Niko razuman ne može povjerovati da bi generali Gotovina ili Markač odbili sudjelovati u oslobađanju Praljka i ostalih Hrvata iz BiH

Akademik Josip Pečarić: PREDSTAVLJANJE KNJIGE DAMIRA BOROVČAKA, VJERA U SJENI POLITIKE - 5. KNJIGA

Prije svega dozvolite mi da vas sve lijepo pozdravim i da se zahvalim Damiru Borovčaku što me je pozvao da sudjelujem u ovom predstavljanju 5. knjige njegovih komentara izgovorenih u istoimenoj emisiji Radija Marije – emisiji koja traje već 12 godina! A da se doista radi o emisiji koja govori “o političkim događajima zanimljivim katoličkoj javnosti” pokazuju nam sami naslovi tekstova u knjizi. Dat ću samo nekoliko: Osveta nema opravdanja, Povijesne krivotvorine iz Srba, Barikade i petokrake, Jame progovaraju, Zaboravljeni ratni zločini i zločinci, Memorandum 2, Razmjeri žrtve i izdaje. Damir i ja smo prijatelji već puno godina, surađivali smo u nizu domoljubnih akcija, a i ne sjećam se da smo u bilo kojem domoljubnom pitanju imali različita mišljenja. Zato i ne dvojim da me je Damir pozvao da nešto više kažem o njegovoj 125-oj emisiji, kojom završava ovu knjigu: Nobelova nagrada za mir -  Damirovo reagiranje na moje prvo pismo Predsjedniku vlade od njih dvanaest: Predložite generala Gotovinu za Nobelovu nagradu za mir.

Pisana su prije oslobađanja naših generala, poslana skoro svim veleposlanstvima i jasno je da su pisana kao dodatni pritisak na one koji su trebali odlučiti kakva će biti presuda generalima (pri tome ne mislim samo na sutce), a i s ciljem da se pošalje poruka svima njima da ni osudom naših generala neće slomiti hrvatski narod. Za razliku od Borovčaka kojemu je to itekako jasno, u Hrvatskom listu možete pročitati još jedan tekst njihovog suradnika koji doslovno gleda na takva pisma - pa je šokiran kada mu se rugam zbog toga. Naravno, radi se o činjenici da sam južnjak, a kod nas se rugaju onima koji recimo hoće podučiti potpisnike nekog pisma, kao npr. biskupa Vladu Košića u slučaju jednog pisma koji spominje, kako je to što traže “iracionalno”. Čudno je samo, što Hrvatski list nije objavio moje reagiranje na njegov prvi napad, a jeste njegov tekst u kome odgovara na to (neobjavljeno) moje pismo. Kao da se radi o Globusu, a ne o Hrvatskom listu.

Damir je podržao moja pisma o Nobelovoj nagradi, ne samo ovom emisijom, već smo razgovarali i o tome kako samu ideju najbolje iskoristiti. I moje sudjelovanje u ovom predstavljanju samo pokazuje kako on o tome i dalje razmišlja, iako je osnovni razlog za ta pisma bio sloboda hrvatskih velikana generala Gotovine i Markača. Danas mnogi vide ono što smo mi govorili godinama. Zapravo se radilo o osporavanju hrvatskoj državi ono pravo koje imaju sve zemlje svijeta – pravo na oslobađanje okupiranih područja svoje države. Dapače, međunarodno pravo zabranjuje da se državni i vojni vrh mogu osuditi za ratne zločine u takvim akcijama. Drugim riječima, ratni zločin vrše agresori, a oni koji se brane mogu počiniti samo zločin u ratu, zločin prekoračenja nužne obrane. A priča o udruženom zločinačkom pothvatu zločinačke organizacije bila je jedna priglupa priča kojom se pokušalo izigrati međunarodno pravo. Predsjednik Žalbenoga vijeća Theodor Meron bi rekao kako je to bilo nerazumo. Znamo, da mnogi u Hrvatskoj nisu nikada prihvatili neovisnu hrvatsku državu i prednjačili su u takvom osporavanju prava hrvatskoj državi. Tu ponajprije mislim na dva predsjednika RH, koji su naslijedili hrvatskog predsjednika akademika Franju Tuđmana. 

