POTREBNO JE REZERVIRATI MJESTO U AUTOBUSU NA JEDAN OD BROJEVA:
Prijave na brojeve mobitela:
098 318842 (Ante Beljo),
091 5818908 (Zdravka Bušić),
091 7255746 (Željko Tomašević)
099 6620417 (Đuro Knezičić)
Program slavlja:
9 sati: Križni put
Pobožnost križnog puta kreće od crkve sv. Marka Groba na Krbavskom polju. Hodočasnici koji će sudjelovati u pobožnosti križnog puta mogu nabaviti knjižicu križnog puta, pod nazivom „Isusov kalvarijski put u križnom putu Hrvata“.
11 sati: Središnje slavlje
Započinje svečanim euharistijskim slavljem u 11.00 sati kojega, zajedno s drugim biskupima, predvodi gradišćanski Hrvat mons. Egidije Živković, biskup Željezna. 14 sati: Kulturno-umjetnički program. Nastupaju razna kulturno-umjetnička i folklorna društava. Prema odluci Hrvatske biskupske konferencije, proslava Dana hrvatskih mučenika na Udbini bit će od ove godine zadnje subote u mjesecu kolovozu. Ove godine to je 25. kolovoza. To je zato da se poveže dan Krbavske bitke (9. rujna) i Dan žrtava totalitarnih režima (23. kolovoza), a ujedno se tada hodočašće na Udbinu ne poklapa s drugim većim hodočašćima. 28. studenoga 1991. godine, poslije višemjesečnog okruženja i borbe sa srpskim teroristima i zločinačkom jugoslavenskom armijom, Hrvati i ostali državotvorni građani Cetingrada morali su napustiti Cetingrad i poći u progonstvo. Prvo utočište bilo je u susjednoj Bosni i Hercegovini od kuda se postupno, na različite načine, prelazilo na slobodni dio Republike Hrvatske. Općinsko vijeće Općine Cetingrad donijelo je Odluku kojom se 28. studenoga obilježava kao Dan sjećanja na progonstvo. Svake godine na ovaj dan se prigodnim komemorativnim programom oda počast svim poginulim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama Domovinskog rata. Prigodnu riječ, kod spomenika žrtvama Domovinskog rata, u povodu 20-e obljetnice sjećanja na progonstvo uputio je načelnik općine Milan Gašparin a molitvu je predvodio cetingradski župnik, monsinjor, kanonik Marijan Ožura. Načelnik Milan Gašparin je govorio o progonstvu i stradanjima koja se nikada ne smiju zaboraviti a posebice se ne smiju zaboravit žrtve, njih 43, čija je imena načelnik poimenice izrekao. Komemoraciji su nazočili vijećnici Općinskog vijeća Općine Cetingrad, učenici Osnovne škole Cetingrad i građani. Neka je vječna slava i hvala svim žrtvama Domovinskog rata i neka se nikada ne ponovi zlo koje je pogodilo Cetingrad i Hrvatsku 1991.-1995- godine. Želeći se zahvaliti na svemu što je dao za Cetingrad, Hrvatsku i Rimokatoličku crkvu, urednik Glasa prognanika i tajnik Udruge Cetin-1527., Ivan Mateša razgovarao je sa monsinjorom, kanonikom Marijanom Ožurom. Razgovor je objavljen u Glasu prognanika a u cijelosti ga donosimo na našoj stranici. Sugovornik "Glasa prognanika" je mons. Marijan Ožura svećenik iz Cetingrada. Na početku našeg razgovora molimo Vas da se predstavite našim čitateljima? Ja sam župnik Marijan Ožura. Rođen sam 28. studenog 1937. godine u Gorskom Kotaru, općina Delnice u jednom malom selu koje se zove Hrvatsko, uz rijeku Kupu, 5 km od njenog izvora nedaleko Risnjaka. Budući da graničimo sa Slovenijom, s mjestom Osilnica tako sam u Sloveniji polazio Osnovnu školu, tu sam i ministrirao, a u Kočevju sam završio nižu gimnaziju. Osjećao sam poziv za svećeništvo i 1953.g. sam otišao u sjemenište u Rijeku. Godine 1955. sjemenište u Rijeci je država zatvorila. Tada je državna vlast jako proganjala crkvu, svećenike i biskupe, čak je zatvarala i sjemeništa. Tada smo mi preselili u Pazin gdje sam završio klasičnu gimnaziju, a kasnije i teologiju. 31. ožujka 1963. g. sam postao svećenikom. Zaređen sam u Senju, u senjskoj katedrali od tadašnjeg biskupa dr. Viktora Burića. Kao mlad svećenik došao sam odmah za župnika u Cetingrad, u kolovozu 1963. godine. Kakve su tada bile prilike u Cetingradu? Župa je bila velika, imala je 4200 vjernika. Bile su u to vrijeme tri Osnovne škole s osam razreda: u Cetingradu, Kruškovači i Gojkovcu i pet Područnih škola s četiri razreda: u Batnogi, Gnojnicama, Tatar Varošu, Sadikovcu i Ruševici. Budući da mi ovdje graničimo s Bosnom i da tamo ima dosta katolika, npr. god. 1963. je bilo 717 Hrvata katolika, naših župljana. Naša djeca su išla u Osnovnu školu u Veliku Kladušu, Johovicu i Šiljkovaču. Bilo je u to vrijeme više od 600 učenika od 1-8. razreda, a danas ih ima samo 120. Narod je dosta teško živio, uglavnom se bavio poljoprivredom i stočarstvom. Ovi krajevi su jako lijepi i ekološki zdravi, sa čistom vodom i zrakom, lijepim poljima i šumama. Radila je u to vrijeme i Šumarija kojoj je tada upravitelj bio danas akademik Dušan Klepac, također rodom iz Gorskog Kotara, iz Gerova. Posjetio je Cetingrad poslije Domovinskog rata, u prigodi otvaranja Šumarije. Kroz povijest, uvijek je narod ovdje teško živio i stalno vodio borbu za svoj rodni dom i ognjište. U Krbavskoj bitki 1493. godine, od oko 10 000 poginulih Hrvata oko 600 je iz ovog kraja. Budući da su u II. svjetskom ratu naši ljudi bili pripadnici Hrvatskih oružanih snaga, narod ovog kraja je teško stradao od komunističke vlasti. U drugom svjetskom ratu i odmah iza rata poginulo je 966 osoba. Nisu Hrvati iz Cetingrada u toj državi nigdje mogli naći posao, jer su bili nepodobni