PREDLOŽITE GENERALA GOTOVINU ZA NOBELOVU NAGRADU ZA MIR
(SEDMO PISMO PREDSJEDNIKU VLADE)
Poštovani Predsjedniče Hrvatske vlade,
Vidjeli ste iz prethodnih pisama kako se mnogi, pa čak i neki biskupi, pitaju zašto Vam uopće pišem ova pisma. Odgovor se, zapravo, krije u slijedećim riječima našeg sjajnog kolumniste i glavnog urednika Hrvatskog lista Ivice Marijačića u tekstu napisanom povodom napada na hrvatskog povjesničara Stjepana Razuma:
Njemu je kao i većini komunističkih apologeta zapravo teško napraviti iskorak iz svijeta u kojemu je cijeli život živio, ne znajući, ne želeći znati da postoje i drugi svjetovi. Jer kad bi iskoračio, pljunuo bi zapravo na cijeli svoj život i shvatio da ni pišljiva boba na vrijede istine za koje se zauzima i bori. Rijetki među njima smognu hrabrosti suočiti se sa sobom, a jedan od njih je …
Vaše riječi iz Srebrenice pokazuju da Vi ne morate pripadati krugu onih koji ne znaju i ne žele znati da postoje drugi svijetovi. Predsjednika države nisam ubrojio u takve. S pravom. Pogledajte samo njegovo reagiranje na intervju, odnosno pritužbe iz „glavnon grada“ Beograda na Razumov intervju. Na Hrsvijetu, 28. kolovoza 2012. nalazim tekst:
Ivo Josipović: Nitko ne smije negirati Jasenovac
Ivo Josipović izrazio je zabrinutost zbog "negiranja ustaških zločina u Jasenovcu" te naglasio da je " taj logor simbol zla koje nitko u civiliziranom svijetu ne bi smio ignorirati i negirati".
Ivo Josipović izrazio je zabrinutost zbog "negiranja ustaških zločina u Jasenovcu" te naglasio da je " taj logor simbol zla koje nitko u civiliziranom svijetu ne bi smio ignorirati i negirati".
Josipović je, priopćenjem za javnost, reagirao na izjave Stjepana Razuma, šefa Nadbiskupskog arhiva, sastavnog dijela Hrvatskog državnog arhiva, u intervjuu Hrvatskom listu od 9. kolovoza o nepostojanju dokaza o masovnim ustaškim zločinima u Jasenovcu, postavši tako i povjesničar koji će određivati što se smije a što ne istraživati. (Dan je i link intervjua dr. Razuma;
"Kao predsjednik i kao građanin ove zemlje, Josipović je više puta jasno isticao da je takozvana Nezavisna Država Hrvatska bila zločinačka, i na ideji genocida zasnovana, politička tvorevina, koja je imala podršku okupacijskih sila, te je i nastala u najvećoj mjeri kao njihov proizvod", ističe se u priopćenju koje je sinoć objavljeno na internet stranicama Ureda predsjednika.
"Karakter ustaškog pokreta bio je zločinački", navodi dalje Josipović, pa je prema njegovom mišljenu upravo taj režim "zajedno s njegovim saveznicima, fašistima i nacistima, odgovoran za stvaranje i održavanje koncentracijskih logora od kojih je najveći i po broju žrtava najgori bio Jasenovac.
"U Jasenovcu se zaista dogodio holokaust nad Židovima, genocid nad Srbima i Romima, te stravični zločini prema Hrvatima, neistomišljenicima režima, pripadnicima antifašističkog i komunističkog pokreta, simpatizerima Narodnooslobodilačkog pokreta i mnogim slobodoljubivim građanima koji su se odupirali ustaško-fašističkom režimu", istaknuo je Josipović.
U priopćenju se također podsjeća kako predsjednik, zajedno s predstavnicima najviših institucija u Hrvatskoj, svake godine odaje počast žrtvama Jasenovca i drugim žrtvama ustaškog režima, te da je on u više javnih nastupa govorio o zlu koje je nanio ekstremni nacionalizam.
"Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, zajedno s ostalim institucijama Republike Hrvatske, odlučno se suprotstavlja svakom iskazivanju neoustaštva, negiranju genocida i holokausta, kao i negiranju zločinačkog karaktera ustaške NDH", navodi se u priopćenju iz Josipovićevog ureda.
