DOBAR ČEKIĆ SJEDA U RUKU...
Čekić, čini se, švabac. Dobar je to čekić, sjeda u ruku, lagan a udara k'o malj, i praktično je nepoderiv. Ima ga u nekoliko verzija, špicasti, sjekirasti, motičasti. Otac ih je, pokoj mu duši, vrijedno skupljao tamo negdje sedamdesetih kada su bili relativno rijetki u prvoj i jedinoj zemlju socijalističkog samoupravljanja, još se barem koji može naći u našoj staroj kući. Ostali su valjda negdje usput prionuli uz neki na švapce pomaman dlan. Bilo je, naravno, čekića i samoupravno-socijalističke provenijencije, ali nisu vrijedili pišljiva boba.
Njima udaren svaki bi se čavao iskrivio, na dlanu udarača žulj iskočio, a držak rasklimao. Kada malo razmislim, socijalističko samoupravljanje bilo je osuđeno na propast prije nego je i zaživjelo. Ako ni zbog čega drugog, ono zbog tako traljavih čekića. I koliko god lojalni pripadnik tadašnje državno-pravne zajednice bio poučen prezirati mrske okupatore, to jest Švabe, koje su Tihi i Prle smicali na buljuke – morao je priznati da ''švabac'' superioran običnim domaćim čekićima. Ista stvar je bila i s kariolom iliti tačkama. Teže je bilo jugoslavenske gurati prazne po ravnu negoli njemačke s dvjesto kili tereta uzbrdo. Možda je na svjetskoj razini komunizam porazila kapitalistička Amerika, ali u našim lokalnim okvirima u očima puka samu ideju socijalizma dotukla je Njemačka. Čekićima, tačkama, bušilicama, mercedesima i na koncu tim vražjim ''dojč markama''. A i u nogometu su Nijemci redovito pobjeđivali, kako SSSR tako i SFRJ. Stoga me nije nimalo iznenadilo kada sam prilikom one gungule oko dvojezičnih natpisa u Vukovaru vidio kako iznad uskomešanih glava sijeva čekić švabac. Zamahivala je njime neka krhka starina, kasnije saznah da je riječ o ocu dvojice poginulih branitelja, no čekić je pjevao i sijevao kao da njime vitla mlada momčina. Ploča, očito nekvalitetne 'jugoslavenske' izrade, raskoli se, odlijepi se, skovrlji se dok si rek'o keks. Čekić u Živkovićevim rukama možda je i domaće proizvodnje ili je možda kineski, no napravljen je po uzoru na legendarne švapce. Razvidno je to na temelju fotografije, ali i po učinkovitosti. Ploča je, isto je tako razvidno, rađena na socijalistički ho-ruk način, tako da se na njoj isto ministarstvo naziva različitim imenima. Postavlja se pitanje - jesmo li mi uopće izašli iz socijalizma? Glupo pitanje, reći će netko, pa svi se kunu u kapitalizam i slobodno tržište! Je, ali … Pogledajte prezimena naših vrhovnika i naših tajkuna – kao da čitaš popis članova CK KPH iz sedamdesetih ili osamdesetih! Dobro, to su samo sinovi, unuci, svojta, nešto tazbine i samozatajnih suradnika iz crvene jazbine, originali uživaju u zasluženoj mirovini ili pod impozantnim pločama bez križa. No, nije li to gotovo pa isto!? Poslušajte floskule i etikete u optjecaju: 'dani balkanske ljubavi', 'fašisti' i 'antifašisti', 'klerofašisti', 'ustaške guje', 'nacionalizam' itd. Sve to neodoljivo podsjeća na ideološki teror iz olovnih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Pa i to neshvatljivo forsiranje ćirilice nasilu u ranjenom Vukovaru, i to je jedan od simptoma povampirenja prošlosti koje licemjerno guraju oni koji stalno popuju kako bi trebalo zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti. Ali ne da švabac čekić, najumniji komentator nedavnih vukovarskih događanja. Međutim, da bismo se iskopali iz vremenske ''crne rupe'' u koju smo upali zahvaljujući osiljenoj kumrovčadi, neće biti dovoljan obični švabac u rukama očajnog čovjeka, trebat će nam više, puno više. To više u ovom trenutku je možda jedan drugi i drugačiji njemački čekić, onaj u rukama Angele Merkel, koji neumoljivo ruši kulise kojima aktualna vlast pokušava prikriti vlastitu smušenost i sakriti njima očito silno važnog čovjeka, Josipa Perkovića. No domoljubima, koliko god se radovali što barem netko istražuje komunističke zločine, od toga drugog čekića neće biti velike koristi. Štoviše, moglo bi biti i štete kada taj čekić nastavi razbijati i ono malo suvereniteta što je ovoj državi ostalo. Izručenje Perkovića ne može biti satisfakcija za ''izručenje'' energetskih potencijala, preostalih financijskih institucija, šuma, voda i možda cijelih gradova uz obalu. No, to je ono na što smo svjesno, polusvjesno ili nesvjesno, kako tko, pristali još prije trinaest godina.
Bilo kako bilo, lijepo te bilo vidjeti, raspjevani čekiću!
Damir Pešorda / Hrvatski tjednik
Nema komentara:
Objavi komentar