Kako je svima jasno kakva politička (zatvorska?) sudbina čeka Mesića, nama mora biti mnogo zanimljivije da ni Josipović ne odustaje od osporavanja međunarodnog prava koje govori o agresiji i obrani. Čak je svojevremeno i knjigu napisao o ratnim zločinima u kojoj uopće i ne spominje ovakve bitne činjenice kao što je ta o nekažnjavanju vlasti koje oslobađaju svoj okupirani teritorij. Takvi stavovi su zapravo omogućili suđenja u Haagu. I danas u ekskluzivnom intervjuu beogradskoj Televiziji B92 (Hrsvijet, 8. prosinca 2012.) Josipović je, govoreći o oslobađanju hrvatskih generala, ratu, Oluji, počinjenim zločinima i procesuiranju počinitelja, rekao da je svima neophodna katarza: “Mislim da svako društvo treba proći određenu katarzu i prepoznati što je bilo dobro, što je bilo loše u politici. Mi smo imali fazu kada je prevladavala teza da se u obrani ne može počiniti zločin. Mi smo tu fazu razriješili. Mi smo sad u fazi u kojoj nastojimo, koliko je to mogućno, sve zločine tretirati na jednak način”. Naravno, ovo je neistina istovjetna onoj koju je kao svjedok Tužiteljstva, svojevremeno izrekao Mesić lažno optužujući dr. Milana Vukovića. Ni Vuković niti itko drugi u Hrvatskoj nikada nije rekao to što tvrdi Josipović. I Vuković i mnogi drugi samo su upozoravali da postoji međunarodno pravo koje jasno definira ratni zločin, tj. koji razlikuje agresiju od obrane. Zapravo imamo još jedan prilog poznatoj Ćosićevoj tezi o tome kako je Srbima laž najviše pomogla u povijesti. Upravo je fenomenalno da u tome sudjeluju predsjednici RH, zar ne? Josipović, poslije oslobađajućih presuda, ipak mora početi govoriti o tome što je u međunarodnom pravu rečeno o agresiji. On je u svom komentaru stradanja srpskih vojnika u Hrvatskoj, ocijenio da je i Srbiji potrebna katarza. Nije spomenuo riječ agresija (valjda i ne zna da ona postoji u hrvatskom jeziku) pa im kaže: “Kada govorite o poginulim vojnicima, meni je žao da su bili ovdje, ali mislim da treba doći vrijeme da se u Srbiji ljudi upitaju: A zašto su oni uopće bili tu? Zašto su vojnici iz Srbije, tenkovi i avioni, dolazili u Hrvatsku? Mislim da je to jedno pitanje, koji je dio katarze, koju i vi (Srbija) morate proći”.

Prvo kaže neistinu za Hrvate, a onda i dalje obranu poistovjećuje s agresijom, tj. tvrdi kako će sve zločine tretirati na isti način. Srbi to jedino i traže, a predsjednik Hrvatske to poslušno ispunjava i obavezuje se. Dirljivo, zar ne? Kada govorim o suđenju našim generalima zbog oslobađanja okupiranih područja naše države treba uvijek imati u vidu da je to samo jedan veliki zločin “suda” u Haagu, svjetskih moćnika čije interese je taj “sud” slijedio i svih u Hrvatskoj koji su to podržavali.

