Pretvorba i privatizacija iz 90-ih godina prošloga stoljeća i nakon dvadeset godina kamen je spoticanja u hrvatskome društvu. Prema javnosti i vojsci radnika koji su u tranziciji izgubili posao proces privatizacije simbol je nepravednosti, otimačine i lopovštine, “pljačka stoljeća”. Pa ipak, prema mišljenju onih koji su pretvorbu i privatizaciju osmislili i u ime države je provodili, to je bio proces koji je, nakon urušenog socijalističkog gospodarenja, “spasio” Hrvatsku od bankrota ma što to značilo. Što je istina o pretvorbi i privatizaciji?! Je li privatizacija bila nužna i dobra za hrvatsko gospodarstvo ili je naprosto bila toliko katastrofalna da se može usporediti s velikom nepogodom?! I najnesavršenija privatizacija bolja je od najsavršenijeg državnog vlasništva. Dokazano “jedan kroz jedan”, diljem svijeta. Stoga valja dovršiti taj proces, bez obzira na popratno neizbježno blaćenje i protivljenje. Bila riječ o brodogradilištima ili Zagrebačkim cestama, HEP-u, Zagrebačkom holdingu, HŽ-u, autocestama ili bolnicama. Prirodne monopole regulira se na drugi način, nikako državnim vlasništvom. Socijalna se politika vodi na drugi način, nikako fiksiranjem cijena poduzeća u državnom vlasništvu. Socijalnu pravednost dostiže se sustavom poreza i novčanih transfera potrebitima, nikako milostivošću državnih poduzeća. Politika nikada i nigdje nije bila dobar gospodarstvenik. Nasuprot! – rezolutan je Borislav Škegro, nekadašnji ministar financija i dugogodišnji predsjednik Upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju. Ekonomist dr. Mate Babić, potpredsjednik Vlade RH za gospodarstvo nakon prvih demokratskih izbora 1990., ne slaže se s takvim mišljenjem.
– Nametnuta je teza da je država loš gospodar. Zašto je ona dobar gospodar u Francuskoj i u Njemačkoj?! – javno pita dr. Babić. Davor Štern, bivši ministar gospodarstva, direktor Ine i biznismen, također tvrdi da je i državnim poduzećima moguće dobro upravljati.
– Protežiranje teze da se državnom imovinom ne može upravljati nakaradno je. Tom se imovinom da dobro upravljati ako njome upravljaju dobri ljudi koji nad sobom imaju nadzor kvalitetnih nadzornika. Znam na vlastitom primjeru: nikad ne bih Inom upravljao da je ona u privatnom vlasništvu. Mora postojati odgovornost prema vlasniku ma tko on bio – kaže Štern koji tvrdi da bi, bez obzira na privatizaciju, većina tvrtki u Hrvatskoj 90-ih godina prošloga stoljeća i tako propala s obzirom na to da se raspalo unutarnje jugoslavensko tržište.
Ne žele da ih se spominje
Ali, što se 90-ih dogodilo da su i danas tako jaka trvenja oko pretvorbe i privatizacije?! O toj modernoj hrvatskoj kontroverzi razgovarali smo sa sudionicima tadašnjih zbivanja; političarima, ekonomistima, pravnicima, analitičarima, istraživačima i tajkunima. Neki od njih, očekivano, nisu željeli da im se spominju imena, a neki su rezolutno odbili bilo što govoriti jer se “ne žele vraćati u prošlost”. Naime, sve je počelo krajem 80-ih godina prošloga stoljeća tzv. Markovićevim reformama. U to vrijeme Jugoslavija se našla u teškoj krizi, političkoj i gospodarskoj. Totalitarna vladavina komunista, neriješeni nacionalni i gospodarski problemi tražili su hitna rješenja. Iscrpljeno društvo “radničkog samoupravljanja” pokušao je oporaviti Ante Marković svojim ekonomskim reformama. Njegovim planovima smetalo je društveno vlasništvo, koje je bilo definirano prema Zakonu o poduzećima još iz 1950. godine. Zakon je bio takav kakav je bio. Jugoslavenski komunisti donijeli su ga na sliku i priliku svojih ideološko-političkih doktrina i planova. Međutim, kad se socijalistički samoupravni sustav krajem 80-godina prošloga stoljeća urušio, društvo se našlo u teškoj krizi. Gospodarstvo se moralo postaviti na tržišne osnove što je pak značilo propast socijalizma i, praktički, uspostavu novog društvenog uređenja – kapitalizma. Ali, postavilo se pitanje kako to izvesti? Rješenje je bilo u amandmanima na Ustav koje su, uz ostale, forsirali i hrvatski komunisti, posebice tehnomenadžeri, poput Ante Markovića. Njemu je pomogao profesor sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, akademik i danas potpredsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) Jakša Barbić.
– Imali smo društveno vlasništvo, u kojem se nije znalo tko je vlasnik. Prema definiciji iz Ustava stvari u društvenom vlasništvu pripadale su svakome i nikome. To je pravni apsurd koji se ne može razumjeti, nešto što je pravno neodrživo. Po Ustavu radnici koji su ostvarivali pravo rada društvenim sredstvima imali su pravo raspolaganja tim sredstvima i na temelju toga su samoupravljali tamo gdje su radili. Na tom je konceptu počivao cijeli sustav, iz njega se sve izvodilo – objašnjava akademik Barbić.
No, država se uvijek mogla uplesti da bi zaštitila društveno vlasništvo ili putem politike, jer je Partija odlučivala o imenovanju direktora (poslovodnog organa), ili putem društvenog pravobranitelja koji je mogao intervenirati ako dolazi do povrede društvenog vlasništva i samoupravljanja.
– Radnici su na zboru radnika – nadalje objašnjava Barbić – birali radnički savjet, koji je imenovao direktora, a direktor je bio taj koji je organizirao i vodio rad tih istih radnika, zapravo im bio šef, a posredno je njima odgovarao za svoj rad. Kako je na radnički savjet utjecala politika, direktoru je bilo važnije da je u dobrom odnosu s partijskim komitetom nego da poduzeće dobro posluje – kaže Barbić. Kako bi se stvari mijenjale, postavilo se pitanje kako to “ništa i ničije” pretvoriti u “nešto i nečije”. Zbog toga je trebalo srušiti Zakon o udruženom radu (ZUR), koji nije priznavao imovinu. Organizacija udruženog rada (OUR) nije imala imovinu, ona je radila društvenim sredstvima. Riječi poduzeće i kapital u Ustavu i zakonima za vrijeme komunizma nisu postojale.
– Tek Zakonom o poduzećima na samom kraju bivše države – objašnjava Barbić – uveden je pojam poduzeća koje je imalo imovinu, ali i to nije bilo učinjeno baš sasvim do kraja kako treba, riječ je bila o prijelaznom režimu u nešto novo.
Novi socijalizam
Kako bi zakamuflirao svoje planove, Marković je okrenuo “pilu naopako” i u javnosti plasirao priču da će reformama zapravo unaprijediti sustav i uvesti “novi socijalizam”.
