HRVATSKI AKADEMIK JOSIP PEČARIĆ: u Europsku Uniju pod jednim uvjetom: neka nam se ispričaju zato što su – oni, Europska Unija! – sudjelovali u nacističkoj velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku!

PRIBLIŽAVANJE HRVATSKOG LISTA SLOBODNOJ DALMACIJI?

 

Poštovani,

Nevjerojatno je kako se malo pomalo ostvaruje Josipovićevo obećanje kako će se uskoro zacrveniti Hrvatska. Nikada ne bih vjerovao da je moguće približavanje Globusa, Slobodne Dalmacije i Hrvatskog lista. Nikada mi Globus ili Slobodna Dalmacija nisu objavili reagiranje na napade na mene. Slično mi se događa i s Hrvatskim listom. Ako hoću biti precizniji – sve mi to sliči na slučaj kada su otac i sin Goldstein lažno naveli što sam rekao u intervjuu u Slobodnoj, a oni mi nisu htjeli objaviti reagiranje. Prvo zato što je moje reagiranje bilo malo duže od njihovog teksta, pa kada sam skratio tako da bude u okviru onoga što po zakonu moraju objaviti, tražili su da skratim na pola. Kada sam i to uradio – nisu ga objavili.  

Kao što znate 24. 11. 2012. poslao sam iz Pakistana Hrvatskom listu reagiranje na tekst Gojka Borića u kome je on doslovno, kao učenik prvog razreda osnovne skole, shvatio naš zahtjev za odgodu referenduma i moje pismo o Nobelu za Gotovinu. Možda vrijeđam sve učenike prvog razreda jer vjerojatno neki od njih znaju što je značenje izreke: Kćeri zbori – snahi prigovara. Vjerojatno bi neki prvašić shvatio, ono što Borić i redakcija koja mu objavljuje takav tekst, zašto je zahtjev vlastima Republike Hrvatske preveden na engleski i slan svim veleposlanstvima u RH, odnosno zašto su tim veleposlanstvima poslana i mojih 12 pisama o Nobelovoj nagradi za Gotovinu. Vjerojatno bi neki prvašić i shvatio da su ta pisma slana prije presuda i zašto, a ne razglabali bi li Gotovina prihvatio ili ne bilo kakav pritisak za njegovu i Markaćevu slobodu.

Kada sam dobio jedno vaše reagiranje na Borićev tekst i tako doznao za ovo plitko reagiranje, zapitao sam Uredništvo hoće li mi poslati taj tekst da bih reagirao. Poslali su ga. To vjerojatno ne bi iz Globusa ili Slobodne, pa se u tome Redakcija Hrvatskog lista razlikuje od njih.

I što se dogodilo s mojim reagiranjem? Vi ste ga dobili, ali navodno Hrvatski list nije. Dapaće, objavljuju Borićevo reagiranje na moj tekst koji oni „nisu“ dobili. Valjda nisu razumjeli da je pismo na koje je Borić reagirao ono što sam im najavio i koje su mi omogućili slanjem njegovog prvog teksta, pa se nisu ni zapitali kako to da Borić ima to reagiranje, a oni nemaju. Mož' mislit'.

Ne bih znao ni za taj Borićev tekst, da ga nije prenio Portal HKV-a. Uputio sam protest i Hrvatskom listu i Portalu zbog objavljivanja njegova reagiranja na moj tekst bez da su dali i moj i zatražio da objave i moj tekst. Sa portala su odmah to objavili, a Hrvatski list je odbio jer je Portal to objavio. Obećali su da će mi objaviti reagiranje od 30 (trideset) redaka, a samo u drugom Borićevom tekstu je od prvog do zadnjeg spominjanja mog imena više od 110 redaka (prema Portalu HKV-a). Na dva Borićeva teksta hrvatski akademik dobije 30 redaka.Tu su čak i oni iz Slobodne bili pošteniji pa su snizavali do 50 posto, zar ne?.

Naravno, svima nama je dovoljno pročitati nekoliko tekstova nekog autora da bi zaključili isplati li ih se čitati ili ne. Ja sam odavno odustao od čitanja Borićevih tekstova. Ipak, ovakvo plitko reagiranje me je doista iznenadilo. Vjerujem da se svaki inteligentniji čovjek, kada misli da je iracionalno, recimo tražiti odgodu referenduma, prije nego o tome piše, ipak sam sebe zapita: Pa zašto je recimo biskup Vlado Košiš to potpisao? Zašto bi sebi dozvolio pokazati da ne razumije nešto što razumije poneki naš prvašić? Oni koji ne rade tako sami sebe stavljaju u nezgodnu poziciju: služe za porugu.

