SVAKA ŽRTVA JE SVETA, BEZ OBZIRA TKO JE ZLOČINAC, JER ZLOČINAC NEMA IME I PREZIME, ALI GOSPODO I DRUGOVI MI MLADI HRVATSKE ŽELIMO POSAO I BOLJI ŽIVOT, NAMA NE TREBA HIPOTEKA PROŠLOSTI, ŽIVIMO U SADAŠNJOSTI. NITKO OD SADA MLADE HRVATSKE GENERACIJE NIJE NIKOGA UBIO, SILOVAO, OPLJAČKAO...ŠTO VI ŽELITE: NOVI RAT? ZAR VAS NIJE STID! NIJE VAM BILO DOSTA HRVATSKE KRVI U DOMOVINSKOM RATU, NEGO ŽELITE NOVI RAT?! A SVE ZBOG NEMOGUČNOSTI DA POKRENETE GOSPODARSTVO I HRVATSKU DRŽAVU!
Intervju s povjesničarom i arhivistom, katoličkim svećenikom dr. Stjepanom Razumom, objavljen u zadarskome Hrvatskom listu, u samo dva dana preuzet je i prenesen na više portala u Hrvatskoj i izvan nje, a proširen je i elektronskom poštom. Taj odjek je razumljiv već i zbog naslova: “Vrijeme je da srušimo velikosrpski mit o Jasenovcu”. Jasenovac i Bleiburg, kao paradigme, nisu izbjegli mistifikaciji. Dokinuti ih kao mit (odnosno mitove) i vratiti ih među činjenice makar demografski, dakle utvrđujući broj i strukturu žrtava, nastojao je Vladimir Žerjavić. Jasenovac faktografski nastoje definirati in loco, na Spomen području. S kojim uspjehom i u koju svrhu? U tom intervjuu dr. Razum odbija tako pribavljene rezultate, jer on vidi utvrđivanje povijesnih činjenica kao sudski proces anglosaksonskog tipa, gdje je s jedne strane optužba koja gusli samo svoju tezu, a nepravedno bi bilo “da sudac u nekom postupku prihvati obtužbu kao konačnu istinu”. Stoga “Dužnost je hrvatskih povjesničara, sveta dužnost cijeloga ovoga naraštaja, da kaže riječ obrane, jer je od strane komunističke obtužbe obtužena cjelina hrvatskoga naroda.” On osporava podatak o 81.000 pojedinačno utvrđenih žrtava jer “višedesetljetnom promičbom jasenovačkoga mita dovedeni smo u stanje da mi danas moramo dokazivati da masovnog broja žrtava nije bilo”. Ta brojka, glas je dr. Razuma, “nema nikakvog uporišta u stvarnosti”. Mnogi su otpremljeni u Njemačku, kaže on, pa to onda, ispada, nema veze s ustaškom državom koja ih je dala u dobre ruke. Nema stratišta, veli dalje dr. Razum. Pored toga, “ne treba zaboraviti na poznatu svirepost pobjednika koji svoje vlastite zločine pripisuju svojim neprijateljima”. Naravno, riječ je o pobjednicima 1945, nipošto o pobjednicima 1941. (ili 1990), “zna se” koji su svirepi. Jasenovcu su pripisali i žrtve u Srbiji, veli Razum. Uostalom, veli dr. Razum (višekratno osuđujući nasilja bilo na kojoj strani, osobito protiv nevinih ljudi), treba znati tko je počeo. A počeli su, sudi on, četnici pobunom u srpnju 1941. protiv zakonite hrvatske vlasti. Prethodno donesene rasne zakone te vlasti uopće ne spominje, Židove spominje samo kao “pokrovitelje jugoboljševika”, Rome ni slučajno. “Za dom spremni” je, među kršćanskim i domoljubnim pozdravima, za nj “jedan od ljepših”, pa “ako taj pozdrav nekome smeta, onda mu smeta obitelj kao takva, kao i domovina hrvatskoga naroda”. Dr. Razum je specijalist za srednjovjekovnu crkvenu povijest, doktorirao je tezom o zagrebačkom biskupu iz XV. stoljeća Oszvaldu Thúzu de Szentlászló, stručno se bavi arhivistikom, a u povijest XX. stoljeća zalijetao se uglavnom apologetski intoniranim životopisima. Pročelnik je VIII odjela u Hrvatskome državnom arhivu, a to je Nadbiskupijski arhiv, čijeg pročelnika HDA imenuje, ali uz suglasnost nadbiskupa. Po ugovoru iz 1997. država plaća troškove Nadbiskupijskog arhiva, ima spram njega dužnosti i nikakva prava (na sličan je način u HDA uzglobljena i Metropolitana). Uostalom, gledišta dr. Razuma nisu iznimka u Nadbiskupiji - često ih pronosi i Glas Koncila. Zapravo ih ondje nitko ne osporava. Nije, dakle, posrijedi incident, nego stav. I to s kontinuitetom: “Ako je blaženi Alojzije Stepinac u razgovoru s Josipom Brozom, početkom lipnja 1945. godine rekao da bi bilo dobro kad bi u novu vladu bili uključeni i pošteni ustaše, to znači da za Stepinca oni nisu bili koljači i zločinci, kao što ih je komunistička promičba prikazivala i još uvijek prikazuje u svim svojim javnim napisima, govorima i knjigama”, poentira dr. Razum. Lijepa 143 milimetra iznosi širina hrpta tiskanog popisa sa 72.193 poimenično