i morali su odlaziti u Australiju, Ameriku i Kanadu. Tako je u vremenu od 1961-1969. g. iselilo 632 mlada bračna para i malene dječice. Nakon 1969. godine odlazili su ljudi na rad u Njemačku i Austriju. Odlazili su ljudi ovih krajeva za boljim životom dosta u krajeve oko Bjelovara i Osijeka.Poslije svih ovih nevolja došlo je progonstvo 1991. godine. Ljudi cetingradskog kraja su s oduševljenjem prihvatili stvaranje slobodne Hrvatske države. Hrvati su slijedili dr. Franju Tuđmana. Došao je Domovinski rat koji je bio strašan. Vukovar je strašno prošao a i Cetingrad je proživio svoju kalvariju. Prve granate su pale na Cetingrad 3. listopada 1991. g., a na crkvu 5. listopada. Cetingrad je napadan 55 dana. Crkva je zapaljena 4. studenoga 1991.g. na dan Svetog Karla Bartolomejskog, a 1. prosinca 1991.g. je minirana i sravnjena sa zemljom. 5. listopada 1991.g. sam uz pomoć nekoliko ljudi s kombijem prevezao u Veliku Kladušu osam kipova i četrnaest slika Križnog puta.. To je ostalo sačuvano. Slike su na restauraciji u Zagrebu, a kipovi su obnovljeni. 28. studenog 1991. godine sam u rano jutro došao u Cetingrad. Vladao je čudan mir. Odjednom mi je iznad glave prohujala granata koja je pala u vrt iza zgrade. Sjeo sam u auto i vratio se u Veliku Kladušu. Kasnije sam doznao da su srpski tenkovi već bili kod Škole u Cetingradu. To su mi potvrdili Toša Medved (Toja) i Slavko Bogović koji su došli po sijeno. Oni su ostavili svoje traktore i pješice su otišli za Bosnu. Kakav je bio vjerski, crkveni život u Cetingradu kroz to vrijeme? Naš vjerski život u Cetingradu, bio je redovito vjeronauk u crkvi, u prostoriji župnog stana. Redovito smo imali prve pričesti, a svake četvrte godine smo imali krizmu. Bile su u to vrijeme velike prve pričesti i velike krizme. Godine 1967. sam imao 392 krizmanika. Kasnije je bilo sve manje, do 1991. godine kada je bila zadnja krizma prije Domovinskog rata i progonstva. Ta krizma je bila u teškim uvjetima 4. kolovoza 1991. godine. Krizmu je obavio nadbiskup Antun Tamarut. Već tada su bile razne barikade i biskup je teško došao do Cetingrada. Za Prvu pričest smo znali imati 108 djece. Isto tako, bilo je veliki broj rođenja i krštenja, tako smo 1963. godine imali 157 krštenih. Sjećam se, jednom sam imao kod jedne nedjeljne Svete mise 11-ero djece na krštenju. Nisam ja to tako organizirao, da bude tako velik broj, nego se tako dogodilo. To je bilo jako lijepo. Narod je dolazio u crkvu iako tada nije bilo traktora i automobila. Cetingradska župa je prostorno velika? Da, cetingradska župa je prostorno vrlo velika. Ona obuhvaća 35 sela i zaselaka, od Cetingrada do Bogovolje, Kruškovače, Đurin Potoka, Vidovske, Veliku Kladušu, Maljevac, Mracelj, na drugu stranu do Gojkovca, Kapljuha. Već sam kazao, bilo je oko 4200 stanovnika. Bilo mi je lijepo od početka moga svećeništva s ovim narodom. Posebno pamtim prvi blagoslov kuća za Božić 1963. g. kada sam došao u Cetingrad. Iako je narod teško živio, ali je bio veseo. Radilo se je puno i teško, kosilo se, želo i vršilo, ali su ljudi mnogo pjevali i veselili se. Nitko nije bio gladan. Kažite nam o događanjima 1991. godine i Vašem djelovanju u Velikoj Kladuši? Godine 1991. kada smo morali napustiti Cetingrad i slunjski kraj, oko 13 600 ljudi je napustilo svoja ognjišta. Bilo je to u studenom 1991. godine. Od Saborskog, Vaganca, Drežnika, Rakovice, Slunja, Cvitovića, Lađevca, Cetingrada odlazili su ljudi u Bosnu, u Cazin, Kladušu i Bihać. Put spasa je bio preko Kremena, Gnojnica, Bila, Sadikovca i Komesarca i dalje za Bosnu. Iz Bosne je narod opet dalje išao za Hrvatsku. Neki su išli prema Livnu i dalje za Split, a neki za Slavonski Samac pa dalje za Hrvatsku. Ja sam ostao u Velikoj Kladuši, jer je i tu ostao veliki broj naših ljudi. Nadali smo se brzom povratku. Za Božične blagdane te 1991. godine, na Blagdan Svetog Ivana, posjetio nas je banjalučki biskup Franjo Komarica. Biskup Komarica nas je tješio, neka ne budemo žalosni da će sve to brzo proći i da ćemo se vratiti u Cetingrad. Mi smo to jako željeli. Održali smo tada Svetu misu u kući Tomislava Nikšića. Kao svećenik, ja sam želio služiti Svete mise i držati vjeronauk. Tako sam počeo svake nedjelje služiti Svete mise i to po kućama svake nedjelje drugdje. Na misije bilo i do 150 ljudi, a iza mise domaćin bi sve počastio s kavom i rakijom, a svećeniku bi spremili i ručak. Držao sam i vjeronauk u srednjoj i osnovnoj školi, a imali smo i dvije Prve pričesti, jednu 1992. kod Mišmaša u Kladuši i drugu 1994. u Smrekovcuaratilo se i u Bosni i to 6. travnja 1992. godine, a već u srpnju je u Bosnu došao UNPROFOR. S UNPROFOR-om su bili i francuski svećenici za katoličku vojsku. Upoznao sam se s njima i redovito se sastajao svake subote. Oni su mi iz Hrvatske donosili poštu i hostije za Svetu misu. Pitao sam biskupa Tamaruta što mije za činiti, da li ostati u Bosni ili doći u Hrvatsku? Poslije razgovora s biskupom Tamarutom odlučio sam ostati u Velikoj Kladuši, sa svojim narodom, kojega je tu bilo oko 800 duša, jer sam to smatrao potrebnim. Organizirao sam i odlazak ljudi za Hrvatsku u pratnji francuskog bataljuna. Od 1992-1994.g. oko 800 Hrvata je preko Vojnića stiglo u Hrvatsku. Kada sam vidio da mi u Kladuši