Postovani urednici hrvatskih portala Dnevno.hr i Hrsvijet,
Vjerojatno vam je promaklo reagiranje prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana na napade Bože Vukušića. Uvjeren sam da su mnogi čitatelji vaših portala poštovatelji Predsjednika i njegove ostavštine koja je na udaru sa svih strana, pa vjerujem da vam je samo slučajno promaklo ovo reagiranje. Tiskano je u najnovijem broju Hrvatskog tjednika dakle u istom broju u kome je tiskan Vukušićev tekst koji ste prenijeli u izmjenjem obliku (s priglupom izmjenom očito nastalom poslije moje poruge). Evo vam teksta prof. Tuđmana i vjerujem da će te ga objaviti na isti način kao i Vukušićev, bez obzira što Vukušić misli da je prof. Tuđman kompleksaš u odnosu na nevjerojatno veliko djelo g. Vukušića. (U normalnim zemljama bi takve koji misle slično o prof. Tuđmanu, poslije svega što je uradio za ovu zemlju i u znanosti, poslali u zavod za psihijatriju :) ):
Poštovano uredništvo,
Hrvatski tjednik, u broju od 29. kolovoza 2013., str. 46-49, objavio je 24 nastavak feljtona Bože Vukušića „Labradorovci protiv hrvatske države“. Naslov je tog 24 nastavka „Odnos Miroslava Tuđmana i Josipa Perkovića“ u kojem B. Vukušić iznosi na moj račun niz insinuacija i diskvalifikacija, služeći se neistinama, lažima i falsifikatima. Zato Vas molim da sukladno pozitivnim zakonskim propisima objavite moj odgovor, ne radi polemike s B. V. jer se on očito ne želi ili ne može susresti s argumentima, nego radi Vaših čitatelja. Pitan za mišljenje o lex Perković dao sam dva interviewa. Razgovori su objavljeni pod sljedećim naslovima: M. Tuđman „Štiteći Perkovića, lijeva opcija štiti svoju mračnu prošlost. Milanović je doista naslijedio slučaj Perković, ali ne od HDZ-a i Tuđmana, nego od SKH i Račana“ (Hrvatski tjednik, 4. srpnja 2013., str. 26-27.); te M. Tuđman: „Da je Franjo Tuđman proveo lustraciju, imali bismo građanski rat“ (Večernji list, 5. srpnja 2013., str. 10-11.). Već poruke ovih naslova pobijaju osnovnu tezu B. Vukušića koji tvrdi: „Miroslav Tuđman je, dakle, u sklopu rasprave o lex Perković progovorio i o razlozima zašto, navodno, na početku stvaranja samostalne hrvatske države nije provedena lustracija, želeći ostaviti dojam da je to bio službeni stav državne politike i njenog glavnog stratega dr. Franje Tuđmana“ (str. 46, podvukao M.T.). B. Vukušić zastupa tezu da je lustracija bila dio službene politike predsjednika Tuđmana: „Stoga tvrdnja da bi pokušaj njene provedbe doveo do građanskog rata predstavlja tek paušalnu, ničim argumentiranu pretpostavku te izaziva sumnju da je kao takva bila sastavni dio državne politike dr. Franje Tuđmana (str. 46, podvukao M.T.). Opće je poznato da je predsjednik Tuđman svoj program gradio na pomirbi. „Prvi predsjednik upotrijebio je istu ideju pomirbe na kojoj je stvarana i EU ('opraštanje'). Pomirba nije značila izjednačavanje ideologija, nego zajedništvo svih opcija oko programa stvaranja države Hrvatske“ (M.T., Večernji list, 5. srpnja 2013.). No, za Vukušića program pomirbe predsjednika Tuđmana nije ni argument niti je povijesna i politička činjenica. Prema Vukušiću „Do sada je bilo poznato da su glavni protivnici lustracije u Hrvatskoj … bili Josip Manolič, Ivan Fumić i Slavko Goldstein“. Po Vukušiću od sada i M. Tuđman, spada u tu grupu „… protivnika hrvatske države“. Jer: „… navedena tvrdnja Miroslava Tuđmana nameće dva pitanja: u jednom slučaju kako tumačiti mogućnost prikrivenih stajališta Franje Tuđmana nasuprot poznatim javnim, a u drugom slučaju, ako prikrivenih stajališta nije bilo, kakva je vjerodostojnost Miroslava Tuđmana u pogledu te problematike. Nameće se zaključak da se takvim insinuacijama najvjerojatnije želi oprati vlastita savjest…“ (str. 46-47). Dakle, prema B.V. poznato je da