Jugoslavenstvo je pogubnije za Hrvatsku od velikosrpstva
Izgleda da antisrpstvo ujedinjuje desne i lijeve Hrvate više nego antijugoslavenstvo i antikomunizam. Postavlja se pitanje da li bi bez simbola strašne i velike Srbije Hrvatska ikada bila na zemljopisnoj karti. A po čemu bi to treća Jugoslavija ili Euroslavija, ili pak stvarna tzv. samostalna Hrvatska, u kojoj vladaju bivši titoisti, morala biti manje zlo od četničke Velike Srbije? Nedavni rat u Hrvatskoj -- barem u današnjem službenom medijsko-političkom izdanju, i dalje se u Hrvatskoj označava kao „rat protiv velikosrpske agresije“, a nipošto kao „antikomunistički ustanak Hrvata protiv Jugoslavije“. Stalnim prizivanjem navodne nemani velikosrpstva dobiva se dojam da Hrvati nisu u stanju izgraditi nacionalni i državni identitet ako se prethodno ne definiraju kao neprijatelji srpstva. A ako nema Srba onda ih treba izmisliti. Možda razlog sveobuhvatnoj antisrpskoj fiksaciji leži u tome što političku klasu u Hrvatskoj, od 1991., pa do dandanas, čine bivši komunisti i bivši Jugoslaveni kojima je nemoguće krenuti u rat protiv samih sebe. I samoprozvanoj ljevici kritika srpstva neizravno dobro dođe, jer kritika srpstva amortizira kritičku ocjenu jugokomunističkih jama i serijskih partizanskih zločina. Upravo u zataškavanju komunističkih zločina i u nasljeđu titoizma leže glavni uzroci nedavnog rata, kao i tinjajuća mržnja između Hrvata i Srba. Svaka ozbiljna kritika titoizma i jugoslavenstva stvara kod bivših hrvatskih partizana i njihovih podmladaka strahove od medijskog rugla i mogućeg krivičnog gonjenja. Stoga treba i dalje lupati po Srbima, bilo da su Prečani ili Šumadinci, jer su oni psihološko pokriće za bezbrojne jugoslavenske jazovke. Ujedno, ako kritike prema Srbima dolaze od vladajuće klase, onda nema više problema sa hrvatskim desničarima. I broj nacionalno svjesnih i kvalitetnih hrvatskih novinara i političara često pada u zamku jezičnog i pojmovnog redukcionizma. I oni rabe pridjev „srbočetnički“ ili „četnofašistički “ u opisivanju mogućih i nemogućih zala učinjenih hrvatskom narodu, zaboravljajući da te uvredljive riječi imaju danas netočno značenje. Kao prvo, pridjev „srbočetnički“ je gramatički pleonazam sličan krivoj konstrukciji „ustaški Hrvati.“ Izraz „četno-komunistički“, koji se često koristio u NDH novinstvu bio je manje uvredljiviji, jer su neprijateljski četnici, s kojima je NDH bila u ratu, baš kao i komunistički partizani, bili priznati od zapadnih Saveznika kao antifašistička gerila -- koliko god su četnici i sami surađivali sa stvarnim talijanskim fašistima. Danas se u hrvatskoj javnosti uvriježio klišej da su dobar dio partizana bili četnički prebjezi i obrnuto, dočim se malo ljudi pita koliko je domobrana i hrvatskih službenika prebjeglo u partizane za vrijeme NDH i koliko su hrvatski komunisti sudjelovali u likvidacijama, ne samo Hrvata u ljeti 1945., već i srpske građanske elite u Beogradu, u zimi 1944. Današnji lijevi politički Hrvati, pogotovo titoističkog podrijetla, nađu se jako uvrijeđeni kada im srpski mediji spočitavaju da su i oni „ ustaše“ ili „fašisti“ i da je Oluja bila „zločinački pothvat“. Nije Savo Štrbac, srpski propagandist, naivan; on dobro zna da niti jedan jedini strani diplomat nije nikada došao u proteklih petnaest godina na proslavu Oluje u Kninu. Slučajno? Uzalud se hrvatska politička klasa hvali sama pred sobom o legitimitetu vojne operacije Oluja, ako ta operacija nije priznata u međunarodnom pravu. A to hrvatski Srbi znaju. Međunarodno pravo su 1945. godine ionako krojili pobjednici a ne gubitnici. Konačno, veliki zapadnjački demokrati, kako oni sebe vole rado nazivati, ionako nikada ne bi dobili Drugi svjetski rat bez pomoći komunista i Staljina. Ovdje se može povući ponovna