Prof. dr. sc. Matko Marušić Ljubav

PJESMA ZA ZVONKA BUŠIĆA
VERA PRIMORAC,
                                    

I   MAJKA   ME   RODI

 I majka me rodi

I mnogo njenih grčeva

I mnogo njenih bolova

I jedan moj prvi

Ali ne i posljednji krik

I majka me rodi

I prekriži bolopomazanjem

I dade mi ime

I ništa mi više

I majka me rodi

I pođi u bijeli svijet

I idi s milim Bogom

I neka ti On pomogne

Ljudi ne će

 I pupčana vrpca je prekinuta

I majka me rodi

 I blagoslovi bolopomazanjem

I jedan moj prvi

Ali ne i posljednji krik

                                                 

----------------------

NISU  NA  CIJENI

Svi oni koji su

Na vrhu piramide

Imaju moć muljaže

I brste pamet svim

Mutavim i poluslijepima

A oni drugi

Ni tamo Ni amo

Pognute glave

I ponizno

Popunjavaju ispražnjene

Torove

I nastavljaju... ble- ja- ti

A mi Koji smo Tu

Ni na nebu Ni na zemlji

A pri zemlji

Bogom dani I vezani uz nju

Nevidljivim nitima

Koračat ćemo svijetom

Goli golcati

Al ` uzdignuta čela

Iako bezgrješni

Nisu na cijeni

Nisu

Na

Cijeni

Prof. dr. sc. Matko Marušić

Ljubav

Ljubav Amerikanke Julie ne shvaćam dobro, pa se u radnom smislu utječem suvremenom motrištu da ljubav i ne treba razumjeti, glavno da se dogodi. Julie zacijelo nikad nije ni čula za Hrvate i Hrvatsku da bi svoj život potom proživjela potpuno predana tom malom narodu u vrlo dalekoj zemlji. Objašnjava li njezina ljubav prema njezinu izabraniku žrtvu koju je napravila, čekanje koje je pročekala i patnje i promjene koje je podnijela? Ne znam. Je li razlog strašna hrvatska povijest koju je kroz ljubav upoznala, hrabrost njezina muža i njegovih drugova, hrabrost i žrtva onih drugih, nepoznatih Hrvata koji su goloruki skakali na tenkove i umirali pjevajući pjesme koje nitko više ne pjeva i kojima se većina onih koji misle da su obrazovani izruguje? Ne znam. A i da je sve to istina, i da se zbroji, to što je Julie napravila za svojega izabranika nije, koliko ja znam, napravila ni jedna žena u povijesti čovječanstva i njegovoj spoznaji i privrženosti ljubavi. Bilo je i hrabrijih, i luđih činova od onih koje je u tijeku trideset i pet godina izvela Julie, ali ni jedna žena nije tako malo znala o svojemu muškarcu i o njegovu životu, snovima i spremnosti da umre da bi sve to učinila za njega i njegove tlapnje. Mi koji smo dijelili tu njegovu ludu čežnju ipak nismo imali toliku hrabrost, spremnost da sve izgubi ili umre; dijelili smo njegovu sudbinu pripadanja porobljenima i potlačenima, poniženima i pobijenima i čežnju za državom, više nego čežnju za slobodom ili demokracijom, ili pravdom. Pitanje prirode i objektivnosti naše čežnje tražilo bi duboku raščlambu a ne bi dalo odgovora, no – opet radno – u mene prevaguje ideja da smo čeznuli za svojom državom hrvatskom više nego za onime što država, sloboda i demokracija sa sobom nosi. A što nismo imali mi, nije mogla imati ni Julie. Zaljubila se u svojega momka, slučajno, neromantično, neherojski, kako to već biva u modernom svijetu i odnosima među ljudima. Bila je od njega ljepša, bogatija, obrazovanija, nezavisnija, zdravija... bilo je mnogo tisuća momaka koji bi je poželjeli i koji bi po svojim vrlinama imali pravo na nju; a ona je izabrala čovjeka koji se u trećoj zemlji borio za slobodu zemlje iz koje nije ni dolazio niti se u njoj rodio. To bi i upućeni političar teško shvatio (čega smo se nagledali), a kako je shvatila Julie, ja ne znam. Veza na stranu, ljubovanje na stranu, čini se da je Julie vrlo rano otkrila da njezin momak misli samo o slobodnoj Hrvatskoj i da za tu čežnju kani dati život, svoj svakako, a bogme i njezin ako ona na to pristane. Po ondašnjim, a navlastito po današnjim kriterijima bio je terorist, možda nakratko začahuren, tek se spremajući za akciju, stradanje i smrt, ali svojoj djevojci te nakane nije tajio. Djevojci potpuno