"Mi Hrvati imamo dvije narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
Jesi li umoran od slika krvi i stradanja ... zjape li u tvojim mislima sve one slike ruševina?
Zatvaraš li oči pred grobovima ? Uočavaš li u masama ljudi , djecu bez roditelja, majke bez sinova, ljude bez udova ? Skrivaš li pogled pred njihovim napaćenim licima i tužnim, dubokim očima? Tražiš li toj dubini razloga ? Brojiš li njihove rane i uspoređuješ ih s visinom njihove mirovine ? Ili pak vidiš mlade ljude koji su radije „na grbači države nego da idu nešto raditi“ ? Bi li mjenjao svoj život za njihove krvave "povlastice" ? Vrte li ti se pred očima slike poniženih generala ? Žuljaju li te okovi na njihovim rukama ? Sputavaju li tvoju slobodu njihovi zidovi ? Zebe li tvoje srce zbog daljine njihovih najmilijih? Dijeliš li njihov strah i neizvjesnost ? Ranjava li tvoje srce LAŽ ? Znaš li uopće što je Istina ? Znaš li ili „tako kažu“ ? Čuješ li krik nestalih... krik bez traga ? Urežu li ti se u dušu, u čitavo biće samoubojstva hrvatskih ratnika ? Imaš li miran san ? Imaš li još oči i uši ili ih zatvaraš sebi i tvojoj djeci bez grižnje savjesti ? Prelako,prebrzo zaboravljaš ! Kuda ideš ? Jesi li zaboravio one koji su krvarili dok si se ti skrivao u sigurnosti Njemačke, Austrije, Amerike, dok si završavao fakultete u sigurnosti, dok si se bogatio na životima malih i „beznačajnih“ ? Jesu li ih zaboravili i oni koji su vikali :“VUKOVAR, VUKOVAR“, koji su ispraćali i dočekivali naše ratnike, koji su jednom, nekad bili jedinstveni, pa i dok su dijelili strah i neizvjesnost u podrumima? Gdje si bio jučer HRVATSKI narode ? Zašto su ovi prvi izašli na izbore, a ovi drugi prepustili Hrvatsku onima koji je nikad nisu ni htjeli?"Pravaši" me podsjećaju na zavodnika koji sam sebe zavodi i misli da je to vrhunac užitka. Od 100% tema kod pravaša se njih 99% odnosi na međusobne svađe i prepiranja. Ako takvi misle da su pravaši onda laku noć i bez takvih pravaša Hrvatska sigurno može. Kakov je to hrvatsko pravaštvo koje nema ni za što volje ni prostora osim za vlastite svađe i optuživanja? Nit je pravaštvo nit je hrvatsko. Nadam se da među vama ima normalnih Hrvata koji ne žele biti žrtve manipualcija samo zato jer se stranke zovu pravaškima i jer su početci tog naziva povezani s domoljubljem i jer su HOS-ovi bojovnici bili među najboljima. Vrijeme je da se noramalni ljudi dignu i kažu dosta nam je prepiranja, ja više ne sudjelujem u svađama. Jednsotavno ne sudjelujete pa će svim tim svađalicama ponestat volje, jer oni uživaju i važni su samo ako postoji svađa. A pravdu nikada nitko ne će istjerati. U istjerivaju pravde uživaju uvijek pomalo bolesni ljudi. Normalan čovjek okrene stranicu i krene novim putem. nekad treba proliti suzu z astarom ljubavlju, ali samo glupi vječito tuguju i kažu kako bi bilo da je bilo i opterećuju svoje prijatelje svojim nedokučivim seiranjem i podsjećanjem na mnoštvoi prijevara. Gubljenje vremena za svakoga komu je stalo do Hrvatske i pravaških ideja. Potpuno je promijenjen mentalitet hrvatskog čovjeka, u hrvatski način razmišljanja je ušla balkanština, zaostalost, komunistički mentalitet nerada, snalaženja, nepotizma, izbjegavanja odgovornosti, korupcije, ovaj put u daleko većoj mjeri nego bizantinski mentalitet u Kraljevini. Zločini su se nastavili represijama, zatiranjem