ZAŠTO SAM NAPISAO «PUŽA»?
PUŽ JE SIMBOL I RAČANA I SANADERA
dopustili su drugima da našebranitelje vežu za konjske repove
Pod 1) Preozbiljan je motiv koji me je nukao na pisanje «Puža» - osjećanje kolektivnog poniženja – da bih sebi dopustio klizanje prema groteski, iako i u groteski vidim legitiman izraz ako ga se umije kreativno upotrijebiti.
Pod 2) Ono što sam imao reći bila je fluidna supstanca i to iz političke sfere, najnepodatnije sfere za priču. Proces ponižavanja, umrtvljivanja i dotucanja! Ono kad vam jedan župan, postavši ministrom za europske integracije, kaže, klikćući od sreće, da su pred nama muke i teškoće, ali slatke muke i još slađe teškoće! Ono kad vam politički vrh kaže kako će učiniti sve što može, a kad ne postigne ništa, produžava kako se više nije moglo učiniti. A to je dobro znao i kad je govorio da će učiniti sve!
Razgovarao: ZORAN VUKMAN
Zoran Vukman | Zooran Maric | Ante Gotovina
Neumorni ste pripovjedač, nevjerojatno kreativan i produktivan. Upravo smo pročitali vaš novi roman «Puž». Osobno bih ga odredio kao tolkienovsko-orwellovsku basnu na hrvatski, Araličin način. Osjeća se ozračje tolkienovske bajkovitosti i fantazmagorije, i orwelovske basnovitosti, ali sa snažnim političko-satiričkim naglaskom. Otkuda sad najednom kod vas?
Moji prvi pripovjedački radovi bile su priče za djecu, nekoliko sam se godina bavio lutkarstvom, a dugo sam godina budućim učiteljima i odgajateljima predavao dječju književnost, pa meni ni bajka ni basna nisu nepoznate vrste. Osim toga, opredijelivši se vrlo rano pisanju samo za odrasle, napisao sam i u svojoj prvoj zbirci pripovijedaka «Svemu ima vrijeme» objavio pripovijetku «Mravi», po sudu nekih kritičara antologijski tekst. «Mrave» sam, odlučujući se napisati «Puža» nakon dugo godina ponovo pročitao da vidim ide li to meni od ruke i uvjerio se da ide. Po ovomu što rekoh, moglo bi se zaključiti da «Puž» izrasta iz mog iskustva s basnom i bajkom i iz mojih pokušaja i dosega pričanja po obrascima tih rodova.
Dakako, osokoljen onim što sam kod sama sebe našao, potražio sam oslonac i u suvremenim piscima bajki i basni. Svakako u Orwellu, Grassu i Kafki! Ali sam Tolkiena držao posebnim slučajem, što ne znači da vi nemate pravo. O čemu se radi? Tolkien je bio stručnjak za usmenu književnost i svoje je motive crpio iz anglosaksonske predaje, pribilježene ili već «obrađene». Meni je taj postupak, prije nego sam ga našao kod Tolkiena, bio poznat iz ruske književnosti, u što se i Tokien ugledao. I dok sam u srednjoj školi učio ruski jezik i dok sam studirao rusku književnost, s velikim sam zadovoljstvom gledao filmove rađene po ruskim bajkama i čitao slasno te bajke u «obradi». No, Tolkien me je potaknuo nečim drugim. On je pokazao da pučka usmena književnost ne završava svoj uporabni vijek ni kad je pribilježena u svom izvornom obliku ni kad je «umjetnički obrađena». On je pokazao da je taj obrazac, pogotovo u bajkama i basnama, i danas upotrebljiv.
Kafkina basna o majmunu koji je postao akademik
Rekao bih da ste u nekim dijelovima došli na sam rub groteske, no niste skliznuli u neozbiljnost i porugu, iako, čini mi se, nije bilo lako održati tu ravnotežu?
Preozbiljan je motiv koji me je nukao na pisanje «Puža» - osjećanje kolektivnog poniženja – da bih sebi dopustio klizanje prema groteski, iako i u groteski vidim legitiman izraz ako ga se umije kreativno upotrijebiti. Klonio sam se groteske i kad sam je doticao i kad sam s njom pomalo očijukao jer sam se bojao da će ona i moju motivaciju da to pišem i poruku toga što pišem, učiniti grotesknom. A je li to bilo lako? Pa, nije! Ako sam uspio održati ravnotežu, u tomu mi je pomoglo poznavanje što se bajkom i basnom može, a što ne može reći. Primjerice, Kafka se često služi basnom, ali je ostalo prijeporno je li njegova priča o majmunu, koji je postao akademik i u nastupnoj besjedi priča o svom usponu od primata do akademika, basna ili nešto drugo. To po mom sudu sigurno basna jest, iako je građena na grotesci jer je kao svaka basna, ostavila prostor poruci. Bila ta poruka i vrlo fluidna! Ali kad jedan drugi pisac, zaobiđimo mu ime, izokreće bajku na takav način da Crvenkapica pojede vuka i svoju baku, onda je tu groteska tolika da je, kao Crvenkapica baku i vuka, pojela čitavu bajku. Treba poznavati učinak groteske i manja je mogućnost da se o nju opečeš.
