MJESTO POSLJEDNJEG POČINKA ZVONKA BUŠIĆ BIT ĆE IZMEĐU GROBOVA BRUNE BUŠIĆ I GOJKA ŠUŠAK
HRSVIJET, PONEDJELJAK, 02 RUJAN 2013 15:55
Hrvatski domoljub i jedan od velikana hrvatske borbe za neovisnost Zvonko Bušić, bit će sahranjen u srijedu, 4. rujna u 12 sati na Mirogoju. Pozivam sve hrvatske branitelje da na pogreb dođu u svečanim i radnim vojnim uniformama koje imaju kod sebe jer na dostojan način želimo ispratiti Zvonka Bušića kojega smatramo pretečom hrvatskog branitelja. Ne opravdavamo njegov čin otmice aviona koji se dogodio prije 37 godina, ali njegova žrtva i patnja za hrvatsku slobodu te način na koji je pozivao na zajedništvo Hrvata ono je što su kod njega cijenili hrvatski branitelji – rekao je Josip Klemm u izjavi zaVečernji list. Mjesto posljednjeg počinka Zvonke-Taika Bušića će biti između grobova Brune Bušića i Gojka Šuška. Misu će predvoditi fra Ante Marić, nekadašnji župnik župe Sovići Gorica, gdje je rođen Zvonko Bušić. Stihove će recitirati poznati hrvatski glumci, pjevati klapa Bratovština sv. Stjepana iz njegove rodne župe Sovići Gorica. Podsjetimo, Bruno Bušić je ubijen 16. listopada 1978. godine iz zasjede u Parizu. Ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne bezbjednosti, zloglasne jugoslavenske tajne policije. Bio je pokopan na pariškom groblju Père-Lachaise. U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Posmrtni ostaci Brune Bušića preneseni su u Hrvatsku 16. listopada 1999. godine i pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom Mirogoju.
M.M.
MIRJANA SMAŽIL PEJAKOVIĆ
STRANAC U SVOJOJ ZEMLJI
Znao si da je svijet velika ludnica
Vratio si se da ga popraviš pa upoznao zbilju
Očaj, prijetvornost i grabežljivost.
Neporeciva pustoš i častohlepstvo
Krali su ti dušu i stvarali prostor za
Odlazak tako neshvatljiv.
Bio si oličenje poštenja
Utkanog u svaku misao i ideju.
Šutnja tegobna i beznadna, pomiješana s gorčinom
I poznati ljudski jal su pogubni. A ti
Ćutio si sve to, osjećajući se strancem u svojoj zemlji.
MILE PLETIKOSA
Zbogom Zvonko Bušić
U tijeku komunističkih krvavih zala
Zvonko Bušić je sijao sjeme hrvatskih ideala.
U komunističko vrijeme ludo
Bušić je tkao slobodarsko čudo.
Bušićev dugi svojski trud
nije bio uzalud.
Hodeći Bušić ostavi dug, dubok trag
domovini
svijetao, uzoran, drag.
Kada je izgledalo, do kraja svoje borbe je stigao
u velmoškim nagodbama, izdajama ruku na se digao.
Bušićev domoljubni kraj istinski boli
svakoga tko Lijepu Našu voli.
Iznenada umuknuo Bušićev glas
trula vlast slomi hrvatski zlatni klas.
Tko domovinskoj slobodi žudi
nitko nije ovlašten da mu sudi.
Domoljubi koji Hrvatsku vole
za Zvonka Bušić neka mole.
Bog neka Bušiću prosti
što sam posija svoje kosti.
laka i mironosna mu bila
zemlja hrvatska vazda mila.
HRSVIJET, NEDJELJA, 01 RUJAN 2013 22:23
Stisnuo sam mu ruku.
Na Forumu.
U Zadru.
Kada sam ih ugledao, Julienne i Zvonka, prije nekoliko godina, kako sjede opušteni, ogrijani lipanjskim suncem, pod nebom ove Hrvatske, i kako uživaju u svakom od Boga poklonjenom trenutku, umalo da nisam odustao.
Nije lijepo ometati ljude u njihovoj privatnosti.
Ali takve se prilike ne propuštaju.
Prišao sam, nešto sam prozborio i stisak ruke hrvatskog heroja i borca za našu slobodu ostao je utisnut, ne samo u moj dlan, nego ponajprije u moju dušu. Zauvijek.
Nisam ni sanjao da će nam se životni putovi dodirnuti u skoroj budućnosti.
I to na samo nama Hrvatima svojstven način.
Čitav svoj život dao je Zvonko za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Od toga 32 godine provedenih u zatvoru. Julienne 19 manje. Svi tu bolnu priču znamo u svakoj pojedinosti. Ali njezinu tragičnost, dubinu i veličinu znali su samo Julienne i Zvonko.
Zatvor ga nije slomio. Gubitak slobode njegove domovine za Zvonka je bio puno gora stvar od njegove robije. Sanjao je slobodnu Hrvatsku. I, činilo se, da ju je i dosanjao. Ipak Zvonko, uvidjevši svu neslogu svog naroda, pokreće „Hrvatski plamen“. Pokreće ga kako bi okupio ljude kojima je Hrvatski interes ispred osobnog.
I onda kreće napad. Sa svih strana.
Zvonka su se bojali. Užasno su ga se bojali.
Znali su da je nepotkupljiv i da nema te žrtve koju nije bio spreman podnijeti za Hrvatsku.
U svojim „vlaškim poslima“ kolumnist EPH A. Tomić nasrće među prvima.
Grubo i primitivno ali prije svega krajnje proračunato, ciljano prema onima kojima je takav pamflet i bio namijenjen. Bio je to znak ostalima neka krenu. Kampanja za diskreditaciju Zvonka Bušića je počela. Nesmiljeno.
Nisam mogao izdržati. Reagiram.
Na tom „Hrvatskom plamenu“ ovakva današnja Hrvatska trebala je izgorjeti i iz pepela je trebala uzletjeti ona Hrvatska koju svi hrvatski domoljubi sanjaju iz generacije u generaciju.
Ali pokazalo se je da samo ekstremno velika nevolja, da samo ugroza opstojnosti naroda, kod Hrvata stvara potrebito jedinstvo. Neprijatelj je to nakon vojnog poraza shvatio i krenuo je malim koracima. Drugom taktikom. Institucije, mediji, javni život, kultura, estrada. Sve je došlo u ruke onih koji Hrvatsku nisu ni voljeli ni željeli. I počeli su nas dijeliti. I razdvajati.
A mi? Narod? Što smo mi radili?
