Nema danas hrvatskog domaćina koji pogledom na svoju djecu ne postavlja pitanje njihove budućnosti. Gdje će ta djeca ostariti, od čega će živjeti, s kim će se družiti, koju školu pohađati, da li da ostanu ovdje ili da im se već sada traži veza za odlazak preko bare. U ovom trenutku je pitanje budućnosti Hrvatske zebnja nad sigurnošću naše djece. A svi imamo djecu, bez obzira kako se zovemo i nacionalno deklariramo, i svi svoju djecu najviše volimo. Mi svi danas strepimo nad njihovim odrastanjem, budućnošću i suočenje sa tom strepnjom je ono zajedničko ljudsko svima nama, da opet kažemo, bez obzira na vjeru, naciju ili političku pripadnost. To je, također, osnov našeg generičkog zajedništva i upućenosti jednih na druge. Čemu djecu učiti, koje im primjere navoditi, na što ih upućivati? Da li podgrijavati dvostruki moral, u kući im govoriti jedno, recimo, sve što nije "naše" nazivati četničkim i ustaškim a na ulici i javnom življenju glumiti kozmopolitizam, što bi nekad rekli - bratstvo i jedinstvo? Ono je zbog tog licemjerstva i puklo. Da li ih upućivati na poštivanje raznolikosti, uvažavanje i branjenje vlastitog i tuđeg identiteta i samosvojnosti kao načina održanja života, ili ih od malih nogu za boj spremati? Da li ih u svijet slati, te ih na taj način od Hrvatske odvojiti, ali i "spasiti", ili im govoriti da je ovo samo njihova zemlja i da im je tu život živjeti? Dva kamena za jedan autoput Ovo je jedno od pitanja, pored niza drugih, koje odražava egzistencijalnu dramu svih hrvatskih zajednica. Ipak su Hrvati zapitani nad svojom budućnošću više i drugačije od drugih naroda. Njihova memorija je mnogo svježija i krvavija od drugih. Ta zebnja nad neizvjesnošću trajanja u ovom trenutku nije toliko odraz težine življenja - nikada se ovdje nije živjelo dobro, a i gora se vremena pamte - koliko je baš obrnuto, težina življenja je umnogome posljedica, mada nije samo toga, jednog orijentacijskog vakuuma i besadržajnog tapkanja u mjestu. Stvari se sporo mijenjaju, nestrpljenje raste, ljudi katastrofalno loše žive, a izlaza se nalazi malo. U takvim prilikama nije teško doći i do negativnog samoodređenja i reći da je genocid sudbina Hrvata. Odnosno, običan Hrvat iz Hrvatske često se pita da li će ono što je zadesilo njegovog djeda, zadesit će i mene i njega? Naravno, ljudi o ovome neće da govore javno, jer Hrvati razvijene javnosti i nemaju, ali te dileme opredjeljuju njihovu svakodnevnicu. Ako se tome doda perfidna propaganda hrvatske oligarhije o evropskoj uniji i neprijateljskoj međunarodnoj zajednici, dobija se ram za sliku aktualne hrvatske "nesretne svijesti". Takva psihoza običan svijet naprosto izbezumljuje. Ne možemo se oteti dojmu da ta negativna projekcija Hrvata svoje izvorište nema i u nesposobnosti i dvoličnosti aktualne hrvatske oligarhije. Njoj se ne mogu poreći dobre namjere, želje za činjenjem svega za dobrobit svoga naroda i države, ali i katastrofalna nesposobnost i nesnalažljivost. Ona danas gubitak svojih položaja i sinekura, vlastite slasti i masti, negativno projicira na narod izmišljajući njegove neprijatelje. Ako je kriterij uspješnosti svake politike životni standard ljudi čiji je ta politika izraz, predstavnik i zastupnik, onda dosadašnja hrvatska, bar ovih zadnjih deset godina, prolaznu ocjenu ne može dobiti. Ona jednostavno kaska za problemima, odgovara na tuđe udarce, trči za loptama koje idu u out i igra utakmicu u kojoj je bitno sudjelovati, a ne pobijediti. Petnaest godina poslije rata nije učinjeno ništa bitno. Privreda je skoro mrtva. I pored toga štrajkove, otpuštene borce, nezadovoljne penzionere, dezorijentirane studente i sebi prepuštene izbjeglice. Jednom riječju, govoreći jezikom fizike, energija koja je unutar naroda oslobođena u ratu, nije prešla u kvalitativno novo stanje. Ta energija nije zadobila novi oblik, život se nije poboljšao, nadanja nisu ostvarena, realnost je nadjačala iluzije, a energija se raspršila. Stoga se često od običnih ljudi može čuti da je rat bio bolji. Bar se imao neki cilj, znalo se da rat nekada mora stati. Sjajni položaj i katastrofalno stanje podcrtavanje ovih negativnih strana hrvatske stvarnosti samo je argumentacija za stav da hrvatsko stanje nikada nije bilo teže, mada hrvatski položaj nikada nije bio bolji. Taj odnos između sjajnog položaja i katastrofalnog stanja medij je svakog budućeg hrvatskog rada. Često izricana konstatacija da su Hrvati danas prvi put samostalan i slobodan