Ipak, bilo mi je čudno kako netko koji objavljuje ovakve tekstove ima strašno puno prostora u Hrvatskom listu. Zato sam zapitao jednog drugog hrvatskog publicistu koji ne živi u Hrvatskoj što misli o Boriću. Evo što mi je mr.sc. Šime Letina napisao:

 Njegov politički stav me ne iznenađuje. Borić je ostao Borić.  U stara vremena, govorim o godinama prije uspostave današnje države Hrvatske, g. Borić i njegovo društvo nisu vjerovali u ostvarenje države Hrvatske i zato su s visoka dijelili lekcije svima nama koji smo vjerovali u njezinu uspostavu. U to vrijeme za njih je zalaganje za demokratizaciju Jugoslavije, a ne za ostvarenje suverene države Hrvatske, bilo "politika umijeća mogućega".  Dakle, upravo ono što su nam namećali oni koji su 1990. godine otvoreno bili protiv uspostave države Hrvatske.  Dakle, ne očekujte da će se g. G. Borić promijeniti.

Dakle, ili ne odgovarati ili kako se u mom kraju radi – rugati se. Ja sam napravio kompromis pa sam se u prvom pismu i rugao. To ću uraditi još jednom – i neću više čitati Borića, pisao on o meni koliko god hoće, iako je najzabavnije pisati podrugljive tekstove kada unaprijed znate kako onaj kome je poruga namijenjena neće shvatiti tu porugu.

Zato sam nekoliko prijatelja, koji kao i ja ne čitaju Borica, upozorio na njegov odgovor  u kome se opet hvali kako spada u onu grupu prvašića koji ponesto još ne razumiju. Stanko mi je odgovorio:

E, moj "nasrtljivi" akademiče "razbarušenih misli", što tako bezočno svojataš "lijepu našu" (na samom početku svoga "tekstića") ne ostavljajući našem "hrvatu izvan domovine"  ni jedan komadić da uživa u njemu prije nego li nam je "pojede" EU....brinem se za tebe :))))

Doista i u novom tekstu zanimljiva naslova Generale pobjednike i pravednike sačuvati od nasrtljivih i hvalisavih obožavatelja Borić ne shvata porugu u naslovu mog pisma Borićeva iracionalna ljubav prema EU. Nije razumio moju rečenicu „Borić je ipak nešto dobro napisao: koristio je riječ iracionalno!“ Zato će vam biti zanimljivo kako se on trudi dokazati kako voli više Hrvatsku od EU, iako tvrdi da na to ne odgovara. A onda dokaže suprotno. On koji je napadao svakoga tko je bio protiv ulaska Hrvatske u EU sada piše:

Ovo je moja prosudba s kojom se drugi ne moraju slagati, ali popratiti ju takvim diskvalifikacijama kao Pečarić zaista nije akademski, a još manje pristojno.

Priznajem, nije pristojno rugati se, ali južnjak sam. Ne mogu si pomoći. Pa ću nastaviti. Neću puno, samo nekoliko crtica.

Pokušao sam pronaći u Borićevu tekstu na koga se odnosi naslov samoga teksta. U prvi mah sam pomislio da čovjek nije umislio da je on general, kad je veći dio teksta njegova obrana od nasrtljivog Pečarića. Onda sam se sjetio da postoji zrnce nade da si nije to umislio. Borić kaže:

Pođimo njegovim tekstićem od početka.

Borić ne razumije da kada se s ovolikim tekstom odgovara na tekstić, samo se pokazuje koliko vrijedi ona: Istina najviše boli. Ali, ako možda Borić nije umislio da je general, onda se odgovor krije u onome što nije komentirao. Zapravo pomogli su mi iz Uredništva HKV-a jer su za taj nekomentirani dio stavili podnaslov:

Čestitka Markačeve supruge.

Doista, može biti u pravu Borić i treba generala Markača sačuvati od njegove žene koja se usuđuje čestitati meni za ono što činim za naše generale. A vidi se kako ja napadam generala Borića, pardon g. Borića. U pravu je Borić i sam general Markač se treba čuvati od svoje žene koja nastoji steći 'slavu' koju ne zaslužuje, zar ne? Predlažem našemu generalu da se po tom pitanju obavezno obrati svom kolegi Boriću, koji zna od koga ga se treba sačuvati. Kad već sam Markač nije sposoban sam zaključiti, kako je to tako inteligentno zaključio Borić.