više nije sigurno, jer su zaratili Alijini i Fikretovi vojnici, odlučio sam krenuti za Karlovac. Tako sam 20.08. krenuo za Karlovac. Nisam došao ni do Vojnića, već u Maljevcu su me skinuli iz autobusa srpski vojnici. Poslije podne su me prebacili u Vojnić, gdje sam bio tri dana u zatvoru. Kasnije, nakon tri dana su me prebacili u jednu šumu nedaleko Tušilovića, u jednu vikendicu. Nisam znao što će biti. Tu sam bio dva dana. Imao sam nadu u Boga. Bilo je to vrijeme kada je Sveti Otac Ivan Pavao II. prvi put pohodio Hrvatsku. Slušao sam preko radija riječi Svetoga Oca i predsjednika dr. Franje Tuđmana. Navečer, poslije večere došao je jedan srpski oficir i kazao mi neka se spremim jer idem za Karlovac. Uzeo sam što sam imao. Sve mije to nešto bilo sumnjivo. Još je bio dan. Čekali su noć, krenuli smo kada se smračilo. Na Slunjskim brdima su me iskrcali. Pitali su me kuda ću sada, na što sam kazao da idem za Karlovac. Sa mnom je ostao jedan civil i kazao mije da idem s njim. Pitao sam ga kuda, na što mije kazao da idemo u štab za prognanike. Vidim nekakvu kuću bez krova i pitao sam kakav je to štab za prognanike, ne želim ići tamo, želim ići za Karlovac, ja sam oslobođen. Zapovjedio mi je da moram ići s njim. Pošao sam za njim i kada smo došli blizu kuće, opet sam ga pitao kuda me vodiš, dolje su moje stvari, moram ih uzeti. Rekao mi je da ga tu čekam, a da on ide po auto pa će mi prevesti stvari. Kada je on otišao, ja sam odlučio vratiti se do svojih stvari. Još se nisam vratio do stvari, čuo sam eksploziju na onom mjestu gdje sam maloprije stajao. Eksplodirala je mina. Skočio sam sa ceste u stranu. Kada se smirilo, pošao sam k svojim stvarima. Tu su me dočekala trojica srpskih vojnika. Pitali su me tko sam što tu radim, kuda idem. Kazao sam im da sam Marijan Ožura, svećenik u Cetingradu. Došli su tu i muslimani iz obližnjeg zbjega gdje su se nalazili, a naišao je i UNPROFOR. Srpski vojnici su mi vezali ruke i oči i odveli me u neku šumu, ne znam točno gdje. Negdje oko pola noći su me opet vozili i ostavili na cesti. Krenuo sam prema Karlovcu. I tako sam 10. rujna 1994. godine, u rano jutro došao na Turanj, u Karlovac. Hvala Bogu, živ. Javio sam se nadbiskupu. Papa je bio u Zagrebu, ali zbog iscrpljenosti i bolesti nisam išao u Zagreb jer sam 22 dana proboravio u srpskom zatvoru. Nadbiskup mije kazao da se najprije malo odmorim, mjesec- dva dana, a poslije ćemo vidjeti. U Karlovcu sam svake nedjelje služio Svetu misu u crkvi Svete Trojice. Te jeseni 1994. g. sam išao u Ameriku i Kanadu, gdje sam bio mjesec i pol, a u proljeće 1995. godine sam posjetio Hrvate u Australiji, gdje me zatekla vijest o oslobođenju Cetingrada. To' je bilo moje treće putovanje u Australiju, a u Americi i Kanadi sam bio pet puta 23. kolovoza sam se vratio iz Australije. Kada sam došao u Cetingrad, sve je bilo popaljeno i razrušeno. Najprije smo obnovili župni stan, gdje je bila i kapelica. Zatim smo uredili gospodarsku zgradu za Caritas. Sve je to bilo krajem 1995.g. 1996. godine smo krenuli u čišćenje crkve koja je do temelja bila porušena. Najprije smo očistili oko 500 kubika kamena, gdje je svaki dan radilo oko 200 ljudi. 19. svibnja 1998. godine odlučeno je da se ide na gradnju crkve. Formiranje Odbor za izgradnju crkve na Čijem čelu je bio dr. Franjo Jurčević, cetingradski sin, svećenik u Kastvu, a u Odboru su još bili dr. Mile Bogović, današnji biskup, dekan slunjski mons. Mile Pecić i ja kao župnik. Neki su predlagali da idemo na malu crkvu, jer nema puno naroda, ali smo ipak odlučili graditi crkvu iste veličine kao što je prije bila, a kada već gradimo napraviti ćemo i dvoranu ispod crkve, jer crkva se gradi za 100 i više godina. Cetingrad je imao 1820. godine 480 duša, a 1930. g. Cetingrad je imao 6000 vjernika. Na Veliku Gospu 1999. g. crkva je blagoslovljena. Bilo je oko 4000 vjernika, bilo je veliko slavlje. Došli su cetingrađani iz Bjelovara, Osijeka, Vukovara, iz Amerike, Kanade i Australije, a došlo je mnogo vjernika iz susjednih župa. Veliku zahvalnost u izgradnji crkve izričem nadbiskupu Antunu Tamarutu, biskupu Mili Bogoviću, svećeniku dr. Franji Jurčeviću i svim vjernicima koji su dali svoj doprinos. 1991. godine u 10. mj esecu bilo je2513duša u Cetingradu. Sada se vratilo oko 1600 vjernika. Imamo u školi 120 učenika katolika, gdje sam vjeroučitelj. Radi općina, ambulanta, pošta, šumarija, ali nema industrije. Sve u svemu, Cetingrad ima budućnost i nadamo se povratku iseljenika iz Australije, Amerike i Kanade. Budućnost Cetingrada je u rukama njegovih ljudi. Gledajući u povijest, ovo je uvijek bilo značajno područje. Tu je održan Hrvatski Sabor 1527. godine, kada su hrvatski plemići izabrali Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja, bio je tu veliki samostan, dolazili su tu biskupi i plemići. Danas je Cetingradu potrebna prije svega velika pomoć države. Danas su ljudi izgubili povjerenje. Kada je 1991. godine predsjednik dr. Franjo Tuđman stvarao državu, ljudi su otvorili svoje srce, otvorili su dušu, sada ljudi na sve gledaju sa nekom sumnjom. To je žalosno. Naši ljudi su vrijedni, znaju i mogu, ali država mora pomoći. Dobitnik ste županijske nagrade za životno djelo koju Vam je dodijelila Županijska