Ni jednom riječju, u priopćenju se ne spominju komunistički masovni zločini, pa tako ni poratna smaknuća u Jasenovcu, koje Josipović i njegovi suradnici na vrlo perfidan način pokušavaju zataškati.
Zato, Marijačićev tekst možemo smatrati i kao odgovor Predsjedniku RH:
Ne može se Beškerovim komunističkim dogmama protiv razuma i Razuma!
U nedostatku suvislog odgovora i protuargumenata na Razumove teze o Jasenovcu, s jedne strane, a gonjen strasnom, tipično komunističkom željom da ga u korijenu sasiječe ad hominem, s druge strane, novinar Jutarnjeg lista Inoslav Bešker služi se klasičnom logičkom smicalicom Argumentum ad verecundiam, pa mu suprotstavlja komunističke autoritete koji su o Jasenovcu izrekli svoje procjene broja stradalih, a to što za takve procjene nema nikakvih nepobitnih dokaza, nije mu važno. Rabeći takvu metodu, novinar Bešker pao je ispod svake razine profesionalnog i intelektualnog digniteta
Piše: IVICA MARIJAČIĆ
Rijetko je koji intervju izazvao toliko reakcija kao onaj s dr. Stjepanom Razumom, povjesničarom i arhivistom, koji je Hrvatski list objavio prije par tjedana, a u kojemu se zauzeo za rušenje velikosrpskog mita o Jasenovcu kao mjestu masovnog i sustavnog zločina nad Srbima, Židovima, Romima... jer za to nema dokaza. Kad se malo bolje razmisli, reakcije su i bile očekivane jer baštinici komunističkog sustava sve će vam danas oprostiti, oprostit će vam, doduše s teškom mukom, možda i rušenje Jugoslavije, ali diranje u Jasenovac – nikada. Komunizam je pregažen u vrtlogu povijesnih promjena, Jugoslavija se raspala u krvi, ali, što je zaseban fenomen, Jasenovac je kao mit opstao pa kad se danas raspravlja o Jasenovcu, stječe se dojam da i nismo u samostalnoj i suverenoj hrvatskoj državi, nego još uvijek u Jugoslaviji i da velikosrpska mitomanija i dalje egzistira.
Na Razumov intervju među prvima je reagirao veleposlanik Republike Srbije u Zagrebu Stanimir Vukićević. Obratio se Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske i zatražio službeni stav i komentar hrvatskih vlasti u povodu izjave hrvatskog povjesničara i katoličkog svećenika Stjepana Razuma", obavijestila je beogradska Politiku. Po pisanju toga lista, navodno je i Izraelska kulturna zajednica austrijskih Židova oštro osudila, kako kažu, novi u nizu pokušaja poricanja holokausta. Po pisanju Politike, od izjave dr. Stjepana Razuma ogradila se i Zagrebačka nadbiskupija.
Voditelj odnosa s javnošću Zvonko Franc navodno je u telefonskom razgovoru za Politiku rekao da dr. Stjepan Razum nije dao intervju kao svećenik nadbiskupije, već kao povjesničar. Franc nije pritom komentirao činjenicu da je Razum načelnik Nadbiskupijskog (povijesnog) arhiva u Hrvatskom državnom arhivu i da je imenovan uz suglasnost nadbiskupa.