Umjesto da budemo sol postali smo bljutavi.
Mi smo „sretni i veseli“ odlazili iz dana u dan po svoju novu dozu „kruha i igara“. Brinuli smo da se „zlatnom teletu“ redovito prinose svekolike žrtve. Činili smo sve moguće kako bismo egipatsko zamijenili babilonskim ropstvom.
I uspjeli smo. Uistinu smo uspjeli.
Svoju sudbinu, sudbinu svoje djece i sudbinu svoje domovine Hrvatske stavili smo u ruke onih koji za jedini cilj imaju ubiti naše snove i naše ideale.
Ponukani mojim tekstom kontaktiraju me Julienne i Zvonko. Prihvaćam njihov poziv i pristupam Savjetodavnom tijelu HRVATSKOG PLAMENA. Dogovaramo i prve susrete. Sretan sam. U meni se budi nada.
I onda Zvonko odustaje.
Pritisci su bili nepodnošljivi.
Danas, nažalost, odustaje i konačno.
Govori se da je u svojem oproštajnom pismu spominjao „Platonovu pećinu“ i da moli za oprost što je sebi oduzeo život.
Samo Bog ima pravo suditi.
Suditi će i Zvonku. Mi tu ništa ne možemo.
Ali možemo moliti se Bogu.
Moliti se da nama oprosti.
Da nama oprosti jer smo ga mi ubili.
Ubili smo Zvonka Bušića.
Mi od 2000 godine na ovamo sustavno dovodimo svojim glasovima na vlast ljude koji su učinili sve da Zvonko poželi vratiti se u zatvor u kojem je proveo 32 godine.
Mi smo svojom bešćutnošću prešli preko činjenice da je od 1995. godine preko 2000 branitelja oduzelo sebi život.
Mi svojom nezainteresiranošću gledamo kako nam pljačkaju, otimaju i rasprodaju ono što su generacije stvarale kako bi i buduće generacije u tome mogle uživati.
Mi svojom nezahvalnošću zaboravljamo što su naša braća u Herceg-Bosni žrtvovala za našu slobodu i kojom cijenom to danas plaćaju.
Mi svojom sebičnošću i ohološću odbijamo ujedinjenje državotvornih snaga koje su jedine u stanju vratiti dostojanstvo ovoj napaćenoj zemlji i onima koji je još uvijek vole.
Zato smo mi krivi.
Zato smo mi krivi za tugu, suze i smrt tolikih domoljuba nakon rata.
Zato smo mi krivi za sustavno nestajanje Hrvata iz Bosne i Hercegovine.
Zato smo mi krivi i za smrt Zvonka Bušića.
Bože, u svom beskrajnom milosrđu smiluj se našem Zvonku.
Smiluj mu se, jer je bio kršćanin, Hrvat, domoljub.
A nama oprosti.
Barem onima koji su u stanju priznati i pokajati se.
Tebi dragi Zvonko neka je laka ova napaćena Hrvatska Gruda.
Oprosti nam što smo vlast nad domovinom dali lutkarima u „pećini“.
Oprosti nam što smo pristali da oni svojim „kazalištem sjena“ određuju našu sudbinu i sudbinu naše djece i sudbinu naše Hrvatske.
Oprosti nam što smo dopustili da nas drže u tami.
Oprosti nam što smo izabrali njihovu tamu „pećine“, a ne tvoje svijetlo slobode.
Oprosti nam jer ne znamo (ili znamo) što činimo.
Ivica Ursić
HRSVIJET, PONEDJELJAK, 02 RUJAN 2013 16:35
Čuli smo se prije deset dana zadnji put. 20. kolovoza… Teško mi je. Kao grčke tragedije, kao Sheakspearovi spisi. Upoznali smo se u okrutnom američkom zatvoru kada sam ga dolazio posjećivati. I danas sje sjećam broja na njegpovoj košulji 03941-158. Nikada, nikada u životu nisam stajao licem u lice s idealom, oči u oči. Nikada do tada. Shvatio sam da je drugačiji od SVIH ljudi. Da svih ljudi. Drugačiji od svih Hrvata. Da, svih Hrvata!
Razgovori nam uvijek bijahu o bitku i vremenu, o klasicima koji svoje prebivanje pokazuju u našem vremenu i uvijek u njegovu govoru o svemu: Hrvatska. Zaljubljen u nju do beskrajnosti misli, ali ona nije bila njegov objekt, nego visina, ideal vrijadan posvetiti mu barem jedan ljudski, cijeli hod. . O njoj je govorio ne kao mi, ne kao oni, ne kao bilo tko… I govor o njoj bijaše mu iznad svih. Bijaše 19. lipnja 2008. kada se vidjesmo zadnji put iza rešetaka Terra Haute zatvora u Indiani u kojem se nalazio slobodan čovjek. Pozdrav nam bijaše “Nikad više ovdje, slijedeći put u Zagrebu”. I bi tako. U Zagrebu se nađosmo na dan njegova dolaska u Hrvatsku, 24. srpnja. Ali prije toga, pamtim jedan telefonski poziv, drugačiji od svih: “Jozo, dali su mi dozvolu nazvati jedan broj. Zovem te da ti kažem da će me konačno pustiti na slobodu 21. srpnja. Idem u Hrvatsku!” Zastadoh u automobilu na autoputu. Trenutak i poziv vrijedni zaustavljanja životnih trčanja. I onda tako uvijek. Dolasci u Hrvatsku bijahu uvijek i vrijeme susreta s njim i Julie.
Bio je i ostao ideal koji nije mogao pomiriti stvarnost jada hrvatskoga s idealom koji je živio. Hrvatska ga nije dostojna bila! Hrvatska ga je svojim cinizmom, mržnjom, jadom, sitnišem ljudskih karaktera razočarala. Svojim ideologijama ponižavala! Svojim malim glavama i velikim pojedinačnim, sebičnim interesima živcirala! Svojim vođama bez pameti i ljubavi, bez idela i smisla, bez bitka i puta, dovodila do pitanja zbilje same. Hvatanjem svojih sjena, trošili su uzaludne dane naroda kojem su stalno zapakirali laži umotane i obojene, a nisu nikada postavljali velika pitanja Istine i Pravde, Ideala i Ljubavi. I to svi, bez obzira na tzv. orijentacije opisane prometnim rječnikom. A on je samo volio Hrvatsku. On nije od nje odustao, nego ona od njega! Grijeh je to hrvatski. Veliki! Bio je original. Drugo nije ni mogao biti jer cijeli život se borio protiv kopiranih duša.