– Meni je Marković pritom šapnuo: Treba uvesti pravne oblike poduzeća kakve ima kapitalizam, ali ja to ne smijem javno reći. Ako to kažem, nećemo uspjeti, zaustavit će nas! Nazvat ćemo to novi socijalizam. Izmisli nešto da to stavimo u Ustav jer se prema Zakonu o udruženom radu ne smije upotrijebiti riječ kapital. Ako u Ustav ne ubacimo riječ kapital, ne možemo nikada izaći iz ovakvog samoupravljanja, a nitko kod nas neće ulagati kapital. Jer, na temelju kapitala možemo u poduzeću imati radni odnos, a ne ovo udruživanje rada. Marković je meni dao zadatak da izmislim što god znam samo da u Ustav uđe riječ kapital. Marković mi je rekao da će me štititi, a da ja samo opalim, jer nisam bio član Partije niti sam bio u politici. I onda sam u jedan amandman koji se odnosio na strana ulaganja ubacio riječ kapital (zapravo ubačene su riječi “društveni kapital”, jer je to tada moglo proći ako stranac uloži sredstva). Rekoh: Najlakše ćemo to učiniti sa stranim ulaganjem, pa ćemo reći da će tamo gdje uđe taj kapital upravljati radnici na temelju rada, a stranac na temelju uloženog kapitala. A tražio se kapital jer ga nije bilo, tražila su se ulaganja. Izmislili smo u amandmanu Ustava odredbu s puno riječi koje zapravo nisu značile nešto previše određeno da se tamo u sredini zakamuflira riječ kapital na temelju kojega stranac sudjeluje u upravljanju, a radnici ostvaruju svoja prava na temelju ugovora i kolektivnog ugovora. Znači, ako imate kolektivni ugovor, mora postojati radni odnos, a ne udruživanje rada, time u takvim slučajevima potpuno otpada ZUR – kaže akademik Barbić i otvoreno priznaje:
– Sam se sebi gadim kad se sjetim kako je sve to izgledalo, puno riječi kao ambalaža u cilju da se sakrije tih nekoliko riječi koje otvaraju vrata promjenama. Utvaram sebi da sam najviše doprinio rušenju ZUR-a jer je nakon toga što smo unijeli u Ustav ZUR pao donošenjem Zakona o poduzećima. Niste smjeli reći da ćete mijenjati sustav jer bi vas odmah zaustavili, nego da ćete ga unaprijediti, ali to je zapravo bila promjena – dodaje.
Rušenje ZUR-a
Rušenje ZUR-a izazvalo je unutar SKJ i u saveznim institucijama veliku napetost. Da država nije bila u velikoj gospodarskoj krizi i da su sumnjali u Markovićevo jugoslavenstvo, dogmatici unutar SKJ nikada ne bi dopustili reforme. Priča o rušenju ZUR-a vrlo je važna za hrvatske prilike s obzirom na to da će se te promjene izravno odraziti na prvu, Markovićevu fazu privatizacije u Hrvatskoj, onu prije dolaska HDZ-a na vlast.
– Sreća moja da su u Ustavnoj komisiji, koja je iščitavala prijedlog Amandmana, bili nestručni ljudi. Da je tamo bio neki pravi znalac, možda bih završio i u zatvoru. Pomogli su mi kolege iz Ekonomskog instituta u Zagrebu koji su otkrili da je Kardelj jednom u nekom svom tekstu napisao riječi društveni kapital. To im je bolje zvučalo, iako je kao pojam smiješan, naročito kada se gleda kako treba. U jednom trenutku pitali su me u Ustavnoj komisiji što zapravo znači taj kolektivni ugovor? Da spasim situaciju, jer ako ugovor i kolektivni ugovor ne uđu u Ustav, nema izgleda da se uvede radni odnos i ostaje se pri udruživanju rada, morao sam svašta izmišljati da bih bio uvjerljiv pa sam govorio: Kad dođe kapitalist, nema pravih godišnjih odmora, nema mnogih stvari na koje radnici imaju pravo, a kolektivni ugovor koji u ime radnika sklapa sindikat štiti radnike.
– E, kad je to sindikat, onda je sve u redu, neka ostane kolektivni ugovor – odgovorili su mi – prisjetio se akademik Barbić problema tijekom donošenja ustavnih amandmana krajem 80-ih godina prošloga stoljeća. Sukladno ustavnim promjenama, bio je donesen i jugoslavenski Zakon o poduzećima te su u rudimentarnom obliku nakon 40 godina vraćena trgovačka društva pod smiješnim nazivom “poduzeća u mješovitom vlasništvu”.
– Na izradu ovoga zakona nisam mogao utjecati jer su u Beogradu rekli da ja u tome ne smijem sudjelovati zbog ideja sa Zapada. Zato smo ga kratko nakon donošenja mijenjali, ali nije bilo moguće da to bude radikalna izmjena. Bila je to samo prijelazna faza za pravo uređenje trgovačkih društava – govori Barbić. Hrvatska je, naime, naslijedila taj zakon koji je važio do Zakona o trgovačkim društvima s kraja 1993., a koji je stupio na snagu 1. siječnja 1995. godine. Nakon jugoslavenskih ustavnih promjena, Marković je s mjesta predsjednika Predsjedništva SRH otišao u Beograd gdje je imenovan predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća (SIV), savezne vlade, koju je vodio od 16. travnja 1989. do 20. prosinca 1991.) Za vrijeme njegove vladavine na snazi su bila dva sustava, socijalistički i kapitalistički. Socijalistički u društvenim poduzećima i kapitalistički u poduzećima u mješovitom vlasništvu, zapravo trgovačkim društvima.
Početak dioničarstva
Među ostalim, godine 1989. doneseni su još i zakoni o bankama, stranim investicijama i računovodstvu. No, zlokobni su, kako se čini, zapravo bili savezni Zakon o društvenom kapitalu i Zakon o vrijednosnim papirima iz 1990. U Zakonu o društvenom kapitalu, koji će poslije biti jako važan u pretvorbi atraktivnih poduzeća i novčarskih ustanova u RH, izrijekom piše da “imaoci internih dionica stječu pravo na učešće u upravljanju poduzećem razmjerno nominalnoj vrijednosti tih dionica”. Tako je u Jugoslaviji počelo interno dioničarstvo i stvorena su kvazidioničarska udruženja. Hrvatski lovci u mutnom već su 1989. i 1990., prije prvih izbora, počeli pretvarati i privatizirati unosne tvornice i bankarski sektor. Primjerice, prema Markovićevim zakonima pretvorene su i privatizirane Tvornica duhana Rovinj (TDR) i Zagrebačka banka. Skupština Zagrebačke banke donijela je u studenom 1989. odluku da “društvene i pravne osobe” osnuju Zagrebačku banku kao dioničko društvo.
Zanimljivo, uprava banke još je u travnju 1989. razmišljala o tome da je pretvori u d.d. Radnički savjet Tvornice duhana Rovinj (TDR) u listopadu 1990. donio je odluku o izdavanju internih dionica i odluku o organiziranju društvenog poduzeća u dioničko društvo. Uglavnom je bila riječ o povlaštenim dionicama u rukama zaposlenih. Pretvorbe prema Markovićevim zakonima bile su prilično netransparentne i tajnovite. Markovićevi zakoni omogućavali su legalno prisvajanje “društvene” imovine, dijelom i putem zakonskog smanjenja knjigovodstvene vrijednosti poduzeća. Državna revizija RH, zanimljivo, pretvorbu prema Markovićevim zakonima nikada nije preispitivala.Karijera Ante Markovića još je uvijek puna nedovoljno istraženih kontroverzi
Ante Marković rođen je 1924. u Konjicu (BiH), a umro u Zagrebu 2011. Studirao je elektrotehniku na Sveučilištu u Zagrebu, zatim radio u poduzeću “Rade Končar” u kojem je kao podoban kadar dogurao do fotelje generalnog direktora na kojoj je “sjedio” pune 23 godine. Budući da je “Končar” zapošljavao u to vrijeme 25 tisuća radnika, imao je veliku moć i utjecaj. Ambicije su mu narasle te se 1982. počeo baviti politikom kao jako podoban komunistički i jugoslavenski kadar. Najprije je bio premijer komunističke Hrvatske od 1982. do 1986., potom predsjednik Predsjedništva SRH i na kraju savezni premijer, od travnja 1989. do 20. prosinca 1991. Marković je potkraj 1989. pokrenuo program reformi. Nakratko je suzbio inflaciju, započeo privatizaciju i prividno podigao standard. Kad je riječ o privatizaciji, Marković je zapravo pustio tog “zloduha iz boce”.
Komunizam je propadao. Ante Marković, na kraju, nije uspio. Ostat će upamćen po tome što kao savezni premijer nije poduzimao ništa da neutralizira Miloševića i spriječi srpsku agresiju. Nije uspio ni kao predsjednik Saveza reformskih snaga Jugoslavije, stranke koja je uvjerljivo izgubila izbore 1990. Njegova politička karijera puna je nepoznanica i kontroverzi.
Smiješno je mene dovoditi u vezu sa Zabom
Budući da se u dijelu hrvatske javnosti akademika Barbića često povezuje s privatizacijom Zagrebačke banke, on takve navode oštro demantira.