navedene žrtve Jasenovca. U međuvremenu je poimenični popis žrtava Jasenovca narastao na 82.129, što svatko može provjeriti na Internetu (URL: http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7618 ). To se približava Žerjavićevim demografskim proračunima (oko 83.000 ubijenih u Jasenovcu). Primjedba sa stratištima zavređuje biti razmotrena. Po iskazu Ljube Miloša, svojedobnog zapovjednika Jasenovca (koju treba uzeti s rezervom, jer je u zapisniku procesa na kojemu je osuđen na smrt), broj zatočenika u Jasenovcu bio je manje-više konstantan, oko 3000. Eventualan višak je ubijan odmah pri dolasku, o čemu ima svjedočenja i nekomunističkih zatočenika Hrvata (od Ilije Jakovljevića nadalje). Pamtimo što je Šimo Klaić svjedočio, i na televiziji. Iz vagona iz kojega je prvi put utekao, nitko nije zapisan da je stigao u Jasenovac, ali nije ni nađen živ poslije (tog) rata. Tjelesa koja je Sava donosila sjeća se i Breda Kalef, operna pjevačica, koja se poput drugih beogradskih djevojčica kupala na Adi Ciganliji, u ljeto 1941. A u zimu 1942. Sava ih je valjala na stotine, možda i tisuće - novinski arhivi još čuvaju fotografije. Te 1942, po poimeničnom popisu žrtava, u Jasenovcu je ubijeno (uključujući i umorene glađu, mukama, neliječenim boleštinama itd.) 55.813 osoba. Kriterij ubojstava je razvidan po učestalosti: ukupno 46.771 Srbin, 16.131 Rom, 13.019 Židova, 4210 Hrvata itd. Užasan je podatak da je među njima bilo 19.991 dijete (do navršenih 14 godina). Kada se diže glas protiv biomedicinski potpomognute oplodnje kao ugroze dostojanstva osobe i naroda, ne bi trebalo zaboraviti ni zbir likvidirane djece. Ili je i to moralni relativizam, suprotan duhu dogmatskog apsolutizma na koji nas implicitno prikivaju? Na Internetu ćemo naći mnoge komentare koji su suglasni s tezama dr. Razuma (za razliku od njega, uglavnom anonimni, regbi: “glas naroda, glas…”). Kažu, na primjer (doslovce): “Na tom poimeničnom popisu naleze se brojne žrtve četničkih pokolja, tu se nalaze oni koji su stotinama kilometara od jasenovca ubijeni u borbama, kao i oni koji su stradali od partizana, na tom popisu se čak nalaze i neki dan danas živući ljudi, sve su banditi utumbali na taj popis To je neviđena perverzija koju su ti jugoboljševici pod pokroviteljstvom židova sklepali za vlastite potrebe (…)”. Što je istina? I koja istina? Religijska Istina (izvedena iz višeg cilja) ili materijalna istina? Tu bi se povjesničari i novinari morali naći na istoj strani, poimajući istinu, makar na izvjestiteljskoj (i izvjesnoj) razini kao adaequatio rei et intellectus, kako je Aristotela sažeo Isaac Israeli, prihvatio Toma Aquinski, a razradio čak Alfred (Teitelbaum) Tarski. Tek nakon toga, interpretirajući, mogli bismo se pitati ne samo o čemu, nego i po čemu je nešto isto sa spoznajom o tome, pa se naziva istinom. Ali, vraga, nađu se i povjesničari, na raznim stranama, koji primjećuju da je povjesnica rezultat interpretacije, pa je, eto, subjektivna, pa stoga činjenice služe tek za potkrepu teze. A ako ne potkrepljuju? “Utoliko gore po činjenice”, glasi odgovor koji se apokrifno pripisuje Hegelu. Ljudi vjeruju ono što hoće. Za pojedine nema dokaza koji bi ih razuvjerili. Povjesničari nisu iznimka. Pa ni svećenici, čak i kad se inače grčevito bore protiv “relativizma”, dakle za apsolutizam vjerske Istine mimo aristotelovske evidentne istine. Eto zašto nema granica ne mitu, nego mitovima (ne samo) o Jasenovcu. Ja na ovu temu nemam puno za rec...al' cu pokusat se posluzit Iluzijinom retorikom...Casna Ustaska vojska nije zlocinacka...to sto je Handzr divizija cinila zlocine...to su izolirani zlocini i nisu bili naredba Vrhovnistva.(tako ona brani zlocince i zlocine pocinjene od tzv.armije BiH a u stvarsnosti socijal-vehabijsko mudzahedinske armije.
Žrtve upisane u dokumentima NDH, po imenu i prezimenu žrtve
Žrtve upisane u Memorijalnom centru Jasenovac bez imena i prezimena
Klanja, ubijanja, silovanja, opljačkanih, protjeranih Hrvata iz ovoga domovinskoga rata i srpsko-crnogorske agresije pola lista jedne stranice u čitankama povijesti
Nema komentara:
Objavi komentar