Sa Zvonkom Bušićem su otišli u povijest takvi ljudi! Šteta. Zadnji ideal hrvatski odlazi na Mirogoj gdje ideali čekaju da netko konačno se probudi iz sna hrvatske ludosti, cinizma, privida i shvati da su oni darovali ime svim čežnjama, oblikovali sve snove i vidjeli dalje od svih sjena, zidova i kratkih posljedica velikih misli.
Ljubav nikada ne završi starošću. Ona sagori, izgori, daje se… nemirna je. Jer sve što duboko volimo postaje dio nas! Postajemo mi!
Smrt mu je bila prijatelj. S njom je često bio blizu. Nije joj dopušao da prijeđe granicu, crtu iznenađenja jer je htio čekati Hrvatsku! Tragično je što mu je veći prijatelj ona od Hrvatske. Kada su se konačno susreli, onda iako nam zvuči šokirajuće, čudno, nezamislivo, ali ipak mora biti shvatljivo, jer tragičari idelizma ne ispisuju stranice povijesti samo jednim dijelim, a uživaju drugim, nego do kraja…Ideali i tragedije uvijek idu zajedno I tako ostavljaju najjače pečate.
Mnogi ga napadaše. I to je razumljivo, jer karakteristika je malih duhova da preziru ono što ne razumiju! Male duše brbljaju o ljudima koje ne poznaju i tako stvaraju priču bez časti koja bi samo na izvorima tražila istinu. Oni su poput osrednjih ljudi koji ispuniše Zvonkinu Hrvatsku, a pričaju samo o stvarima. I on ostade sam! Jer samo velike duše govore o idejama. Zvonko je savršeno potvdio istinitost izreke da je „život najbolje potrošiti na ono što je trajnije od života!“.
Ali proći će i ovo vrijeme. I doći će vrijeme kada će ideali ponovno uskrsnuti. Ja u uskrsnuće vjerujem, jer ono je i bitak besmrtnosti ideala. Na kraju uvijek ostaje samo ljubav, ako to nismo shvatili, ništa nismo shvatili! Žao mi je. Žalimo uvijek samo za dobrim ljudima!
Ali… on je slobodan. Konačno slobodan, moj prijatelj!
Fra Jozo Grbeš, Chicago
P.S.
Zvonko u brojkama:
Život cijeli:
24,693 dana (67 godina, 7 mjeseci, 9 dana)
Vrijeme zatvora
11,639 dana (31 godina, 10 mjeseci, 13 dana)
Vrijeme “slobode” u Hrvatskoj:
1,866 dana (5 godina, 1 mjesec i 9 dana)
HRVOJE HITREC,
ZVONKU BUŠIĆU U SPOMEN
U prvi mah nakon vijesti o smrti Zvonka Bušića pomislio sam da se radi o likvidaciji u izvedbi tadanjega i sadašnjega udbaškog nadzemlja , uz mig izvana, jer je Zvonkova politička aktivnost - ma kako u ovom vremenu dometom bila nevelika – izazivala pozornost jednih i drugih i lebdjela kao stalna , makar i njeasna prijetnja.
Oproštajna pisma ponešto su me pokolebala, ali ne i potpuno. Zvonko Bušić je ipak ubijen. Ubila ga je hrvatska zbilja, ubila ga je spoznaja da Hrvatska tada, svršetkom sedamdesetih, nije bitno drukčija od Hrvatske 2013. godine, da je na vlasti ista klonirana klatež koja s hrvatskim narodom nema ništa zajedničko. Ubila ga je spoznaja da Hrvati šutke promatraju kako im nenarodna vlast uništava državu o kojoj je sanjao.
Nema razlike između samoubojstava hrvatskih branitelja i samoubojstva Zvonka Bušića. Prošli su užase zatočeništva, žrtvovali se za istu državotvornu misao i isti narod , a zatim se osjetili izigranima. Zvonko Bušić bio je hrvatski branitelj u vrijeme kada se Hrvatska kuhala u rastopljenom olovu i morala odšutjeti slom Proljeća. Pustolovni čin koji je poduzeo da skrene pozornost svjetske javnosti na hrvatsko pitanje bio je hrabro djelo i donijelo mu je uz patnju i mjesto u novijoj hrvatskoj povijesti, bez obzira što hladni analitičari taj pothvat proglašavali besmislenim jer je i Sjedinjenim državama i Europi odgovarala Jugoslavija kakva je bila. I Eugen Kvaternik dignuo je rakovičku bunu u posve "besmislenom" trenutku, pa ipak je ostavio sjajan trag u našoj povjesnici .
Politička filozofija Zvonka Bušića može se sažeti u jednu riječ: djelovanje. On je bio čovjek akcije i ne mogu ni zamisliti kako mu je strahovito teško bilo biti zatočen tolike godine i desetljeća. Pa i kada se vratio u napokon "slobodnu, suverenu, samostalnu" Hrvatsku i nakon što je shvatio da se radi o prividu slobode, suverenosti i samostalnosti, da je riječ o dubokoj duhovnoj krizi praćenoj svim ostalim krizama, da je na političku pozornicu opet isplivalo smeće – naravno da takav Bušić nije mogao mirno sjediti na klupi i promatrati more nego se uključio u politički život na svoj, vehementan način, ne prihvaćajući isprike zašto se odlučnije ne djeluje ili zašto se uopće ne djeluje, žustar i nagao pomislio je da ujedinjavanje domoljubne scene može biti obavljeno u kratkom roku i uspješno, te kada je vidio da je i tu zbilja vrlo kruta a ljudi tašti i ponekad opaki, svijet mu se počeo urušavati.
Bili smo dobri poznanici, ja sam cijenio njegovu žrtvu i političku strast koja je izbijala iz asketskoga lica toga naizgled mirnog čovjeka kojemu je tanko predivo politike išlo na jetra , sjedili smo u nekoliko navrata za istim stolom, jedan uz drugoga, jednom se i sukobili bez teških riječi , s istim ciljevima ali različitim taktikama u ovoj napornoj igri na rubu javne scene, igri koja će kad-tad dati rezultate. I Zvonko je to znao, i on je to na kraju prihvatio, ali nije više u tome htio sudjelovati.
Obitelji Bušić izražavam duboku sućut. Vrlo cijenjenoj i stamenoj hrvatskoj obitelji koja je dala Brunu i Ferdu. I Zdravku, suradnicu prvoga hrvatskog predsjednika. Iskrenu sućut izražavam Zvonkovoj udovici čija sudbina asocira na antičke mitove. Sklonost Zvonka Bušića prema antičkoj filozofiji bit će sljedećih dana vjerojatno često isticana , a Platonova pećina postati lajtmotivom ove tragedije.
