Hvaljen Isus i Marija poštovani
U evanđelju, govori nam o susretu Isusa i jednog pismoznanca, koji se stavlja u ulogu učitelja da bi učitelja tj. Isusa doveo u neugodan položaj, a to je koja je zapovijed najvažnija u Zakonu. Isus odgovara: ''Ljubav prema Bogu na prvom mjestu, a onda iz toga slijedi ljubiti bližnjega kao sebe samoga.“ Sadašnji Papa Benedikt XVI. napisao je prvi dokument, prvu encikliku, naslovljenu ''Bog je ljubav''. I Bogu se na odgovarajući način ne možemo nikako drugačije približiti nego putem ljubavi. Otkriće da je Bog ljubav davalo je sv. Franji Asiškom zamah da trajno i sve dublje ulazi u duboki odnos s Bogom i sa svim stvorenim, putem obraćenja. Plačući je hodao ulicama Asiza ponavljajući: '' Ljubav nije ljubljena.'' I to je djelovalo poput groma na ljude koji su navikli da Bogu služe iz dužnosti, a ne iz ljubavi. To je muka onog starijeg sina iz prispodobe, koji je sve u odnosu na oca činio na zakonskoj razini, ali oca kao ljubav nije doživio. Dok je mlađi sve to izgubio, ali se vratio očevoj ljubavi; otac naime nije prekinuo vezu ljubavi prema njemu, makar je on prekinuo svoj sinovski odnos prema ocu. Što je s našom riječju ljubav? Ona obuhvaća mnogo toga – od toga da volim čokoladu do toga da volim čovjeka, i mnoštvo je toga tom riječju obuhvaćeno. Valja nam ići u same korijene Isusove upotrebe riječi ljubav, a ona znači primati dar-osobu Boga do kraja i uzvratiti joj istom mjerom do kraja - bez pridržaja. No, kako smo mi i slaba i grješna bića, taj pothvat ne možemo odjednom ostvariti i zato je to put. Ne zaboravimo ipak da i najdulji put započinje prvim korakom. Obraćenje ima svoj početak na ovoj zemlji, ali nema kraja. Njegova punina zove se svetost. Svetost je put prema potpunom sve dubljem, svestranijem, sveobuhvatnom otvaranju Bogu, i dopuštanju Bogu da se nama koristi na način koji ga neće umanjivati, niti okrnjivati Njegovu veličinu i moć služenja drugima.Zato se ljubav iskazuje služenjem – prakticira služenjem. Ona zahvaća i obuhvaća i bol, a onda se, kako kaže Majka Tereza, događa paradoks kad u ljubav uključimo bol, da bol prestaje, a ljubav ostaje. Pozvani smo prepoznavati ljubav u svome životu. Pozvani smo Bogu predavati sve što imamo i što jesmo – i onda to primati obnovljeno, preobraženo, iz Njegove ruke, iz Njegova srca, kako bismo mogli se Njegovim darovima služiti onako kako On to hoće. I putem darova i sposobnosti, po služenju drugima radi Boga, ulaziti u plodove ili krjeposti, i na taj način jačati svoju duhovnu kondiciju – na taj način rasti u svetosti. A ljubav je, ne zaboravimo, kruna svih krjeposti – kraljica krjeposti. Ona ''ne zavidi, ne hvasta se, nije ljubomorna, ne traži svoje, samozatajna je'', afirmira drugoga – sebe stavlja u drugi plan. Naprosto Bog je ljubav. Ljubimo jedni druge kao što Bog nas ljubi i eto preobrazbe mene, tebe, nas, čovječanstva. Eto prilike da Isus može doći k nama u svojoj slavi.
Maranatha – dođi Gospodine Isuse!
U evanđelju, govori nam o susretu Isusa i jednog pismoznanca, koji se stavlja u ulogu učitelja da bi učitelja tj. Isusa doveo u neugodan položaj, a to je koja je zapovijed najvažnija u Zakonu. Isus odgovara: ''Ljubav prema Bogu na prvom mjestu, a onda iz toga slijedi ljubiti bližnjega kao sebe samoga.“ Sadašnji Papa Benedikt XVI. napisao je prvi dokument, prvu encikliku, naslovljenu ''Bog je ljubav''. I Bogu se na odgovarajući način ne možemo nikako drugačije približiti nego putem ljubavi. Otkriće da je Bog ljubav davalo je sv. Franji Asiškom zamah da trajno i sve dublje ulazi u duboki odnos s Bogom i sa svim stvorenim, putem obraćenja. Plačući je hodao ulicama Asiza ponavljajući: '' Ljubav nije ljubljena.'' I to je djelovalo poput groma na ljude koji su navikli da Bogu služe iz dužnosti, a ne iz ljubavi. To je muka onog starijeg sina iz prispodobe, koji je sve u odnosu na oca činio na zakonskoj razini, ali oca kao ljubav nije doživio. Dok je mlađi sve to izgubio, ali se vratio očevoj ljubavi; otac naime nije prekinuo vezu ljubavi prema njemu, makar je on prekinuo svoj sinovski odnos prema ocu. Što je s našom riječju ljubav? Ona obuhvaća mnogo toga – od toga da volim čokoladu do toga da volim čovjeka, i mnoštvo je toga tom riječju obuhvaćeno. Valja nam ići u same korijene Isusove upotrebe riječi ljubav, a ona znači primati dar-osobu Boga do kraja i uzvratiti joj istom mjerom do kraja - bez pridržaja. No, kako smo mi i slaba i grješna bića, taj pothvat ne možemo odjednom ostvariti i zato je to put. Ne zaboravimo ipak da i najdulji put započinje prvim korakom. Obraćenje ima svoj početak na ovoj zemlji, ali nema kraja. Njegova punina zove se svetost. Svetost je put prema potpunom sve dubljem, svestranijem, sveobuhvatnom otvaranju Bogu, i dopuštanju Bogu da se nama koristi na način koji ga neće umanjivati, niti okrnjivati Njegovu veličinu i moć služenja drugima.Zato se ljubav iskazuje služenjem – prakticira služenjem. Ona zahvaća i obuhvaća i bol, a onda se, kako kaže Majka Tereza, događa paradoks kad u ljubav uključimo bol, da bol prestaje, a ljubav ostaje. Pozvani smo prepoznavati ljubav u svome životu. Pozvani smo Bogu predavati sve što imamo i što jesmo – i onda to primati obnovljeno, preobraženo, iz Njegove ruke, iz Njegova srca, kako bismo mogli se Njegovim darovima služiti onako kako On to hoće. I putem darova i sposobnosti, po služenju drugima radi Boga, ulaziti u plodove ili krjeposti, i na taj način jačati svoju duhovnu kondiciju – na taj način rasti u svetosti. A ljubav je, ne zaboravimo, kruna svih krjeposti – kraljica krjeposti. Ona ''ne zavidi, ne hvasta se, nije ljubomorna, ne traži svoje, samozatajna je'', afirmira drugoga – sebe stavlja u drugi plan. Naprosto Bog je ljubav. Ljubimo jedni druge kao što Bog nas ljubi i eto preobrazbe mene, tebe, nas, čovječanstva. Eto prilike da Isus može doći k nama u svojoj slavi.
Maranatha – dođi Gospodine Isuse!
Nema komentara:
Objavi komentar