skupština Karlovačke županije ? Crkva, gledajući kroz povijest, nije samo nositeljica vjere, već je ona nositeljica kulture i školstva. Crkva je dio svijeta. Crkva kao Božja ustanova ima odjek u narodu i kada bi svi slušali Crkvu, bio bi ljepši život na svijetu. Ne bi bilo toliko nasilja, zatvora i ratova. Tu sam, na slavu Božju i na dobrobit ovog naroda radio 40 godina i drago mije daje Županija uvidijela moj rad i da sam u Karlovcu dobio ovu nagradu. Svima se zahvaljujem koji su me predložili i koji su mi dodijelili ovu nagradu i za njih ću se Bogu moliti. Vlč. Ožura, Vi ste prvi podupiratelj «Glasa prognanika». Pisano slovo ostaje kroz povijest. Za 100 godina će to imati povijesno značenje. Vi ste se toga prihvatili, pisanje traži znanja i vremena i nije lako pisati. Radili ste u Cetingradu, kao profesor, prije Domovinskog rata, rodom ste blizu Cvitovića, radite u Karlovcu i Slunju i dobro poznajete sve ove naše krajeve. To je lijepo za ove naše krajeve, ja Vam zahvaljujem i želim da ustrajete. Želim Vam puno uspjeha. Sve srdačno pozdravljam. 15. svibnja 1945. godine jedan je od najtragičnijih dana u povijesti Hrvatske Države i hrvatskog naroda. Poslije 4 godine postojanja, Nezavisna Država Hrvatska doživjela je slom a stotine tisuća Hrvata moralo je poći u progonstvo. Nažalost, jedan veliki dio naroda vraćen je iz Austrije, na milost i nemilost jugoslavensko, srpsko - komunističkoj vlasti. 15 svibnja 1945. godine započelo je veliko stradanje hrvatskog naroda, započeo je Križni put, koji će trajati sve do 1990-e godine i na kojemu je stradalo nekoliko stotina tisuća Hrvata. 15. svibnja 1945. godine, Bleiburg, Križni put – sve to bilo je ovijeno velom tajne i o ovim stradanjima bilo je u Hrvatskoj zabranjeno govoriti, bilo je zabranjeno i strogo kažnjavano svako spominjanje ovih događaja. Oni koji su iz Austrije vraćeni u Domovinu, najvećim dijelom su stradali a oni rijetki, koji su preživjeli sve te patnje i strahote, o njima nisu smjeli ni pomisliti govoriti, jer bi ih ubrzo progutala noć. Uspomenu i sjećanje na stradanja u svibnju 1945. godine i godina koje su slijedile poslije toga sačuvala je hrvatska emigracija, sačuvalo je hrvatsko iseljeništvo. Danas kada se prisjećamo 15. svibnja 1945. godine, kada se prisjećamo Bleiburga i Križnog puta, kroz misli nam prolaze naši očevi i djedovi, majke i bake, koje su, komunističko-partizanski zločinci, u najvećim patnjama mjesecima, gladne, gole i bose, iscrpljene mučenjima, pješice vodili sve do Makedonije, često ih prepuštajući lokalnom stanovništvu da ih tuku i muče. Bleiburška tragedija mora nam biti pouka i opomena – što znači imati državu i što znači izgubiti državu. Danas, kada imamo svoju državu, a znamo kako je bilo kada nam je Domovina bila porobljena, čuvajmo je kao svetinju a da bi je sačuvali moramo štovati sve one koji su stradali za našu slobodu, koji su stradali za slobodnu Državu. Zato moramo obilježavati Bleiburg, zato 15. svibnja 1945., Bleiburg, Križni put isto kao i Udbina, kao i Zrinsko-frankopansko stradanje, kao Rakovica, kao mnogi drugi događaji iz naše povijesti moraju postati sastavni dio nacionalne svijesti i narodnog pamćenja. Ovogodišnje obilježavanje sjećanja na Bleiburg bilo je u subotu, 14. svibnja, tradicionalno pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora a u organizaciji Počasnog bleiburškog voda i Ureda hrvatske inozemne pastve. Suorganizatori obilježavanja bleiburške obljetnice su biskupske konferencije Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U ime Počasnog bleiburškog voda nazočnima se obratio Krešimir Miletić, u ime predstavnika hrvatskog naroda iz Bosne i Hercegovine Božo Ljubić, u ime Vlade Republike Hrvatske, ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, u ime pokrovitelja, Hrvatskoga sabora Andrija Hebrang. Svetu misu je predvodio biskup Nikola Kekić a molitvu za žrtve islamske vjeroispovijesti predvodio je Idriz Bešić, imam u Gunji. Ministrar Tomislav Karamarko rekao je kako se radi na pronalaženju i procesuiranju počinitelja komunističkih zločina i kako je to je težak i mukotrpan posao a Andrija Hebrang je poručio kako je Hrvatska posljednja europska zemlja koja nije raščistila s komunističkim zločinima. Bleiburšku žrtvu ne smijemo zaboraviti, jer narod koji zaboravlja svoju prošlost često ju je osuđen ponavljati. U sklopu komemoracije otkrivena je i blagoslovljena brončana bista vlč. Vilima Cecelje, jednog od najzaslužnijih za uspostavljanje i održavanje komemoracije žrtvama bleiburške tragedije i hrvatskog križnog puta na Bleiburškom polju. U čast svih koji su stradali u Bleiburgu, na Križnom putu i za vrijeme jugo – komunističke diktature napisane su mnoge knjige i spjevane su mnoge pjesme a jedna od pjesama koja opjevava to stradanje je i pjesma Krunoslava Kiće Slabinca:
Prijave na brojeve mobitela:
098 318842 (Ante Beljo),
091 5818908 (Zdravka Bušić),
091 7255746 (Željko Tomašević)
099 6620417 (Đuro Knezičić)
Program slavlja:
9 sati: Križni put
Pobožnost križnog puta kreće od crkve sv. Marka Groba na Krbavskom polju. Hodočasnici koji će sudjelovati u pobožnosti križnog puta mogu nabaviti knjižicu križnog puta, pod nazivom „Isusov kalvarijski put u križnom putu Hrvata“.
