Hrvatska kultura

Hrvatska kultura

Dolaskom Hrvata na prostore ostataka današnje domovine, cjelokupna književnost odnosno umjetnost i znanost rađa se u Crkvi. U vjerskom i kulturnom razvoju hrvatskog naroda, veliku ulogu su odigrali benediktinci-redovnici poznatog benediktinskog središta Montecassino (između Rima i Napulja) s Apeninskog poluotoka. Oni su došli u Hrvatsku na poziv kneza Trpimira, koji im je dao izgraditi samostan u Rižinicama kod Solina. Svećenici su kao i svugdje širom Europe, odgojili i školovali sve poznatije umjetnike i znanstvenike, ali su isto tako i sami bili veliki umjetnici i znanstvenici koji su stvorili veliki broj raznih umjetničkih i znanstvenih djela. U ovom poglavlju "Hrvatska kultura" može se pročitati: o hrvatskom jeziku koji je najvažniji dio kulturne baštine hrvatskog naroda, te je ujedno temelj sveukupne hrvatske kulture i dokaz svijesti o pripadnosti jedinstvenom hrvatskom nacionalnom biću kroz čitavu povijest. Tu se također mogu naći osnovne informacije o povijesti hrvatskih grbova i graditeljstvu iz doba vladavine knezova i kraljeva hrvatske krvi pa sve do graditeljstva srednjeg vijeka, te najpoznatijim hrvatskim graditeljima, majstorima, kiparima, slikarima i drugim umjetnicima. Nadalje su spomenuti i neki najstariji dokumenti kao što su Bašćanska ploča, Vinodolski zakonik, Misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića i Poljički statut, a navedeni su i: najpoznatiji predstavnici hrvatske književnosti i hrvatske glazbe, hrvatski političari: "otac Domovine" dr. Ante Starčević i Stjepan Radić, te hrvatski sveci i blaženici. Najvažniji dio kulturne baštine hrvatskog naroda je njegov jezik, koji je ujedno temelj sveukupne hrvatske kulture i dokaz svijesti o pripadnosti jedinstvenom hrvatskom nacionalnom biću kroz čitavu povijest. Hrvati su dolaskom u VII. st. na prostore ostataka današnje domovine donijeli svoj jezik, a nakon brzog prihvaćanja kršćanske vjere, razvijali su ga u okrilju svoje Crkve koja ih je uključila u veliku zajednicu europskih pismenih naroda. Hrvatski jezik je oduvijek bio simbol nacionalne svijesti i opstojnosti hrvatskog naroda, kojeg su mnogobrojni neprijatelji uzaludno pokušavali uništiti. U našoj dugoj i slavnoj povijesti ostali su zapisani mnogi značajni datumi i događaji u svezi očuvanja hrvatskog jezika, od kojih su ovdje navedeni samo neki kao što su: nastanak Bašćanske ploče oko god. 1100., Marulićeva Judita iz god. 1525., javna uporaba hrvatskog jezika u zagrebačkom kazalištu god. 1832., Gajevo uvođenje štokavskog narječja kao zajedničkog književnog jezika svih Hrvata, prvi govor na hrvatskom jeziku (Ivan Kukuljević Sakcinski) u Saboru god. 1843., Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika iz god. 1967. i mnogi drugi primjeri. Otac domovine, dr. Ante Stračević rekao je o hrvatskom jeziku:    "Mi jezik zovemo po narodu, a ne po zemljopisu."    "Narod hrvatski ima starije spomenike u svome jeziku negoli ijedan njegov slavjanski brat: hrvatski jezik proslaviše stotine pisaca u ono doba, kad zapadni narodi, danas najizobraženiji jedva da su znali Oče naš u svome jeziku izbrojiti."    "Hrvati (ne) traže jezik u kome bi pisali; oni su ga već odavno našli u stotinama knjiga, i milijonima duša. "Hrvati imaju tri narječja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko, i svako je izobraženije negoli ono, koga neki serbskim zovu." Hrvatski jezik pokaza i pokazuje da je ne samo prijetan nego da je i prečvrste naravi. Ovaj jezik ne treba nikakvu povlasticu, nikakvu zaštitu: uz jednaku slobodu, u jednakih okolnosti, on se ne boji nadtecanja s nijednim susjednim jezikom. Dakle on ne pita drugo nego slobodu."  