BUGOJANSKA GRUPA (?)
Poginuli i likvidirani
01. Ambrozije Andrić -10.12.1939 Tuzla - 21.07.1972 Tomići kod Omiša
02. Adolf Andrić - 04.03.1942 Tuzla - 26.06.1972 Raduša, kod Gornjeg Vakufa
03. Pavao Vegar - 10.11.1939 Vašarovići, Ljubuški - 21.07.1972 Tomići kod Omiša
04. Ilija Glavaš - 08.12.1939. Lužani, Gornji Vakuf - 24.07.1972. Leskuri
05. Viktor Kancijanić (Kocijančić) - 15.03.1945 Tinjan, Pazin - 02.07.1972 Raduša
06. Petar Bakula - 03.02.1947 Rastovača, Posušje - ranjen 15.07.1972 na brani Peruča
07. Ilija Lovrić - 1945. Varvari, Prozor, gdje je poginuo 01.07.1972
08. Filip Bešlić - 16.03.1936 Rastovača, Posušje - 24.07.1972. Leskuri
09. Stipe Ljubas - 21.09.1951 Đakovo - 24.07.1972 Leskuri
10. Vlado Miletić - 1946. Ograđenik, Čitluk - 13.07.1972 Pribić kod Livna
11. Vinko Knez - 26.01.1953 Viškovci, Požega - 27.06.1972. Han Ploče
12. Ivan Prlić - 08.11.1951 Sovići, Grude - zarobljen 26/27.06.1972, likvidiran
13. Nikola Antunac - 1950. Karlovac - 27.06.1972 Han Ploče
14. Vilim Eršek - 20.10.1939 Žigrovec, Varaždin - 27.06.1972 Rumboci
15. Vidak Buntić - 28.01.1942 Ograđenik, Čitluk, predao se 25.07 - likvidiran
Osuđeni na smrt 21.12.1972 i strijeljani 17.03.1973
16. Đuro Horvat - 12.04.1939 Palinovec - zarobljen 02.07 kod Jablaničkog jezera
17. Vejsil Keškić - 25.06.1939 Mala Peć, Bihać - zarobljen 29.06 kod Prozora
18. Mirko Vlasnović - 19.08.1932 Zemunik Gornji gdje se predao 28.07
19. Ludvig Pavlović - 09.04.1951 Vitina, Ljubuški - ubijen nakon 20 godina robije
20. Tko je izdajnik? Tko je zapovjedio likvidaciju Ludviga?
 |
DVADESETI ČOVJEK
Tog nesretnog 20.06.1972 granicu je prešlo 19 diverzanata. Kobni dvadeseti čovjek je nestao. Navodno se Josipu Manoliću omakla izjava da je to bio Gojko Šušak. Aktualna je i nulta teza: Udba je većinu tih "Bugojanaca" likvidirala u inozemstvu. Famozna Planinska lisica bila je postrojba vojnih specijalaca, koja je u vježbi Teritorijalne obrane glumila ubačene emigrante. Operacija Udbe vodila se pod kodnim imenima Raduša i Feniks. Prema kazivanju Ružice Andrić, sve je počelo 1968. kada su vođe Hrvatskog revolucionarnog bratstva Jure Marić, Ivan Butković i Franjo Turk održali sastanak sa njenim suprugom Ambrozom i ostalim diverzantima. Marić je zapovjedio da jedan po jedan odu u Europu i čekaju upute. Neki članovi HRB upućeni su u Jugoslaviju. Navodno je Marko Mijić unio u Jugoslaviju cijankalij - Bratstvo je optuženo za pokušaj trovanja beogradskog rezervoara vode. Od ostalih "povratnika" uhićeni su Ante Miličević i Nikola Raspudić. Umrli su tijekom svirepog mučenja. Bugojanska grupa bila je upisana na hrvatskom grbu - štitu - planirano je 25 diverzanata, među njima i Stjepan Ševo i Josip Senić. Senić je ubijen tri mjeseca prije akcije, a Ševo pri njenom kraju. Vođe su dezertirale. Bratstvo je bilo pod kontrolom Udbe. Glavni Jure Marić nije se niti pojavio, Frane Peričić se izgovorio da je star za takve akcije, Marko Mudronja da je bolestan, a kobni dvadeseti čovjeka brisan je iz svih verzija. Po jako sumnjivoj službeno prihvaćenoj verziji, preostalih 19 Bugojanaca nastavili su operaciju. Izabrali su za vođe Ambroza i Adolfa Andrića, te Pavu Vegara. Nakon sukoba kod Rumboka 27. lipnja, Bugojanci su se podijelili. Skupina Ambroz Andrić, Mirko Vlasnović, Vidak Buntić i Pavo Vegar spustila se preko Vrana, Čvrsnice i Čabulje u Mostarsko blato i preko brda Trtle uputila prema Ljubuškom. Vlado Miletić i Ludvik Pavlović krenuli su prema Sinju. Miletić je poginuo a Pavlović ranjen u ruku. Mirko Vlasnović, Vejsil Keškić, Đuro Horvat i Ludvik Pavlović osuđeni su 21.12.1972. u Sarajevu na smrt. Jedan od istražnih sudaca bio je Ivan Fumić, bivši vojni sudac i republički sekretar za pravosuđe, danas član SAB-a. Poslan je iz Zagreba u Sarajevo na ispomoć. Kao ključni svjedok spominje se Marko Mijić, po Đorđu Ličini dvadeseti čovjek. Mladi Ludvik Pavlović je pomilovan. Kazna mu je preinačena na 20 godina robije. Njegova ga je majka posjetila 1974. Nakon šest godina samice u Zenici, Ludvig je prebačen je u Srijemsku Mitrovicu. Javnosti je prezentirano da je nakon izlaska iz zatvora poginuo u okršaju sa JNA. Njegovo mrtvo tijelo pronađeno je u Gornjoj Vitini. Njegov brat Iko ne vjeruje u tu priču. Čudno je da Ludviga njegov istoimeni sin nikada nije upoznao. U svezi ubojstva Ludviga Pavlovića spominju se isti dužnosnici RH kao i u ubojstvu Mire Barešića.