Portal HKV-a
O Zvonku Bušiću: Kovačević, Vidmarović, Pešorda, Stojić, Čelan, Kraljević i Dijanović
U prilogu donosimo reakcije nekolicine na našemu Portalu dobro poznatih autora na posljednji čin Zvonka Bušića. Naše smo sugovornike upitali da nam dadu kratki komentar Bušićeva života i razočarenja 
koje je doživio. Treba li ovaj događaj biti poticaj svima koji vole Hrvatsku da nešto poduzmu i angažiraju se, odnosno dignu glas? O Bušiću progovaraju: Mate Kovačević, Đuro Vidmarović, Damir Pešorda, Miljenko Stojić, Joško Čelan, Egon Kraljević i Davor Dijanović.
Mate Kovačević: Glas slobodne Hrvatske
Zvonko Bušić je bio glas slobodne Hrvatske u vrijeme kad se sloboda zakonom sankcionirala. Nu, bilo bi previše jednostavno reći da je bio samo glas. On je, naime, bio djelatni čin i životni izričaj onoga dijela hrvatstva, koje se nikad nije predavalo niti se mirilo s ropstvom svoga naroda. Izrastao u tradiciji borbenoga hrvatstva, a kao baštinik stoljetne državnopravne tradicije, u Hrvatsku je nezavisnost utkao najvrjednije što je imao - vlastiti život. Otišao je između nas, nu njegovo djelo, premda manje savršeno u obliku današnje nezavisne Hrvatske, ostaje trajno ugrađeno u njezine temelje, ali i u sve naraštaje, koji će graditi hrvatsku budućnost. Budućnost države u kojoj će se hrvatski narod komotno i slobodno osjećati!
Mr. sc. Đuro Vidmarović: Nacionalni gubitak
Smrt gospodina Zvonka Bušića doživio sam kao nacionalni gubitak. Napustio nas je borac za slobodu Hrvatske kojemu sam se divio. Proveo je zbog svojih rodoljubnih ideala preko 30 godina u američkom kazamatu. A nakon toliko godina, toliko dugih da to ne mogu niti zamisliti, vratio se uspravan, smiren i s istim etičkim stavom. Djelovao mi je kao svetac, kao čovjek iz neke druge dimenzije. Kada je pokušao ući u politiku nudeći svoj moralni kodeks, znao sam da ne će uspjeti, ali nisam znao koliko će ga to pogoditi.
Napustio je ovu aligatorsku i pokvarenu političku arenu i ostao dostojanstven i uspravan. Kao jablan. Teško sam podnosio kada su ljevičarski, a to su kod nas antihrvatski mediji, opisivali Zvonka Bušića kao terorista, da bi u isto vrijeme Lenjinu, Staljinu, Kim Il Sungu, Titu, Nelsonu Mandeli, Menahemu Beginu, Jaseru Arafatu, Fidelu Castru, Če Gevari, Danijelu Ortegu, Vilmi Rusev pristupali na sasvim drugačiji način i tepali im kao revolucionarima i borcima za slobodu.
Zvonko Bušić je bio obrazovan i senzibilan čovjek. Nije mi bilo teško shvatiti kao se osjećao svakodnevno promatrajući kako su njegova borba i njegova žrtva bile uzaludne. Vlast udbaške nomenklature i bišeg komunističkog aparata uništila je sve domoljubne vrijednosti. Hrvatska se moralno urušila. U današnjoj Hrvatskoj domoljubi se ismijavaju i marginaliziraju, a veličaju se jugofili, orjunaši i nacionalni izdajice, uključujući i zločinca Tita. Za takvu Hrvatsku nije vrijedilo robovati i gospodin Bušić je toga sigurno bio svjestan i to ga je gušilo kao otrovni plin.
Otišao je dostojanstveno kao heroj, kao mitska ličnost, kao paradigma. U hrvatskoj povijesti nema mu ravna po dugotrajnom robijanju za Domovinu. Svi u ovoj zemlji koji imaju iole poštenja i savjesti moraju se osjećati posramljeno i tužno. Svi smo krivi za njegovu smrt. Birali smo vladare koji su uništili Domovinu. A ti vladari sada likuju i slave smrt velikog čovjeka i heroja, Zvonka Bušića. Izažavam najveću sućut njegovoj gospođi - heroini i njegovoj najbližoj rodbini.
Neka mu je laka hrvatska gruda, neka su prokleti izdajice Domovine.
Dr. sc. Damir Pešorda: Nepokolebljivi tragač za istinom
Pred smrću nekog tko nam je bio blizak svaka riječ šuplje zvuči. Ni Zvonkinoj supruzi Julienne nisam znao reći riječi utjehe, tek nijemi zagrljaj. Stoga teško da u ovom trenutku mogu nešto pametno reći za 
.vaš Portal. Zvonko jest bio deprimiran stanjem u zemlji, jest bio pogođen rascjepkanošću i neslogom domoljubnih stranaka i strančica i njihovih lidera i liderčića, jest bio zgrožen nesmiljenom propagandom obnove jugoslavenskog, odnosno zapadnobalkanskog zajedništva ...
Ali sve je to samo politika, rekli bi racionalni, prizemljeni ljudi, međutim Zvonko nije dijelio osobno od političkog, ideal za koji je živio od svakodnevnog života. Isto tako, bio je duboko zaokupljen krajnjim pitanjima smisla čovjekova života, Apsoluta, sudbine pojedinca, nacije i civilizacije. Svemu tomu pristupao je intenzivno i strasno, nikada ga nisu zadovoljavala polovična rješenja ni polovični odgovori.
Bio je nepokolebljivi tragač za istinom i, što je možda važnije od svega, slobodan čovjek, možda jedini uistinu slobodan čovjek kojega sam upoznao u ovoj češće nesretnoj nego sretnoj zemlji. Volio bih vjerovati da ga je i na ovaj njegov posljednji čin natjerala upravo unutarnja potreba da izađe iz ''Platonove spilje'' i vidi stvari onakvima kakve jesu, a ne sitne duše čije groteskne sjene kočoperno lelujaju zidom ove naše ''spilje''.
Je li njegovo samoubojstvo svojevrsna poruka i nama koji ostajemo? Svakako jest! Poruka da ne odustanemo od Hrvatske kakvu smo sanjali, da ne budemo mlaki, sebični i plašljivi. On je svoje Hrvatskoj dao, na nama je da se njegova žrtva ne utopi u kaljuži tuposti i apatije.