Ja čak i ne znam s kakvim generalom, pardon s kime imam posla. Srećom tu je Borić da mi objasni:

Matematičaru Pečariću, koji vjerojatno malo čita knjige koje ne povlađuju njegovu uskom razmišljanju, preporučio bih svoja sjećanja Hrvat izvan domovine, naklada Pavičić, Zagreb, 2007., pa da vidi s kime ima posla.

Kako je inteligentno zaključio Borić, da netko tko sam napiše preko 40 knjiga, blizu tisuću znanstvenih radova itd. nema vremena još i puno čitati. Hoće valjda prvašić reći kako sam ja toliko pametan da mi ne treba još i čitati da bih toliko napisao. Ako Borić i nije general – treba ga barem proglasiti počasnim, zar ne?

Naravno, Borić je u pravu u svojoj preporuci, pa i ja svima vama koji ne čitate njegove tekstove, jer ste poslije pročitana dva-tri zaključili da baš i nisu puno inteligentni, obavezno pročitate tu knjigu. Da vidite s kime imate posla!

Bezuspješno sam želio da ono o Borićevoj iracionalnoj ljubavi prema EU bude poruga. Često mi se događa da se neka moja poruga ili šala pokaže kako to nije već je čista istina. Zato je zanimljivo vidjeti zašto sam Boriću: antieuropljanin akademik Pečarić.

Moj stav prema EU je poznat još od 2002. i dan je čak na koricama moje knjige Rasizam svjetskih mocnika, Zagreb 2012.:

Možemo ići u Europsku Uniju pod jednim uvjetom: neka nam se ispričaju zato što su – oni, Europska Unija! – sudjelovali u nacističkoj velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku!

Zato sam Boriću antieuropljanin. A on ono više voli Hrvatsku od EU? Da umreš od smijeha!

Ipak vam moram priznati da sam najviše želio napisati samo još ovaj tekst o g. Boriću zbog njegovog neobičnog napada na mog prijatelja velikog hrvatskog kolumnistu i publicist Josipa Jovića. Prijatelj je prijatelj, pa si se ne mogu pomoći.

Evo što piše Borić o Joviću (Marijačića ne smijem spomenuti da mi ne padne na pamet povezati ovo s postupkom Hrvatskog lista prema mojim reagiranjima):

Haaška batina po nekim hrvatskim novinarima

Malo se čuje o onima koji su bili tzv. kolateralne žrtve progona generala, kao što su glavni urednik Hrvatskoga lista Ivica Marijačić i urednik Slobodne Dalmacije Josip Jović koje je haaški Tribunal pokušao golemim novčanim kaznama stjerati u svojevrsno dužničko ropstvo radi navodnog 'nepoštivanja suda', prijestupa koji u hrvatskom pravosuđu ne postoji, pa prema tome ne može biti kažnjiv, a oni nisu učinili ništa drugo nego objavili u svojim novinama dokumente koji su preko interneta bili dostupni svima, što je bila dužnost svih slobodnih novinara.

Zašto se ti svjedoci sudbine naših generala ne pozivaju u javne medije da opišu svoj dio borbe za njihovu slobodu, kao što bi bilo posve razumljivo u bilo kojoj civiliziranoj zemlji? A budući da se to ne događa, Hrvatsku se može smatrati medijski nedovoljno slobodnom. Da se slučaj Gotovina-Markač dogodio u bilo kojoj državi Europske Unije i slobodnog Zapada uopće, dvojica navedenih novinara gotovo bi svakoga dana bili u medijima.

Malo kasnije Borić i pokazuje kako to treba raditi pa piše:

Zanimljivo je i to da se Jović nalazi na crti srpskih nacionalista koji diskvalificiraju predsjednika Žalbenoga vijeća Theodora Merona da je radio u interesu Amerike, isto kao što naš akademik vidi u dvama sucima iz Italije i s Malte samo 'predstavnike' Europske Unije.