Tog nesretnog 20.06.1972 granicu je prešlo 19 diverzanata. Kobni dvadeseti čovjek je nestao. Navodno se Josipu Manoliću omakla izjava da je to bio Gojko Šušak. Aktualna je i nulta teza: Udba je većinu tih "Bugojanaca" likvidirala u inozemstvu. Famozna Planinska lisica bila je postrojba vojnih specijalaca, koja je u vježbi Teritorijalne obrane glumila ubačene emigrante. Operacija Udbe vodila se pod kodnim imenima Raduša i Feniks. Prema kazivanju Ružice Andrić, sve je počelo 1968. kada su vođe Hrvatskog revolucionarnog bratstva Jure Marić, Ivan Butković i Franjo Turk održali sastanak sa njenim suprugom Ambrozom i ostalim diverzantima. Marić je zapovjedio da jedan po jedan odu u Europu i čekaju upute. Neki članovi HRB upućeni su u Jugoslaviju. Navodno je Marko Mijić unio u Jugoslaviju cijankalij - Bratstvo je optuženo za pokušaj trovanja beogradskog rezervoara vode. Od ostalih "povratnika" uhićeni su Ante Miličević i Nikola Raspudić. Umrli su tijekom svirepog mučenja. Bugojanska grupa bila je upisana na hrvatskom grbu - štitu - planirano je 25 diverzanata, među njima i Stjepan Ševo i Josip Senić. Senić je ubijen tri mjeseca prije akcije, a Ševo pri njenom kraju. Vođe su dezertirale. Bratstvo je bilo pod kontrolom Udbe. Glavni Jure Marić nije se niti pojavio, Frane Peričić se izgovorio da je star za takve akcije, Marko Mudronja da je bolestan, a kobni dvadeseti čovjeka brisan je iz svih verzija. Po jako sumnjivoj službeno prihvaćenoj verziji, preostalih 19 Bugojanaca nastavili su operaciju. Izabrali su za vođe Ambroza i Adolfa Andrića, te Pavu Vegara. Nakon sukoba kod Rumboka 27. lipnja, Bugojanci su se podijelili. Skupina Ambroz Andrić, Mirko Vlasnović, Vidak Buntić i Pavo Vegar spustila se preko Vrana, Čvrsnice i Čabulje u Mostarsko blato i preko brda Trtle uputila prema Ljubuškom. Vlado Miletić i Ludvik Pavlović krenuli su prema Sinju. Miletić je poginuo a Pavlović ranjen u ruku. Mirko Vlasnović, Vejsil Keškić, Đuro Horvat i Ludvik Pavlović osuđeni su 21.12.1972. u Sarajevu na smrt. Jedan od istražnih sudaca bio je Ivan Fumić, bivši vojni sudac i republički sekretar za pravosuđe, danas član SAB-a. Poslan je iz Zagreba u Sarajevo na ispomoć. Kao ključni svjedok spominje se Marko Mijić, po Đorđu Ličini dvadeseti čovjek. Mladi Ludvik Pavlović je pomilovan. Kazna mu je preinačena na 20 godina robije. Njegova ga je majka posjetila 1974. Nakon šest godina samice u Zenici, Ludvig je prebačen je u Srijemsku Mitrovicu. Javnosti je prezentirano da je nakon izlaska iz zatvora poginuo u okršaju sa JNA. Njegovo mrtvo tijelo pronađeno je u Gornjoj Vitini. Njegov brat Iko ne vjeruje u tu priču. Čudno je da Ludviga njegov istoimeni sin nikada nije upoznao. U svezi ubojstva Ludviga Pavlovića spominju se isti dužnosnici RH kao i u ubojstvu Mire Barešića.
Nema komentara:
Objavi komentar