hrvatskog nacionalnog identiteta, ubijanjem hrvatskih državotvornih iseljenika, progonima i zatvaranjem svjesnih Hrvata. A u isto vrijeme je hrvatskom čovjeku pričano kako je sve u redu, kako je riješeno njegovo nacionalno pitanje, kako on živi bolje od većine zemalja na zapadu, kako je jedino jamstvo mira i napretka upravo opstanak Jugoslavije i ideje jugoslavenstva. Lako je bilo obezglavljenom narodu u svijest utupiti takve bezočne laži. Osamostaljivanjem Hrvatske, krug zločina u ime Jugoslavije se nastavio, Vukovar je razoren u ime bratstva i jedinstva i očuvanja Jugoslavije. I dok su srpski komunisti još jednom pokazali i dokazali da su prvo Srbi, a tek onda komunisti i Jugoslaveni, veliki dio hrvatskih komunista je i dalje ostao živjeti u nekim svojim utopijama, i dalje su ostali prvo Jugoslaveni i komunisti, pa tek onda Hrvati, već koliko im je to jugoslavenski okvir dopuštao. Danas se za sva zla optužuje nacionalizam, izjednačuje se hrvatski nacionalizam koji je po prirodi obrambeni s agresivnim srpskim imperijalističkim nacionalizmom, a ideja jugoslavenstva se proglašava branom nacionalizmima te još jednom se nudi kao odgovor na sva neriješena pitanja. Velika je odgovornost na srpskom projektu Velike Srbije te njihovim velikosrpskim pretenzijama. No razmislimo, postoji li nešto što je dopustilo tom velikosrpstvu da se razmaše, nešto što je velikosrpstvu pružilo masku pod koju se moglo tako lako skriti ? Nešto što je potpunim nerazumijevanjem koncepcije nacionalizma i nacionalnog određenja te guranjem problema pod tepih zapravo dovelo do svih tih sukoba? Vratimo se još jednom na početak 20.-og stoljeća. U 19.-om i prvoj polovici 20.-og stoljeća još uvijek se jedan dio pravoslavaca u hrvatskim zemljama osjećao političkim Hrvatima, Hrvatima pravoslavne vjeroispovijesti ili Vlasima, unatoč svim nastojanjima Srpske pravoslavne crkve da ih u potpunosti posrbi. Mnogi oni koji su pak prihvatili srpsku nacionalnu odrednicu, ipak se još nisu bili u potpunosti identificirali s prekodrinskim i prekozemunskim Srbijancima te su često stajali u raskoraku s njima u mišljenjima i djelovanju. U Drugom svjetskom ratu osnovana je Hrvatska pravoslavna crkva kao logično rješenje koje je predlagao još i Eugen Kvaternik u 19.-om stoljeću čiji su dobar dio ustanika sačinjavali upravo hrvatski pravoslavci. Hrvatska pravoslavna crkva je uspjela privući i pacifizirati jedan dio pravoslavaca, a određeni broj pojedinaca pravoslavne vjeroispovijesti je aktivno sudjelovao u hrvatskom javnom životu na stanovištu hrvatske državnosti. No vijek Hrvatske pravoslavne crkve je bio kratak te nije dobila priliku da u potpunosti zaživi. Komunisti su nakon osvajanja vlasti poubijali svećenstvo HPC-a, HPC ukinuli i potpuno izjednačili srpstvo s pravoslavljem, a hrvatstvo s katoličanstvom. Neprestano su potencirali kult Jasenovca i ustaških zločina te u pravoslavnim seljacima stvarali ozračje trajne mržnje i bojazni od ponavljanja tog fiktivnog Jasenovca. U svijest pravoslavaca su utisnuli uvjerenje da su svi Hrvati genocidni zločinci i da je svako pozivanje na hrvatsku državnost a priori zločin te da je hrvatstvo automatski jednako katoličanstvu. Sve Srbe prečane su izjednačili sa Srbijancima te ih stavili pod potpunu kontrolu Srpske pravoslavne crkve i srpskog centra u Beogradu..."