– Smiješno je mene dovoditi u bilo kakvu vezu s privatizacijom Zagrebačke banke. Banke su pretvorene u dionička društva još u Jugoslaviji po tadašnjim propisima i nisu obuhvaćene hrvatskim Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća. Jednostavno su deponenti postali dioničari i jedino su oni odlučivali što će napraviti sa svojim dionicama. Ja sam jedino član Nadzornog odbora banke. To sam postao nakon što je banka postala dioničko društvo, dakle kada se u njoj već znao titular. Nadzorni odbor ne samo da nema ništa nego i ne smije imati ništa s dionicama dioničara. Taj odbor čak ne smije ništa narediti upravi, ne smije s njom zajedno voditi poslove. O mojoj vezi s privatizacijom banke mogu govoriti samo oni koji pojma nemaju što je dioničko društvo i pritom su skloni izmišljanju. Takvih je, nažalost, i među novinarima, i to onim neznalicama koje nisu valjano pročitale ili ne znaju proučiti nijedan propis ali zato imaju bujnu maštu, da ne kažem što drugo – izjavio je Barbić te dodao da, uostalom, ne može govoriti o Zabi i zbog bankarske tajne.
Godine 1990., nakon četiri desetljeća vladavine, komunisti su na prvim demokratskim izborima izgubili većinu u Saboru, a na vlast je došao Tuđmanov HDZ. Političkim preokretom uvođenje tržišnog gospodarstva u Hrvatskoj postalo je “sveta krava”, imperativ. Društveno i državno upravljanje poduzećima preko noći je postalo nepoželjno jer je naprosto bilo neodrživo. Da apsurd bude veći, novu vjeru u tržišnu ekonomiju prvi su prihvatili i najbučnije propovijedali bivši komunistički direktori. Nakon što su već bili “omastili brk” Markovićevim modelom privatizacije, oni su pozorno pratili rasprave o pretvorbi i privatizaciji.
Među novom vladajućom elitom, HDZ-ovcima, vladalo je uvjerenje da, barem kad su pretvorba i privatizacija u pitanju, ne treba ni trenutka čekati. Društvena poduzeća morala su se pretvoriti u dionička ili društva s ograničenom odgovornošću. Samim donošenjem zakona o pretvorbi i privatizaciji, mislili su oni, uspostavit će se tržišno gospodarstvo.
Zvali su se samoupravljači
O tome za njih nije bilo dvojbe, samo se tražio odgovor na pitanja kako to učiniti. U prvoj i drugoj hrvatskoj vladi (Mesićevoj i Manolićevoj), nakon prvih izbora, postojale su dvije frakcije koje su različito gledale na pretvorbu i privatizaciju. Dr. Mate Babić, potpredsjednik Vlade za gospodarstvo, bio je, kako tvrdi, nositelj konzervativne struje koja je zastupala stavove da se društvena imovina nije trebala pretvarati budući da je bila državna, dakle, imala je titulara. Trebalo ju je samo vratiti državi.
– Država je 1950. samo dala na upravljanje poduzećima sredstva za proizvodnju, nakon čega je Edvard Kardelj to proglasio društvenim vlasništvom. Oni koji su upravljali sredstvima za proizvodnju zvali su se samoupravljači – objašnjava dr. Mate Babić koji smatra da su 90-ih godina stručnjaci u Hrvatskoj krivo tumačili taj zakon. Babić se u raspravama na sjednicama nove demokratske vlade posebno usprotivio mišljenjima koja su išla za tim da zaposlenicima treba dati 20 tisuća maraka dionica s popustom, s tim da plate pola i da uplatom jedne dionice postanu vlasnici. Usprotivio se, kaže, i tome da se u poduzećima podižu hipotekarni i menedžerski krediti te je bio protiv toga da se “društveni stanovi” prodaju za 17 posto tržišne vrijednosti. Na takav način nisu, naime, mali ljudi profitirali, nego su se nekretnina dočepali oni koji to nisu smjeli, bivša “komunistička” i nova, “demokratska” politička elita.
Dr. Babić je napisao i prvi ekonomski program RH, ali uzalud. Pobornicima neoliberalnih stavova u Vladi takav program nije odgovarao jer je Babić predvidio osigurače u slučaju pravne nesigurnosti i korupcije.
– Vidite, već je ranije stupio na snagu onaj Markovićev zakon prema kojem je provedeno nekoliko privatizacija. Onda smo trebali donijeti naš zakon. Ja sam se u početku borio protiv nakaradne privatizacije, ali sam borbu izgubio vrlo rano – prisjeća se prof. Babić koji se morao povući s mjesta potpredsjednika Vlade RH.
– Pokušao sam predsjedniku Tuđmanu sve to objasniti i on je to shvatio, ali je on imao jednu slabost, volio je ulizice. Oni su primjenjivali neoliberalnu doktrinu koju su nametali MMF i Svjetska banka. Što je najinteresantnije, nijedan od Tuđmanovih ulizica nije osiromašio. Nijedan nije propao – ironično dodaje dr. Babić.
Narodni kapitalizam
Drugu struju u nekoliko prvih demokratskih vlada RH predvodili su ljudi koji su se zalagali za čisti vaučerski sustav, međutim, ni njihova opcija nije prošla. Jedan od onih koji se zalagao za “narodni kapitalizam” je akademik Zvonimir Baletić, koji je tada radio u Ekonomskom institutu u Zagrebu. On je bio protiv brze privatizacije.
– Ja sam se zalagao za tzv. narodni kapitalizam, dakle, neka se dosad stvoreno vlasništvo podijeli na neki prirodni način i da okrenemo ljude da se brinu za svoja poduzeća. Prema tome, da će i ona poduzeća koja su lošija pod takvim uvjetima moći preživjeti. I da će se narod sjetiti da su to njihova poduzeća i da ih treba spašavati. Ne, to se smatralo neprihvatljivim. “Mi hoćemo čisti kapitalizam”, rekli su. Tu su bili i sufleri izvana, Amerikanci i Nijemci. Oni su se bojali da bi se ta ideja radničkog samoupravljanja preko vaučera na neki način promovirala. Vanjski sufleri su govorili: “Dajte vi to što brže obavite! Šok-raspodjela!” – prisjetio se akademik Baletić.
Treću struju predvodio je Zdravko Mršić, prvi “ministar” vanjskih poslova demokratske Hrvatske. Mršić je krajem 1990. godine imenovan direktorom Hrvatske agencije za restrukturiranje. Bio je zadužen za to da političke odluke o tržišnom gospodarstvu i pretvorbi provede u djelo. Osim Agencije za restrukturiranje, u samom početku veliku ulogu u pretvorbi i privatizaciji imao je Hrvatski fonda za razvoj, sljednik Fonda Socijalističke Hrvatske, a njegov direktor bio je kontroverzni Zvonimir Medvedović. Mršić se prisjeća svoje uloge u Agenciji.
– Predsjednik Tuđman smatrao je da ja mogu smisliti način privatizacije primjeren navedenim okolnostima i prešao sam na posao privatizacije – priča Mršić koji također potvrđuje da je u jesen 1990. u hrvatskom vodstvu bilo više frakcija koje su imale različita mišljenja o pretvorbi.
– Po jednoj, prvo je trebalo nacionalizirati sva društvena poduzeća. To nije imalo smisla, jer država nije znala što se u poduzećima događa. Po drugoj, trebalo je građanima podijeliti kupone da sami lutaju od poduzeća do poduzeća ne bi li kupili koji udio ili dionicu. To ne bi bilo pravedno, jer su neka poduzeća bila zdrava, a neka bolesna. Prijedlozi su tako žestoko i nepomirljivo zagovarani da su oba glavna zagovaratelja prijedloga podnijela ostavke – priča Mršić te objašnjava svoj model pretvorbe.
– Temeljna zasada novog pristupa bila je autonomnost pretvorbe, što je značilo da poduzeća sama pripremaju program pretvorbe, koji bi uključio procjenu vrijednosti poduzeća, koja se mogla temeljiti prvobitno na procjeni vrijednosti opreme i nekretnina, ali i na stvarnim poslovnim rezultatima i položaju poduzeća na tržištu proizvoda. Knjigovodstvena vrijednost poduzeća nije se uzimala u obzir. Uprava poduzeća najbolje je znala prilike u poduzeću i okolnosti oko njega – objašnjava Mršić. Njegov model privatizacije predviđao je mogućnost da zaposlenici kupe cijelo poduzeće ili barem većinski udio u njemu i da dobiju ozbiljan popust koji se dijelom temeljio na duljini radnog vijeka.
