„Zatočenici svjedoče da su čuli vrisak žena koje su silovane. Drugi svjedok svjedoči o trudnici, njegovoj poznanici, i još 15 Hrvatica koje su silovane u logoru. Srpkinja udana za Hrvata također je silovana. Posljednji izvor svjedoči da je Velepromet bilo mjesto brutalnog silovanja.
Seksualni napadi zbivali su se i izvan logora. Pred kraj studenoga 1991. Kapetan je silovao dvije djevojčice stare tek 14 godina i to pred njihovom bakom, a onda ih sve tri ubio. U listopadu mlade hrvatske djevojke, koje su služile srpske dobrovoljce, bile su prisiljene na seksualni odnos. Muškarac je prijetio da će ubiti njihovu obitelj ako ne pristanu. Albanka je prijavila da ju je 12 sati uzastopce ispitivala i silovala skupina JNA vojnika. U drugom slučaju, u prosincu, starija žena je ubijena, a njezina kći silovana. Počinitelj je identificiran. Prema drugom svjedoku, identificirani muškarac uzastopce je silovao Hrvaticu odvodeći ju navečer i vraćajući ujutro. U idućem slučaju 54-godišnja Hrvatica navodi kako su ju terorizirali i silovali srpski vojnici nakon okupacije i pada Vukovara. Dodatni izvor kaže kako je član srpske paravojne grupe optužen od Hrvatske vlasti za ubojstvo 150 osoba i silovanje 30 žena. Optuženi je priznao sudjelovanje u skupnom silovanju." - samo su neki od iskaza pohranjenih u Hrvatskom društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora.
Tukao ju je i silovao
U studenom i prosincu 1991. Hrvaticu, kasnih tridesetih godina, koja je bila u hrvatskoj Narodnoj gardi, prisiljavala su na seksualni čin dvojica stražara u dva različita zatvora. Oslobođena je u kolovozu 1992., a Amnesty International ju je intervjuirao u prosincu 1992.
Žrtva je zarobljena u selu pokraj Vukovara 25. listopada 1991. Od 1. studenog do 14. prosinca 1991. držana je u logoru Begejci. Misli da je od 460 tamo zatočenih ljudi, civila, osim nje bilo još pet žena. Bilo joj je zabranjeno razgovarati s drugim ženama. U neko doba došlo je nekoliko srpskih rezervista, očito se radilo o stražarima. Jedan od njih ju je svakodnevno dva tjedna odvodio u svoju spavaonicu. Nije se usudila povjeriti ni časniku JNA koju ju je ispitivao i za koga je rekla da se prema njoj odnosio korektno. Nije rekla ni drugim zatvorenicama. Tada je prebačena u vojni zatvor u Beograd gdje ju je, prvih nekoliko tjedana, stražar prisiljavao na oralni odnos, a osim toga ju je tukao i silovao.
Ponovo je žrtva bila previše ustrašena da ikome kaže što se dogodilo, čak i kada je to prestalo. To je bilo nakon što su ju prebacili u ćeliju gdje je već bila jedna Srpkinja. Liječnica, koja ju je tjedno pregledavala, očito je gledala samo leđa jer nije vidjela povrede na prsima koje je zadobila kada ju je stražar tukao. Željela je pričati s nadglednikom zatvora nasamo, ali nikako nije mogla pronaći prigodu u kojoj je stražari ne bi mogli čuti, plašila se da bi oni mogli obavijestiti počinitelja.
Tek dvije presude
Iako je silovanje u Domovinskom ratu okarakterizirano kao ratni zločin, za taj su ratni zločin do sada izrečene tek dvije presude, doznajemo u udruzi Žene u Domovinskom ratu. U jednom slučaju počinitelj je dobio tri godine zatvora zato jer „zločin nije ponovio“, a u drugom slučaju je sudjelovalo više počinitelja koji su osuđeni na sedam godina zatvora dok je jedan i oslobođen budući da je silovana žena za njega izjavila da se, zbog stanja u kojem se tada nalazila, više ne sjeća je li ju i on silovao. Inače, ista je silovana žena svoj iskaz morala davati čak šest puta što ju je dovelo do psihičkog sloma pa se na kraju osjećala kao zločinka, a ne da je nad njom počinjen tako strašan zločin.