paralela sa samopriznatom Hrvatskom na referendumu u svibnju 1991. – događaj koji nije praktički ništa značio u bijelom svijetu, sve do međunarodnog priznanja Hrvatske u siječnju 1992. Niti raspad Jugoslavije 1991., niti vojna intervencija Oluja, 1995., nisu riješili niti jedno jedino pitanje u tragičnim međusobnim odnosima između Srba i Hrvata. Niti je u proteklih 20 godina, otkako je Hrvatska stekla samostalnost, bilo ikakve političke volje u Hrvatskoj da se nacionalni mitovi i žrtvoslovlje srpskog naroda i izbrisano žrtvoslovlje hrvatskog naroda pokuša riješiti, i da se stvarno pokrene povijesni dijalog o ranijoj povijesti Srba i Hrvata. Nije to niti moguće imajući u vidu da i jednu i drugu stranu političke klase čine djeca Tita, upravo kao što su bivši titoisti 1991. sjedili na vlasti u Srbiji i u Hrvatskoj -- da bi zatim krenuli u rat jedan protiv drugog. Tuđman će i nadalje biti misteriozna osoba. S jedne strane govorio je svoje proustaške i antikomunističke homilije, namijenjene poglavito za uši hrvatske dijaspore i njezina novca, dočim je na najvažnijim ministarskim mjestima unutarnje, vanjske i sigurnosne politike Hrvatske stavljao redom bivše jugodiplomate, prekaljene titoiste, i bivše udbaše. Evo i nove paralele: i čelnici današnje srpske zajednice u Hrvatskoj nalaze se u medijskom sukobu sa hrvatskim političkim vrhom glede trivijalnih tračeva o novcu i honorarima. No i jedna i druga strana imaju identični politički pedigre – jer su se zajedno, sve do 1990., družili i pozivali na bratsku jugoslavensku ljubav i zajedno petljali sa partijskim zlatom. U hvalevrijednoj odluci stavljanja na stup srama imena utajivača poreza od 1991. do 2011., trebalo bi konačno staviti listu imena ljudi koji su dobivale stanove i vikendice u bivšoj Jugoslaviji, uključujući i naslove svojih magistarskih i doktorskih disertacija napisanih do 1991. godine. A kada zatreba skupit će se i takozvana oporba, vladajuća klasa i lokalni Srbi zajedno sa svojim hagiografima i govoriti o desecima i stotinama tisuća mrtvih Srba u Glini, u Jasenovcu i Jadovnu. Postoji li za ta mjesta i te žrtve točni forenzički podatci? Red je konačno da javnost vidi ne samo listu sa točnim brojem ubijeni Srba i partizana, nego sa točnim uzrocima njihove smrti, njihovim točnim DNK-om, i točnom lokacijom njihovih točnih posmrtnih ostataka. Za hrvatske žrtve komunizma i partizanštine fizičkih i materijalnih dokaza ima napretek. Ali što to znaċi ako su Hrvati bili na krivoj povijesnoj strani ako su se borili na fašističkoj strani. Rijeċ „fašizam“ danas nimalo ne označava jedno političko opredjeljenje. Ta riječ, taj pojam danas je postao simbol apsolutnog zla i apsolutne strave i užasa; ta je riječ prešla u mitsku demonologiju iz diluvijalne titanske prošlosti. Rijeċ „fašizam“ nema danas nikakve veze sa literarnim avanturama prvih talijanskih fašista 1919. godine u prvom fašističkom gradu na svijetu, Rijeci (Fiume), kada je fašistički pjesnik Gabriele d'Annunzio pisao svoje erotske pjesme, a njegovi brojni kolege zagovarali antiklerikalizam, agnosticizam i slobodnu fašističku ljubav. Ako je danas riječ „fašizam“ postala oznaka za apsolutno zlo, onda sve ostale političke nakaznosti, svi komunistiċki i liberalni užasi postaju relativno zlo. I Bleiburg i goli otoci, i komunizam i titoizam, tek su mala skretanja sa pravog puta. Odale je i shvatljivo zašto djeca komunističkih masovnih ubojica, ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijelom svijetu imaju danas apsolutnu čistu savjest. Antifašizam njih iskupljuje. Antifašizam je vrsta pomodarne, postmoderne hostije, nove građanske religije, sa svojim svetištima, svojim relikvijarima, svojim svecima – ali i svojim inkvizitorima. Pisana povijest antifašističkog žrtvoslovlja u