Opet Jakša Barbić
U studenom 1990. godine Vlada RH stavila je izvan snage savezni zakon, a krajem prosinca 1990., kad je donesen Božićni ustav RH, donijela je i Program gospodarskog razvitka RH.
– U taj program bila su unesena načela postupka pretvorbe. Stoga je priprema Zakona bila lagan posao, koji je desetak ljudi danonoćnim radom obavilo brzo – prisjeća se Mršić. Zakonsku osnovu za hrvatsku pretvorbu, odnosno privatizaciju opet je pripremao akademik Jakša Barbić zajedno s timom eksperata.
– Kad smo radili na pripremi zakona, nismo komunicirali s političarima, s nama je komunicirao Zdravko Mršić koji je u to vrijeme bio direktor Agencije za restrukturiranje i razvoj. Nikad mi o tome nismo razgovarali s Tuđmanom – priča Barbić za kojeg mnogi tvrde da upravo on, kao pravnik i teoretičar, snosi najveću odgovornost za sve što se dogodilo u pretvorbi i privatizaciji na hrvatski način.
– Nije Barbić radio pod pritiskom, njega je angažirala Vlada, radio je po svom znanju i savjesti, u skladu sa svojim pravnim i moralnim načelima. Barbić je bio glavni, on je određivao duh zakona, ali i onaj koji je poslije nadgledao sve – tvrdi jedan od onih koji dobro poznaju Jakšu Barbića, naglašavajući da “pravo ne može postojati bez morala”. Akademik Barbić se brani od takvih optužaba i tvrdi da nema autorstva nad zakonom jer zakon prolazi Vladu, koja ga predlaže, a Hrvatski sabor ga usvaja.
– Postoje ljudi koji pripremaju zakon, ali ne odlučuju što će u njemu biti. Jer, kad dovršite nacrt zakona, on ide drugim putovima, na to više ne možete utjecati. Nikada niste sigurni da će to što ste napisali biti u finalnoj verziji. Drugo, nisam samo ja radio Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća nego skupina od pet-šest ljudi. Mi smo pripremili zakonski tekst i nije se baš prihvatilo sve što se predlagalo – priča Barbić koji dodaje da država, uz ostalo, nije htjela vaučere, međutim, u zamjenu za to dopustila je prodaju dionica na način da je to bilo blizu vaučerskom sustavu privatizacije.
– Ako se nekom dade do 60 posto popusta za kupnju dionica uz 20 godina otplate, to baš i nije daleko od vaučera. Nakon polemika i pripreme na sjednici Vlade RH 23. siječnja 1991., koju je vodio Josip Manolić (24. 8. 1990.-17. 7. 1991.) prihvaćen je nacrt Zakona o pretvorbi i Zakona o Agenciji RH za restrukturiranje i razvoj.
– Unatoč nastojanju da se zakoni donesu po ubrzanom postupku, ja sam ustrajao na tome da se provede javna rasprava o postupku pretvorbe. Diljem RH održani su razgovori s gospodarstvenicima, ukupno s njih više od 6000. Dane su obavijesti i prikupljeni vrijedni prijedlozi – podsjeća Zdravko Mršić.
U Klubu zastupnika HDZ-a desnica se pobunila protiv modela privatizacije budući da je, prema nacrtu zakona, radnički savjet poduzeća trebao bitno odlučivati o pretvorbi. Kako su članovi radničkih savjeta uglavnom bili članovi SKH, desna frakcija HDZ-a usprotivila se takvoj pretvorbi.
Desnica protiv savjeta
– Ja sam bio protiv toga da radnički savjet odlučuje o pretvorbi jer su članovi radničkih savjeta mogli biti samo komunisti. Oni su određivali model privatizacije za svako poduzeće. A morali smo ići u pretvorbu jer su se na Topčideru tiskali dinari. Htjeli su po Markovićevu zakonu kupiti udjele u svim poduzećima u Hrvatskoj – kaže tadašnji saborski zastupnik Milan Kovač.
Markovićev zakon je, naime, predviđao da fizičke osobe ulože sredstva u OOUR (poduzeće) i da, sukladno udjelima, mogu upravljati poduzećem i dijeliti dobit. Kovač je dobro detektirao namjere Beograda, ali nije mogao
predvidjeti što će se događati u Zagrebu.
Protiv predviđenog zakona, koji je s ekspertnim timom sastavio Barbić, pobunio se Zvonimir Baletić.
– U Ekonomski institut Zagreb dolazio je Gregurić koji još nije bio premijer. Iznijeli su svoju koncepciju privatizacije. Ja sam tada rekao: Ljudi, to vam neće ići, to će završiti u grabežu. Itekakve će posljedice toga grabeža biti za socijalne odnose, proizvodnju i državu – upozoravao je Zvonimir Baletić koji se zalagao da se sa sustava samoupravnog socijalizma prijeđe tako se radnicima daju vlasnička prava.
– Nisu to htjeli iako smo mi u Ekonomskom institutu Zagreb dokazivali da će takav proces privatizacije trajati strašno dugo jer narod ni bilo tko u Hrvatskoj nije imao novac da plati punu cijenu toga vlasništva. Upozoravali smo da će doći do raznih oblika malverzacija i korupcije. To se i dogodilo. Ja sam rekao: Ako se prihvati taj zakon, ova zemlja neće imati mira sljedećih trideset godina! – prisjetio se akademik Baletić. No njega su uvjeravali da su njegova mišljenja relikt komunizma, socijalizma i samoupravljanja.
Baletić se zalagao za to da se ni u kojem slučaju ne smiju, nakon otplate jednog dijela, poduzeća dati u vlasništvo, nego da novi vlasnici uzimaju profit od 10-12 posto, a sve ostalo ide na otplatu duga tijekom duljeg razdoblja.
Svađa u vrhu
– Mi smo u Ekonomskom institutu Zagreb izračunali: ako bi se platila puna cijena za vlasništvo, iz profita što bi poduzeća normalno radeći ostvarila morali bi se pokriti svi troškovi rada i svega drugoga. Prema tome, ako bi
normalna stopa profita bila 10-12 posto, tržište rada razvijalo bi se i burze rada mogle bi raditi. Ne možeš prodavati nešto što ne donosi nikakav profit, prema tome mora se jedan dio ostaviti, a jedan dio odvojiti za otplatu vlasništva. Godišnje se ne bi moglo, izračunali smo, otplaćivati više od 4,5 posto te imovine. To znači da treba čekati 20-25 godina da bi se to vlasništvo otplatilo. Znači, trebalo je smanjiti poduzetnicima visinu profita. Prema tome, privatizacija se mogla provesti mnogo jednostavnije i mnogo poštenije. Mogla se stvoriti šira baza privatizacije tako da se podjele vaučeri. To se nije dogodilo, nego su oni rekli da se treba platiti samo jedan dio – kazao je Baletić.
Prije donošenja zakona u Hrvatskom saboru u Klubu zastupnika HDZ-a vodila se oštra polemika. Ići sa Zakonom o pretvorbi ili ne?
Predsjednik Vlade RH Josip Manolić, praktički drugi čovjek Hrvatske, na sjednici Kluba zastupnika HDZ-a svima je “zaprijetio” da moraju glasovati za Zakon o pretvorbi.
– Sjećam se, nekolicina nas pobunila se protiv toga zakona, a onda je Manolić došao u Klub zastupnika HDZ-a, mašući tim zakonom, i rekao: Tko neće glasovati za ovaj zakon, može ići iz HDZ-a! Tako je taj zakon nastao, a nas nekolicina označeni smo kao desničari jer smo upozoravali na malverzacije i manipulacije – izjavljivao je Ivić Pašalić. No Manolić je imao podršku u Stipi Mesiću, tada predsjedniku Sabora RH, dok je Franjo Gregurić tada bio potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo.
Na blagdan sv. Jure, 23. travnja 1991., Sabor je donio Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, međutim iz zakona su izuzete banke i osiguravajuća društva. Za regulatora i kontrolora pretvorbe bila je zadužena Agencija RH za restrukturiranje i razvoj. Bilo je predviđeno da pretvorbom društvena poduzeća postanu dionička društva (d. d.) ili društva s ograničenom odgovornošću (d. o. o.), nakon čega je upis dionica mogao početi.