narod, samo površnom razumijevanju izgleda kao fraza. Nažalost, prema njoj kao frazi uglavnom se i odnosimo. Sloboda i samostalnost omogućuju jedno novo hrvatsko definiranje sebe, a ne redefiniranje naslijeđenog. Definiranje prije svega, zato što su sva dosadašnja određenja bila ili iznuđena sa strane, ili mimikrijska, ili ideološka, a u najmanju ruku su bila situaciona reagiranja. Pred Hrvatima je danas novo nacionalno, duhovno i kulturološko samoodređenje, što je istovremeno i određenje prema Bosni, Srbiji, Crnoj Gori.... taj posao treba da predvode njihovi slobodni intelektualci, kojih, istina, još jeste malo, a ne nacionalna "inteligencija", s obzirom na suviše komotno određenje sadržaja tog pojma. I s obzirom na nešto drugo, poslovično sluganstvo te inteligencije aktualnim političkim režimima. O tome svjedoči i dokument koji ovih dana kruži među "povjerljivim" Hrvatima u Splitu. Uzmimo samo jedan primjer, neka to bude kategorija "Hrvat". Šta je "hrvatstvo", da li je to etnička, nacionalna ili politička kategorija, ili sve to skupa? Da li su "Hrvati" samo rimokatolici, kako to mi danas mislimo i pronosimo, i da li se na taj način etniciziranjem "hrvatstva" otvara prostor za trajnu podjelu zemlje? Da li je izvršena renominacija "Rimokatolik" u "Hrvat" samo promjena imena ili osnaženje starog političkog stava o državotvornosti Hrvatske? Sreća je jedino u tome što je u našem slučaju narod dostojanstveniji od inteligencije. I ne samo dostojanstveniji nego i trajniji, autentičniji i konzervativniji, u pozitivnom značenju tog pojma, od svojih prvaka. Da su samo oni bili slušani, tog naroda odavno ne bi bilo, bili bi pretopljeni u ove ili one. Malo je slučajeva, kao kod Hrvata, gdje je narod, najšire određenje skupa običnih ljudi, "pametniji" od svojih gornjih slojeva. Dovoljno je danas pogledati hrvatsku privatnu poduzetničku scenu i uvjeriti se da je malo ko s fakultetom uspio napraviti kune. I to nešto govori. "Građani" i papci sloboda i samostalnost naroda potiče na samoodmjeravanje, kako unutar osobnosti, tako i u odnosu na druge. snaga jedne nacije, u ovom slučaju hrvatske, jeste i u kritičkoj samorefleksiji. Istina, samo onaj ko jeste, a Hrvati danas jesu, to sebi može priuštiti. Bez obzira na navedeni povoljan položaj, takvog toka svijesti unutar Hrvata nema. Naprotiv, ima previše romanticizma, samoglorifikacije, nadmenosti i osjećaja vlastite superiornosti,drugo je pitanje, ako se, uostalom, o tome uopće meritorno na takav način i može govoriti, ali jeste proporcionalan njihovoj moći u datom povijesnom trenutku. Ti "brđani" su, istovremeno, hrvatskom romantičarskim kvalifikacijama jako uvrijeđeni. Oni u njima, i to je paradoks cijele stvari, vide težnju Hrvata za dominacijom i vladanjem, ili takve izjave, što je mnogo češće, koriste kao pokriće za razvaljivanje hrvatske. Mi nećemo nikada više biti vaši kmetovi, borba protiv kmetstva i raznog vazalstva konstitucija je našeg savremenog političkog identiteta, često se može čuti na strani dobro izmanipuliranih običnih evropskih naroda. Naravno, povijest Hrvatske ima materijala i za takvu manipulaciju i funkcionalizaciju. Smjeravanje dobrog položaja i lošeg stanja Hrvata jeste neminovno u što skorijoj budućnosti. Za dostizanje tog cilja nije potrebno ponovo izmišljati toplu vodu. Mnogi su i prije njih u takvom stanju bili. Dovoljno je prihvatiti načela političkog liberalizma, izvršiti demokratizaciju društva i individualizaciju njegovih nosioca, gdje u otvorenoj i fer konkurenciji na povijesnu scenu mogu doći snage koje sve postižu radom i kvalitetom, a ne rodbinskim ili klanovskim vezama. To bi značilo (i to će se zasigurno dogoditi ako Hrvata bude, a bit će ih) prestrukturiranje hrvatskog društva i imanentnih mu mjerila vrijednosti kao načina oslobađanja i izranjanja novih energija. Pretpostavka svega je demokratizacija nacije/društva, individualna inicijativa, sloboda, vladavina prava, ali i obaveze, uspostava pravnog okvira djelovanja koji omogućuju promociju rada i kvaliteta, poduzetništva i trajnih vrijednosti, pa ma od koga one dolazile. U tom smislu su nadolazeći civilizacijski trendovi, čije porođajne muke na našem prostoru jesu bolne, šansa za sve, a za Hrvate posebno. Držati se načela konstitucije, opstanka i funkcioniranja hrvatskog društva, od kojeg prosperitetnijeg i ljudskijeg danas na svijetu nema - bez obzira na sve njegove slabosti - na ovoj hrvatskoj vjetrometini njihov je izvjesni spas.