U hrvatskim medijima zabilježeno je nekoliko pokušaja da se diskreditira dr. Stjepan Razum zbog danoga intervjua i teza iznesenih u njemu. Najveći, ali i najuzaludniji pokušaj osporavanja poduzeo je novinar i kolumnist Jutarnjeg lista Inoslav Bešker. Na cijeloj novinskoj stranici tog zagrebačkog dnevnog lista objavio je tekst pod naslovom „Povjesničar za kojeg ne postoji ni jedan dokaz da je logor Jasenovac bio stratište“, a u nadnaslovu se pita: Kako je Stjepan Razum poništio postojanje tvornice smrti“. Bešker upozorava, implicite prijeteći u maniri komunističkoga apartčika, da je Stjepan Razum pročelnik Nadbiskupskog arhiva kojem država plaća troškove, odnosno da država ima spram njega dužnosti i nikakva prava. Premda je svoju nervoznu reakciju nabacao na cijelu novinsku stranicu, uzalud su se čitatelji nadali pronaći makar i jedan racionalni protuargument na teze koje je dr. Stjepan Razum iznio u Hrvatskom listu. Šokiran što dr. Razum tvrdi da nema dokaza da je u Jasenovcu počinjen sustavan i masovan zločin, Bešker mu odgovara pozivajući se na Vladimira Žerjavića i njegov proračun o 83.000 ubijenih u Jasenovcu, a onda dodaje i još davne iskaze nekih „svjedoka“, Srba, koji su navodno vidjeli leševe kako plutaju Savom. Ključno Razumovo podsjećanje da su komunističke vlasti u tri navrata počele s iskapanjem u Jasenovcu, 1961., 1964. i 1984., ali nakon svakog pokušaja prekidale iskapanje i skrile nalaze, jer su naišli na posmrtne ostatke ubijenih hrvatskih vojnika i civila, što znači da ima dokaza za partizanske, a ne za ustaške zločine u Jasenovcu, Bešker u svojoj reakciji ne spominje. U nedostatku, dakle, iole suvislog odgovora na Razumove teze i zaključke, s jedne strane, a gonjen strasnom, tipično komunističkom željom da ga u korijenu sasiječe ad hominem, s druge strane, novinar Jutarnjeg lista služi se klasičnom logičkom smicalicom Argumentum ad verecundiam, pa mu suprotstavlja komunističke autoritete koji su o Jasenovcu izrekli svoje procjene. Vladimir Žerjavić nije bio ni povjesničar ni demograf, dao je samo vlastitu procjenu broja stradalih koristeći se demografskom statistikom, a koliko je njegova procjena vjerodostojna i potkrijepljeno nepobitnim dokazima, Bešekru očito nije od odlučne važnosti. Rabeći takvu metodu, novinar Bešker pao je ispod razine profesionalnog i intelektualnog digniteta. Dr. Stjepan Razum u intervjuu je govorio iznimno trezveno, sabrano, argumentirano i nadasve logički. Svaka njegova misao, teza i stav su silogistički-konkluzivni, a na njih je Bešker odgovorio pamfletima i manipulacijama. Dr. Razum, pokazao je to u intervjuu, vrsni je intelektualac, a protiv razuma i Razuma nije moguće polemizirati komunističkim dogmama.
Svatko tko je normalan osudit će svaki zločin bez obzira na počinitelja. To uopće nije pitanje lijeve ili desne političke orijentacije, nego pitanje postojanja ili nepostojanja humanizma i savjesti u čovjeku. Nije teško osuditi pojedinačna ili skupna pogubljenja u Jasenovcu, ali ovdje je riječ o višedesetljetnom, propagandističkom konstruktu koji se gradi na Jasenovcu i s kojim se čitav jedan narod i danas drži u stanju političke, moralne i uopće razvojne inhibicije pri čemu se svaki pokušaj preispitivanja tog konstrukta unaprijed sprječava i stigmatizira. Suvremeno poimanje fenomenologije zločina je kompleksno pa zločin ne podrazumijeva samo činjenje zla, nego je krimen i nijekanje počinjenoga zla, ali isto tako zločin je i nametanje zločina cijelom jednom narodu kad za to nema dokaza, zločin je i biti u službi tog nametanja i takve propagande pa kad novinar Bešker o Jasenovcu govori kao o tvornici smrti bez ikakvih argumenata, onda je on u službi velikosrpskog mita o Jasenovcu, u službi beogradske tvornice laži i u službi te vrste zločina protiv hrvatskoga naroda.