Pravo na dionice i prednost pri kupnji imali su tadašnji i bivši zaposlenici uz osnovni popust od 20 posto i dodatnih 1 posto za svaku godinu radnog staža.
Poduzeće je imalo pravo samostalno birati način pretvorbe i/ili koristiti više načina pretvorbe.
Poduzeće se, na primjer, moglo pretvoriti prodajom, ulaganjem kapitala, pretvaranjem ulaganja i potraživanja u ulog, prijenosom dionica i udjela republičkim fondovima. Agencija za restrukturiranje trebala je sve to nadzirati i brinuti se o zakonitosti, ali nije. Prema izvornoj verziji zakona, poduzeće nije moglo kreditirati kupnju dionica, odnosno udjela, ni jamčiti za kredite koji se uzimaju u tu svrhu.
Odluku o pretvorbi poduzeća donosio je organ upravljanja poduzeća, odnosno radnički savjet koji bi to predložio upravi.
Pravni i ekonomski problem
Usto, svako je poduzeće moralo priložiti razvojni program, dokaz o korištenju nekretnina, elaborat o procjeni vrijednosti itd.
Zaposlenicima i bivšim zaposlenicima, kako je bilo predviđeno, moglo se uz popust prodati 50 posto vrijednosti poduzeća s tim da svaki zaposlenik i bivši zaposlenik može uz popust kupiti dionica u nominalnoj vrijednosti do 20.000 njemačkih maraka. Predviđeno je da se dionice otplaćuju u obrocima i to za pet godina od dana sklapanja ugovora. U slučaju da netko ne otplati dionice, gubio je pravo na dio vrijednosti koji nije uplatio i pravo na popust.
Dakle, dioničar je stekao pravo na udio u dobiti razmjerno uplaćenom dijelu vrijednosti dionica uvećanom za popust.
Drugi način pretvorbe poduzeća predviđao je da se dvije trećine vrijednosti poduzeća prenesu u Hrvatski fond za razvoj, a jedna trećina mirovinskom i invalidskom fondu. Takvim prijenosom zaposlenici i bivši zaposlenici imali su pravo prvenstva kupnje dionica ili udjela. Hrvatski fond za razvoj i fondovi mogli su dati na upravljanje poduzeće domaćim i stranim fizičkim i pravnim osobama. Ugovor se sklapao uz suglasnost Agencije.
Nakon što izglasan i donesen zakon, u redovima HDZ-a počela su trvenja i međusobne optužbe. Počelo se postavljati pitanje je li Tuđman bio za takav zakon ili ne?!
– Pero Jurković najprije je bio savjetnik predsjednika Tuđmana, ali su mu radili iza leđa pa je imenovan guvernerom Narodne banke. Škegro je kao vješt, izvrstan govornik, za kojeg se ne može reći da ne zna ekonomiju, obrlatio predsjednika. Uvjerio ga je da sve treba biti privatizirano, a pravna potka privatizacije je Barbićeva. Zlatko Mateša, Božo Prka, Škreb i poslije Đuro Njavro pripadaju tome društvu – kaže ekonomist prilično upućen u tadašnja događanja koji je želio ostati anoniman.
Za dr. Matu Babića, koji gospodski izbjegava govoriti o ljudima, privatizacija nije samo pravni problem, nego prije svega ekonomski.
– Jednostavnim pretvaranjem društvenih poduzeća u privatna da bi im se odredio titular, kako to pravnici kažu, dakle donošenjem pravnog akta kojim se društvena poduzeća privatiziraju, a da se ne izvrši njihovo restrukturiranje, strukturalni problemi hrvatske privrede nisu se mogli riješiti
Franjo Gregurić: Moja vlada nije imala vremena za privatizaciju, koja traje i danas
Iako se vladu Franje Gregurića (17. srpnja 1991. – 12.kolovoza 1992.) često povezuje s pretvorbom i privatizacijom, za vrijeme njegova mandata ipak nije donesen nijedan zakonski akt. Zakoni o pretvorbi i privatizaciji doneseni su ili prije ili poslije njegova mandata.
– Ništa nije privatizirano za vrijeme rata jer je moja vlada imala drugi prioritet. To je činjenica. Naslijedili smo teško stanje. Bilo je malo šanse za bržu modernizaciju onog što smo zatekli. I donosili smo još teže odluke za vrijeme raspada bivše Jugoslavije, stvarajući hrvatsku policiju i vojsku, carinsku službu, a istovremeno smo se suočavali sa svakodnevnim napadima na gradove i sela u Hrvatskoj. Već u ljeto 1992. godine imali smo šesto tisuća izbjeglih i prognanih osoba u Hrvatskoj – prisjeća se Franjo Gregurić stanja u državi dok je bio predsjednik Vlade RH.
No što je bilo s gospodarstvom?
– Vodilo se se računa – odgovara Gregurić – da u eri napada na gradove i sela ne zamre gospodarska aktivnost u čemu se uspijevalo ne samo u ratom zahvaćenom području nego na čitavom području Hrvatske, nerijetko uz nesebičnu pomoć našeg iseljeništva – kaže.
Njegova vlada predložila je Saboru da prihvati plan sanacije gospodarskih subjekata te da se za to izdvoji oko milijardu dolara, od čega je za prerađivačku industriju izdvojeno 450 milijuna dolara, a za ostala poduzeća koja su zbog rata već trpjela gubitke preostali iznos.
– Sabor je plan prihvatio i time omogućio velik rast industrije i poljoprivredno-prehrambene industrije – tvrdi Gregurić i uzvraća na “optužbe” Milana Kovača.
– Pojedine izjave, poput izjave gospodina Milana Kovača, kada spominje da je Vlada Saboru dala popis poduzeća koja su poslovala s gubitkom, ali nisu bila za stečaj, nisu korektne. Kovač je vjerojatno mislio na sanaciju. Vlada nije predlagala stečaj ni za jedno poduzeće za vrijeme svoga mandata do kolovoza 1992.
Vlada je predlagala sanaciju tih poduzeća. Moja vlada nije imala vremena za privatizaciju koja je zapravo počela 1993. godine i traje do danas – kaže Franjo Gregurić, ratni premijer, a danas umirovljenik.
I, doista, pretvorba je zbog rata bila privremeno zastala. No Gregurićeva vlada krajem 1991. od Ekonomskog instituta Zagreb naručila je i dobila koncepciju i strategiju gospodarskog razvitka RH u kojoj se posebno obrađuje pretvorba i privatizacija.
Koncepcija i strategija, čiji je suautor Borislav Škegro, bila je osnova ekonomskog djelovanja Vlade 1992./1993. godine.
– U dokumentu je jasno izražen stav o vlasništvu i potrebi brze i široke privatizacije bez obzira na okupaciju trećine teritorija, ratnu situaciju i još uvijek nestabilan međunarodni položaj države. Prvim višestranačkim izborima, osamostaljivanjem, otporom agresiji i međunarodnim priznanjem Republika Hrvatska početkom 1992. godine došla je u priliku da suvereno uređuje svoj razvitak – objašnjava Škegro.
Ipak, pretvorba i privatizacija društvenih poduzeća do kraja 1992. bile su djelomične. Zašto?
Naime, u Zakonu o pretvorbi iz travnja 1991. bila su velika ograničenja, što nije odgovaralo brojnim lobijima koji su, povodeći se vlastitim interesima, željeli promijeniti ili barem ne poštovati Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća.
Na meti neoliberalnog lobija unutar Vlade RH našao se i Zvonimir Baletić, koji je u Gregurićevoj vladi bio ministar bez portfelja. Neoliberalna frakcija željela je promjenu zakona.
Tako je za vrijeme kratkotrajne vlade Hrvoja Šarinića (12. kolovoza 1992.-3. travnja 1993.) Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća promijenjen prvi put. Bilo je to 2. prosinca 1992. Prema toj promjeni, Hrvatski fond za razvoj je, među ostalim, sredstva ostvarena prodajom poduzeća bio dužan uplatiti u državni proračun, što znači da se sredstva od prodaje nisu dalje ulagala u razvoj. Usto, Hrvatski fond za razvoj bio je dužan bez naplate ustupiti dionice ratnim vojnim invalidima itd.