Zatvaraš li oči pred grobovima ? Uočavaš li u masama ljudi , djecu bez roditelja, majke bez sinova, ljude bez udova ? Skrivaš li pogled pred njihovim napaćenim licima i tužnim, dubokim očima? Tražiš li toj dubini razloga ? Brojiš li njihove rane i uspoređuješ ih s visinom njihove mirovine ? Ili pak vidiš mlade ljude koji su radije „na grbači države nego da idu nešto raditi“ ? Bi li mjenjao svoj život za njihove krvave "povlastice" ? Vrte li ti se pred očima slike poniženih generala ? Žuljaju li te okovi na njihovim rukama ? Sputavaju li tvoju slobodu njihovi zidovi ? Zebe li tvoje srce zbog daljine njihovih najmilijih? Dijeliš li njihov strah i neizvjesnost ? Ranjava li tvoje srce LAŽ ? Znaš li uopće što je Istina ? Znaš li ili „tako kažu“ ? Čuješ li krik nestalih... krik bez traga ? Urežu li ti se u dušu, u čitavo biće samoubojstva hrvatskih ratnika ? Imaš li miran san ? Imaš li još oči i uši ili ih zatvaraš sebi i tvojoj djeci bez grižnje savjesti ? Prelako,prebrzo zaboravljaš ! Kuda ideš ? Jesi li zaboravio one koji su krvarili dok si se ti skrivao u sigurnosti Njemačke, Austrije, Amerike, dok si završavao fakultete u sigurnosti, dok si se bogatio na životima malih i „beznačajnih“ ? Jesu li ih zaboravili i oni koji su vikali :“VUKOVAR, VUKOVAR“, koji su ispraćali i dočekivali naše ratnike, koji su jednom, nekad bili jedinstveni, pa i dok su dijelili strah i neizvjesnost u podrumima? Gdje si bio jučer HRVATSKI narode ? Zašto su ovi prvi izašli na izbore, a ovi drugi prepustili Hrvatsku onima koji je nikad nisu ni htjeli?"Pravaši" me podsjećaju na zavodnika koji sam sebe zavodi i misli da je to vrhunac užitka. Od 100% tema kod pravaša se njih 99% odnosi na međusobne svađe i prepiranja. Ako takvi misle da su pravaši onda laku noć i bez takvih pravaša Hrvatska sigurno može. Kakov je to hrvatsko pravaštvo koje nema ni za što volje ni prostora osim za vlastite svađe i optuživanja? Nit je pravaštvo nit je hrvatsko. Nadam se da među vama ima normalnih Hrvata koji ne žele biti žrtve manipualcija samo zato jer se stranke zovu pravaškima i jer su početci tog naziva povezani s domoljubljem i jer su HOS-ovi bojovnici bili među najboljima. Vrijeme je da se noramalni ljudi dignu i kažu dosta nam je prepiranja, ja više ne sudjelujem u svađama. Jednsotavno ne sudjelujete pa će svim tim svađalicama ponestat volje, jer oni uživaju i važni su samo ako postoji svađa. A pravdu nikada nitko ne će istjerati. U istjerivaju pravde uživaju uvijek pomalo bolesni ljudi. Normalan čovjek okrene stranicu i krene novim putem. nekad treba proliti suzu z astarom ljubavlju, ali samo glupi vječito tuguju i kažu kako bi bilo da je bilo i opterećuju svoje prijatelje svojim nedokučivim seiranjem i podsjećanjem na mnoštvoi prijevara. Gubljenje vremena za svakoga komu je stalo do Hrvatske i pravaških ideja. Potpuno je promijenjen mentalitet hrvatskog čovjeka, u hrvatski način razmišljanja je ušla balkanština, zaostalost, komunistički mentalitet nerada, snalaženja, nepotizma, izbjegavanja odgovornosti, korupcije, ovaj put u daleko većoj mjeri nego bizantinski mentalitet u Kraljevini. Zločini su se nastavili represijama, zatiranjem hrvatskog nacionalnog identiteta, ubijanjem hrvatskih državotvornih iseljenika, progonima i