Tabu tema
Ratna silovanja žena i muškaraca u Domovinskom ratu godinama su tabu tema hrvatskoga društva. Šute žrtve, šute stručnjaci, šuti pravosuđe. Jedna je takva priča i ona iz okupiranoga Vukovara iz travnja 1992. u kojoj je šest muškaraca silovalo dvije sestre, jedna je tada imala 18, a druga samo šest godina. Počinitelji su dobili po sedam godina zatvora, a njihova brutalnost i svirepost očitovala se i u spolnom zlostavljanju mlađe, tada šestogodišnje djevojčice. Danas ove žrtve doslovno vegetiraju i preživljavaju uz pomoć lijekova. Prije četiri godine na Županijskom sudu u Vukovaru otvoren je i postupak protiv "srpskih teritorijalaca" iz Vukovara, Radeta (53) i Dušana Ivkovića (45) koje je optužnica vukovarskog teretila da su u jesen 1991. silovali tada 23-godišnju sugrađanku Snježanu M. Zlostavljanje je potrajalo više od mjesec dana, do pada Vukovara.
- Nikad si neću oprostiti što ih nisam izazvala da me ubiju, a ne da mi čine to što su činili –najčešće su izjave žena koje su preživjele silovanje, a koje nakon godina šutnje ipak odluče progovoriti.
- Ni 19 godina nakon silovanja žene nad kojima je počinjen ratni zločin ne mogu si oprostiti što su doživjele tako strašno poniženje, fizičko i psihičko zlostavljanje, a danas je u Hrvatskoj taj zločin sveden na nevjerojatnu razinu nevažnosti. Pravosuđe silovanim ženama poručuje da pravdu mogu tražiti privatnim parnicama, a zatim silovateljima, zbog lošeg materijalnog stanja, mi porezni obveznici plaćamo sudske troškove - tvrdi Marija Slišković, predsjednica
udruga Žene u Domovinskom ratu.
Silovanja su se odvijala na okupiranom području i u logorima na teritoriju Srbije i to sustavno. Žene su izvođene iz zatvorskih soba, odvođene u druge prostorije i zatim vraćane natrag u zajedničke prostorije. Svjedoka silovanja tako nema.
Rođeno 240 djece
Nakon rata rođeno je najmanje 240 djece koja su plod silovanja, više od 200 djece rodile su majke iz Slavonije, a najveći je broj među njima Vukovarki.
Koliko je silovanje kao ratni zločin podcijenjeno, govori i podatak iz Županijskog državnog odvjetništva Vukovar gdje je evidentirano 15 kaznenih predmeta u odnosu na 17 žena žrtava silovanja počinjenih tijekom oružane agresije na Republiku Hrvatsku. Znači samo 15 predmeta i samo dvije osude do sada, 19 godina nakon rata. Od navedenih 15 predmeta, 11 spisa se odnosi na silovanja počinjena na području Vukovara. Podatci iz državnog odvjetništva ponešto se razlikuju od onih iz udruge, ali su svejedno poražavajući. Od Miroslava Dasovića, zamjenika županijskog državnog odvjetnika, doznajemo da su dva kaznena predmeta završena pravomoćnim osuđujućim presudama počiniteljima, odnosno zatvorskim kaznama od 10 i 14 godina. Pet spisa nalazi se u fazi optuženja i u tijeku je glavna rasprava na Županijskom sudu u Vukovaru dok su u osam spisa počinitelji nepoznati i državno odvjetništvo poduzima radnje s ciljem utvrđivanja njihova identiteta.