modernoj Hrvatskoj sliči na tombolu gdje se barata brojkama u znanstveno fantastičnim lokacijama. Ono što je dramatično i što nagovješćuje nove srpsko -hrvatske sukobe je što veliki broj Srba u Hrvatskoj, ali i u Srbiji, vjeruje u fantastična antifašistička i protuhrvatska žrtvoslovlja, premda oni pružaju slabe empirijske podatke za svoje tvrdnje. Razlog tome velikim dijelom leži što niti jedna jedina hrvatska vlada od 1991. do danas, nije nikada pokušala sazvati na najvišoj bilateralnoj razini kongres o srpskim i hrvatskim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća. I to ne kongres na kojima bi samo sudjelovali hrvatski i srpski dvorski povjesničari, već na kojem bi također nastupili i povjesničari različitih političkih orijentacija.Duh jugoslavenstva puno je jači u Hrvatskoj nego što se to na prvi pogled čini u političkom životu zemlje. Jugoslavenstvo je puno opasnije od velesrpstva. Jugoslavenstvo nije samo odraz političke orijentacije, niti je to mračna odluka velesila, kao što je to bio slučaj u Versaillesu, 1919.g. Jugoslavenstvo je poglavito politička psihologija i vrsta antropologije koja se u Hrvatskoj proteže davno u vremena prije stvaranja ideologije jugoslavenstva i prije rođenja prve države Jugoslavije. Brojni današnji hrvatski estradni umjetnici i novinari, sa slabim hrvatskim duhom, puno se komotnije osjećaju u Beogradu ili Sarajevu, nego u Beču ili Washingtonu. I hrvatski gospodarstvenici u Srbiji više vole balkanski javašluk nego njemački Disziplin. Lakše je objaviti članak na srpsko- hrvatskom ili hrvatsko- srpskom za provincijsko glasilo u Banja Luci, nego održati predavanje na njemačkom jeziku o uglatoj glagoljici ili napisati članak za njemačke desničarske novine o značenju hrvatskih pandura u sedmogodišnjem ratu u Šleziji. Uzalud isticanje srednjeeuropskog duha neke kvazi Hrvatske u bidermajer Mitteleuropi, kada veliki broj čak i nacionalno svjesnih Hrvata više voli slušati zavijanje orijentalnih cajki ili se kreveljiti na kvaziumjetničkim neojugoslavenskim terevenkama u Puli, Beogradu i Dubrovniku. Lakše je glumiti hrvatskog gospona u srpskoj palanci nego pokušati osnovati institucionalnu protutežu utjecajnoj francuskoj-srpskoj nakladničkoj kući „L'Age d'Homme“. Psihološki, veli broj hrvatskih diplomata puno se ugodnije osjeća u svojim ispostavama u Banja Luci, Mostaru ili Novom Sadu, budući da su i sami vezani rodbinski, klanski, i jezično za taj kraj. Lakše je jesti burek i ćevape i dokazivati svoje navodno agramersko podrijetlo u Prištini, nego neformalno govoriti Amerikancima iz kampa Bondsteel kako su humanitarni američki bombarderi B17 rušili davne 1944. ne Beograd, već Zadar, Monte Cassino i koliko su knjižnica, muzeja i ljudi oni spalili u Tirolu i u Austriji. I hrvatske oporbene stranke, ili bolje rečeno tzv. oporbene stranke desnice, misle de će imati bolju međunarodnu prođu ako se distanciraju od svog vlastitog nacionalizma putem svoje antisrpske retorike i korištenjem riječi „fašizam i četništvo.“ Psihološki i to je shvatljivo jer kompleks ustaštva i demonologija o Anti Paveliću paralizira već punih sedamdeset godina hrvatski narod, dočim američki prokonzuli i eurokomesari traže stopostotni jamac da Hrvati nisu više nacionalisti ili tuđmanisti. Upravo bi hrvatski nacionalisti trebali raditi na većem zbližavanju sa srpskim nacionalistima, a kao prvu stvar razbiti negativnu sliku koja riječ „nacionalizam“ stvara. Barem će Hrvati točno tada prepoznati osnovnu političku kategoriju: prijatelj vs. neprijatelj. Sa amorfnim Jugoslavenima to nije moguće budući da jugoslavenstvo isključuje svaki identitet i svaku moralnu i građansku obvezu. Jugoslavenstvo je smrt ne samo za hrvatstvo nego i za srpstvo.
Dr. Tomislav Sunić
Nema komentara:
Objavi komentar