Domovina RH 9:56am Jan 11
Četnici rade u hrvatskoj policiji
Svi navedeni četnici primljeni su po nalogu Račanova ministra policije Šime Lučina u isto vrijeme kada je otpušteno više od tisuću hrvatskih policajaca-prvih hrvatskih redarstvenika, nikada nisu procesuirani za svoje zločine I sudjelovanje u oružanoj pobuni protiv RH. Što je najzanimljivije, taj potez je odobrem od HDZ-a sve do dana današnjeg.
DUŠAN UGLJEŠIĆ-zaposlen u PU Vukovarsko srijemska u PP Tovarnik, bio uhićen zbog sudjelovanja u oružanoj pobuni I vraćen na posao, stanuje u Tovarniku
BOŠKO CULIĆ-zaposlen u PU Vukovarsko srijemskoj u PP Tovarnik, bio uhićen za sudjelovanje u oružanoj pobuni I vraćen na posao stanuje u Tovarniku:
MIRKO VLAŠIĆ-zaposlen u PU Vukovarsko-srijemska u PP Otok kod Vinkovaca, bio uhićen za sudjelovanje u oružanoj pobuni, stanuje u Vukovaru;
RADENKO TADIĆ-zaposlen u PU Vukovarsko-srijemskoj u PP Markušica, živi u Podvinju kraj Markušice, ima završenih 7 razreda osnovne škole sudjelovao u oružanoj pobuni protiv RH;
DALIBOR LACMANOVIĆ-zaposlen u PU Osječko-baranjska, u PP Dalj, živi u Borovu Naselju, ima završenu samo osnovnu školu, sudjelovao u oružanoj pobuni protiv RH;
MIHAJLO RESANOVIĆ-zaposlen u PU Vukovarsko-srijemska u PP Tovarnik, živi u Srbiji, sudjelovao u oružanoj pobuni protiv RH;
MIJO DOBRAŠ-zaposlen u PU Osječko-baranjska, na ispomoći u PU Primorsko-goranska, PP Mali Lošinj, policijska ispostava Cres, sudjelovao je u oružanoj pobuni protiv RH;
MILAN ŠARIĆ-zaposlen u PU Osječko-baranjska, na ispomoći u PU Primorsko-goranskoj, PP Mali Lošinj,
BOŠKO PLAVŠIĆ-zaposlen u PU Vukovarsko-srijemskoj PP Tovarnik, sudjelovao u oružanoj pobuni protiv RH, živi u Batajnici pokraj Beograda;
MILENKO KORAĆ-zaposlen u PU Vukovarsko-srijemska, PP Tovarnik, sudjelovao u oružanoj pobuni protiv RH, pripadnik “Belih orlova” nosio četničku zastavu kroz osvojeni Vukovar I pjevao “Slobodane šalji nam salate bit će mesa klat ćemo Hrvate”, živi u Mirkovcima kraj Vinkovaca;
MILORAD DELIĆ-zaposlen u PU Vukovarsko-srijemska, PP Tovarnik, sudjelovao u oružanoj pobuni protiv RH, živi u Rumi, Srbija;
MIROSLAV DOPUĐ-zaposlen u PU Vukovarsko-srijemska, PP Tovarnik, sudjelovao u oružanoj pobuni protiv RH, živi u Šidu;
LJUBIŠA KOMASOVIĆ-zaposlen u PU Vukovarsko-srijemska, PP Tovarnik, sudjelovao u oružanoj pobuni protiv RH, za vrijeme “Bljeska” uhićen kao milicioner “SAO Krajine”, ima krivotvorenu vozačku dozvolu, živi u Tovarniku;
SRĐAN JAKIĆ-zaposlen u PU Vukovarsko-srijemska, PP Vukovar, sudjelovao u oružanoj pobuni protiv RH, bio u postrojbi “Beli orlovi” tenkisti, adresa nepoznata;
MIODRAG VUČKOVIĆ-zaposlen u PU Vukovarsko-srijemska, PP Vukovar, sudjelovao je u oružanoj pobuni protiv RH, bio u postrojbi “Beli orlovi”, adresa nepoznata;
TOMO ŽESTIĆ-zaposlen u PU Vukovarsko-srijemskoj, PP Tovarnik, sudjelovao je u oružanoj pobuni protiv RH, zarobljen u “Bljesku” kao milicioner “SAO Krajine”, živi u Tovarniku;