Jeste li računali i s negativnom recepcijom djela koja bi posve banalizirala i vulgarizirala vaše temeljne literarne nakane?
Jesam! I nisam siguran da mi neki politički protivnici, pod maskom književnih kritičara, neće prigovoriti kako u tomu nisam uspio. Čak da nisam ni pokušao! Što im, kao ni do sada, neće biti teško! Jer, po svojoj naravi basna je – a s bajkom je isti slučaj – proširena komparacija. Metafora! Komparacija šira od bilo koje proširene komparacije! Ako netko ne može ili neće u toj proširenoj komparaciji vidjeti «ono treće», nego samo vidi predmet koji se uspoređuje i predmet s kojim se uspoređuje - s jedne strane političare, a s druge puževe – on će mi sigurno prigovoriti da sam pretjerao s forsiranjem sline, puzanja i poniznosti. Dakle, da vulgariziram i banaliziram! Dok je istina obrnuta - taj kritičar banalizira i vulgarizira!
Međ) Ovo je proces ponižavanja i umrtvljivanja
Kako se u tom kontekstu, osobno, stvaralački nosite s političkim motivacijama, jer riječ je o političkoj basni u kojoj se u životu puževa prepoznaju stvarni likovi i usudi?
U vremenima svog nastanka i svog procvata i basne su i bajke bile namijenjene odraslima, a djeci onoliko koliko bi ih djeca, prolazeći razdobljima odrastanja, u pojedinom razdoblju mogla shvatiti. Tako je nekada bilo, tako je ostalo do današnjeg dana, iako mnogi misle da te vrste spadaju samo u dječju književnost. Istina, djeca vole i bajke i basne, ali akceptirati mogu samo njihov doslovni sloj, golo zbivanje, a rijetko kada dosežu «preneseni smisao», ono što zovemo porukom ili poukom. To mogu, ako i oni mogu, doseći samo odrasli, jer samo odrasli imaju iskustvo iz kojeg izranja slika tog «prenesenog smisla», kad se u tom iskustvu ogleda doslovnost bajke ili basne. Polazeći od te, rekao bih, znanstveno utvrđene činjenice, očekujem da će čitalac «Puža» uživati u doslovnom sloju toga roman, a i u njegovu «prenesenom smislu», što će, probuđen tom doslovnošću, izroniti iz tog iskustva. Iz trenutka koji trenutno živimo!
Basna preko životinjskog svijeta s ljudskim atributima ima funkciju kritike ljudskog društva i ljudskih mana koje to društvo opterećuju. Što vas je navelo da se odlučite na takav model kako biste ispričali priču o pužogojstvu i Svenu Tupeku?
Ono što sam imao reći bila je fluidna supstanca i to iz političke sfere, najnepodatnije sfere za priču. Proces ponižavanja, umrtvljivanja i dotucanja! Ono kad vam jedan župan, postavši ministrom za europske integracije, kaže, klikćući od sreće, kako su pred nama muke i teškoće, ali slatke muke i još slađe teškoće! Ono kad vam politički vrh kaže kako će učiniti sve što može, a kad ne postigne ništa, produžava kako se više nije moglo učiniti. A to je dobro znao i kad je govorio da će učiniti sve! I tako redom! Može se to i opisivati, ali bi pisanija ispala opširna! Želiš li to sublimirati, moraš posegnuti za metaforom, za basnom i bajkom o poniženju i nemoći.
Okvir: Neka čitatelj u balavcu i puzavcu ne vidi samo puža!
Ni u ovom slučaju, kao ni u «Fukari» i «Ambri», niste izgubili svoju pripovjedačku izvornost, iako je ona sada utkana parabolom o ljudskoj bijedi i sluganstvu, u slojeve basne. S izuzetnim smislom za detalje secirali ste svijet puževa, i onaj ljudski svijet na koji vaša alegorija aplicira; rekao bih, kroz biologiju i jedan bestijarij dotaknuli ste se politike. Mislite li da bi vaš književni postupak u ovomu slučaju mogao zbuniti dio publike i vaših čitatelja naviklih na satirično-političku izvornost «Ambre» i «Fukare» kao romana s ključem?
Bilo bi moguće! Ali ne u većoj mjeri nego ih je iznenadilo kad sam se od pisca povijesnih parabola, pretvorio u pisca žurnalističkih romana, kakve su sve tri knjige u «Sebastijanovim pričama». Ne ispuni li se to što očekujem, bit će mi žao. Ali, računajući na to da bi priča trebala živjeti i kad politički kontekst nestane i na to kako čitatelj i ovoga trenutka cijeni doslovni sloj teksta, ja sam se svojski trudio da puž u romanu ne egzistira samo u svojoj, svima znanoj, simboličnoj ulozi – kao balavac i puzavac – nego i da pokažem sve druge njegove atribute. Drugim riječima, čitatelj se može zadovoljiti i onim što će doznati o pužu i njegovu životu. Taj nadomjestak za izostanak «višeg smisla» nikada ne zaboravljam čitatelju pružiti!
( nastavak u idućem broju)
|
|
Nema komentara:
Objavi komentar