Dr. sc. Branimir Lukšić: Simbol borbe protiv komunističkog totalitarizma
Umro je simbol borbe protiv komunističkog totalitarizma, veliki borac za slobodu i samostalnost Hrvatske, Zvonko Bušić. Nakon što je za Hrvatsku robovao 32 godine u 
američkim zatvorima vratio se u svoju domovinu gdje je vidio, da su reciklirani komunisti ušli u sve pore društvenog i državnog života Hrvatske, da vode politiku koja abolira jugokomunističke i četničke agresore na Hrvatsku a sotonizira hrvatske branitelje, koja pokušava oslabiti nacionalni osjećaj, obitelj i Crkvu u Hrvata, koja otvoreno nastoji produžiti život pojedinih nehumanih i zločinačkih aspekata komunističkog totalitarizma.
Zvonko je u tomu saznanju podlegao osjećaju malodušnosti, osjećaju razočaranja u one koji vode Hrvatsku. Ali usprkos tomu on je ostao čvrst u ljubavi prema svojoj hrvatskoj domovini, i zadnjim je snagama pozvao hrvatski narod da očuva svoju najveću svetinju, samostalnu, suverenu i slobodnu hrvatsku nacionalnu državu.
Fra Miljenko Stojić: Ostaje nam moliti
Vidjeli smo to i danas u povodu Zvonkine smrti. Uz spomen njegova imena stalno su naglašavali da je za jedne bio borac za slobodu, a za druge terorist. No, to nisu spominjali uz ime Nelsona Mandele kojeg su također spominjali. Ne ostaje nam drugo nego boriti se i moliti da što prije iziđemo iz jugoslavenskih okova te moliti se da Bog bude milostiv našem dragom Zvonki i utjeha svim ožalošćenima njegovom smrću.
Joško Čelan: Poziv za uzbunu
Duboko sam potresen tragičnom smrću velikog domoljuba i dugogodišnjeg hrvatskog uznika Zvonka Bušića, koga sam osobno poznavao i s kojim sam se pokušavao izboriti za jednu bolju Hrvatsku od ove današnje. Zvonko je zasigurno dobro znao da samo Bog ima pravo određivati početak i kraj naših života, ali se, eto, ipak odlučio za ovaj 
drastični čin, baš kao što su to prije njega uradile stotine i tisuće razočaranih hrvatskih branitelja.
Ljudi koji su kao i on duboko voljeli i osjećali Hrvatsku doživjet će ovo kao najveći poraz. Upitat će se pri tom: postoji li u hrvatskom „nacionalnom karakteru" jedna pogubna, autodestruktivna žica, koja nam je već nanijela toliko zla? Jer, bez obzira na činjenicu da se lijepa naša domovina, „zahvaljujući" sadašnjoj zloj i rušilačkoj vladavini partizansko-četničkog monolita, doista nalazi na dnu dna, ipak svaki čovjek pa tako i Hrvat neopozivo duguje sebe – ako već ne sebi samom, a onda svojoj obitelji, svome narodu i čitavom svijetu.
Zvonko je, jamačno znajući sve ovo, ipak odlučio drugačije. Njegovoj udovici, gospođi Julienne, i svim njegovim bližnjima izražavam najdublju sućut.
Svi Hrvati i oni kojima je Hrvatska na srcu trebali bi Zvonkovu smrt doživjeti kao zvono za uzbunu. Hrvatska je doista na rubu, ali joj ne mogu pomoći beznađe i rezignacija, već samo živi i složni Hrvati. Neka ovaj bolan i neshvatljiv čin bude poticaj svima nama da se konačno probudimo i zdravim razumom i velikim srcem – kakvo je bilo i Zvonkovo – izgradimo domovinu i svijet kakve zaslužujemo.
Egon Kraljević: Pobuna protiv unutarnje agresije
Ljudi dižu ruku na sebe zbog raznih razloga, npr. zbog vlastite bolesti ili smrti najdražih. U tim trenutcima bol postaje prejaka i očaj počinje prevladavati volju za životom. Neka samoubojstva, poput onih izazvanih nepopravljivim nesuglasicama s najbližima, osim o nedostatku volje za životom, svjedoče i o stavu nemirenja s razvojem događaja koji je doveo do suicida. Takva samoubojstva predstavljaju i 
poruku upućenu najdražima koji su nas povrijedili.
I pokojni Bušić je patio zbog toga što je osjećao da mu Hrvatska - uz suprugu Julienne jedna od dviju ljubavi njegova života – zbog svoga odustajanja od same sebe postaje sve daljom.
Odlučni emotivac, kakav je bio, nije više mogao podnositi dvije stvari. Boljelo ga je to što je Hrvatska, umjesto da se te pošasti oslobađa, dragovoljno i kao dio svog novog identiteta, sve više prihvaćala svojedobno nasilno nametano jugoslavenstvo. Čitav njegov politički angažman, a i život koji je u cijelosti bio posvećen borbi protiv jugoslavenskog zatiranja Hrvatske, u tom se svjetlu počeo činiti besmislenim. Drugi razlog razočaranja je nepostojanje alternative, odnosno razjedinjenost egocentričnih lidera domoljubne političke opcije, koje je bezuspješno pokušavao povezati.
Imajući sve to u vidu, Bušićev čin poprima, kako crte osobne tragedije (jer hrvatstvo je doživljavao strasno kao što pojedinci doživljavaju ljubavi svog života), tako i crte političkog čina i prosvjeda, kakav je bio onaj Jana Palacha. Postoji međutim i jedna bitna razlika između Bušića i velikog Čeha. Palachovo samospaljivanje je bilo izraz revolta protiv strane okupacije zemlje, dok se Bušić svojim činom buni protiv unutarnje agresije onih koji su, nakon gotovo stoljetnog tlačenja, prihvatili ideologiju vlastitih jugoslavenskih okupatora i danas nam je ponovno nameću. Isti politički pritisak doveo je i do brojnih, suicida hrvatskih branitelja, na koje nas mediji nastoje naviknuti kao na normalnu stvar, iako su stvari daleko od uobičajenih kada najbolji među nama počnu dizati ruku na sebe.
Davor Dijanović: Posljednji romantik hrvatstva
Kao kršćanin i katolik protivnik sam samoubojstva, jer smatram da samo Bog imao pravo čovjeku oduzeti život. Samoubojstvo ne smatram načinom rješavanja problema, nego oblikom bježanja od stvarnosti, nespremnošću čovjeka da se suoči s problemima, zapravo – kukavičlukom. No, kod pokojnog Zvonka Bušića teško bi bilo 
dokazati da je riječ o kukavičluku. Sav Bušićev život pokazuje kako je riječ o nesumnjivo hrabrome čovjeku odanome visokim životnim idealima i načelima.