11 sati: Središnje slavlje
Započinje svečanim euharistijskim slavljem u 11.00 sati kojega, zajedno s drugim biskupima, predvodi gradišćanski Hrvat mons. Egidije Živković, biskup Željezna. 14 sati: Kulturno-umjetnički program. Nastupaju razna kulturno-umjetnička i folklorna društava. Prema odluci Hrvatske biskupske konferencije, proslava Dana hrvatskih mučenika na Udbini bit će od ove godine zadnje subote u mjesecu kolovozu. Ove godine to je 25. kolovoza. To je zato da se poveže dan Krbavske bitke (9. rujna) i Dan žrtava totalitarnih režima (23. kolovoza), a ujedno se tada hodočašće na Udbinu ne poklapa s drugim većim hodočašćima. 28. studenoga 1991. godine, poslije višemjesečnog okruženja i borbe sa srpskim teroristima i zločinačkom jugoslavenskom armijom, Hrvati i ostali državotvorni građani Cetingrada morali su napustiti Cetingrad i poći u progonstvo. Prvo utočište bilo je u susjednoj Bosni i Hercegovini od kuda se postupno, na različite načine, prelazilo na slobodni dio Republike Hrvatske. Općinsko vijeće Općine Cetingrad donijelo je Odluku kojom se 28. studenoga obilježava kao Dan sjećanja na progonstvo. Svake godine na ovaj dan se prigodnim komemorativnim programom oda počast svim poginulim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama Domovinskog rata. Prigodnu riječ, kod spomenika žrtvama Domovinskog rata, u povodu 20-e obljetnice sjećanja na progonstvo uputio je načelnik općine Milan Gašparin a molitvu je predvodio cetingradski župnik, monsinjor, kanonik Marijan Ožura. Načelnik Milan Gašparin je govorio o progonstvu i stradanjima koja se nikada ne smiju zaboraviti a posebice se ne smiju zaboravit žrtve, njih 43, čija je imena načelnik poimenice izrekao. Komemoraciji su nazočili vijećnici Općinskog vijeća Općine Cetingrad, učenici Osnovne škole Cetingrad i građani. Neka je vječna slava i hvala svim žrtvama Domovinskog rata i neka se nikada ne ponovi zlo koje je pogodilo Cetingrad i Hrvatsku 1991.-1995- godine. Želeći se zahvaliti na svemu što je dao za Cetingrad, Hrvatsku i Rimokatoličku crkvu, urednik Glasa prognanika i tajnik Udruge Cetin-1527., Ivan Mateša razgovarao je sa monsinjorom, kanonikom Marijanom Ožurom. Razgovor je objavljen u Glasu prognanika a u cijelosti ga donosimo na našoj stranici. Sugovornik "Glasa prognanika" je mons. Marijan Ožura svećenik iz Cetingrada. Na početku našeg razgovora molimo Vas da se predstavite našim čitateljima? Ja sam župnik Marijan Ožura. Rođen sam 28. studenog 1937. godine u Gorskom Kotaru, općina Delnice u jednom malom selu koje se zove Hrvatsko, uz rijeku Kupu, 5 km od njenog izvora nedaleko Risnjaka. Budući da graničimo sa Slovenijom, s mjestom Osilnica tako sam u Sloveniji polazio Osnovnu školu, tu sam i ministrirao, a u Kočevju sam završio nižu gimnaziju. Osjećao sam poziv za svećeništvo i 1953.g. sam otišao u sjemenište u Rijeku. Godine 1955. sjemenište u Rijeci je država zatvorila. Tada je državna vlast jako proganjala crkvu, svećenike i biskupe, čak je zatvarala i sjemeništa. Tada smo mi preselili u Pazin gdje sam završio klasičnu gimnaziju, a kasnije i teologiju. 31. ožujka 1963. g. sam postao svećenikom. Zaređen sam u Senju, u senjskoj katedrali od tadašnjeg biskupa dr. Viktora Burića. Kao mlad svećenik došao sam odmah za župnika u Cetingrad, u kolovozu 1963. godine. Kakve su tada bile prilike u Cetingradu? Župa je bila velika, imala je 4200 vjernika. Bile su u to vrijeme tri Osnovne škole s osam razreda: u Cetingradu, Kruškovači i Gojkovcu i pet Područnih škola s četiri razreda: u Batnogi, Gnojnicama, Tatar Varošu, Sadikovcu i Ruševici. Budući da mi ovdje graničimo s Bosnom i da tamo ima dosta katolika, npr. god. 1963. je bilo 717 Hrvata katolika, naših župljana. Naša djeca su išla u Osnovnu školu u Veliku Kladušu, Johovicu i Šiljkovaču. Bilo je u to vrijeme više od 600 učenika od 1-8. razreda, a danas ih ima samo 120. Narod je dosta teško živio, uglavnom se bavio poljoprivredom i stočarstvom. Ovi krajevi su jako lijepi i ekološki zdravi, sa čistom vodom i zrakom, lijepim poljima i šumama. Radila je u to vrijeme i Šumarija kojoj je tada upravitelj bio danas akademik Dušan Klepac, također rodom iz Gorskog Kotara, iz Gerova. Posjetio je Cetingrad poslije Domovinskog rata, u prigodi otvaranja Šumarije. Kroz povijest, uvijek je narod ovdje teško živio i stalno vodio borbu za svoj rodni dom i ognjište. U Krbavskoj bitki 1493. godine, od oko 10 000 poginulih Hrvata oko 600 je iz ovog kraja. Budući da su u II. svjetskom ratu naši ljudi bili pripadnici Hrvatskih oružanih snaga, narod ovog kraja je teško stradao od komunističke vlasti. U drugom svjetskom ratu i odmah iza rata poginulo je 966 osoba. Nisu Hrvati iz Cetingrada u toj državi nigdje mogli naći posao, jer su bili nepodobni i morali su odlaziti u Australiju, Ameriku i Kanadu. Tako je u vremenu od 1961-1969. g. iselilo 632 mlada bračna para i malene dječice. Nakon 1969. godine odlazili su ljudi na rad u Njemačku i Austriju. Odlazili su ljudi ovih krajeva za boljim životom dosta u krajeve oko Bjelovara i Osijeka.Poslije svih ovih nevolja došlo je progonstvo 1991. godine. Ljudi cetingradskog kraja su s oduševljenjem prihvatili stvaranje slobodne Hrvatske države. Hrvati su slijedili dr. Franju Tuđmana. Došao je Domovinski rat koji je bio strašan. Vukovar je strašno prošao a i Cetingrad je proživio svoju kalvariju. Prve granate su pale na Cetingrad 3. listopada 1991. g., a na crkvu 5. listopada. Cetingrad je napadan 55 dana. Crkva je zapaljena 4. studenoga 1991.g. na dan Svetog Karla Bartolomejskog, a 1. prosinca 1991.g. je minirana i sravnjena sa zemljom. 