Izmjenom zakona izišlo se, na neki način, ususret i HDZ-ovoj desnici jer je prestala nadležnost radničkih savjeta. Umjesto njih sva su poduzeća morala imati upravni odbor čiji mandat traje do okončanja pretvorbe. Tako je Hrvatski sabor dokrajčio radničke savjete, a nadležnost Agencije za restrukturiranje i razvoj i dalje je ostala ista.
Zlatko Mateša, bivši premijer i sadašnji predsjednik HOO-a, bio je, poslije Mršića, drugi direktor Agencije za restrukturiranje i razvoj, od 1992. do 1993.
– Uvijek se vraćamo u prošlost, a ne želim se vraćati u prošlost – obrazložio je Mateša svoju odluku da ne govori o vremenu pretvorbe i privatizacije.
Kreće cirkus – torbari kupuju dionice i preuzimaju tvrtke 4
Ako je netko uplatio tisuću maraka, mogao je povući 50 posto dionica. Dakle, za tisuću je dobio deset tisuća maraka. Tko je bio pametan, uplatio je pet posto, povukao deset tisuća i raskinuo ugovor. Sukladno prevladajućoj ideologiji o potrebi dovršetka privatizacije, početkom prosinca 1992. Sabor je izglasao i Zakon o Hrvatskom fondu za privatizaciju (HFP), a sam HFP je osnovan 1. Svibnja 1993. Fond je naslijedio i preuzeo ulogu i nadležnost Agencije RH za restrukturiranje i razvoj te Fonda za razvoj RH. Fondom je upravljao upravni odbor od devet članova, a vodio ga je predsjednik Fonda. Prvi predsjednik Hrvatskog fonda za privatizaciju bio je danas teško bolesni Ivan Penić koji je tu dužnost obavljao do 1995. U to vrijeme predsjednik Vlade RH bio je Nikica Valentić (3. travnja 1993.- 7. studenog 1995.). a Borislav Škegro je u proljeće 1993. postao potpredsjednik Vlade RH za gospodarstvo i automatizmom zakona ujedno i predsjednik upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju. Imperativ vlade je bio što više poduzeća privatizirati.
– Kada sam prvi put došao na sjednicu kao predsjednik Upravnog odbora HFP-a, u travnju 1993. godine, rekao sam kolegiju Fonda: Netko ovo mora napraviti. Nas je zapala ta dužnost. Napadat će nas sa svih strana, no to se napraviti mora! – priča Škegro koji se, sukladno svojim stavovima o iberalnom tržištu, jako zalagao za privatizaciju.
Upravo je on kao predsjednik Upravnog odbora HFP-a donosio sve važne odluke o privatizaciji, osim za poduzeća koja su zakonom bila izuzeta (HPT, INA, HEP, HŽ, HŠ i slična), a tu je bio i Ivan Penić kao predsjednik HFP-a.
Pod snažnim pritiskom lobija, budućih tajkuna i dijela političara, u listopadu 1993. donesena je druga izmjena Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Prema tim izmjenama , neotplaćene dionice kupljene na obročnu otplatu njihov imatelj (prenositelj) mogao je prenijeti na druge osobe, a stjecatelj dionica je mogao preuzeti prenositeljev dug prema Hrvatskom fondu za privatizaciju, s tim da stjecatelj preuzima sva prava i obaveza.
Sve za sto maraka
Ova izmjene zakona važna je zbog toga što je omogućila pauperiziranom radništvu i građanima da dionice prodaju ispod cijene. Bio je to razlog zbog kojeg su se pojavili “torbari” s novcem koji su od malih dioničara, radnika, građana i ratnih veterana, odmah počeli kupovali dionice i poduzeća za koja su bili zainteresirani. U siječnju 1994. godine donesena je i treća izmjena Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Izmjene Zakona su, prema akademiku Barbiću, krive za ono u što se, na kraju, pretvorila privatizacija i pretvorba.
– Po izvornoj verziji Zakona niste imali pravo na dividendu za dio dionica koje niste platili nego samo ono što je plaćeno. Ako si otplatio deset posto, mogao si dobiti samo taj postotak dividende koji bi otpao na tu dionicu. Nije bila predviđena prodaja dionice koja nije u cijelosti plaćena. U Zakonu nije izričito tako napisano, ali da je to tako vidi se prema drugoj izmjeni Zakona u kojoj se propisalo da se dionica može prodati i ako nije u cijelosti plaćena. Kasnijom izmjenom Zakona to je omogućeno, a državi će je platiti onaj kome ste je prenijeli. Zakon je izmijenjen, tako da se dobiva dividenda i kada dionica nije plaćena. Tada je počeo cirkus, došao je torbar pa je za sto maraka kupio vaš paket dionica i na temelju njih dobivao dividendu iako dionice nisu bile u cjelosti plaćene. Tako su torbari pokupili dividendu, s njome platiti dionice, ako su to uopće i učinili, i preuzimali tvrtke – pojašnjava akademik Barbić dvadeset godina poslije.
Stipe Hrkać, jedan od bivših predsjednika HFP-a, ima svoje objašnjenje pojave fenomena torbara odnosno ljudi koji su u ime krupnog kapitala po niskoj cijeni jeftino kupovali dionice od malih dioničara.
Izmjene usmjerile tijek
– Ako je netko uplatio tisuću maraka, mogao je povući 50 posto dionica. Dakle, za tisuću maraka dobio je deset tisuća. Ostalih deset trebao je otplatiti po punoj nominali. Tko je pametno razmišljao, uplatio je pet posto, povukao deset tisuća i napravio raskid ugovora. Tko će uplaćivati po nominali ako mu je dopušteno da povuče 50 posto?! Oni to svakakao ne bi otplaćivali. I što se onda desilo?! U početku su dolazili torbari i otkupljivali pravo na cijeli paket od 20 tisuća. Zakon je bio takav da se dionice nisu mogle preprodavati ako nisu otplaćene... Poslije, vidjelo se de zakonska ograničenja nemaju nikave svrhe bez obzira što je zakon napravljen da štiti male dioničare. Nije im se moglo zabraniti prodavati dionice. Ako im treba tisuću maraka, oni će, na žalost, prodati dvadeset tisuća da bi dobili tisuću – pošanjava Hrkać.
Milan Kovač, poznati HDZ-ovac iz 90-ih, uzalud se zalagao za to da se spriječi torbarenje, međutim, u tome nije uspio. I nakon svih promjena Zakona o pretvorbi i Zakona o privatizaciji, iz izvornog zakona ostalo je ograničenje prema kojem se ni sredstva ni imovina dioničkog društva nisu mogla koristiti za otplatu dionica niti kao osiguranje za tu otplatu. Zakon se, međutim, nije poštovao ni u tom dijelu, a provedbu nitko nije nadzirao.
– To je bilo zabranjeno, ali nisam siguran da se uvijek kontroliralo. Tko je to kontrolirao?! Sve je to bilo izmijenjeno s nekoliko izmjena Zakona u pripremi kojih nisam sudjelovao, jer kad je država vidjela koliko je ograničenja uneseno u Zakon izradu izmjena je povjerila drugima. Po izvornom Zakonu učinjene su samo neke pretvorbe jer su brzo uslijedile izmjene koje su zapravo usmjerile tijek pretvorbe. Zakon o privatizaciji koji je kasnije donesen izradili su u Hrvatskom fondu za privatizaciju – tvrdi akademik Barbić.
I publicist Darko Petričić, autor knjige Kriminal u hrvatskoj pretvorbi, upozorava na nepoštovanje zakona.
– Zakoni su bili napisani za prosječne građane kod kojih je trebao biti stvoren privid poštenog zakonskog okvira, no politika je odabranim tajkunima dala mig da te zakone mogu kršiti, a da za to neće biti sankcionirani, što se i dogodilo. Barbiću zamjeram što se nijednom javno nije pobunio protiv kriminala iz pretvorbe kada je već postalo vidljivo u kojem smjeru sve to ide, a bio je autoritet koji je to mogao napraviti. Vjerojatno su ga u tome spriječavali izdašni državni honorari – ironičano kaže publicist i istraživač Petričić.