Ma što je to skrivio moj prijatelj? Pa da, radi se o njegovu tekstu na koji se može odnositi ovakva Borićeva tvrdnja. Prijatelj mi je, pa ću dati cijeli njegov inkriminirani tekst:

Neka Boga i Amerike

PRAVDA JE BILA NA NAŠOJ STRANI KAO I 1995. GODINE - Možda usporedba nije umjesna. Ali, splitske su ulice nakon oslobađajućih presuda za Antu Gotovinu i Mladena Markača gorjele kao da je Hajduk postao prvakom Europe. Kolone mladih s barjacima i borbenim pjesmama kretale su se prema Rivi i svi bi oni opet, ne daj Bože da zatreba, išli u rat za domovinu, unatoč svemu. Cijela atmosfera podsjećala je na dane neposredno nakon Oluje. Jer, i ovo je jedna nova, velika pobjeda koja dolazi u vremenu niza poraza koje na različitim poljima doživljavamo svakodnevno.

Ovo je zaista veličanstvena pobjeda pravde koja je došla nakon svih krivotvorina, propagandnih laži, kleveta i nepravednih optužbi i uoči dana kada se sjećamo pokolja u Vukovaru i Škabrnji. Iako su u zatvoru proveli sedam dugih godina, dvojica generala, kad vide kako je narod dočekao njihovu slobodu, nemaju za čim žaliti. Ovo je i njihova još jedna, životna pobjeda, obranili su, uz pomoć odvjetnika, svoju čast i čast svoje zemlje kao i 1995. godine.

Politička je poruka presude neobično važna. S Domovinskog rata, države i naroda skinut je ogroman teret. Ne, nije bilo nikakvog udruženog zločinačkog pothvata ni sustavnog protjerivanja stanovništva. Akcija oslobađanja okupiranih područja bila je legitimna, zakonita i u skladu sa svim normama ratnog prava i međunarodnim konvencijama.

Rekli bismo, neka Boga, ali i neka Amerike. Bog je istina i pravda i ovaj je narod znao da su i jedno i drugo na njegovoj strani. Ali, opet pravda i istina tako često izvlače kraći kraj u sudaru sa silom. Ovaj je put, čini nam se, na našoj, ali i na Božjoj, strani bila i snaga SAD-a, opet kao i one 1995. godine i to se nikada ne smije zaboraviti. Hrvatska je danas članicom NATO pakta što je vjerojatno također odigralo određenu ulogu.

Odluka Žalbenog vijeća, koliko god bila pravedna, ne može opovrći uvjerenja kako je djelovanje Haaškoga suda u cjelini bitno politički motivirano. Kako su, inače, mogući tako različiti pristupi i različite ocjene sudskih vijeća na dvije razine u tako kratkom vremenu. Prvostupanjska je presuda bila krajnje isforsirana, nasilna, aprioristična pa ju je drugostupanjska preinaka u pravom smislu duboko posramila.

Dijelovi međunarodne zajednice i pojedine diplomacije neće biti sretni zbog oslobađanja Gotovine i Markača i naročito zbog obrazloženja te odluke. Neće biti sretni ni susjedi u Srbiji, a ni dijelovi domaće javnosti, poglavito oni koji državno osamostaljenje smatraju zločinom, kao i oni koji su dali svoj obol progonu generala i branitelja, poput bivšeg predsjednika, koji je i prije Oluje, već nakon Bljeska, kako stoji u jednoj bilješci neiscrpnog Wikileaksa, američkom veleposlaniku Galbraithu tužakao vlastitu zemlju kako je u zapadnoj Slavoniji počinjeno etničko čišćenje Srba, što će kasnije nastaviti i pred samim Sudom.

JOSIP JOVIĆ

http://www.slobodnadalmacija.hr/Novosti/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/193967/Josip-Jovi-Neka-Boga-i-Amerike.aspx

Naravno, jasno vam je – opet se rugam Boriću. U njegovom tekstu sam svoje prezime zamjenio s Jovićevim. Vama nisam morao to objašnjavati, ali nisam siguran da me prvašić ili oni iz Hrvatskog lista ne optuže da krivotvorim njegov tekst. Zato, bolje je da ja to sam naglasim, zar ne?

Pa kakav je odgovor na pitanje iz naslova teksta? Naravno: NE!

S pravom će mi netko od vas prigovoriti:

E moj akademiče, pa kako očekuješ da Ti objave podrugljive tekstove o čovjeku koji tako lijepo piše o njihovom glavnom uredniku.

Da, doista!

Akademik Josip Pečarić

Zagreb, 14. 12. 2012.