zatvaranjem svjesnih Hrvata. A u isto vrijeme je hrvatskom čovjeku pričano kako je sve u redu, kako je riješeno njegovo nacionalno pitanje, kako on živi bolje od većine zemalja na zapadu, kako je jedino jamstvo mira i napretka upravo opstanak Jugoslavije i ideje jugoslavenstva. Lako je bilo obezglavljenom narodu u svijest utupiti takve bezočne laži. Osamostaljivanjem Hrvatske, krug zločina u ime Jugoslavije se nastavio, Vukovar je razoren u ime bratstva i jedinstva i očuvanja Jugoslavije. I dok su srpski komunisti još jednom pokazali i dokazali da su prvo Srbi, a tek onda komunisti i Jugoslaveni, veliki dio hrvatskih komunista je i dalje ostao živjeti u nekim svojim utopijama, i dalje su ostali prvo Jugoslaveni i komunisti, pa tek onda Hrvati, već koliko im je to jugoslavenski okvir dopuštao. Danas se za sva zla optužuje nacionalizam, izjednačuje se hrvatski nacionalizam koji je po prirodi obrambeni s agresivnim srpskim imperijalističkim nacionalizmom, a ideja jugoslavenstva se proglašava branom nacionalizmima te još jednom se nudi kao odgovor na sva neriješena pitanja. Velika je odgovornost na srpskom projektu Velike Srbije te njihovim velikosrpskim pretenzijama. No razmislimo, postoji li nešto što je dopustilo tom velikosrpstvu da se razmaše, nešto što je velikosrpstvu pružilo masku pod koju se moglo tako lako skriti ? Nešto što je potpunim nerazumijevanjem koncepcije nacionalizma i nacionalnog određenja te guranjem problema pod tepih zapravo dovelo do svih tih sukoba? Vratimo se još jednom na početak 20.-og stoljeća. U 19.-om i prvoj polovici 20.-og stoljeća još uvijek se jedan dio pravoslavaca u hrvatskim zemljama osjećao političkim Hrvatima, Hrvatima pravoslavne vjeroispovijesti ili Vlasima, unatoč svim nastojanjima Srpske pravoslavne crkve da ih u potpunosti posrbi. Mnogi oni koji su pak prihvatili srpsku nacionalnu odrednicu, ipak se još nisu bili u potpunosti identificirali s prekodrinskim i prekozemunskim Srbijancima te su često stajali u raskoraku s njima u mišljenjima i djelovanju. U Drugom svjetskom ratu osnovana je Hrvatska pravoslavna crkva kao logično rješenje koje je predlagao još i Eugen Kvaternik u 19.-om stoljeću čiji su dobar dio ustanika sačinjavali upravo hrvatski pravoslavci. Hrvatska pravoslavna crkva je uspjela privući i pacifizirati jedan dio pravoslavaca, a određeni broj pojedinaca pravoslavne vjeroispovijesti je aktivno sudjelovao u hrvatskom javnom životu na stanovištu hrvatske državnosti. No vijek Hrvatske pravoslavne crkve je bio kratak te nije dobila priliku da u potpunosti zaživi. Komunisti su nakon osvajanja vlasti poubijali svećenstvo HPC-a, HPC ukinuli i potpuno izjednačili srpstvo s pravoslavljem, a hrvatstvo s katoličanstvom. Neprestano su potencirali kult Jasenovca i ustaških zločina te u pravoslavnim seljacima stvarali ozračje trajne mržnje i bojazni od ponavljanja tog fiktivnog Jasenovca. U svijest pravoslavaca su utisnuli uvjerenje da su svi Hrvati genocidni zločinci i da je svako pozivanje na hrvatsku državnost a priori zločin te da je hrvatstvo automatski jednako katoličanstvu. Sve Srbe prečane su izjednačili sa Srbijancima te ih stavili pod potpunu kontrolu Srpske pravoslavne crkve i srpskog centra u Beogradu..."
Nema komentara:
Objavi komentar