Prof. dr. Tomislav Sunić
Nakon pada komunizma nametnula se dogma da ne smije biti više nikakve alternative kapitalizmu. Ali financijska kriza, koja je počela u Americi 2008. godine špekulantskim poslovanjem banaka sa hipotekarnim kreditima proširila se u Europu i danas dovela u pitanje opstojnosti liberalnog Sistema. Propalu američku banku, Lehman Brothers, zajedno sa ostalim bankama u stečaju, morala je spašavati vlada Baracka Obame sa uštrcavanjem 700 milijardi dolara - dakako, novcem američkih poreznih obveznika. Odatle i uzrečica koja se uvriježila prvo u Americi a danas u cijeloj Europi. "Banke privatiziraju svoje dobitke, ali nacionaliziraju svoje gubitke." Prednost američkog dolara u odnosu na euro je ta što dolar nije samo nacionalna valuta Amerike, nego također i mjerna međunarodna jedinica i sredstvo plaćanja (nafta, sirovine), kojIm se koristI većina svjetskih gospodarstava, a putem kojeg Amerika, lagano može nametnuti svoju političku volju. Veliku gospodarsku krizu, koja je zadesila Ameriku krajem tridesetih godina prošlog stoljeća, vlada F. Roosevelta donekle je riješila ulaskom u Drugi svjetski rat i stvaranjem mase radnih mjesta u "vojno - industrijskom kompleksu." Američki "FED", (savezna banka) usprkos današnjem kolosalnom zaduženju američkih kućanstava i tvrtki ( 50.000 milijardi dolara!) za razliku od EU Središnje banke u Frankfurtu, sklonija je tiskanju novaca i prividnom rješenju problema nezaposlenosti. Prosječan Amerikanac ionako voli živjeti na kredit; on ima puno manji ulog na svom štednom računu od prosječnog Talijana ili Nijemca. Hrvatska je zajedno sa svim europskim zemljama ušla u povijesni period koji je opasniji od 1941. i 1991. godine. Većina građana Europe, a i Hrvatske, nemoćna je, rezignirana, uplašena, i ne zna kako se suprotstaviti financijskoj krizi. Da li je kriza strukturalne, odnosno korijenske naravi, koja čini srž liberalnog Sistema, ili je ona stvar konjunkture, nakon čega opet slijedi gospodarski rast, opća radost i veselje? Mnogi građani skloni su teorijama zavjere, jer teorije zavjera oduvijek su način za psihološko racionaliziranje teško shvatljivih problema. Razlog apatiji građana je i hermetički rječnik kojeg koriste moćnici iz sektora bankarstva, tzv. eksperti, koji stvaraju dodatan dojam o složenost krize, a koju navodno samo oni znaju riješiti. Slično komunističkom rječniku liberalni "eksperti" , sa svojim bankarskim frazama, imaju cilj zaglupljivljana građana, jer jedino na taj način mogu razbiti pomisao na moguću političku i gospodarsku alternativu. Kada kapitalističko gospodarstvo prividno dobro funkcionira, kao što je to bio slučaj u Europskoj Uniji i Americi u proteklih pet desetljeća, tada zagovornici kapitalizma vole žarko isticati da je to "zasluga slobodnog tržišta." Kada gospodarstvo dobro ne funkcionara, kao što je to slučaj danas, opet će žarko isticati , da se "stvari moraju prepustiti slobodnom tržištu". Ovdje se može povući psiho-lingvistička paralela sa jezikom teoretičara bivšeg komunistickog jugoslavenskog Sistema. Za sve teške propuste jugoslavenskog gospodarstva Komunistička Partija Jugoslavije nije tražila manje komunizma, manje multikulturalizma, manje samoupravljanja. Naprotiv, tražila je više samoupravljanja, više multikulturalizma, i više komunističkog jednoumlja. Slična je stvar danas u Europskoj Uniji i Americi. Umjesto da rastuću netrpeljivost europskih domaćina prema neeuropskim imigrantima riješi putem drastičnog smanjivanja dolaska neeuropskih stranaca, EU radi suprotno. (Dolazak neeuropskih stranaca, automatski potiče poslodavce da primjene "kompresiju" plaća, t.j. da radikalno režu dohodak domaćeg radnika ili da seli svoju tvrtku u zemlje gdje je tržište rada jeftinije). Umjesto da tešku ekonomsku krizu rješava putem uvođenja protekcionizma i jačim državnim intervencijama, EU radi suprotno; uvodi još više "slobodnog tržišta", još više "deregulacija " i još više anarhične privatizacije. Dodatni razlog političkoj apatiji u zemljama Europe i Amerike leži u činjenici što su brojni sposobni i obrazovani ekonomisti i sami postali dio Sistema. Oni rade za visoke plaće u financijskim sektorima, te im nije u interesu govoriti u javnost o kriminalnim radnjama svojih poslodavaca. Nedavno je jedan visoki službenik iz najveće investicione banke na svijetu Goldman Sachs, banke koja je usko povezana s vodećim političkim krugovima u Americi, u američkom, a i u svjetski najutjecajnijem dnevniku, The New York Times, 14 ožujka ove godine, objavio članak o poslovanju svoje bivše banke: Mogu stvarno reći da je okoliš sada otrovan i destruktivan, kao što je uvijek bio.... Goldman Sachs je jedna od svjetskih najvećih i najznačajnijih investicijskih banaka, no previše je ona sastavni dio globalnih financija da bi i dalje poslovala na taj način.Tvrtka je daleko skrenula od mjesta na kojeg sam došao nakon završetka koledža, tako da ne mogu mirne savjesti reći da se mogu poistovjetiti sa onim što ona predstavlja. Kada se jednog dana budu pisale knjige o banci Goldman Sachs, one će govoriti kako su sadašnji glavni izvršni direktor, Lloyd C. Blankfein i predsjednik, Gary D. Cohn, izgubili osjećaj za kulturu tvrtke tijekom svoga mandata. Stvarno vjerujem da pad morala tvrtke predstavlja najozbiljniju prijetnju njenom dugoročnom opstanku. No logično da laik može postaviti pitanje; a gdje je pisac članka bio prije? Prije dvadeset godina, točnije nakon potpisivanja Sporazuma u Maastrichtu početkom 1992.g., raširila se fama da dolazi raj nebeski i da će "europske integracije" i zajednička euro valuta dovesti Europu do trajnog mira. Svaka kritika Europske Unije medijski se osuđivala kao "put ka apokalipsi," ili kao "povratak fašizmu". Naime, stvaranje Europske Unije imala je za svrhu da se isključivo putem gospodarstva, a ne političkim ili kulturnim sredstvima, stvori opći mir u Europi. No danas vidimo upravo suprotne rezultate. Raste sve više i više mržnja između sjevera i juga. Njemačka je ponovno postala dežurni krivac za financijski nered u Europi kao i za kaos u Grčkoj. Englezi ne žele nikakav "fiskalni pakt", jer ne želi biti drugi igrač nakon Njemačke u Europskoj Uniji. I površnom poznavatelju engleske povijesti jasno je da se stoljećima Velika Britanija držala po strani od europskih svađa. Imati homogenu vladu i valutu za heterogeno europsko društvo, kojeg čini 27 zemalja sa različitom stopom rasta, nemogući je projekt. Jugoslavija je bila školski primjer slične apstraktne multietničke tvorevine u kojoj je svaka republička garnitura za vlastite propuste sumnjičila garnituru susjedne republike. No od sindroma jugoslavenstva Europska Unija nije ništa naučila. Politička klasa u zemljama Europske Unije, premda se stalno poziva u "demokraciju", sve više udaljuje od svog glasačkog tijela; referendumi se zabranjuju, poništavaju, lažiraju, ili ponavljaju dokle god ne prođu, kao što je to pokazao nedavni primjer Grčke, Irske, a donekle i Francuske. Pravna država postala je floskula budući da na izbore izlazi rekordno malen postotak građana. Političari, koji donekle drže do glasa naroda, sve su više pod pritiskom financijskih međunarodnih krugova i moraju slušati naredbe "međunarodne zajednice" - novi izraz koji je