Afirmacija pučke glazbene pobožnosti
Hector Berlioz
Program „Uputi se tužna mati“, s prikazom korizmene tradicije iz Imotske Krajine u izvedbi običaja jutarnje i večernje zavjetne teoforične procesije vezane za Veliki Petak, posvjedočio je vrhunske umjetničke domete narodnih pjevača i živi vokalni tradicijski idiom gange uključen u izvedbu sakralnih tužaljki. Nastupili su pučki pjevači iz Podbablja, Poljica, Runovića, Zagvozda, kao i crkveni zbor „Gospe od Anđela“. Program liturgijskih napjeva uz izložbu „Osorski križni put“, u izvedbi dalmatinskih klapa „Nostalgija“, “Sagena“, Jelsa“, „Grdelin“, „Proversa“ pokazale su prema riječima Čića, kako izgleda prava narodna crkvena glazba inspirirana gregorijanskim koralom. Koncerti sa naslovima kao „Tondalova vizija“, ustvari glazbeno scenska točka građena prema hrvatskim uzorcima koralnog pjevanja iz Dalmacije i Istre (u izvedbi hrvatsko-pariškog ansambla „Dialogos“ pod vodstvom hrvatske sveučilišne profesorice na Sorboni) ili „Faroski kantaduri“ (tj. „Hvarski pjevači“ iz Starog Grada i Vrbanja s otoka Hvara) koji su izveli Gospin plač, ili „Brodsko pasionsko blago“ (iz sela u okolici Slavonskog Broda – Klakara, Slobodnice, Donjih Andrijevaca i Podvinja) sa korizmenim i uskrsnim pjesmama, prikazali su ogromno bogatstvo riznice hrvatske tradicijske sakralne glazbe. Njihova vrijednost nije samo u ovom povijesnom trenutku kada svjedočimo revitalizaciju hrvatske narodne duhovnosti, koja crkveno pjevanje živi gotovo kao lokalni kulturni pokret, već i u potencijalu (narodnih pjevača i izvođačkih tijela poput ansambala „Brodosplit“ i autora poput Ljube Stipišića-Delmate, Ive Nižića i dr.) da predstavi u hrvatskom kulturnom turizmu (ne samo u festivalskim programima u Zagrebu ili drugim gradovima) naš specifični nacionalni i europski kulturni identitet koji je Europa već odavno izgubila. Gostovanja izvođača navedenih koncerata tijekom turističke sezone gotovo dvaput tjedno, diljem hrvatske obale, trebala bi biti organizirana i financirana u programima i promidžbi (videospotovima) Ureda za hrvatski kulturni turizam kao i Ministarstava za kulturu i turizam. Učinak bi bio dvostruki, Hrvatska bi postala na taj način kulturno „egzotična“, ali i „europski, kulturno fundamentalna“ turističko odredište u kojem se može još i danas čuti „zvuk i glas stare pretpovijesne i rane Europe“ uz uključivanje turista u popratne glazbene radionice i „happeninge“; drugi značajan učinak, bio bi revitalizacija tradicije i privlačenje mladih izvođača da se uključe u proces obnove i osnaže kontinuitet hrvatske kulturne baštine. Upravo zbog navedenih vrijednosti hrvatske „pasionske baštine“, ovo peto poglavlje knjige Emila Čića posvećeno toj temi hrvatske pasionske baštine ima izuzetnu važnost i vrijednost. Šesto poglavlje posvećeno je intervjuima i markantnim trenutcima društveno-kulturnog života. Među 11 priloga nalazimo jedan intervju sa kornistom Preradom Detičekom i jednu kritiku koncerta posvećenog njegovom sedamdesetom rođendanu. Slično, jedan intervju je posvećen razgovoru s hrvatskim skladateljem Miroslavom Miletićem, u kojem se izlažu osobine njegova skladateljskog stila i inspiracija s folklorom (naročito dubrovačkim) i njegova vezanost za hrvatsku zemlju. Odmah poslije intervjua, slijedi kritika koncerata posvećenih Miroslavu Miletiću izvedenih na trećoj glazbenoj manifestaciji posvećenoj ovom skladatelju, „Dani Miroslava Miletića“ koja se održava svake godine u Sisku, njegovom rodnom gradu. Sa Krešimirom Šipušom, međunarodno afirmiranim hrvatskim dirigentom, skladateljem i svojedobnim ravnateljem Zagrebačke filharmonije, Emil Čić je obavio dva intervjua u kojima se raspravlja o osrednjosti u hrvatskom kulturnom životu zbog činjenice da nekompetentni politički kadrovi nameću svoje podobnike i poslušnike u kreiranju koncertnog života, kao i o nužnoj visokoj stručnoj razini položaja šefa-dirigenta, koji bi trebao dovesti do vrhunskih izvođačkih standarda izvedbi zagrebačke filharmonije što bi uz trajnije održanje te kvalitete lansiralo to izvođačko tijelo u svjetske turneje i vrhunce europske glazbene izvođačke prakse, istovremeno donijevši i ugled Zagrebu, kao kulturnog centra ovog dijela Europe. Intervju s Tonkom Ninićem, dugogodišnjim voditeljem i prvim violinistom ansambla „Zagrebački solisti“, posvećen je evociranju ključnih trenutaka od nastanka ansambla pod vodstvom Antonija Janigra i njegovom putu svjetske slave tijekom pedeset „zlatnih“ godina i tri tisuće nastupa. Slavni hrvatski violinist Goran Končar iznosi svoja razmišljanja o stanju u našoj glazbenoj kulturi i o potrebi jačeg povezivanja naših ansambala s utjecajnijim menadžerima, diskografskim kućama i drugim međunarodnim kulturnim centrima i sveučilištima kako bi se osigurali bolji materijalni uvjeti glazbenika ali i njihov koncertantni život i budućnost u budućem EU-u. Mladen Mazur u intervjuu pod naslovom „Jazz zaslužuje pravo mjesto“ ukazuje na organizacijske promjene, i promjene u pravnom statusu tog glazbenog žanra i ansambla koje obećavaju više mogućnosti i slobode u kreiranju vlastite poslovne i umjetničke politike.
Nema komentara:
Objavi komentar