Prije bilo kakve apodiktične procjene o broju žrtava ustaškog zločina u Jasenovcu potrebno je iznijeti dokaze. Ni Javna ustanova spomen-područje Jasenovac, koja barata s brojem od 81 tisuće stradalih, nema čvrste dokaze da su ljudi s toga popisa zaista i stradali u Jasenovcu. Jedno temeljito istraživanje o Židovima u Vojvodini pokazalo je da 95 posto onih Židova iz Vojvodine koji su navedeni u jasenovačkom popisu nisu tamo završili. Uprava Javne ustanove priznaje da taj svoj popis temelji na podacima jugoslavenskog Državnog zavoda za statistiku iz 1964. godine, a taj popis sastavljala je Zemaljska komisija u sastavu koje su bili i četnici preobraćeni u partizane. Jugoslavenska historiografija i sve komunističke vlasti, uključujući i one današnje u Hrvatskoj koje na određen način baštine tu ideologiju, imaju strašan problem u pogledu Jasenovca: nabacaju se različitim podatcima u broju stradalih, a nemaju konkretnog dokaza. Sve njihove teorije i procjene padaju u vodu pred pitanjem: Gdje su kosturi? Njih nigdje nema ni u jednom slučaju tzv. masovnih ustaških stratišta. U tome je ključna razlika između žrtava partizanskog i komunističkog zločina i žrtava ustaškog zločina. Danas nije teško dokazivati okrutne partizanske i komunističke masovne zločine jer kosti hrvatskih žrtava izbijaju svakoga dana na vidjelo na svakom dijelu Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, a time izbija i surova i mračna istina o naravi sustava koji Bešker, Goldstein i slični uporno brane. S druge strane, nigdje posmrtnih ostataka navodnog masovnog ustaškog zločina u Jasenovcu, Jadovnu... Istražite i iskopajte već jednom barem tisuću ili dvije kostura, ako već ne možete 50, 80, 500 ili čak 700 tisuća, i dokažite da se masovni zločin zaista dogodio, pa će vam ljudi vjerovati. Dok se to ne dogodi, sve te ogorčene tvrdnje dio su održavanja velikosrpskog mita o Jasenovcu, kao što je dr. Stjepan Razum ustvrdio u intervjuu. Beškeru je teško priznati da je dr. Razum u pravu. Njemu je kao i većini komunističkih apologeta zapravo teško napraviti iskorak iz svijeta u kojemu je cijeli život živio, ne znajući, ne želeći znati da postoje i drugi svjetovi. Jer kad bi iskoračio, pljunuo bi zapravo na cijeli svoj život i shvatio da ni pišljiva boba ne vrijede istine za koje se zauzima i bori. Rijetki među njima smognu hrabrosti suočiti se sa sobom, a jedan od njih je Stanko Lasić koji je u poznim godinama, u svojim Autobiografskim zapisima, priznao da se Jugoslavija rodila u zločinu, u zločinu je rasla i u zločinu je nestala. Lasić je vrhunski intelektualac, ali je bio komunistički fanatik, partizan i član SKOJ-a te se u to doba i osobno obračunavao s „neprijateljima“ i organizirao premlaćivanja neistomišljenika. Tek 2000. odlučio je objaviti potresne slučajeve partizanskih zločina u Zagrebu, Karlovcu i drugdje nad trudnicama, djecom i ostalim nedužnim ljudima kojima je i sam svjedočio. Kaže da mu se„zaledio dah“ od tišine kojom su ljudi popraćali te zločine, a na zakašnjelo priznanje i objavu odlučio se kao na oblik samokažnjavanja.
Osim Beškera u Jutarnjem listu, nekoliko još sramotnijih osvrta na Razumov intervju objavio je i riječki Novi list. No ti su osvrti doista toliko jadni i plitki da ne zaslužuju nikakav komentar osim što je tragikomično da bilo koji medij daje prostor autorima koji ni profesionalno ni intelektualno nisu dorasli takvoj vrsti posla. Sve te reakcije samo potvrđuju da je u slučaju Jasenovca potrebno krenuti – ab ovo!
Doista je smiješno kada se političari zaklinju kako o povjesti trebaju govoriti i pisati povjesničari (a za Predsjednika RH se ne može reći da je doista znanstvenik, jer je svojim radom na pitanjima ratnih zločina pokazao da je samo političar), a kada povjesničari to i učine - ODMAH SLIJEDE PRIOPĆENJA s najvišeg mjesta. Jest da su se žalili iz „glavnog grada“ Beograda, ali tugaljivo je, zar ne?
Zato pogledajte kako na cijelu tu priču gleda jedan drugi vrhunski hrvatski intelektulac dr. Tomislav Sunić, Hrvatski list, 23. kolovoza 2012.:
A kada zatreba skupit će se i takozvana oporba, vladajuća klasa i lokalni Srbi zajedno sa svojim hagiografima i govoriti o desecima i stotinama tisuća mrtvih Srba u Glini, u Jasenovcu i Jadovnu. Postoji li za ta mjesta i te žrtve točni forenzički podatci? Red je konačno da javnost vidi ne samo listu sa točnim brojem ubijeni Srba i partizana, nego sa točnim uzrocima njihove smrti, njihovim točnim DNK-om, i točnom lokacijom njihovih točnih posmrtnih ostataka. Za hrvatske žrtve komunizma i partizanštine fizičkih i materijalnih dokaza ima napretek.