Treba iznijeti istinu
Sigurno bi više počinitelja bilo pronađeno i osuđeno kada bi više silovanih žena progovorilo o onome što su preživjele. Međutim, one za to nemaju hrabrosti jer društvo je u našoj zemlji potpuno ravnodušno prema toj vrsti zločina i one nemaju hrabrosti za daljnju borbu za pravdu. Jedna od onih, koje su smogle snage progovoriti o zločinu koji je nad njom izvršen i boriti se za prava žena silovanih u ratu, Jadranka je Cigelj koja je svoje svjedočanstvo pretočila u knjigu Apartman 102. Bila je zatočena u logoru Omarska kao jedna od tek dvije katolkinje u tom logoru.
– Iz logora Omarska izašle su 32 žene, pet nije preživjelo torture. Po dolasku u Zagreb doznala sam da je kroz Petrovu bolnicu u Zagrebu prošlo više od 240 seksualno zlostavljanih žena iz Slavonije, a ja sam osobno prikupila 63 iskaza Vukovarki silovanih u ratu - izjavila je tijekom posjeta Vukovaru Cigelj naglašavajući da ju je nakon izlaska iz logora vodila samo mržnja.
– Iz logora sam izašla kao zvijer, mržnja me držala dvije godine i vodila me samo želja za osvetom. Sada sam u Vukovaru nakon višegodišnje pauze po prvi put progovorila o ovome jer me ubija ravnodušnost vlastitoga naroda prema ratnom zločinu silovanja -poručila je Cigelj i pozvala sve žene koje su doživjele silovanje u Domovinskom ratu, da daju iskaze kako bi se ratni zločinci konačno počeli kažnjavati.
Trebamo iskaze
- Počinitelj na sudu izjavi da se silovana žena nije protivila tom činu i njega to odmah oslobađa odgovornosti, a kako se ona trebala protiviti, kada su joj zaprijetili da će joj ubiti osmomjesečnu kćer i nju samu? - pita se Jadranka Cigelj i dodaje da je psihička tortura žena prije i nakon silovanja bila neizdrživa.
- Imamo slučaj u kojem su četnici silovali trudnicu koja je zbog toga u petom mjesecu trudnoće izgubila bebu, jedva preživjela pobačaj i oni su ju nakon nekog vremena ponovno nastavili silovati. Kako se ona njima mogla ili trebala usprotiviti? - pita se Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora koje je od 1995. prikupilo 40 iskaza silovanih žena.
- Jedna mi je žena pet dana zaredom prepričavala što su joj radili. Ona je do rata bila vrlo atraktivnoga izgleda, a danas je to bolesna žena polomljenih kostiju lica i vilice. Uništena je. Svaki put, kada bi završili sa silovanjem, oni bi ju iscipelarili po cijelom tijelu, po glavi, licu, gdje su dohvatili i tako iz dana u dan. Dnevno ju je silovalo 5 do 10 muškaraca - iznosi samo djeliće iz iskaza silovanih žena Rehak uz tvrdnju da su u Vukovaru nakon okupacije postojali logori za silovanje. Jedan od njih bio je u Bateksu, a drugi u Veleprometu.
Osobe uništenog zdravlja
- Te su žene uništene psihički i fizički, a što smo mi njima kao društvo pružili? Baš ništa. Država nam je neorganizirana, institucije nesposobne i od njih ne možemo očekivati da će tim ženama pružiti bilo kakvu zaštitu. Kao društvo moramo omogućiti tim ženama da se ne osjećaju kao četničke kurve kako ih neki i nazivaju. Moramo se potruditi da istina izađe na vidjelo – zaključuje Rehak te najavljuje kako njegovo društvo priprema knjigu Žene silovane za vrijeme srpske agresije.