5. listopada 1991.g. sam uz pomoć nekoliko ljudi s kombijem prevezao u Veliku Kladušu osam kipova i četrnaest slika Križnog puta.. To je ostalo sačuvano. Slike su na restauraciji u Zagrebu, a kipovi su obnovljeni. 28. studenog 1991. godine sam u rano jutro došao u Cetingrad. Vladao je čudan mir. Odjednom mi je iznad glave prohujala granata koja je pala u vrt iza zgrade. Sjeo sam u auto i vratio se u Veliku Kladušu. Kasnije sam doznao da su srpski tenkovi već bili kod Škole u Cetingradu. To su mi potvrdili Toša Medved (Toja) i Slavko Bogović koji su došli po sijeno. Oni su ostavili svoje traktore i pješice su otišli za Bosnu. Kakav je bio vjerski, crkveni život u Cetingradu kroz to vrijeme? Naš vjerski život u Cetingradu, bio je redovito vjeronauk u crkvi, u prostoriji župnog stana. Redovito smo imali prve pričesti, a svake četvrte godine smo imali krizmu. Bile su u to vrijeme velike prve pričesti i velike krizme. Godine 1967. sam imao 392 krizmanika. Kasnije je bilo sve manje, do 1991. godine kada je bila zadnja krizma prije Domovinskog rata i progonstva. Ta krizma je bila u teškim uvjetima 4. kolovoza 1991. godine. Krizmu je obavio nadbiskup Antun Tamarut. Već tada su bile razne barikade i biskup je teško došao do Cetingrada. Za Prvu pričest smo znali imati 108 djece. Isto tako, bilo je veliki broj rođenja i krštenja, tako smo 1963. godine imali 157 krštenih. Sjećam se, jednom sam imao kod jedne nedjeljne Svete mise 11-ero djece na krštenju. Nisam ja to tako organizirao, da bude tako velik broj, nego se tako dogodilo. To je bilo jako lijepo. Narod je dolazio u crkvu iako tada nije bilo traktora i automobila. Cetingradska župa je prostorno velika? Da, cetingradska župa je prostorno vrlo velika. Ona obuhvaća 35 sela i zaselaka, od Cetingrada do Bogovolje, Kruškovače, Đurin Potoka, Vidovske, Veliku Kladušu, Maljevac, Mracelj, na drugu stranu do Gojkovca, Kapljuha. Već sam kazao, bilo je oko 4200 stanovnika. Bilo mi je lijepo od početka moga svećeništva s ovim narodom. Posebno pamtim prvi blagoslov kuća za Božić 1963. g. kada sam došao u Cetingrad. Iako je narod teško živio, ali je bio veseo. Radilo se je puno i teško, kosilo se, želo i vršilo, ali su ljudi mnogo pjevali i veselili se. Nitko nije bio gladan. Kažite nam o događanjima 1991. godine i Vašem djelovanju u Velikoj Kladuši? Godine 1991. kada smo morali napustiti Cetingrad i slunjski kraj, oko 13 600 ljudi je napustilo svoja ognjišta. Bilo je to u studenom 1991. godine. Od Saborskog, Vaganca, Drežnika, Rakovice, Slunja, Cvitovića, Lađevca, Cetingrada odlazili su ljudi u Bosnu, u Cazin, Kladušu i Bihać. Put spasa je bio preko Kremena, Gnojnica, Bila, Sadikovca i Komesarca i dalje za Bosnu. Iz Bosne je narod opet dalje išao za Hrvatsku. Neki su išli prema Livnu i dalje za Split, a neki za Slavonski Samac pa dalje za Hrvatsku. Ja sam ostao u Velikoj Kladuši, jer je i tu ostao veliki broj naših ljudi. Nadali smo se brzom povratku. Za Božične blagdane te 1991. godine, na Blagdan Svetog Ivana, posjetio nas je banjalučki biskup Franjo Komarica. Biskup Komarica nas je tješio, neka ne budemo žalosni da će sve to brzo proći i da ćemo se vratiti u Cetingrad. Mi smo to jako željeli. Održali smo tada Svetu misu u kući Tomislava Nikšića. Kao svećenik, ja sam želio služiti Svete mise i držati vjeronauk. Tako sam počeo svake nedjelje služiti Svete mise i to po kućama svake nedjelje drugdje. Na misije bilo i do 150 ljudi, a iza mise domaćin bi sve počastio s kavom i rakijom, a svećeniku bi spremili i ručak. Držao sam i vjeronauk u srednjoj i osnovnoj školi, a imali smo i dvije Prve pričesti, jednu 1992. kod Mišmaša u Kladuši i drugu 1994. u Smrekovcuaratilo se i u Bosni i to 6. travnja 1992. godine, a već u srpnju je u Bosnu došao UNPROFOR. S UNPROFOR-om su bili i francuski svećenici za katoličku vojsku. Upoznao sam se s njima i redovito se sastajao svake subote. Oni su mi iz Hrvatske donosili poštu i hostije za Svetu misu. Pitao sam biskupa Tamaruta što mije za činiti, da li ostati u Bosni ili doći u Hrvatsku? Poslije razgovora s biskupom Tamarutom odlučio sam ostati u Velikoj Kladuši, sa svojim narodom, kojega je tu bilo oko 800 duša, jer sam to smatrao potrebnim. Organizirao sam i odlazak ljudi za Hrvatsku u pratnji francuskog bataljuna. Od 1992-1994.g. oko 800 Hrvata je preko Vojnića stiglo u Hrvatsku. Kada sam vidio da mi u Kladuši više nije sigurno, jer su zaratili Alijini i Fikretovi vojnici, odlučio sam krenuti za Karlovac. Tako sam 20.08. krenuo za Karlovac. Nisam došao ni do Vojnića, već u Maljevcu su me skinuli iz autobusa srpski vojnici. Poslije podne su me prebacili u Vojnić, gdje sam bio tri dana u zatvoru. Kasnije, nakon tri dana su me prebacili u jednu šumu nedaleko Tušilovića, u jednu vikendicu. Nisam znao što će biti. Tu sam bio dva dana. Imao sam nadu