koliko im je bilo stalo do upravljanja državom najbolje pokazuju brojni primjeri partijskog nepotizma, po kojemu su na važne državne funkcije i u javna poduzeća u vlasništvu države postavljene osobe ne po stručnim kvalifikacijama nego po partijskoj lojalnosti i prijateljskim vezama. To naravno nije svojstveni samo njima nego je to bila uobičajena praksa i u HDZ-u. To je uostalom bio i glavni razlog što je ministrica Holy morala biti smijenjena, premda je i prije otkrivanja spornog emaila, kojim je po stranačkoj liniji tražila zaštitu za svoju prijateljicu u Hrvatskim željeznicama, počinila veći prekršaj, imenujući za ravnateljicu Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost svoju prijateljicu protiv koje se vodio kazneni postupak. Dok je ministrica Holy platila cijenu zbog svojeg nesmotrenog postupka prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić zbog kaznenog postupka koji se zbog prometne nesreće u Mađarskoj u kojoj su dvije osobe smrtno stradale ne samo da obnaša jednu od najodgovornijih funkcija u Vladi, što je nezamislivo po standardima parlamentarnih demokracija, nego svojim arogantnim ponašanjem dovodi u pitanje autoritet premijera Milanovića, ali i cjelokupne Vlade. Na ovom ispitu, ionako njegovim nesmotrenim i neodgovornim potezima već narušen, ozbiljno je doveden u pitanje autoritet samog predsjednika Vlade. Njegov spisak gafova je u ovih šest mjeseci podugačak, da bi se tek tako olako prešlo preko svega. Sad je jasno da je SDP dopuštajući Zoranu Milanoviću da sam određuje način na koji će se birati predsjednik SDP-a napravio kardinalnu grešku. Stranka, bolje rečeno partija, je tim izborom dokazala da ne shvaća bit demokracije. Jer, ako se sva tijela SDP-a biraju s više kandidata, kakav je motiv, ako ne apsolutistički, baš kao što je to bilo u HDZ-u za vrijeme Sanadera, da se predsjednika stranke bira kao što se to radi u Sjevernoj Koreji. Hrvatska politika se tako još jedanput suočava, počevši od Tuđmana, preko Račana, Mesića i Sanadera, doduše sa svakim od njih u drukčijim političkim okolnostima i uvjetima, sa autoritarnim stilom vladanja. Ovaj put je ipak razlika u tome što Zoran Milanović nema ni znanja, ni iskustva, a najmanje odgovornosti da bi obnašao funkciju predsjednika izvršne vlasti. U takvim uvjetima Zoran Milanović je praktički postao lutka na koncu prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića i ministra financija Slavka Linića, tako da ključne poteze Vlade vuku ova dvojica, a Zoran Milanović je samo figura. Kao takav bez autoriteta postaje sve smješniji, jer se ozbiljno postavlja pitanje koja je njegova funkcija. Drugim riječima s takvim premijerom hrvatska javnost ne može očekivati rješenje ozbiljnih političkih, društvenih, gospodarskih i financijskih problema. Tim slobodnim prostorom arogantno je zagospodario Radimir Čačić koji se ponaša kao slon u staklani i gura svoje osobne interese. SDP se ponaša u ovom slučaju neodgovorno, jer po ponašanju Čačića izgleda kao da je HNS koji je ispod izbornog praga vodeća stranka u koaliciji. Čačićeva bahatost se osobito demonstrira u slučaju izgradnje hidroelektrane Ombla, zbog čega je, a ne zbog emaila koji je podmetnut HTV-u preko Čačićevih veza, morala otići ministrica Holy. Da li Milanović još uvijek premijer, ili je to mjesto preuzeo Ratimir Čačić znat će se upravo u pitanju sudbine projekta Ombla. Ministricu Holy naslijedio je još jedan Milanovićev žutokljunac bez iskustva Mihael Zmajlović i ako on u ovom slučaju popusti nasrtljivom Čačiću, Milanović bi trebao podnijeti ostavku. Drugo je rješenje da Milanović smijeni prvog potpredsjednika Vlade, što je s obzirom na suđenje u Mađarskoj trebao učiniti mnogo ranije, odnosno ne pristajući na njegovo utjecajno mjesto u Vladi. Za to sam Milanović očito nema snage, osim ako ga na to ne prisili pritisak iz stranke, ili ga od toga spasi presuda mađarskog suda. Ne samo u ovom slučaju nego po svemu što su učinili pogrešno ili uopće nisu učinili u ovih šest mjeseci Vlada Kukuriku koalicije trebala bi odstupiti. U tom pravcu, bez obzira koliko je slab, trebao bi se već čuti pod Tomislavom Karamarkom reformirani HDZ, jer vrijeme brzo istječe i nema mnogo prostora za popravni. Jedino rješenje moglo bi biti u prijelaznoj činovničkoj Vladi sastavljenoj od stručnjaka u kojoj ne će biti žutokljunaca i bahatosti. Ostavku mora podnijeti jer je pokazala koliko je spremna grčevito se boriti za svoju poziciju, lagati prilikom gostovanja u medijima,
zloupotrebljavati strah građana/ki konstruišući različite političke priče kako bi krivicu za haotično stanje u državi prebacila na građane/ke, političke i nevladine organizacije. Ostavku mora podnijeti jer nije ništa učinila na mobiliziranju ostalih nivoa vlasti na preventivnom rješavanju problema (ne)sigurnosti u Hrvatskoj državi, nije iskoristila svoju funkciju i utjecaj da potakne direktno odgovorne da prije eskalacije problema rade na njegovoj prevenciji. Ostavku mora podnijeti da bi svaki drugi neodgovorni, korumpirani, nedorasli/a političar/ka konačno shvatilo/la da je došao kraj bahatom ponašanju i omaložavanju nas koji smo ih doveli na te pozicije i koji godnama trpimo i plaćamo njihov nerad. Zar interes radnika i gospodarstvenika ne bi trebao biti isti? Zar država ne bi trebala gledati da te interese uskladi. jer bez gospodartva nema radnih mjesta, a bez radnika nema godpodarstva. Ideja mi je da u nekom gospodarskom programu razvijem model u kojemu je to ujedinjeno. Ovako se samo borimo tamo gdje je borba kanibalizam. podjela na dva bloka je staromodna podjela iz vremena rane ndustrijalizacije i potpuno neprikladna za male države i narode jer mi nit imamo zaštićena radničla, ni gospodarska prava. U ovakvoj podjeli nastradaju svi radnici i veliki dio hrvatskih gospodarstvenika. Kako ujediniti te skupine? Koje modele poznajete i koji bi bili primjenjivi. radničko dioničarstvo??? Socijalno gospodarenje? Državna mirovina za svakoga u nekom podnošljivom iznosu? Kako biste reformirali hrvatsku gospodarsko-socijalnu politiku???
1. dio: - YouTube http://www.youtube.com/watch?
2. dio: - You Tube http://www.youtube.com/
Nema komentara:
Objavi komentar