Prvi pravi hrvatski grbovi pojavljuju se u XI. stoljeću, a njihova se uporaba osobito širi nakon sklopljenog sporazuma između Hrvata i Kolomana poznatijim još kao Pacta Conventa god. 1102. Dosadašnja povijesna istraživanja pokazala su da Hrvati nisu imali grbove u vrijeme hrvatskih vladara narodne dinastije, izuzev možda kralja Zvonimira za kojeg se pretpostavlja da mu je grb imao naizmjenična crvena i bijela polja kvadratnog oblika. Znakovi i simboli koji su se upotrebljavali prije XI. st. kao grb Istre (koza), Hrvatske (polumjesec i zvijezda) i drugi, znanost o grboslovlju dijeli na oznake odnosno znamenja, jer su nastali prije grboslovnih pravila koja su stvorena u Francuskoj, Njemačkoj i Engleskoj u vrijeme križarskih ratova koji su se vodili za oslobođenje Kristovog groba u Jeruzalemu. Grbovi su se nosili na štitovima, a služili su za međusobno prepoznavanje ratnika. Današnji službeni grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb s osnovicom štita na kojem se nalazi 25 naizmjenično crvenih i bijelih kvadrata. Nad štitom je vijenac s prvim poznatim hrvatskim grbom (polumjesec ispod zvijezde) i grbovima hrvatskih zemalja: Dubrovačke republike (stilizirani grb koji ima dvije ovalne pruge), Dalmacije (tri leopardove glave s krunama, ali nije isključeno da se radi o risovim ili lavljim glavama), Istre (koza) i Slavonije (kuna između dviju rijeka).  U vrijeme vladanje knezova i kraljeva hrvatske krvi, Hrvati su u gradovima i njihovoj blizini izgradili mnogobrojne crkve koje najbolje dokazuju rano prihvaćanje kršćanstva. Najstariji sakralni objekti su: crkva sv. Donata (nekad sv. Trojica) u Zadru koja je izgrađena 805., crkva sv. Jurja u mjestu Putalju iznad kaštel Sućurca koju je god. 839. dao izgraditi knez Mislav, crkva sv. Petra u Rižinicama koju je dao izgraditi knez Trpimir, crkva sv. Petra u Muću, itd... Iz XI. st. pa nadalje, najpoznatije su: crkva sv. Križa u Ninu, crkva sv. Trojice u Splitu, crkva sv. Nikole kraj Nina, crkva sv. Petra u Priku kraj Omiša, bazilika sa zvonikom u Stupovima u Biskupiji kraj Knina, trobrdna katedrala u Biogradu na moru. Jedno od najvećih dostignuća hrvatskog graditeljstva u srednjem vijeku su: glasovita romanička katedrala u Trogiru, čiji je portal u XIII. st. napravio majstor Radovan, katedrala sv. Jakova u Šibeniku na kojoj su radili graditelji i kipari Juraj Matejev Dalmatinac i Nikola Firentinac u XV. st. odnosno početkom XVI. st., korčulanska katedrala koja ima najljepši zvonik na Jadranskoj obali, itd...Još neki poznatiji su: graditelj Lucijan Vranjanin iz Zadra koji je ostavio snažan utjecaj na arhitekturu tadašnjeg doba, kipar Franju Laurana koji je napravio prekrasna ženska poprsja,Julije Klović (Julio Clovio de Croatia) koji je bio najistaknutiji minijaturist u XVI. st., a kojeg su suvremenici nazivali Michelangelom minijature, majstorNikola Božidarević, slikar Juraj Čulinović, kipar i slikar Andrija Buvina, te mnogi drugi. U novijoj hrvatskoj povijesti najpoznatiji su: kipar Ivan Meštrović (1883-1962) iz Vrpolja čija su najznačajnija djela "Domagojevi strijelci", "Grgur Ninski", "Petar Berislavić", "Marko Marulić", "Povijest Hrvata", te drugi radovi. Najpoznatiji slikari su: Oton Iveković (1869-1939), Ferdinand Quiquerez (1845-1893), Josip Franjo Mucke, itd.. Hrvati su pored latiničnog pisma rabili još dva pisma: glagoljicu i bosančicu. Glagoljicom su napisani: Baščanska ploča (oko god. 1100.), Vinodolski zakonik (god. 1288.),Misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića, te mnoge druge crkvene knjige i drugi dokumenti. Bosančicom je pak napisan Poljički statut (god. 1440.), jedan od najstarijih hrvatskih pisanih spomenika. Glagoljica i bosančica su se također koristili