MILJENKO KOSJER-zaposlen u PU Vukovarsko-srijemskoj, PP Tovarnik, prije rata radio je u Dugoj Resi sudjelovao je u oružanoj pobuni protiv RH, pokrao je oružje I pobjegao u Krajinu, živi u Tovarniku;
MILISAV ANATACKOVIĆ-zaposlen u PU Vukovarsko-srijemskoj, PP Vukovar, sudjelovao je u oružanoj pobuni protiv RH, navodno ima ubojstvo iz 1992., “reketaš”, navodno je 2001. bio uključen u reketarenje privatne firme “Jakopec”;
ZORAN ADŽIĆ-zaposlen u PU Vukovarsko-srijemska ima samo osnovnu školu, sudjelovao u oružanoj pobuni protiv RH, stanuje u Tordincima;
DRAGAN VIŠEKRUNA-zaposlen u PU Vukovarsko-srijemska stanuje u Ostrvu;
DUŠAN RADANOVIĆ-bio je pripadnik milicije krajine, sada radi u pograničnoj policiji u Iloku, obitelj mu živi u Srbiji sudjelovao u oružanoj pobuni protiv RH;
ZORAN MOSLAVARA-bio je krajinski milicioner zlostavljao zarobljene civile, sudjelovao u oružanoj pobuni protiv RH, danas radi u Iloku, temeljni policajac;
VINKO VIDAKOVIĆ-iz Negoslavaca, bio je pripadnik specijalne milicije krajine, radi u Vukovaru u prometnoj policiji;
ZORAN CVETKOVIĆ-iz Markušice, bio je krajinski milicionar, radi u Vukovaru u prometnoj policiji, živi u zauzetom hrvatskom stanu;
BRANISLAV PONJEVIĆ-iz Bršadina, 91. zajedno sa bratom Simom prešao u SUP Beograd, vratio se po zadatku na područje Vukovara da organizira pobunu, danas radi u PP Vukovar, živi u Borovu naselju u hrvatskom stanu;
MILAN JOVIĆ-iz Rajića kraj Novske, bio krajinski milicionar u Okučanima, danas radi u PP Vukovar.
NADA LJUBOJEVIĆ – zaposlena u PU Vukovarsko-srijemskoj, stanuje u Borovom Naselju, rodom iz okolice Orahovice gdje je živjela do 1991. U njenoj kući se nalazio četnički štab, brat joj je ranjen u četnicima kao milicionar 5A0 Krajine, sada živi u Srbiji, udana za Danila Ljubojevića koji radi kao pomoćnik načelnika PP Vukovar, 1991. pobjegao iz Našica, za vrijeme Krajine kao četnik bio pomoćnik sekretara SUP-a za kadrovska pitanja;
SLAĐAN BOGDANOVIĆ – Borovo Selo, zaposlen u PU Vukovarsko-srijemskoj, PP Otok, četnik u miliciji Krajine;
ČEDO SAVURDIĆ – zaposlen u PU Vukovarsko-srijemskoj, rodom iz Gline, 1991. sudjelovao u odvođenju hrvatskih vojnika, četnik na barikadama;
ĐURO LALIĆ – iz Vukovara, radi u PU Vukovarsko-srijemskoj, prije rata radio u Borovu, sudjelovao u četničkom divljanju Vukovarom, njegova bratića odlikovao Arkan;
MILOVAN ŽDRNJA – radi u PU Vukovarsko srijemskoj, u “Veleprometu” Vukovar viđen s četnicima kako postupa prema zarobljenim Hrvatima, optužen za zlostavljanje civila, bio komandir milicije u Marincima, organizator četničkih pljački u Bogdanovcima;
MILORAD CVJETIČANIN – zaposlen u PU Vukovarsko-srijemskoj, bio pripadnik četničke milicije, živi u Srbiji;.
SLOBODAN ZAGREGIO – zaposlen u PU Vukovarsko-srijemskoj, četnički milicionar u Krajini, ranjen za vrijeme pljački hrvatskih kuća u Vukovaru tijekom četničkih divljanja.
http://koca111.blogspot.com/2012/01/u-svijetu-ima-preko-180-zemalja-koje.html#.Tw02xqXbSCl http://www.youtube.com/watch?v=uBwiGbjjG6A
Nema komentara:
Objavi komentar