- Silovane se žene vrlo teško vraćaju uobičajenom životnu. Čak i kod ginekologa odlaze ne govoreći mu što su prošle jer bi to značilo da svaki pu ponovno moraju proživjeti strahotu. Nismo uspjeli u cijeloj zemlji otvoriti jednu jedinu ambulantu za silovane žene gdje bi radili ginekolozi specijalizirani za pristup ovim žrtvama - smatra Marija Slišković. Njoj nije jasno kako je prostrijelna rana dovoljna za stupanj invalidnosti, a silovanje nije. Žene su na okupiranom području i u srpskim logorima uz silovanja prolazile razne fizičke i psihičke torture i sigurno su zaslužile status invalida budući da je nad njima izvršen ratni zločin.
Žrtve ratnog zločina silovanja imaju status civilnih žrtava rata i primaju novčanu naknadu u iznosu 2.400 kuna, hrvatske institucije su nesposobne kazniti počinitelje, a civilno društvo potpuno ravnodušno prema patnjama žrtava, moglo se čuti na tribini o silovanjima u srpskim koncentracijskim logorima održanoj u Pastoralnom centru sv. Bone. Tribinu je organizirala udruga Žene u Domovinskom ratu - Zagreb čija je predsjednica Marija Slišković istaknula da je silovanje u Domovinskom ratu bilo planski organizirano i sustavno provođeno, a do sada su donesene tek dvije presude i to na tri, odnosno sedam godina zatvora za počinitelje.
Da se u Hrvatskoj o ovom obliku ratnog zločina do sada zaista brinulo samo površno, dokazuje i podatak da nije obavljeno niti jedno kvalitetnije istraživanje o ratnom zločinu silovanja. U Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti nemaju nikakve podatke o ratnom zločinu silovanja. Kažu da nešto podataka imaju, ali nam ih nisu mogli proslijediti iz Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskoga rata.
- Postoje brojna svjedočanstva o silovanjima, međutim s obzirom na sudske postupke koji se vode, ne mogu vam dati precizne podatke. Tek mogu spomenuti da su slučajevi silovanja zabilježeni na Veleprometu odakle su žene odvođene u posebne prostorije "na ispitivanje" i tamo su silovane od većeg broja pripadnika srpskih snaga (4, 5, 15 vojnika). Zabilježeni su i
primjeri silovanja nakon okupacije. Zlostavljane su i djevojčice - navodi Ante Nazor, ravnatelj centra. Civilne udruge, od kojih se neke bave i problemom silovanja žena, također nemaju podatke o ratnom zločinu silovanja tako da su silovane žene doista prepuštene sebi samima. Iako silovanja predstavljaju kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ne mogu zastarjeti, protekom vremena sve je manja realna osnova da će zločini biti procesuirani i počinitelji osuđeni.
– Broj prijavljenih silovanja tijekom Domovinskog rata zasigurno je manji od stvarnog broja počinjenja tih kaznenih djela, najviše zbog emocionalne boli žrtava i stigme koja je povezana sa silovanjem te potiskivanja ove traume budući da je riječ o iznimno teškoj povredi psihičkog i fizičkog integriteta žrtve. Zato žrtve o toj traumi ne progovaraju, a kamoli prijavljuju nadležnim institucijama - navodi Dasović ističući da dodatna saslušanja o svim detaljima događaja u najmanje tri navrata pred policijom, istražnim sucem te tijekom glavne rasprave uzrokuju žrtvama i dodatnu traumu.
Hrvatsko društvo, posebice državne institucije čija je primarna zadaća zaštita ljudskih prava i ljudskog dostojanstva, trebali bi se s puno više odgovornosti i poštovanja odnositi prema žrtvama seksualnog silovanja u koncentracijskim logorima. Da je ratni zločin silovanja zaista tabu tema hrvatskog društva, dokazala je i tribina Ratni zločin – silovanje u srpskim koncentracijskim logorima koju je u Pastoralnom centru posjetilo točno 14 posjetitelja iako je Vukovar grad u kojem je silovano najviše žena u Domovinskom ratu.
Nema komentara:
Objavi komentar