u misnim slavljima na hrvatskom jeziku. Najljepša djela hrvatske književnosti nastala su u Dalmaciji, a najpoznatiji književnici su: pisac i "otac hrvatske književnosti" Splićanin Marko Marulić (1450-1524) čija su najpoznatija djela prvi hrvatski ep "Judita", "Istorija od Suzane", "Dobri nauci", te "Molitva suprotiva Turkom", pisacHanibal Lucić (1485-1553) čije je najpoznatije djelo drama "Robinja" u kojoj je prikazao sudbinu ratnika koji su ratovali protiv Turaka, pjesnik Petar Hektorović (1487-1572), svećenik i pisac Dubrovčanin Marin Držić(1508-1567) koji je u svojim izvrsnim komedijama "Dundo Maroje", "Novela od Stanca", "Skup" i drugima sjajno predočio tadašnji život u Dubrovniku, pjesnik Ivan Gundulić (1589-1638) iz Dubrovnika čija su najpoznatija djela pastirska igra "Dubravka", "Suze sina razmetenoga", te "Osman" koji je nastao kao inspiracija u povodu pobjede nad Turcima kod Moćina. Nadalje tu su još: isusovac i pisac Bartol Kašić (1575-1650) iz Paga koji je napisao prvu hrvatsku gramatiku baziranu na štokavskom narječju, izumitelj i leksikograf Šibenčanin Faust Vrančić (1551-1617) koji je napisao rječnik pet europskih jezika (latinski, talijanski, mađarski, njemački i hrvatski), književnik i povjesničar Senjanin Pavao Vitezović Ritter (1652-1713) koji je sudjelovao u bitkama protiv Turaka, a najpoznatija djela su mu "Croatia rediviva" ("Oživljena Hrvatska") i "Odilenje sigetsko", isusovac i pjesnik Dubrovčanin Ruđer Bošković (1711-1787) koji je bio mnogo poznatiji kao izvrsni matematičar i teorijski fizičar, te još kao astronom, filozof, arheolog, geodet, diplomat i predavač na sveučilištima u Parizu, Rimu, Paviji i Breri pokraj Milana. Zatim: filozof Franjo Petrić (1529-1597) iz Cresa koji je bio još matematičar, prirodoslovac, govornik, graditelj, povjesničar i glazbenik, karmelićanin i indolog Filip Vezdin (1748-1806) koji je u XVIII. st. odnosno 100 godina prije Engleza napisao prvu sanskrtsku gramatiku, svećenik i pjesnik Ivan Česmički (1459-1434), franjevac i pisac Andrija Kačić Miošić (1704-1760), te mnogi drugi. U novijoj hrvatskoj povijesti najpoznatiji književnici su: ban i pjesnik Ivan Mažuranić (1814-1890) iz Novog Vinodolskog čije je najveće djelo pjesma "Smrt Smail-age Čengića" s kojom je stekao svjetsku slavu, književnikAugust Šenoa (1838-1881) iz Zagreba čija su najpoznatija djela "Zlatarevo zlato", "Seljačka buna", "Diogenes" i "Kletva". Zatim: pisac i pjesnik Ante Kovačić (1854-1889) čije je najpoznatije djelo "U registraturi", pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević (1865-1908) iz Senja, književnik Antun Gustav Matoš (1873-1914), itd. Franjevac i skladatelj Šibenčanin Ivan Lukačić (1584-1648) djeluje u splitskoj katedrali skoro 30 godina, ostavljajući snažan utjecaj u glazbenom životu Splita i Dalmacije. Njegovi duhovni koncerti koji bili u rangu s vodećim u Europi tadašnjeg doba a samim tim i u cijelom svijetu, ujedno su prvi dokazi glazbenog stvaralaštva u Dalmaciji. Kanonik i skladatelj Riječanin Vinko Jelić završio je studij glazbene akademije u Grazu, a kao istaknuti glazbeni stvaratelj svoga vremena djelovao je u dvorskoj kapeli u Zabernu u Alzasu, gdje je i poginuo u vrijeme 30-godišnjeg rata. Njegova sačuvana glazbena ostavština sastoji se od 3 zbirke djela od kojih je jedino "Parnassia Militia" u potpunosti sačuvana. Skldatelj Luka Sorkočević (1734-1789) iz Dubrovnika napisao je 2 uvertire, 7 simfonija, te nekoliko komornih i vokalnih djela. Njegov glazbeni opus svjedoči o njegovoj jakoj stvaralačkoj osobnosti i tehničkoj vještini, te bogatoj umjetničkoj inspiraciji. Skaldatelj Vatrosalv Lisinski (1819-1854) iz Zagreba istaknuo se kao tvorac prve hrvatske