Moglo bi se reći da Bušićeva smrt predstavlja primjer „herojske smrti", dragovoljnog odlaska u smrt kojim se društvu želi poslati određena poruka. Ovim činom, koji osobno ne odobravam, Bušić se je svrstao u red onih „plemića duha" kao što su japanski književnik Yukio Mishima ili francuski pisac Dominique Venner, koji je pred koji mjesec izvršio samoubojstvo kao znak protesta protiv legalizacije istospolnih brakova u Francuskoj.
Nakon povratka iz emigracije poznati pjesnik Boris Maruna, razočaran situacijom u državi, napisao je pjesmu pod naslovom „Bilo je lakše voljeti te iz daljine". Mislim da naslov te pjesme opisuje i sudbinu Zvonka Bušića. Pokojni Zvonko Bušić, nacionalni romantik i revolucionar, vjerojatno je mnogo patio nakon povratka u Hrvatsku, suočen s kaljužom hrvatske dnevne politike, u kojoj se beskrupulozno – često i pod nacionalnim barjacima - gaze svi oni ideali za koje je on žrtvovao cijeli svoj život. „Lakše je sanjati hrvatsku državu, nego proživljavati hrvatsku zbilju", zapisat će u svojoj duhovnoj oporuci. Za nekoga tko se je borio protiv komunizma i jugoslavenstva, teško je bilo gledati kako se kriptokomunističke i neojugoslavenske ideje – u recikliranom obliku – nastoje nametnuti kao ideje vodilje i u samostalnoj hrvatskoj državi.
Smrt Zvonka Bušića, izdanka Kvaternikova borbenog oblika hrvatstva i možda posljednjeg romantika hrvatske ideje, jasan je znak za uzbunu. Ako toliko stoljeća željenu hrvatsku državu želimo učiniti subjektom povijesti, onda se mi, kojima je hrvatstvo ideal vrijedan življenja, moramo pokrenuti i organizirati te prevladati međusobne podjele i taštine. Svaki od nas je osobno odgovoran i pred poviješću i pred generacijama koje dolaze. „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda", pjevao je Antun Branko Šimić. Zvonko Bušić zasigurno nije išao malen ispod zvijezda. Bušićeva žrtva jedan je od zaglavnih kamena moderne hrvatske države. Na nama je da srušimo nesretnu „Platonovu špilju" i Hrvatsku učinimo mjestom za normalan i dostojan život.
MILAN IVKOŠIĆ:
Otmica vlastitog života za svoju domovinu Hrvatsku
Američki zatvor lomio ga je 32 god. i nije ga slomio, domovina je to brzo učinila. Jedna po jedna padale su utvrde njegova idealizma i to ga je ubilo - Zvonka Bušića ubio je njegov idealizam. Onaj što ga je činio stamenim više od tri desetljeća u američkom zatvoru i onaj koji se u domovini pretvorio u teško razočaranje. Premda je za mnoge ljevičare bio i ostao terorist, bio je iznimno senzibilan, osjetljiv na domovinu kao tako reći na jedini razlog svoga postojanja, ali razlog njegovan ne samo u uobičajeno shvaćenoj ljubavi za Hrvatsku nego i u ljubavi za književnost i druge umjetnosti te u iznimnom obrazovanju.
Tko je s njim razgovarao, mogao se uvjeriti da je duboko proniknuo u tajne različitih filozofija, svjetskih religija i manipulacija njihovim učenjima i porukama, u tajne svjetskih zavjera i interesa različitih politika i svjetonazora. S iznimnim moralnim i intelektualnim kapitalom pokušao je u Hrvatskoj ujediniti domoljubne politike, ali je manje-više svuda nailazio na male feudalce koji se nipošto nisu htjeli odreći svojih beznačajnih stranačkih posjeda, pa je na kraju odustao.
I kad je prije gotovo četiri desetljeća oteo zrakoplov kako bi pozornost svijeta skrenuo na Hrvatsku, i kad se 2008. vratio u Hrvatsku i pokušao djelovati u politici, Bušić je bio čovjek s povijesnom misijom. Takvoga, američki ga je zatvor slamao 32 godine i nije ga uspio slomiti, ali ga je za mnogo manje vremena slomila vlastita domovina. Jedna po jedna padale su utvrde njegova idealizma koje je učvršćivao u svojim zatvorskim predodžbama: razočarao ga je politički sitnež, razočarale su ga i vodeće stranke i političari, na kraju, razočarao ga je i narod, ali kao žrtva stranačkog sustava u kojem je prisiljen izabrati ovo ili ono zlo.
Osobno sam očekivao, pogotovo nakon izvrsnoga dokumentarca Ljiljane Bunjevac-Filipović na HTV-u, da će se Zvonko prepustiti zasluženoj “mirovini” u kojoj će pisati uspomene ili raditi što slično, ali sad mi je jasno da je drama zvana težnja za slobodnom Hrvatskom u njemu jednako intenzivno živjela od njegove mladosti do danas. Na razini je grčkih tragedija činjenica da se bezizlazje u toj drami pokazalo najokrutnijim kad je sloboda ostvarena i kad se sam u njoj našao. Hrvatska 32 godine sanjana u američkom zatvoru i ponižena Hrvatska u koju je iz toga zatvora došao bile su bitno različite.
Na žalost, Zvonko Bušić nikad nije pomislio da je tim dugim zatvorom višestruko vratio dug domovini, nego je, naprotiv, držao da ga je Hrvatska tom robijom još više zadužila i da se njegova misija mora nastaviti. Ali tko je mario za to njegovo misionarstvo, za zatvorski san, za idealizam! Nastojeći objediniti male desne stranke, on je stvarao savez koji nužno propada – savez između svoje plemenitosti i ljudskog sitniša. Isto mu se dogodilo kad je vjerovao u neke moćnije stranke i političare. Ne pišem ovo da bih dokučio nedokučive razloge njegova samoubojstva.
Samo pokušavam oblikovati uspomenu na posljednjeg idealista u hrvatskoj politici, jednog od rijetkih kojima je Hrvatska bila sve. Pritom vjerujem da je i njegov posljednji čin imao svoju svrhu za Hrvatsku, za koju je Zvonko Bušić izvršio otmicu vlastitog života.