je predsjednik Tuđman javno zagovarao lustraciju, a samo je prikriveno mogao provoditi politiku pomirbe! Ako pak ni prikrivenog stajalište o pomirbi nije bilo, koja je onda moja vjerodostojnost jer se protivim „poznatim javnim“ stajalištima službene politike o lustraciji tvrdnjom da bi lustracija početkom 1990-te bila uvod u građanski rat i otvaranje „unutarnje“ bojišnice, te da od hrvatske države i samostalnosti ne bi bilo ništa? Budući da zagovaram takvu tezu Vukušić zaključuje „…da se takvim insinuacijama najvjerojatnije želi oprati vlastita savjest…“!?? Zaključak B. Vukušića nema veze s činjenicama, ni sa zdravom pameću. Da je predsjednik Tuđman želio provesti lustraciju 1990-te mogao je to provesti jer je HDZ imao parlamentarnu većinu u Saboru. Ali to je bilo protiv njegove ideje pomirbe, jer mu je glavni cilj bio stvaranje hrvatske države i okupljanje svih snaga – i lijevih i desnih – na toj povijesnoj zadaći. Bilo bi iluzorno očekivati da Vukušić navede „poznata javna“ stajališta predsjednika Tuđmana, druga i suprotna onih o pomirbi. No, da cijela priča o stajalištu predsjednika Tuđmana o lustraciji, koju B. V. dovodi u kontekst rasprave o lex Perković, nema smisla svjestan je i on sam. Jer i sam navodi da lustracija ni u jednoj zemlji ne može nikoga osloboditi i abolirati od ubojstava s političkom pozadinom koja „… ne spadaju u djelokrug bilo kojeg lustracijskog zakona ili propisa, nego se isključivo mogu tretirati kroz kazneni zakon“ …“ (str. 47). Unatoč tome Vukušić mene smatra odgovornim radi toga što se „… u nedogled produžio rok trajanja neformalne, prešutne i nepisane amnestije počinitelja čak i najtežih kaznenih djela iz vremena komunizma…“ jer je „…to po nekima poput Miroslava Tuđmana bila profesionalna obveza“ spriječiti. Vukušić sam tvrdi da zločini ne zastarijevaju – bez obzira na ne postojanje zakona o lustraciji - ali mene optužuje da se time nisam bavio zbog „prikrivanja vlastitih propusta u prošlosti?“. Dakle, prema Vukušiću zločini ne zastarijevaju. Ali ja sam kriv što su se rokovi amnestije u nedogled produljivali. Moja je profesionalna obveza bila – što? Baviti se rokovima koji ne zastarijevaju? Ali time se nisam bavio jer sam prikrivao 'vlastite propuste iz prošlosti', za koje ni Vukušić ne zna koji su pa ih i sam stavlja pod upitnik! On svoju priču o „Labradorovcima protiv hrvatske države“ u 24-om nastavku gradi i na pisanju Vice Vukojevića koji je navodno bio „predmet i obavještajne spletke u režiji Josipa Perkovića“, budući da je Hrvatska izvještajna služba (HIS) u cilju Vukojevićeve „javne kompromitacije“ pokrenula 1998/1999. godine operativnu akciju „Barakuda“ a na prijedlog J. Perkovića. Prema B. V. akcija je bila „obrazložena potrebom borbe protiv organiziranog kriminala, a zapravo je bila izmišljena zbog kompromitacije određenog broja javnih osoba u Hrvatskoj“ (str. 48). Vukušić se poziva na V. Vukojevića koji tvrdi da su ga: „… Perković, odnosno Marinov, Akrap i Miroslav Tuđman na krajnje perfidan način, raznim insinuacijama, bez ikakva dokaza i utemeljenja, pokušali … povezati s podzemljem i čak mi podmetnuti sudjelovanje u pripremanju nekakvih likvidacija“ (str. 48). Nemam pristup dokumentima HIS-a iz 1990-ih, pogotovo ne dokumentima o operativnim akcijama. Osim toga za korištenje tih dokumenata i podataka bila bi potrebna njihova deklasifikacija. Osobno, nikada javno nisam koristio klasificirane podatke koji su mi bili poznati, pa to ni ovom prilikom ne želim činiti. No, da se i u ovom slučaju radi o diskvalifikacijama (ili frustracijama) od strane V. Vukojevića i B. Vukušića, svaki objektivni čitatelj može zaključiti posredno iz slijedećih činjenica. Prvo, neistina je da je J. Perković imao status savjetnika u HIS-u. Drugo, kao glavni dokaz