opere. Prema tekstu Dimitrija Demetra napravio je skladbu za operu "Ljubav i zloba" u dva čina, koja je premijerno izvedena u Zagrebu 28. ožujka god. 1846. Najveće djelo mu je "Porin" koju je također stvorio po Demetrevom tekstu, a premijerna izvedba te opere bila je tek god. 1897. također u Zagrebu. Skladatelj Riječanin Ivan Zajc (1832-1914) bio je najproduktivniji hrvatski skladatelj, a njegova djela izvođena su u najpoznatijim opernim dvoranama širom Europe. Stvorio je preko 1200 iznimnih glazbenih djela, a njegove najpoznatije opere su: "Mislav", "Ban Legat", "Nikola Šubić Zrinski" i "Lizinka". Operna pjevačica Milka Trnina (1863-1941) nastupala je po svim opernim dvoranama širom Europe. Devet sezona nastupala je u Americi, a pjevala je i u Moskvi povodom krunidbe ruskog cara Aleksandra II., pri čemu je bila i odlikovana. Nakon karijere operne pjevačice, radila je kao profesorica Glazbenog zavoda u Zagrebu sve do svoje smrti god. 1941.  Dr. Ante Starčević (1823-1896) rođen je u ličkom selu Žitnik 23. svibnja 1823., a cijeli svoj život posvetio je borbi za ostvarenje tisućljetnog hrvatskog prava tj. za slobodu i samostalnost Hrvatske, zbog čega je još za života dobio nadimak "Otac Domovine". S istomišljenikom Eugenom Kvaternikomosnovao je god. 1861. Stranku prava kojoj je glavni cilj bio ostvariti jedinstvenu, slobodnu i samostalnu Hrvatsku. Još kao 29-godišnjak žestoko se je suprotstavio "bolesnom" Vuku Karadžiću koji je negirao hrvatski narod i jezik i širio krilatice tipa "Srbi svi i svuda!". Također je bio veliki protivnik bečke i mađarske politike, a žestoko je kritizirao i sve one hrvatske političare koji su bili opijeni idejom jugoslavenstva koju je osobito zagovarao đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. Dr. Ante Starčević istaknuo se je i svojim književnim radom, kao i mnogim lijepim mislima. Tako o hrvatskoj prošlosti kaže između ostalog:"nijedan, pamtite, nijedan danas živući narod Europe ne ima u svojoj prošlosti veće veličanstvo negoli narod hrvatski". U glasovitom govoru u hrvatskom saboru 26. lipnja god. 1861. dr. Starčević je rekao:    "Narod hrvatski sačuvao si je u svim nevoljama, koje nepravedno trpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je dobro: vjera u Boga i u svoje desnice. Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je Providnost njemu, koji je 300-godišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu, koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost odredila; narod hrvatski vjeruje da tu budućnost, to poslanstvo neće određivati Austrija, nego Bog i Hrvati!" Stjepan Radić (1871-1928) rođen je u Trebarjevu Desnom, kraj Siska 11. lipnja god. 1871. Zajedno sa svojim starijim bratom Antunom osnovao je "Hrvatsku seljačku stranku" i glasilo "Dom" god. 1904. Radić je bio žestoki protivnik austrijskog i mađarskog imperijalizma, te kasnije Kraljevine SHS koja nije priznavala posebnost svih naroda i njihova prava. Čvrsto je vjerovao da se svi sukobi među narodima i državama mogu riješiti mirnim putem u tzv. "Ligi naroda", kao i socijalna te druga prava u Saboru. Kao pravi hrvatski rodoljub Radić je žestoko osudio izdajnički odlazak predstavnika Narodnog Vijeća iz Zagreba u Beograd, koje je potom pretvoreno u Kraljevinu SHS 1. prosinca god. 1918. Radić je postao stvarni vođa hrvatskog naroda koji se je za hrvatske interese i prava borio sve do 20. lipnja 1928. kad je umro od posljedica atentata u Beogradskoj skupštini. Po nalogu velikosrpske bande, atentator i četnik Puniša Račić je još ubio Pavla Radića (Radićev sinovac) i Đuru Basaričeka. Pogibija Stjepana Radića kasnije je uvelike utjecala na nastavak i tijek hrvatske borbe u staroj Jugoslaviji.