NENAD PISKAČ
Brisani prostor
Ideološka sekta Hrvatsku izolira od slobodnoga svijeta
Izolirana Hrvatska u partijskoj pećini
(Umjesto nekrologa tragično preminulom rodoljubu i domoljubu Zvonku Bušiću)
U okolnostima punopravnoga članstva u EU već se poslije dva mjeseca sasvim razotkrila politika Milanovićeve odnarođene vlade, Lekine „fabrike“ za dizanje ruku i Josipovićeve jugokomunističke administracije. Cilj je izolirati Hrvatsku kao posljednju europsku komunističku oazu sreće, „wellness“ za islužene komuniste i njihove ideološke i biološke potomke. Europsku uniju crveni ionako nisu iskreno zagovarali najmanje otkad je Hrvatska izborila samostalan prijam u članstvo. Oaza komunističke sreće treba poslužiti jednom od temeljnih partijskih ciljeva - podgrijavanju balkanskoga hrvatsko-srpskog bureka. Da bi se podgrijavanje moglo sprovesti narod je potrebno stjerati u pećinu ideoloških opsjena. Sudar do jučer neuništivoga Zvonka Bušića sa suvremenom udbaško-komunističkom pećinom, nažalost, završio je tragično. Hrvati su dovedeni na rub samoubojstva ili iseljenja. Proces pećinizacije ide dalje - Vukovar je stjeran u oazu ćirilice kako bi se „Srbi izdovoljili“, kao svojedobno na Bleiburgu.
Kontinuitet partijskog izoliranja Hrvatske
Hrvatsku se izolira od Zapada neprihvaćanjem demokratskih i civilizacijskih standarda, a osobito od onoga o potrebi osude zločina svih totalitarnih režima, što znači i komunističkih, posljedično i od lustracije. Hrvatsku se izolira od vlastitih interesa na planu gospodarstva i poljoprivrede, kao i od njezine pameti, ali i od vlastitog identiteta. Pa i, poticanjem iseljavanja, od vlastitoga sve malobrojnijega stanovništva. Partija nam poručuje: Htjeli ste svoju državu, izborili ste se za nju, ali mi ćemo od nje napraviti pakao za vas, u najmanju ruku pećinu sjena, jer samostalna hrvatska država nikad nije bila cilj Partije.
Nije riječ o nekoj novotariji već o kontinuitetu partijske politike izoliranja. Hrvatsku se izolira od slobodnoga svijeta još od 1918., a od 1945. tko god se borio protiv partijske izolacije Hrvatske bio je unutarnji ili vanjski neprijatelj kojega se smjelo likvidirati po kratkom ili nekom drugom postupku odobrenom izravno iz partijskih vrhova. Poslije tzv. „oslobođenja“ uslijedili su višegodišnji masovni zločini, a onda i ubojstva političkih emigranata u Europi i svijetu. Izoliranu Hrvatsku Partija je mijesila sve do 1990., potom je uzela time-out da bi 2000. nastavila sa svojim poslom. Gledajući zdravorazumski Partija je dugoročni neprijatelj slobodne i demokratske Hrvatske. Krpelj.
U pravu je Zvonko Bušić, mi živimo uz logorsku vatru u pećini sjena, izolirani od punine života, daleko od dnevnoga svjetla. Ta pećina, međutim, nije Platonova, ona je partijska. Partijska oaza sreće.
Zločinačka organizacija ne želi van iz pećine
Partija je odlučila odmah pokazati zube EU slijedeći Titov primjer i smjer rehabilitacije jugoslavenske pećine. Partija želi biti nesvrstana, pećinska, divlja, šumska – nesvrstana od civilizacijskih i demokratskih standarda. Europski standardi nisu njezino prirodno okruženje. A izlazak iz pećine u svjetlost istine o samoj sebi mogla bi je trajno oslijepiti. U ime kojega partijskoga cilja Partija sad, godine 2013. izolira Hrvatsku od ostatka EU? U ime obrane komunističke prakse. Ta praksa je zločinačka. Ona je održiva samo u okolnostima pećine. Izvan nje Partija je zločinačka organizacija.
Netko je u partijskim pećinama desetljećima osmišljavao zločine, stvarao preduvjete za njihovo izvršenje, donosio odluke o izvršenju zločina, netko je regrutirao izvršitelje zločina, napokon netko je duga desetljeća sudjelovao i još sudjeluje u zločinu prikrivanja zločina. Igra skrivača je, međutim, gotova, ali hrvatska partijska pećina ne želi prihvatiti stvarnost izvan svojega pećinskog brloga. Prihvati li kraj igre izgubit će razlog, svrhu i smisao postojanja. Zbog toga je tijekom prva dva mjeseca hrvatskoga članstva u EU krenula u ofenzivu izolacije cijele države.
Nužnost demokratskih promjena
Samo u komunistički izoliranoj Hrvatskoj moguće je i dalje prikrivati istinu o zločinačkoj organizaciji. Što će Partija sa sobom kad Hrvatska kad-tad izađe iz pećine na svjetlo dana? Ta, ona zna vladati samo izoliranom Hrvatskom. Služiti pak slobodnoj Hrvatskoj njoj je ideološki neshvatljivo i praktički neprihvatljivo.
Partija ima sve alate potrebne za provođenje unutarnje izolacije (agresije) i njima se obilato koristi što se ponajbolje vidi na medijskome planu. Otkad kad je s lex Pekovićem izišla i na vanjskopolitički plan, ona je postala neskriveni agresivni kočničar ne samo hrvatske budućnosti, nego i europske sadašnjosti. Taj zalogaj ona više nije u stanju prožvakati na intelektualnom planu, kojega simbolizira jedan neotesani Milanović, a osobito ne uz pomoć smicalica i trikova, demagogije i floskula. I proizvodnja etiketa više ne daje rezultata. Posljedica je i ovo: Europa s Partijom razgovara s razine glasnogovornika!
S obzirom na to da se Hrvatsku ne može hermetički zatvoriti unutar „globalnoga sela“ i „Europe bez granica“, Partija se sad koristi ho-ruk diverzijama ograničenog dometa poput „lex Perković“ i dimnim bombama poput „ustavne promjene“. Lex Perković izravno štiti partijske zločine. Najavljene ustavne promjene nastoje pak produžiti rok trajanja partijske vlade i njezine politike zaštite partijskih zločina. Vlada koja donosi zakone o zaštiti zločina komunističkog režima nije prohrvatska, niti proeuropska. Pokušavati zakonodavno izjednačiti deset Tuđmanovih godina, od kojih je pet otišlo na obranu od velikosrpske agresije, sa totalitarnim komunističkim režimom može samo kreten.