tuđoj, drukčijoj, neutralnoj, prirodno nezainteresiranoj… Amerikanki. A ona je to prihvatila, ne samo da podnosi njegovu ludost, nego da sve to ugradi i u svoje srce, svoj život i sudbinu. Bilo bi sada lako reći da se zaljubila, da je bila premlada, neiskusna, lakomislena, što god kome padne na pamet... No njezin život svjedoči suprotno; u njemu je ona uvijek birala, a uvijek je ostala dosljedna toj prvoj vjernosti – i u vrijeme rizika i smrtne opasnosti, vrijeme zatvora i vrijeme razdvojenosti od trideset i dvije godine, a bez osnovane nade da će svojega muža više ikad vidjeti. Najprije su napravili mali ali vrlo opasan čin neprijateljstva prema državi koju je momak mrzio; zapravo su ga napravile ona i njezina prijateljica, a izvukle su se jer su bile strankinje iz moćne države, pa su hrvatski vladari procijenili da im se ne isplati zapletati se u složeni proces i visoku kaznu za dvije plavuše iz Amerike i samo su ih zauvijek protjerali. Tako su se Julie i njezin momak našli u Americi i on je tamo pripremio golemu i složenu akciju koja će cijelom svijetu otkriti koliko su u Jugoslaviji Hrvati obespravljeni i kako se tamo postupa s političkim protivnicima. Prijeteći lažnom bombom oteli su zrakoplov i tražili da sve najveće novine na svijetu objave proglas u kojemu se opisuje političko stanje u tadašnjoj Jugoslaviji. Tada sam bio u Americi i imao sam neibičnu privilegiju čitati i proglas i komentare novina slobodnoga svijeta; iz proglasa sam sve znao jer sam osobno svjedočio, a komentari su me zaprepastili: pisalo je da hrvatski emigranti i jugoslavenska tajna služba po cijelom svijetu vode rat u kojemu je ubijeno mnogo Hrvata. U nas kod kuće kadšto je šturo i podrugljivo javljeno o nečijoj smrti u inozemstvu, a zbog obračuna među emigrantima punim mržnje koji su se ubijali međusobno kad nisu imali prilike za terorističke akcije. Tek tada sam shvatio istinu koju je živio Juliein izabranik – toliko sam jadan, naivan i lakovjeran Hrvat ja tada bio, a budući da sam tada već bio i odrastao i učen teško je pomisliti da sam i sad imalo bolji. U poduhvatu je nesretno poginuo američki policajac pa je Julie osuđena na jedanaest a njezin muž na trideset godina zatvora. Ona je izdržala svoju kaznu, a kad se Hrvatska oslobodila, doselila je u Zagreb. Nikakvi apeli da se pusti njezina muža prije ali ni poslije trideset izdržanih godina nisu uslišeni. Julie je proživjela rat radeći za Hrvatsku kao da je rođena u Cisti Provo, napisala knjige i bezbroj pisama suprugu. Dvaput sam je i ja susreo i poljubio joj ruku, čemu se čudila i ona i ljudi oko nje, a ja sam mislio da je to zato što je to bilo premalo za njezinu ljubav. Pustili su ga nakon trideset i dvije godine, a on je izašao kao star čovjek, ali u snazi, miran, razuman i zaljubljen u Julie. Nikakve dvojbe nije imao o tome što je trebao raditi u mladosti niti što će raditi u starosti. Povukli su se u jedno razoreno selo i živjeli svoje živote kao i mi manji od njih. Julie je zadržala svoj američki duh otvorenosti i u javnosti je pričala o svemu što su je pitali, a pitali su je i više nego bi trebalo. Uvijek sam i sve slušao, nadajući se naslutiti tajnu zaživotne ljubavi koja odoli svim iskušenjima. Tjelesnu privlačnost isključuje razdvojenost, sigurnost života nesigurnosti koje je Julie donio upravo njezin brak, kemiju zakon o djelovanju masa (koji kaže da manje reaktanata daje i manje produkata), a sličnost otklanja različitost Julie i njezina Hrvata... Što je tajna vječne ljubavi? Nije to ni izdržljivost, za izdržljivost treba snaga, a snaga dolazi od ljubavi, prije nego ljubav od snage. Možda u ljubavi ima neka neizgovorena a zadana riječ, neko pomirenje da je taj izbor onaj pravi put da se usprkos svemu sretan dočeka starost i smrt, da se plati cijena potpunog predavanja i intimnosti koja više nije prirodna pojava i užitak, nego nova vrijednost ukupne