Sveci i blaženici u Hrvata

Dominikanac i biskup, Trogiranin August Kažotić (1260-1323) prvi je hrvatski blaženik, koji je beatificiran god. 1702. Istaknuo se je svojim svetim životom i hrvatskim rodoljubljem. Blagdan mu je 3. kolovoza.

Franjevac i svećenik, Šibenčanin Nikola Tavelić (oko 1340-1391) prvi je hrvatski svetac, koji je djelovao u Bosni i Jeruzalemu, gdje je kao misionar umro mučeničkom smrću god 1391. Papa Pavao VI. proglasio ga je svetim god. 1970. Zaštitnik je hrvatskog naroda, a blagdan mu je 14. listopada.

Augustinac Gracija (1438-1508) rodio se u Mulu kod Kotora. Proglašen je blaženim god. 1889., a blagdan mu je 9. studenoga.

Svećenik Marko Križevčenin (1588-1619) rodio se u Križevcima, a umro je mučeničkom smrću u Košicama u Slovačkoj god. 1619. Blagdan ovog blaženika slavi se 7. rujna.

Petar Barbarić (1874-1897) rodio se u Šiljevištu kod Ljubuškog, a umro je u Travniku kao učenik 8. razreda isusovačke gimnazije. Pokrenut je biskupijski postupak za njegovu beatifikaciju.

Josip Lang (1857-1924) rodio se u Lepšiću kraj Ivanić Grada, a umro je kao pomoćni biskup u Zagrebu. Pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju.

Ivan Merz (1896-1928) rodio se u Banja Luci, a umro je kao profesor nadbiskupske gimnazije u Zagrebu. Pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju.

Kapucin i svećenik, Leopold Bogdan Mandić (1886-1965) rodio se u Herceg Novom. Posebnu se je istaknuo kao ispovjednik i promicatelj kršćanskog jedinstva. Beatificiran je 2. svibnja 1976., a svetim je proglašen 16. listopada 1983. Pokopan je u Padovi, u blizini njegove ispovjedaonice, a na grobu mu je natpis na hrvatskom jeziku: "Tijelo sv. Leopolda Mandića"

Franjevac i svećenik Ante Antić (1893-1965) rodio se u Šepurinama kraj Šibenika. Istaknuo se kao ispovjednik i duhovni vođa. Pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju.

Alojzije Stepinac (1898-1960) rodio se u Krašiću. Zaređen je za svećenika 26. listopada 1930., a imenovan je biskupom 28. svibnja 1934. U montiranom komunističkom procesu 11. listopada 1946. osuđen je na 16 godina robije. Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 12. siječnja 1953. Umro je u kućnom pritvoru u Krašiću, a Papa Ivan Pavao II. ga je proglasio blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici.

tokic.stjepan723@gmail.com