u Boga. Bilo je to vrijeme kada je Sveti Otac Ivan Pavao II. prvi put pohodio Hrvatsku. Slušao sam preko radija riječi Svetoga Oca i predsjednika dr. Franje Tuđmana. Navečer, poslije večere došao je jedan srpski oficir i kazao mi neka se spremim jer idem za Karlovac. Uzeo sam što sam imao. Sve mije to nešto bilo sumnjivo. Još je bio dan. Čekali su noć, krenuli smo kada se smračilo. Na Slunjskim brdima su me iskrcali. Pitali su me kuda ću sada, na što sam kazao da idem za Karlovac. Sa mnom je ostao jedan civil i kazao mije da idem s njim. Pitao sam ga kuda, na što mije kazao da idemo u štab za prognanike. Vidim nekakvu kuću bez krova i pitao sam kakav je to štab za prognanike, ne želim ići tamo, želim ići za Karlovac, ja sam oslobođen. Zapovjedio mi je da moram ići s njim. Pošao sam za njim i kada smo došli blizu kuće, opet sam ga pitao kuda me vodiš, dolje su moje stvari, moram ih uzeti. Rekao mi je da ga tu čekam, a da on ide po auto pa će mi prevesti stvari. Kada je on otišao, ja sam odlučio vratiti se do svojih stvari. Još se nisam vratio do stvari, čuo sam eksploziju na onom mjestu gdje sam maloprije stajao. Eksplodirala je mina. Skočio sam sa ceste u stranu. Kada se smirilo, pošao sam k svojim stvarima. Tu su me dočekala trojica srpskih vojnika. Pitali su me tko sam što tu radim, kuda idem. Kazao sam im da sam Marijan Ožura, svećenik u Cetingradu. Došli su tu i muslimani iz obližnjeg zbjega gdje su se nalazili, a naišao je i UNPROFOR. Srpski vojnici su mi vezali ruke i oči i odveli me u neku šumu, ne znam točno gdje. Negdje oko pola noći su me opet vozili i ostavili na cesti. Krenuo sam prema Karlovcu. I tako sam 10. rujna 1994. godine, u rano jutro došao na Turanj, u Karlovac. Hvala Bogu, živ. Javio sam se nadbiskupu. Papa je bio u Zagrebu, ali zbog iscrpljenosti i bolesti nisam išao u Zagreb jer sam 22 dana proboravio u srpskom zatvoru. Nadbiskup mije kazao da se najprije malo odmorim, mjesec- dva dana, a poslije ćemo vidjeti. U Karlovcu sam svake nedjelje služio Svetu misu u crkvi Svete Trojice. Te jeseni 1994. g. sam išao u Ameriku i Kanadu, gdje sam bio mjesec i pol, a u proljeće 1995. godine sam posjetio Hrvate u Australiji, gdje me zatekla vijest o oslobođenju Cetingrada. To' je bilo moje treće putovanje u Australiju, a u Americi i Kanadi sam bio pet puta 23. kolovoza sam se vratio iz Australije. Kada sam došao u Cetingrad, sve je bilo popaljeno i razrušeno. Najprije smo obnovili župni stan, gdje je bila i kapelica. Zatim smo uredili gospodarsku zgradu za Caritas. Sve je to bilo krajem 1995.g. 1996. godine smo krenuli u čišćenje crkve koja je do temelja bila porušena. Najprije smo očistili oko 500 kubika kamena, gdje je svaki dan radilo oko 200 ljudi. 19. svibnja 1998. godine odlučeno je da se ide na gradnju crkve. Formiranje Odbor za izgradnju crkve na Čijem čelu je bio dr. Franjo Jurčević, cetingradski sin, svećenik u Kastvu, a u Odboru su još bili dr. Mile Bogović, današnji biskup, dekan slunjski mons. Mile Pecić i ja kao župnik. Neki su predlagali da idemo na malu crkvu, jer nema puno naroda, ali smo ipak odlučili graditi crkvu iste veličine kao što je prije bila, a kada već gradimo napraviti ćemo i dvoranu ispod crkve, jer crkva se gradi za 100 i više godina. Cetingrad je imao 1820. godine 480 duša, a 1930. g. Cetingrad je imao 6000 vjernika. Na Veliku Gospu 1999. g. crkva je blagoslovljena. Bilo je oko 4000 vjernika, bilo je veliko slavlje. Došli su cetingrađani iz Bjelovara, Osijeka, Vukovara, iz Amerike, Kanade i Australije, a došlo je mnogo vjernika iz susjednih župa. Veliku zahvalnost u izgradnji crkve izričem nadbiskupu Antunu Tamarutu, biskupu Mili Bogoviću, svećeniku dr. Franji Jurčeviću i svim vjernicima koji su dali svoj doprinos. 1991. godine u 10. mj esecu bilo je2513duša u Cetingradu. Sada se vratilo oko 1600 vjernika. Imamo u školi 120 učenika katolika, gdje sam vjeroučitelj. Radi općina, ambulanta, pošta, šumarija, ali nema industrije. Sve u svemu, Cetingrad ima budućnost i nadamo se povratku iseljenika iz Australije, Amerike i Kanade. Budućnost Cetingrada je u rukama njegovih ljudi. Gledajući u povijest, ovo je uvijek bilo značajno područje. Tu je održan Hrvatski Sabor 1527. godine, kada su hrvatski plemići izabrali Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja, bio je tu veliki samostan, dolazili su tu biskupi i plemići. Danas je Cetingradu potrebna prije svega velika pomoć države. Danas su ljudi izgubili povjerenje. Kada je 1991. godine predsjednik dr. Franjo Tuđman stvarao državu, ljudi su otvorili svoje srce, otvorili su dušu, sada ljudi na sve gledaju sa nekom sumnjom. To je žalosno. Naši ljudi su vrijedni, znaju i mogu, ali država mora pomoći. Dobitnik ste županijske nagrade za životno djelo koju Vam je dodijelila Županijska skupština Karlovačke županije ? Crkva, gledajući kroz povijest, nije samo nositeljica vjere, već je ona nositeljica kulture i školstva. Crkva je dio svijeta. Crkva kao Božja ustanova ima odjek u narodu i kada bi svi slušali Crkvu, bio bi ljepši život na svijetu. Ne bi bilo toliko nasilja, zatvora i ratova. Tu sam, na slavu Božju i na dobrobit ovog naroda radio 40 godina i drago mije daje Županija uvidijela moj rad i da sam u Karlovcu dobio ovu nagradu. Svima se zahvaljujem koji su me predložili i koji su mi dodijelili ovu nagradu i za njih ću se Bogu moliti. Vlč. Ožura, Vi ste prvi podupiratelj «Glasa prognanika». Pisano slovo ostaje kroz povijest. Za 100 godina će to imati povijesno značenje. Vi ste se toga prihvatili, pisanje traži znanja i vremena i nije lako pisati. Radili ste u Cetingradu, kao profesor, prije Domovinskog rata, rodom ste blizu Cvitovića, radite u Karlovcu i Slunju i dobro poznajete sve ove naše krajeve. To je lijepo za ove naše krajeve, ja Vam zahvaljujem i želim da ustrajete. Želim Vam puno uspjeha. Sve srdačno pozdravljam. 