Drugi je onaj o kojemu je, vjerujem, Damir želio da govorim danas. To je činjenica da je glavni učinak Oluje bilo spašavanje 160 do 180 tisuća ljudi iz Bihaća, tada od UN-a proglašenom zaštićenom zonom. Umjesto da ih zaštiti UN - spasila ih je Hrvatska. Napomenimo da se neposredno prije toga dogodio genocid u Srebrenici, a tadašnji američki vojni ataše u Hrvatskoj je tvrdio, isto ono što smo i mi tvrdili u Pismu VS UN-a povodom Rasističkih prvostupanjskih presuda našim generalima, da je Olujom Hrvatska spasila Bihać od genocida razmjera onim iz Drugog svjetskog rata. O tome na suđenju hrvatskim generalima u Haagu – ni slovca! Za genocid u Srebrenici upravo je izrečena prvostupanjska presuda - doživotna robija. A drugog dana Oluje Hrvatsku je kaznila Europska Unija, a potom i UN koji je preko svog “suda” sudio hrvatskoj državi i njenom predsjedniku. Generali Gotovina i Markač su tamo samo zamjenjivali hrvatskog predsjednika kome je EU drugoga dana poručila da će odgovarati kao ratni zločinac. Zamjenjivali su ga Gotovina i Markač kao najistaknutiji predstavnici Hrvatske vojske i Hrvatske policije. Naravno, na isti način i Damir i ja smatramo da Tuđmanu i Hrvatskoj trebaju odati zahvalnost oni umjesto kojih je spašavao njihovu zaštićenu zonu, upravo zato što se to u Haagu nije ni spomenulo. General Gotovina je i tu samo u ulozi koju su mu namijenili kada su ga željeli osuditi. Tim prije što je UN za predsjednika Generalne skupštine UN-a, poslije genocida koji su napravili Srbi u Srebrenici, izabrali Malog Slobu, kako Vuka Jeremića zovu u Srbiji. Mi bi rekli Malog Balkanskog krvnika, zar ne? Dakle, preko Malog Slobe, nagradili su Srbiju za učinjeni genocid u Srebrenici i planirani još veći genocid u Bihaću. Jeremić, zapravo, na tom mjestu samo zamjenjuje Slobodana Miloševića, na isti način na koji su naši generali zamjenjivali Tuđmana u Haagu. Meronova presuda zato najviše pomaže samom UN-u od takovih zapanjujućih nagrada! Vidimo da se od današnjih hrvatskih vlasti ne može očekivati da će učiniti bilo što da bi tražili da se oni koji su sudili i željeli osuditi naše generale, poslije ovakvih presuda, naše generale i nagrade. Iz jednostavnog razloga što su te vlasti i same sudjelovale u optuživanju generala, a zapravo hrvatskog predsjednika, hrvatske državu i sve nas. Zato oni i danas jedino misle kako sebe sačuvati od šire spoznaje o tome u našem narodu. S druge strane moramo stalno imati na umu da je Dario Kordić osuđen na 25 godina robije (glavni zločin mu je što su ga smatrali najodgovornijim što Srbi nisu uspjeli osvojiti cijelu BiH) i da još očekujemo i presude Hrvatima iz BiH. Tamo je i general Praljak koji je svojom obranom ponizio taj sud, bolje reći pokazao i dokazao zašto je Meron govorio o nerazumnim odlukama. Naša je obaveza prema tako velikim sinovima našeg naroda da učinimo sve moguće da i oni budu oslobođeni, jer su optužbe istovjetne onima protiv generala Gotovine i Markača. Niko razuman ne može povjerovati da bi generali Gotovina ili Markač odbili sudjelovati u oslobađanju Praljka i ostalih Hrvata iz BiH. Zato ideja o Nobelovoj nagradi generalu danas ima sve više i više zagovaratelja.  Drugim riječima, još uvijek se u Haagu sudi hrvatskoj neovisnosti. A sve to itekako zna Damir Borovčak i zato je pričom o Nobelovoj nagradi završila ova knjiga. Hvala mu na tome, na knjizi i na svemu što je do sada uradio i što će još uraditi u borbi za Hrvatsku, onakvu kakvu je zovem u naslovu jedne knjige: hrvatsku Hrvatsku.

Hvala!