Udba u pretvorbi, Mesić u cementari, Čović ‘lijek’ za Plivu
Cementara u Našicama povezivana je u javnosti sa Stipom Mesićem, odnosno njegovom kćeri Dunjom. Ona je u PBZ-u uzela 447.195,95 njemačkih maraka. Kad su počeli problemi, odustala je od dionica. Privatizacija Tvornice cementa Našice bila je jedna od prvih afera u privatizaciji uopće. U javnosti se tu aferu povezivalo sa Stipom Mesićem, odnosno njegovom kćeri Dunjom. Privredna banka Zagreb prenijela je 10. prosinca 1992. na račun Hrvatskog fonda za razvoj ustupljena potraživanja za staru deviznu štednju u iznosu od 9,3 milijuna DEM. Banka je dala povoljne kredite 1993. Cementara iz Našica bila je u ranoj fazi privatizacije, a krajem 1992. vlasnici dionica bile su Privredna banka Zagreb i Slavonska banka, zatim 42 fizičke osobe s dionicama bez popusta, mali dioničari i neznatno državni fondovi. Zanimljiv je popis dioničara koji su uzeli kredit u PBZ-u. Ivan Ergović uzeo je 2,3 milijuna DEM, Dunja Mesić 447.195,95 tisuća DEM. Osim Dunje Mesić, još šest osoba uzelo je isti iznos, a pet osoba dobilo je kredit od 238.597,56 tisuća maraka, pet osoba od 143 tisuće, a ostali su dobili po 95 tisuća, 71 tisuću i 47 tisuća DEM. Ukupno je plasirano 9,3 milijuna DEM.
Sudeći prema državnoj reviziji iz 2003., “dodatke o ugovoru o načinu plaćanja ustupljenog potraživanja po oročenom deviznom depozitu nisu zaključili dioničari Dunja Mesić, Zvjezdana Znidarčić-Begović i Željko Nekić, a 10. rujna 1993., kad se našao u aferi, Mesić, odnosno njegova kći, očito su odustali od dionica našičke cementare ili su to izveli na drugi način. Sporazum s bankom o raskidu ugovora o načinu ustupljenog potraživanja po oročenom deviznom depozitu zaključile su Dunja Mesić i Zvjezdana Znidarčić-Begović. Na temelju navedenih sporazuma u portfelj banke preneseno je 13.000 dionica. Dunja Mesić imala je 10.000 založenih dionica, a odvjetnica Zvjezdana Znidarčić-Begović 3000”, piše, među ostalim, u reviziji. Usporedbe radi, direktor Ivan Ergović imao je 25.000 založenih dionica za kredit PBZ-a.
‘To nije radio HDZ’
Prema mišljenju Tomislava Družaka, “procesima pretvorbe i privatizacije rukovodili su direktori koji su na svoje pozicije došli još u komunizmu” i , prema njegovu mišljenju, “zasigurno to nisu bili kadrovi HDZ-a”.
– Ovih dana često se družim upravo s tim dragim ljudima iz takozvane desne struje HDZ-a i uz silni trud još nisam naišao ni na jednog tajkuna i većinskog vlasnika nekog značajnijeg poduzeća – poentirao je Družak.
Takvo mišljenje dijeli i vlasnik Klinike Svjetlost, oftalmolog dr. Nikica Gabrić, koji je 80-ih godina prošloga stoljeća u Zagrebu bio politički djelatnik u socijalističkoj mladeži. On dobro poznaje ljude i odnose u tadašnjoj politici i tvrdi da su u pretvorbi 90-ih godina sudjelovali ljudi bliski bivšem, komunističkom režimu i jugoslavenskim obavještajnim službama, a radili su u strateškim poduzećima, Genexu, Astri, te imali povlaštene informacije. Osim Gabrića, i mnogi poslovni ljudi iz 90-ih godina prošloga stoljeća tvrde da su u privatizaciji itekako sudjelovali i ljudi iz nekadašnjeg jugoslavenskog obavještajnog miljea.
– Udba je sudjelovala u privatizaciji, itekako. Sve jače sisteme kao što su Astra, Ingra, JAT, Genex, Jugoturs i uvoznici, djelomice struktura Ine, Inaturs, držala je Udba. Bilo je tih direktora za koje nitko nije znao što rade. Koliko je toga išlo za pokrivanje njihovih troškova, možemo samo pretpostaviti?! – ispričao je bivši komunistički direktor, koji je u poduzeću koje je poslije privatizirao dočekao i Tita i Tuđmana i Račana i Sanadera. Političari su se mijenjali, a on je “preživio” na svojoj poziciji.
Još je jedan čovjek preživio sve Scile i Haribde u bespućima hrvatske tranzicije i, na kraju prljave priče, zasad je, kako se čini, izbjegao pravosudni žrvanj. On je Čović, Ante Čović. Damir Gašparović bio je dugogodišnji glavni povjerenik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) za grad Zagreb i radio je u Plivi. Bio je i predsjednik Samostalnog sindikata Plive (SSP) i danas svjedok procesa u kojem je Željko Čović osvojio Plivu. Pliva je, naime, 1989. godine imala 7360 zaposlenih. Ta je tvrtka živjela od izvoza desetljećima, uspješno. Početkom 90-ih Pliva je prošla kroz pretvorbu i privatizaciju, u početku su većinski vlasnici bili državni fondovi dok su mali dioničari držali samo petinu dionica.
– Nije postojao poseban zakon o privatizaciji Plive. Išla je u pretvorbu i privatizaciju kao i svaka druga tvrtka. Za Vladu RH kao da je Pliva bila nebitna tvrtka – kaže Gašparić. No, na čelo Plive 1993. postavljen je Željko Čović koji je inače završio Biotehnološki fakultet. Čović je karijeru u Plivi počeo tako što je radio u prehrani. – Onda je očito zahvaljujući privatnim odnosima s Mladenom Vedrišem, kad je ovaj bio predsjednik Izvršnog vijeća Grada Zagreba, zadužen za gospodarstvo, poslan da vodi cijeli projekt. Važna je uloga Mladena Vedriša za Čovićev uspon što ne znači da su danas u dobrim odnosima. Ali u to vrijeme su bili – otkriva Gašparović. Čović je, naime, u Plivu instaliran zahvaljujući jednom propisu prema kojem, ako je tvrtka nelikvidna i ako su loši međuljudski odnosi, država može intervenirati i nametnuti upravu izvana. Tako je organiziran Čovićev dolazak za čelnog čovjeka Plive.
– Dio ljudi iz Plive u Vladu RH 1992. šalje dopis da su jako narušeni međuljudski odnosi i na osnovi toga Vlada RH intervenira i imenuje Željka Čovića za predsjednika Upravnog odbora, što je danas Nadzorni odbor. U jednom trenutku u Plivi dolazi do dvovlašća, kad je generalni direktor bio pokojni Zdravko Tomičić. Ipak, dolazi do promjena. Svu vlast u Plivi uzima Čović 1993., a njegov najbolji prijatelj je, ne treba zaboraviti, bio vrlo moćni Mladen Vedriš – objašnjava Gašparović. To je pak značilo da su tehnomenadžeri već tada uspostavili kontrolu nad Plivom.
– Kao ministar financija predsjednik NO Plive dugo vremena bio je i Borislav Škegro. U NO jedno vrijeme sjedio je i Franjo Luković. Uglavnom, ta ekipa – dodao je Gašparović.
Penićev magisterij
– U travnju 1996. dionice Plive izlistane su na Zagrebačkoj i Londonskoj burzi te je otkriveno da američka depozitarna banka Bankers Trust Company upravlja sa 54 posto dionica Plive. Uslijedilo je desetljeće stagnacije – ispričao je Gašparović.
– Željko Čović tada je bio predložen za predsjednika Uprave zajednički od strane tadašnjeg vodstva tvrtke Pliva, te tada odgovarajućeg tijela Skupštine dioničara. Skupština je njegovo imenovanje, te imenovanje ostalih članova Uprave prihvatila bez ikakvih protuprijedloga ili primjedbi, osim pohvala za prijašnji višegodišnji rad u Plivi. Naime, g. Čović proveo je svoj radni vijek u Plivi prije imenovanja na funkciju člana Izvršnog vijeća Grada Zagreba 1990. i resornog sekretara za gospodarstvo. U ratnim i redovnim okolnostima u Gradu Zagrebu dao je svoj konstruktivan doprinos. Sve ostalo s mojeg stajališta spada u kategoriju osobnih interpretacija pojedinih osoba iz tog vremena – rekao nam je Mladen Vedriš.