lansiran nakon Drugog svjetskog rata, koji također znači sve -- i ništa. Financijski krugovi, bilo da se zovu osiguravajuće tvrtke, banke i "rejting agencije " ili MMF nikome ne polažu račune. Njihove čelnike građani ne mogu birati na slobodnim izborima. Današnjim komesarima, ili rečeno eufemističkim hrvatskim jezikom " povjerenicima" EU Komisije, zajedničko je obilježje da nikome nisu dužni odgovarati - osim financijskim centrima moći koji su ih doveli na vlast. Postavlja se i pitanje glede Hrvatske: kome će odgovarati i tko će nadgledati rad tuceta novih hrvatskih promatrača u EU Parlamentu? Nezainteresiranost političara za svoje građane najbolje govore mjere štednje propisane od MMF-a. Političarima upravo stvara najveću glavobolju kako servirati MMF-ove direktive svojim glasačima. A narodnog bunta svi se najviše plaše. Ono što su nekada činile vojske prilikom invazije i okupacije suverene zemlje, isto, ali uz puno manje truda i bez pravne odgovornosti, čine danas bankarski emisari, svjetski špekulanti i apstraktna nad-državna tijela. Nekada se protiv suverene države išlo u rat oružjem, danas se kreće u rat protiv suverene države izdavanjem nikad isplativih bankarskih kredita. Bivša Jugoslavija je školski primjer komunističkog konstruktivizma, kojeg u drugom jezičnom izdanju danas koriste arhitekti EU-a. Europska Unija nije ništa htjela naučiti od propalog jugoslavenskog multietničkog eksperimenta, a politička klasa u Hrvatskoj ništa ne čini da odbaci jugoslavenski sindrom.
Liberalna ideologija ne može riješiti financijsku krizu, budući da ona po svojoj prirodi utjelovljuje krizu i korupciju. Toga bi trebali biti i svjesniji nacionalno svjesni Hrvati. Ne samo teoretski, nego i u stvarnosti, čak kada bi Hrvatska imala "najhrvatskiju"" vlast, sa najboljim ljudima i najboljim namjerama, oni će morati plesali po taktu Bruxellesa ili Washingtona. Danas sutra, bilo koja moguća hrvatska nacionalna elita sklonija protekcionizmu, većoj ulozi države i nacionalizaciji, odmah ce se naći na udaru međunarodnih sankcija. Jer konačno i političari iz puno većih zemalja dobro znaju sto znači moć interesnih financijskih skupina, koje su i njih same dovele na vlast. Upravo je srž liberalizma korupcija i mit o trajnom ekonomskom blagostanju koji se pokriva pravnim plaštom "ljudskih prava" i tolerancije". Popravljati kozmetičkim putem zaduženost ili nelikvidnost država bez prethodnog uklanjanja liberalnog Sistema ne vodi nikamo. Kad je riječ o današnjoj krizi nije riječ o nikakvoj masoneriji, niti o tajnim silama podzemlja. Ovdje je riječ o čistoj logici dvjestogodišnje tradicije visokog kapitala, koji nikada nije trpio nikakve nacionalne, jezične, regionalne vjerske ili povijesne barijere, i kojem je jedina svetinja: profit. Danas, sutra kad kriza u Hrvatskoj postane uistinu nesnosna, a politička klasa nju ne zna riješiti, imat će sjajan izgovor u očekivanoj floskuli: "pa što hoćete, pa tako to od nas traže Bruxelles i međunarodna zajednica." Zvuči poznato? I bivši hrvatski komunisti u bivšoj Jugoslaviji za greške u gospodarstvu SR Hrvatske uvijek su imali izgovor u "lošim odlukama savezne SFRJ Vlade" ili u bacanju krivice na stvarne ili nestvarne velesrpske pretenzije. Evo ilustracije hrvatske političke klase kod mitskog francuskog magarca Buridana, koji ne zna kamo da gladan i žedan prvo krene: ili prvo jesti sijeno, ili prvo piti vodu. Naposljetku magare umire i od žeđi i od gladi.
Tomislav Sunić (www.tomsunic.com) je autor knjige, Postmortem Report; Cultural Examinations from Postmodernity ( Wermod and Wermod, 2010).
Nema komentara:
Objavi komentar