15. svibnja 1945. godine jedan je od najtragičnijih dana u povijesti Hrvatske Države i hrvatskog naroda. Poslije 4 godine postojanja, Nezavisna Država Hrvatska doživjela je slom a stotine tisuća Hrvata moralo je poći u progonstvo. Nažalost, jedan veliki dio naroda vraćen je iz Austrije, na milost i nemilost jugoslavensko, srpsko - komunističkoj vlasti. 15 svibnja 1945. godine započelo je veliko stradanje hrvatskog naroda, započeo je Križni put, koji će trajati sve do 1990-e godine i na kojemu je stradalo nekoliko stotina tisuća Hrvata. 15. svibnja 1945. godine, Bleiburg, Križni put – sve to bilo je ovijeno velom tajne i o ovim stradanjima bilo je u Hrvatskoj zabranjeno govoriti, bilo je zabranjeno i strogo kažnjavano svako spominjanje ovih događaja. Oni koji su iz Austrije vraćeni u Domovinu, najvećim dijelom su stradali a oni rijetki, koji su preživjeli sve te patnje i strahote, o njima nisu smjeli ni pomisliti govoriti, jer bi ih ubrzo progutala noć. Uspomenu i sjećanje na stradanja u svibnju 1945. godine i godina koje su slijedile poslije toga sačuvala je hrvatska emigracija, sačuvalo je hrvatsko iseljeništvo. Danas kada se prisjećamo 15. svibnja 1945. godine, kada se prisjećamo Bleiburga i Križnog puta, kroz misli nam prolaze naši očevi i djedovi, majke i bake, koje su, komunističko-partizanski zločinci, u najvećim patnjama mjesecima, gladne, gole i bose, iscrpljene mučenjima, pješice vodili sve do Makedonije, često ih prepuštajući lokalnom stanovništvu da ih tuku i muče. Bleiburška tragedija mora nam biti pouka i opomena – što znači imati državu i što znači izgubiti državu. Danas, kada imamo svoju državu, a znamo kako je bilo kada nam je Domovina bila porobljena, čuvajmo je kao svetinju a da bi je sačuvali moramo štovati sve one koji su stradali za našu slobodu, koji su stradali za slobodnu Državu. Zato moramo obilježavati Bleiburg, zato 15. svibnja 1945., Bleiburg, Križni put isto kao i Udbina, kao i Zrinsko-frankopansko stradanje, kao Rakovica, kao mnogi drugi događaji iz naše povijesti moraju postati sastavni dio nacionalne svijesti i narodnog pamćenja. Ovogodišnje obilježavanje sjećanja na Bleiburg bilo je u subotu, 14. svibnja, tradicionalno pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora a u organizaciji Počasnog bleiburškog voda i Ureda hrvatske inozemne pastve. Suorganizatori obilježavanja bleiburške obljetnice su biskupske konferencije Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U ime Počasnog bleiburškog voda nazočnima se obratio Krešimir Miletić, u ime predstavnika hrvatskog naroda iz Bosne i Hercegovine Božo Ljubić, u ime Vlade Republike Hrvatske, ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, u ime pokrovitelja, Hrvatskoga sabora Andrija Hebrang. Svetu misu je predvodio biskup Nikola Kekić a molitvu za žrtve islamske vjeroispovijesti predvodio je Idriz Bešić, imam u Gunji. Ministrar Tomislav Karamarko rekao je kako se radi na pronalaženju i procesuiranju počinitelja komunističkih zločina i kako je to je težak i mukotrpan posao a Andrija Hebrang je poručio kako je Hrvatska posljednja europska zemlja koja nije raščistila s komunističkim zločinima. Bleiburšku žrtvu ne smijemo zaboraviti, jer narod koji zaboravlja svoju prošlost često ju je osuđen ponavljati. U sklopu komemoracije otkrivena je i blagoslovljena brončana bista vlč. Vilima Cecelje, jednog od najzaslužnijih za uspostavljanje i održavanje komemoracije žrtvama bleiburške tragedije i hrvatskog križnog puta na Bleiburškom polju. U čast svih koji su stradali u Bleiburgu, na Križnom putu i za vrijeme jugo – komunističke diktature napisane su mnoge knjige i spjevane su mnoge pjesme a jedna od pjesama koja opjevava to stradanje je i pjesma Krunoslava Kiće Slabinca:
Otišo je otac moj polako
Još i danas sve me na njeg sjeti
Stari šešir visi pokraj vrata
I što mati znala mi je reći
Bog je dao srce mu od zlata
Još i danas čujem one riječi
Samo dobri Bog na kraju čeka
Zato sine od svih mojih riječi
Nek u srcu ostane bar neka
Otiš'o je otac moj polako
Otiš'o je stazom što vijuga
Pratile ga neke stare pjesme
Sve do Rijeke kojom teče tuga
Otiš'o je pjetli kad se bude
Kao da u šetnju nekud kreće
Otiš'o je s mirisima jutra
Da l' je znao da se vratit neće
Rasulo se jutro kroz ravnicu
Sve je tu a njega nema više
Tuga ušla tamburi kroz žicu
I k'o da su pjesme sada tiše
NEKA JE VJEČNA SLAVA I HVALA SVIMA STRADALIMA NA BLEIBURGU, KRIŽNOM PUTU I ZA VRIJEME JUGO – KOMUNISTIČKE DIKTATURE
NEKA VJEČNO ŽIVI SJEĆANJE NA 15. SVIBNJA 1945., BLEIBURG I KRIŽNI PUT
Nema komentara:
Objavi komentar