kojim B. V. obrazlaže pozadinu operacije „Barakuda“ navodi „sadržaj pisma kojega je ravnatelj HIS-a uputio 31. prosinca 1998. predsjedniku RH Franji Tuđmanu“ sugerirajući tako čitatelju da sam ja pisao ili potpisao taj dopis. Javna je činjenica da u prosincu 1998. nisam bio ravnatelj HIS-a, jer sam te dužnosti razriješen na vlastiti zahtjev u svibnju 1998. (Ponovo sam imenovan u lipnju 1999.). Treće, kakva je to kampanja „javne kompromitacije“ vođene tijekom 1998/1999. protiv Vice Vukojevića na „krajnje perfidan način, raznim insinuacijama“ koja završava njegovom „kompromitacijom“ na način da je u prosincu 1999. godine izabran na osam godina za suca Ustavnog suda? Ako je točno da je takva kampanja vođena, a rezultat je njegov izbor za ustavnoga suca, onda bi trebalo prihvatiti jednu od opcija: ili a) da se na mjesto ustavnog suca dolazi po logici kompromitacije i političke kazne, ili b) da HIS-ove kampanje kompromitacije V. Vukojevića nije ni bilo budući da je izabran za suca Ustavnoga suda. Četvrto, B. V. koristi sliku kao argument koji čitatelju treba sugerirati kakva je vrsta ljudi vodila „javnu kompromitaciju“ V. Vukojevića. Da bi B, V. prikazao kontinuitet HIS-a s udbašima, a njegovih djelatnika privrženost Titu, uz svoj tekst objavljuje i fotografiju Gordana Akrapa – ispod slike komunističkog maršala Tita. Kaže se da slika govori više od tisuću riječi. Međutim, ono što se za ovu fotografiju ne kaže je da je snimljena koncem 1989. ili početkom 1990. u poznatoj baraci HDZ-a u Savskoj 16, kada je Gordan Akrap bio predsjednik Mladeži HDZ-a. Kako je to tek jedna od fotografija iz toga prostora i vremena, lako je dokazati da je Titova slika fotomontažom ubačena na izvornu fotografiju. B. Vukušić treba se očitovati je li autor falsifikata ili je nasjeo na nečiji falsifikat. No, činjenica je da tadašnjem predsjedniku Mladeži HDZ-a pripisuje poklonstvo Titu, a središnjici HDZ-a u Savskoj 16 da je bila „ukrašena“ Titovim slikama. (No, možda je prikazani falsifikat tek najava razrade teze o HDZ-u kao depandansi SKJ i KOS-a, teze koju su ionako prvi plasirali „Labradorovci“) . Rečenice kojima B. Vukušić završava svoj tekst, uredništvo je izdvojilo velikim slovima kao poantu njegove poruke: „O čudnom odnosu između Miroslava Tuđmana i Josipa Perkovića postoji pregršt svjedočenja i dokumenata. Oni opovrgavaju tvrdnje da je ta veza bila površna i beznačajna. Možda će ona na kraju, ako M. Tuđman uistinu ne okrene leđa J. Perkoviću, i imati neke pozitivne posljedice za budućnost udbaške družine u Hrvatskoj, ali će se u tom slučaju teško moći spriječiti da se negativno ne odrazi na status Miroslava Tuđmana“ (str. 47). Na stranu činjenica da samo za Vukušića i u njegovoj mašti „postoji pregršt svjedočenja i dokumenata“ o „čudnom odnosu“ između M. Tuđmana i J. Perkovića. Poruka je smušena, nerazumljiva i kontradiktorna u svojem nastavku: veza između M. Tuđmana i J. Perkovića imat će „pozitivne posljedice za budućnost udbaške družine u Hrvatskoj“ – ako ja ne okrenem leđa Perkoviću. A ako okrenem leđa Perkoviću – onda će valjda imati negativne „posljedice za budućnost udbaške družine u Hrvatskoj“. U prvom slučaju to će se negativno odraziti na moj status (?!), a u drugom slučaju vjerojatno će to biti pozitivno za moj status? B. V. poručuje da „budućnost udbaške družine u Hrvatskoj“ ovisi - o mom mišljenju o J. Perkoviću. Mene pak upozorava da ako promijenim svoje mišljenje o Perkoviću da ću ugroziti svoj status i time vlastitu budućnost. Do statusa mi nikada nije bilo posebno stalo, ali do vlastita mišljenja i te kako držim. Jer, misao i mišljenje čovjeku može osigurati vjerodostojnost i dostojanstvo. Što mislim o „slučaju“ Perković, tj. o lex Perković već sam rekao i u tjedniku za koji i Vukušić