Rezultate pretvorbe do travnja 1994. otkriva magistarski rad Ivana Penića na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Penić je bio predsjednik Fonda za privatizaciju (1993. – 1995.) te ministar privatizacije (1995. – 1996). Za manje od godinu dana, od 1. svibnja 1993. do travnja 1994., kada je Penić objavio magistarski rad – podneseno je 2877 zahtjeva za autonomnu privatizaciju. Suglasnost je izdana za 2434 poduzeća, a pretvorbu je izvršilo 2258 poduzeća. Ukupna procijenjena vrijednost 2208 poduzeća (za 50 nije bilo podataka) tada je iznosila 19,8 milijardi DEM. Od toga je u cijelosti bilo privatizirano 1069 poduzeća, koja su vrijedila 1,8 milijardi DEM. Većim dijelom privatizirana su bila 982 poduzeća ukupne vrijednosti 9,7 milijardi DEM. HFP i mirovinski fondovi u tim poduzećima imali su samo manji dio vlasništva, a veći udio vlasništva, oko 80 posto, imali su u 347 poduzeća, ukupne vrijednosti 8,3 milijarde DEM.
Budući da je Fond za privatizaciju dionica iz vlastitog portfelja i dionica koje su mu dane na raspolaganje nastojao prodati javnim prikupljanjem ponuda, prodajom na burzi ili prodajom za staru deviznu štednju ili pak ustupiti dionice, zanimljivi su podaci o svemu tome u Penićevu magistarskom radu. Javni poziv za prodaju od svibnja 1993. do travnja 1995. objavljen je za 733 poduzeća, postupak je okončan za 521 poduzeće, a ugovor je bio sklopljen sa 354 poduzeća. Sklopljeni ugovori imali su nominalnu vrijednost 210,2 milijuna DEM, a plaćeno je tek 89,2 milijuna DEM. Na Zagrebačkoj burzi rezultati su bili još mršaviji. Ponuđene su dionice 467 poduzeća, a prodano je dionica u vrijednosti 34,1 milijun DEM. Međutim, kad je u pitanju stara devizna štednja, dakle, trampa javnog duga za dionice, rezultati su u navedenoj godini bili puno bolji. Na prodaju je bilo ponuđeno 37 poduzeća u vrijednosti gotovo milijardu DEM (989,6 milijuna DEM), a prodano je 215,1 milijun DEM.
– Kad sam ja bio predsjednik HFP-a, među ostalim, privatizirana su turistička poduzeća Rivijera Poreč, Plava laguna, Istraturist, neka turistička poduzeća na području Dalmacije itd., međutim nisu potpuno privatizirana. Ta su poduzeća zapravo dobila titulara, dijelom su dionice dane Mirovinskom osiguranju, dijelom državi, a dijelom su ih kupili radnici i bivši radnici, mali dioničari. Dugo su oni to držali dok se poslije nije pojavila koncentracija dionica – prisjeća se Ivan Penić.
U to vrijeme država je iz portfelja HFP-a besplatno dodijelila dionice invalidima Domovinskog rata i obiteljima poginulih branitelja. Bilo je 17.900 zahtjeva za dodjelu dionica, a riješeno je pozitivno 15.500 zahtjeva. Njima su za razdoblje od godinu dana dodijeljene dionice iz 317 poduzeća, prema vlastitu izboru, u vrijednosti od 73,9 milijuna DEM. Usto, na Hrvatski domovinski fond iz portfelja HFP-a preneseno je osam milijuna DEM, uglavnom je bila riječ o dionicama Ortopedije i Tiska. Do svibnja 1994. bilo je sklopljeno 518.683 ugovora o kupnji dionica od čega je ugovore sklopilo 471.374 fizičkih i 224 pravnih osoba. Ukupna vrijednost upisanih dionica iznosila je 8,7 milijardi DEM. S malim dioničarima sklopljeno je 46,073 ugovora ukupne vrijednosti 6,7 milijardi DEM. No, za navedeno razdoblje od svibnja 1993. do travnja 1994. bilo je otplaćeno samo 27.467 ugovora u vrijednosti od 600 milijuna DEM. U proračunu RH bilo je u navedenom razdoblju uplaćeno mršavih 859,8 milijuna DEM od čega u gotovini 367,7 milijuna, a u staroj deviznoj štednji 493,1 milijun DEM. Država, dakle, privatizacijom i prodajom dionica baš i nije profitirala.
– Nisu to bili takvi iznosi koji bi mogli presudno utjecati na gospodarstvo. Uglavnom je bilo tako zamišljeno da ta sredstva tada idu u Kreditnu banku za obnovu i razvoj i da se ponovno vraćaju u gospodarstvo, međutim ponestajalo je sredstava kao i danas pa su prebačena u budžet. Nakon toga, teško je bilo zamisliti da će se sva ta sredstva vratiti u gospodarstvo iako je dio vraćen kroz HBOR – objašnjava Ivan Penić.
U pretvorena poduzeća, otkriva Penićev magisterij, putem dokapitalizacije uloženo je samo 180 milijuna DEM. A konsolidacija poduzeća pretvaranjem potražnje vjerovnika u vlasničke udjele iznosila je 905 milijuna DEM. Još tada Penić u svome magistarskom radu zaključuje da 460 tisuća malih dioničara zbog niskog standarda ne može otplaćivati dionice.
– Za uspjeh privatizacije ključno je hoće li mali dioničari izvršavati svoje obveze ili će svoja prava prodati privatnim poduzetnicima – upozoravao je Penić. Osim problema koncentracije dionica u rukama manjine, odnosno preuzimanja većinskih paketa, pojavio se i problem što su se na natječaje javljali dobro informirani špekulanti koji su 90-ih godina iskoristili povlaštene informacije za preuzimanje poduzeća.
Vlasnici, a ne poduzetnici
– Nije problem u tome što su preuzeli poduzeća nego je problem to što oni u biti nisu bili poduzetnici. Oni su samo preuzimali imovinu. Kupili su za jednu vrijednost nekretnine, a prodavali ih 20-50 puta skuplje. Atmosfera je stvorila špekulante, tako smo stvorili vlasnike imovine, a ne poduzetnike, osim nekolicine njih koji su doista bili poduzetnici. Kako je kod nas rasla cijena imovine tako je rasla potraga za nekretninama, svi su mislili da nekretnina donosi vrijednost. Nismo stvorili poduzetnike nego vlasnike imovine – objašnjava Ljubo Jurčić devijacije u hrvatskom modelu pretvorbe i privatizacije, odnosno razloge zbog kojih su tajkuni kupovali poduzeća zbog nekretnina.
– Kad su mali dioničari vidjeli da je vlasništvo u poduzećima preuzela uska grupica i da oni kao dioničari ne znače ništa, oni su svoje dionice prodali budzašto. Poslije toga privatni su vlasnici sav prihod prebacivali na tvrtku-kćer poduzeća koje su privatizirali. Prihod je prelijevan, a prikazivali su da nema profita. Sve narudžbe prebacili su na privatna poduzeća koja su oni osnovali – objasnio je akademik Zvonimir Baletić.
U travnju 1994. mirovinski fondovi bili su u posjedu dionica u vrijednosti od 3,3 milijarde DEM, a HFP je imao 6,5 milijardi. Ostatak je već bio privatiziran. Kad su pak strana ulaganja posrijedi, ona nisu iznosila više od 225 milijuna DEM. Neka od tih ulaganja bila su pun pogodak – Nikola Tesla, Koromačno, Zagrebačka pivovara, Montkemija, Karlovačka pivovara, Istra cement, Chromos Arena, Elektrokontakt. Te su se akvizicije i privatizacije pokazale kao odlične, međutim, sve je stalo na tome. Ostala poduzeća osvojili su špekulanti.
Piše: JOHN TAILOR
Nema komentara:
Objavi komentar