Zapravo, kako i konstatira Marijačić, mnogima je istina, tj. ono o čemu piše dr. Razum, doista pravi šok. Zato nisu ni svjesni o čemu im govori Marijačić. Kada toliko godina živite u laži ona postaje istina u koju nitko ne smije ni dodirnuti. Ono o sto puta ponovljenoj laži koja postaje istina je prava naiva prema pedeset godina upornog ponavljanja tih laži, zar ne?
Zato mnogi Vaši kolege iz Partije i Koalicije vjerojatno i nisu razumjeli na što Vi mislite kada ste u Srebrenici govorili o Bihaću. Srbi su bili i u mnogim glavama ostali gazde, pa kako su Hrvatska Vojska i general Gotovina mogli spašavati 160 do 180 tisuća muslimana u Bihaću, kada je u opasnosti bilo nekoliko desetina onih koji su naše gazde!
Ja sam svoja pisma Vama poslao i na slijedece adrese:
Zar je u interesu Vlade što svi oni vide tu podaničku ovisnost od „glavnog grada Beograda“, kada je sloboda skupo plaćena. U oslobađanju od te ovisnosti puno može pomoći ako Vaše kolege pročitaju intervju dr. Razuma. Vjerojatno će to izazvati fizičku bol u njihovim glavama, ali to je izvrstan lijek za spomenutu ovisnost.Dobro bi bilo podsjetiti ih i na riječi željezanskoga biskupa Egidija Živkovića (Crkva hrvatskih mučenika, Udbina, 25. kolovoza 2012.):
Prorok Izaija tješi i hrabri svoj narod koji se nakon progonstva vraća na svoja porušena ognjišta i pokušava iznova započeti graditi i živjeti u darovanoj slobodi. Svoj narod hrabri istinom da ga Bog nije zaboravio i da mu nije okrenuo leđa. Vizija proroka Izaije skoro me prisiljava da se danas i ovdje zamislim nad sudbinom dragog mi hrvatskog naroda. Nakon stoljeća stradanja, pretrpani raznoraznim jarmovima, udarani i šibani sa svih strana, pa i s onih s kojih to nismo očekivali, sanjali smo i umirali za slobodu. Danas ovaj narod ponižen i prignut poput prosjaka puže i kuca pred vratima umorne starice Europe spreman žrtvovati ne samo svoje sinove nego i mnoge vrijednosti i bogatstva za mrvice koje preostaju na stolovima njenog bogatstva i moći. Izgleda da smo prebrzo zaboravili krv kojom je sloboda plaćena. Ne mogu prešutjeti činjenicu da mnogi Hrvatsku danas doživljavaju kao zemlju bez nade, prepunu ljudi svladanih letargijom i beznađem. Od razočaranih branitelja do mladih koji svugdje osim u njoj vide svoju budućnost.
Što bi u ovom povijesnom trenutku trebala činiti Crkva? Crkva, ako želi ostati vjerna svome poslanju, ne smije šutjeti, ne smije popustiti pred napastima interesa i kompromisa, mora poput proroka stati na stranu istine bez obzira na cijenu koju će za to morati platiti.
Je li vrijeme da i Vi stanete na stranu istine? Za početak učinite ono što može brzo doprinijeti da mnoge Vaše kolege shvate koliko je velika stvar bila spašavanje 160.000-180.000 muslimana u Bihaću, u tzv. ZAŠTIĆENOJ od UN-a zoni! Umjesto da se time ponose, oni se toga stide. A neposredno prije toga bio je veliki pokolj u Srebrenici!
Taj Vaš čin pomogao bi i da se mnogi iz veleposlanstava, kojima šaljem ova pisma, zamisle nad istim. Kakva je njihova politika kada ne iskazuju poštovanje državi koja je Olujom spasila 160.000 do 180.000 pripadnika jednog drugog naroda i to poslije stravičnoga pokolja u Srebrenici?
Zato, ponavljam:
PREDLOŽITE GENERALA GOTOVINU ZA NOBELOVU NAGRADU ZA MIR!
S poštovanjem,
akademik Josip Pečarić
P.S. Pogledaje u današnjem Hrvatskom listu u rublici „Izdvojeno iz tjedna“ tekst:
Hoće li premijer odgovoriti na šesto Pečarićevo pismo da predloži generala Gotovinu za Nobelovu nagradu za mir!
Nema komentara:
Objavi komentar