piše: „Meritum stvari nije uloga i odgovornost Josipa Perkovića kao jednog od ključnih ljudi Službe državne sigurnosti. Kada bi tome bilo tako, onda bi o njegovoj sudbini odlučivalo pravosuđe. Međutim, srž je problema u tomu da je u njegovu ‘obranu’ stala cjelokupna lijeva opcija: od predsjednika države, Vlade, vladajuće koalicije u Saboru, tj. zakonodavna i izvršna vlasti, do DORH-a. I imaju pravo kada tvrde da se njihovo zauzimanje za ‘lex Perković’ ne odnosi na Josipa Perkovića, odnosno da se zakon ne donosi zbog jednog pojedinca. Za lustraciju je nakon 22 godina od osamostaljenja prekasno i to nije opasnost za SDP. Međutim, jest otvaranje toga pitanja. Naime, SDP nije se odredio prema svome komunističkom nasljeđu. Afera Perković postavlja pitanje odgovornosti komunističke partije za zločine počinjene od 1945. pa sve do propasti Jugoslavije i agresije na Hrvatsku. Lijeva se opcija, i SDP i HNS, skriva iza antifašizma, pravdajući antifašizmom sve zločine totalitarnog komunističkog sustava. Duboke podjele u hrvatskom društvu i na političkoj sceni izviru upravo iz te nespremnosti da se SDP odredi prema svojim komunističkim korijenima, uzorima i vrijednostima” (Hrvatski tjednik, 4. srpnja 2013., str. 26.). Međutim, ta dimenzija odgovornosti lijeve opcije za zločine Vukušića uopće ne interesira. On se bavi falsifikatima: krivotvori osnovne postavke političkog programa predsjednika Tuđmana, meni pripisuje nevjerodostojnost i nečistu savjest jer zastupam tezu da bi lustracija 1990-ih vodila u građanski rat, HIS-u da je vodio prljavu kampanju radi diskreditacije V. Vukojevića koja je završila njegovim izborom za ustavnog suca, a HIS-ove djelatnike diskreditira krivotvorenim fotografijama. Ostrašćen i zaslijepljen predmetom kojim se bavi B. Vukušić postao je zatočenik vlastitih predrasuda, frustracija i nečiste savjesti. B. Vukušić ne može razlučiti činjenice i istinu o (povijesnim) događajima od svojih projekcija i falsifikata. Zato je ovaj odgovor namijenjen čitateljima koji svoje sudove žele temeljiti na činjenicama i dokazima.
Prof. dr. Miroslav Tuđman
Zagreb, 31.8.2013.
Dobio sam reagiranje na recenicu u zagradi:
(U normalnim zemljama bi takve koji misle slično o prof. Tuđmanu, poslije svega što je uradio za ovu zemlju i u znanosti, poslali u zavod za psihijatriju :) ):
***
Ona je iznimno opasna i nažalost, poslužit će kao opravdanje za zatvaranje nepoćudnih ljudi na psihijatriju, što je već na djelu. Što je još gore, ona uvodi delikt misli! Naravno, pratece pismo urednicima nije za neku objavu, mada ne dvojim da se moze koristiti na nacin na koji Vukusic i pise svoje tekstove. Ljevicari su uvijek odgovarali na moje tekstove pisanjem moje biografije, a vidimo da je i Vukusic poceo s tim :). I do sada je to bilo zabavno, a i sad je pocelo to biti, zar ne? Jasno je da ja ne mislim doslovno tako, a ako budu slali u ludnice zbog politicke nepodobnosti i iskazanog misljenja prije bi mene zar ne:) Pa vidite li mene na TV kao njega? On prica o lustraciji, a lustrirani mi - tuđmanisti. A ja sam izgleda posebno opasan jer stalno tvrdim da je MT najpogodnija osoba oko koje se treba okupiti, a toga se boje i jedni (ljevicari) i drugi (neki desnicari ili "desnicari"). Zato Vukusic i pise novu biografiju MT, zar ne? Nada se da je ipak vecina shvatila da mislim reci kako Vukusic nije sposoban razluciti i usporediti ono sto je uradio on s onim sto je uradio MT. To obicno i kazem svojim studentima usporedjujuci razliku u Matematici izmedju mene i njih: Ja znam koliko ne znam, a oni ne znaju koliko ne znaju:) Mozda upravo Boze pomogne da drzavotvorni Hrvati svate zasto idu ovi napadi, kad vec n e vjeruju meni, niti su vjerovali akademicima Aralici itd.
Bog,
Josip
Josip
Nema komentara:
Objavi komentar