Partija ni u kom pogledu ne odražava danas, kao ni jučer, volju većine hrvatskoga naroda, već volju ideološki zadrte manjine. Nužnost demokratskih promjena u Hrvatskoj je stoga očita. Spoznati sve to, kao što je spoznao Zvonko Bušić, te danomice gledati kako sitni, navodno oporbeni, liderčići svojim parcijalnim politikama samo pridonose igri pećinskih sjena baca u očaj i najodlučnije sinove hrvatskoga naroda.
Teorija spoznaje bez praktične primjene
Da je tome tako potvrđuje i Josipovićeva najnovija otrovna izjava. On se poslije dva mjeseca od donošenja napokon osvrnuo na svoje čedo – Lex Perković - i to na takav način da je pomiješao zločine komunističkoga režima s nekim ubojstvima čije su istrage u tijeku, a dogodili su se u demokratskoj Hrvatskoj. Nije riječ o omaški, već o dosljednoj kopiji haaške pravde. Josipović ne pravi razliku između totalitarnoga i demokratskoga režima. Fragmentira povijest. To je ta nametnuta nam pećinska logika koju je normalnom čovjeku teško izdržati. I Bruno i Zvonko Bušić dali su sve za Hrvatsku oslobođenu zabluda pećinskih sjena. Ista ih je pećina progutala.
Pećinom se, evo, upravlja s Pantovčaka, ali ne samo odatle. Mreža pećinskih hodnika s pripadajućim čuvarima pećine, nije vidljiva ni na satelitskim snimkama Google maps. Ona je prikrivena očima javnosti baš kao i mreža hudojamskih stratišta iz kojih vrište posmrtni ostatci stotina tisuća žrtava. Riječ je o ideološki, biološki i materijalno povezanom podzemlju.
Hrvatska s aktualnom vladajućom ideološkom sektom ne može izaći na svjetlo dana. Ona, međutim, ni s oporbom ovakvom kakva je sada, ne može van iz ideološke zamke. To je, mislim, kap koja je prelila čašu Zvonku Bušiću. Najmlađu članicu EU još trese komunistička vrućica s napadima partijskog bjesnila. Tijekom dvadeset i tri godine nije sama riješila totalitarni balast. Sudeći po kvaliteti političkih stranaka i lidera, ona se toga balasta ne će riješiti ni sljedeća dva desetljeća.
Kako i kome oprostiti?
Za tragičan način na koji je iskoračio iz partijske pećine Zvonko Bušić zamolio je za oprost, jer je znao da on nije put koji Hrvati trebaju slijediti, već njegov osobni izbor. Kao i onih gotovo 2.000 hrvatskih branitelja, koji su najizravnije pridonijeli hrvatskom (prvom) pokušaju izlaska iz pećine, a koji su na isti način kao i Zvonko Bušić otišli iz mraka izolacije i opsjena. Bušić je tražio oprost od svih nas. Treba mu ga kršćanski dati i moliti za njegovu dušu. Ali, kako oprostiti onima koji nas mimo naše volje drže u pećini, u svojoj oazi sreće?
Hrvatska je i dalje u nadi da će netko osobit izaći iz pećine i doći do spoznaje kako se u nju treba vratiti i uvjeriti (pre)ostale da, kao narod, moramo izaći na svjetlost dana. Teorija spoznaje bez praktične primjene, samo je teorija. No i ona je za Partiju opasna. Zato se uz pećinsku izolaciju sustavno radi i na zaglupljivanju hrvatskoga naroda.
Nenad Piskač
Portal HKV-a
M.M.
Koprivnička Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) šokirana je viješću da je navodno izvršio samoubojstvo Zvonko Bušić-Taik, čovjek koji se čitav život borio za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Nakon smrti ovog iznimnog aktiviste i borca protiv velikosrpske hegemonije ne preostaje nam ništa drugo nego da se upitamo – tko je slijedeći na redu?
Naime, Hrvatska je ostala hladna prema oko 2000 hrvatskih branitelja koji su si od početka rata, pa do danas sami oduzeli svoje živote i to na najstrašnije načine, uvjereni da će njihova smrt barem malo potaknuti one koji su bili ili koji jesu na vlasti na razmišljanje, na promijene i na upite: zbog čega se ubilo toliko ljudi, još k tome onih koji su se oružjem borili za Hrvatsku? Međutim, ništa se nije dogodilo, niti će se dogoditi.
Svi oni koji su poznavali Zvonka Bušića, domoljuba, intelektualca i nadasve velikog čovjeka, koji je nakon povratka iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji (SAD), iz kojeg je izašao kao pomilovan sredinom 2008. nakon 32 godine teške robije, dobro znaju da mu je Hrvatska uvijek bila na srcu, ali da je i te kako teško proživljavao nepravde, poput čuvanja bivših komunističkih udbaša da ne odgovaraju za krvava nedjela koja su navodno učinili, da se i dalje u Hrvatskoj plešu "Žikina kola" i ne zabranjuje krvava crvena zvijezda petokraka koju su u vrijeme Domovinskog rata nosili i srpski četnici, da se sve više ističe ime zločinca Josipa Broza, a da oni koji su stvarali ovu državu već su se odavno uglavnom približili na dno dna. Želja mu je bila da okupi hrvatske domoljube pod jedan kišobran, ali nije uspio. Nikako nije mogao shvatiti da su u sve pore našega društva na perfidan način uvučeni i mnogi od onih koji su, poput Perkovića, Manolića, Boljkovca, Mesića i sličnih i u vrijeme komunizma blatili hrvatske domoljube i pospremali ih na robije. Jednom nam je rekao: "Gdje se god okreneš "samo" udbaši!" Ne, taj čovjek, kojeg smo voljeli, takvu Hrvatsku nije sanjao, za takvu se Hrvatsku nije borio, baš kao ni onih dvije tisuće hrvatskih branitelja koji su si prije njega oduzeli svoje živote, a za koje je istraga završila istog onog trenutka kad su si pucali u glavu, polili benzinom, odsjekli vrat motornom pilom ili kad su ubili sebe i cijelu svoju obitelj.
Bušića, tog velikog čovjeka, nije mogla slomiti ni okrutna robija od 32 godine, ali slomila ga je slobodna, samostalna i neovisna hrvatska država!
Sada se po ne znamo koji puta pitamo: tko je slijedeći na redu?
Ne, ne ubijajte se hrvatski domoljubi, hrvatski branitelji jer oni to nisu zaslužili!
Mladen Pavković
Nema komentara:
Objavi komentar