duhovnosti svijeta, njegove natprirodnosti, ljudskosti, viteštva. Ni viteštvo tu ne bi trebalo spominjati, ono je osnova časti, ali u ljubavi je tek tehnički okvir. A ljudi više ne drže ni do časti, nju su nadomjestila njihova prava, ali prava tek vode u sukobe s drugima koji imaju ista prava, a čast čuva prirodne zakone, crta samorazumljive granice poštenja, daje milosrđe slabijemu i prkos jačemu, snaži u nevolji i poziva na skromnost u trijumfu. No, teško je zamisliti da se prava ljubav zasniva na časti. Kadšto pomislim da je Božji dar, ali onda se sjetim što ljudi rade s tim darom, kako ga prljaju i gaze, s njim žongliraju, trguju i na njemu zarađuju, i mislim da Bog to ne bi dopustio; prelijep je to dar s previsoka mjesta da bi ga se destiliralo i prodavalo kao kemijski pripravak, da bi ga se tržilo za životinjski užitak, novac ili dnevnu ugodu. Ljubav je način života, a ne zabava za vrijeme dokonosti. No, da postoji prava i vječna ljubav, o tome nema sumnje. Jednom su Julie pitali o njezinu odnosu s mužem, a ona je odgovorila na savršenom hrvatskom a sa blagim američkim naglaskom i stilom koji su odgovoru davali snagu potpune iskrenosti i istinitosti: On je smiješan čovjek, čudan – smijala se – on ne će da me poljubi na ulici, jer kaže da smo mi stari ljudi i ne trebamo se ljubiti u javnosti. Pa kad me voliš poljubi me, kažem ja, a znaš da ja to volim jer tebe volim. Ali on ne će, pa ne će. I smijala se, s ljubavi u smijehu i očima, kako se meni smije moja supruga kad pogriješim nešto što ni dijete ne bi pogriješilo, ili ne shvatim nešto što svatko shvaća i zna, ili kad ne vidim nešto a pred nosom mi je. Mislim da u ljubavnoj povijesti čovječanstva još nitko nije ustvrdio da je muškarcu najdraže kad mu se zbog glupe muške pogrješke smije žena koja ga voli. Juliein muž je jako volio Hrvatsku. Volio ju je toliko da se, kad je sve sretno završilo, ubio zbog nje; nakon sve osobne patnje i stradanja i nacionalnoga oslobođenja nakon 888 godina, nakon što je našao svoju prelijepu suprugu koja ga je čekala trideset i dvije godine, nakon što se s njom nastanio uz Trpimirovo modro more, nakon što je svanulo blago jutro kasne ljetne neprospavane noći. Što god on poručio, istina se ne može znati. Je li njegova smirenost moćno krila strah, je li mu mir zaklanjao nemir, promišljenost sumanutost, blagost očaj? Ni čovjek sam ne zna svoje snove i izvore svoje strepnje. U bijesu zbog takve hrvatske nesreće ja sam zamislio ono najcrnje: da je povjerovao komunističkoj propagandi da je u slobodnoj Hrvatskoj nepopravljivo loše i da država ide u propast, da je nikakav napor ne može spasiti. Da su sve žrtve pale uzalud i da ono što je najlakše i najprirodnije ne znamo i ne možemo. Da je takvima lakše umrijeti nego mirno živjeti, lakše oprostiti nego ljubiti, lakše očajavati nego graditi? Strašniji mu se život činio u takvoj Hrvatskoj nego onaj u kojemu je o njoj sanjao, u siromaškim američkim sobičcima, u onom zrakoplovu, u savršenim američkim zatvorima. Trudio se ne pokazati očaj i malodušnost, pokušavao raditi s ljudima, Bogu se molio, franjevce pitao – ništa nije pomoglo: neutišivo cvrčanje neprijatelja na crnoj smrči slomilo je njegov čelični značaj, koji je odolio svakoj opasnosti, poniženju i uništenju. Ubio se. Ubio se jednoga blagoga ljetnoga jutra, uz more i uz Julie. Julie je plakala i tugovala, ali nije očajavala i u dubini svoje ženske sverazumne duše nije mu ni zamjerila. Ona ga i jest toliko voljela jer je znala da samo Hrvatsku voli više nego nju, a to znači više nego je itko ikad volio jednu ženu.

Matko Marušić / Hrvatski tjednik

Prof. Matko Marusic, MD, PhD

Katedra za istraživanja u biomedicini i zdravstvu

Department of Research in Biomedicine and Health

Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu

School of Medicine, University of Split

Šoltanska 2

21000 Split, Croatia