nedjelja, 8. rujna 2013.

Klemm: Premijeru, nismo protiv Srba, a od Vukovara ne odustajemoI

Klemm: Premijeru, nismo protiv Srba, a od Vukovara ne odustajemoI



Ispovijest lidera branitelja - Pozvan sam na ispitivanje odmah nakon sastanka u vladi na kojemu su bili Milanović i nekoliko ministara. Osim žalosne slike razbijenih dvojezičnih ploča u Vukovaru odaslane u svijet, uz bijes i suze ratnih stradalnika, dijelom tužnog epiloga događanja u gradu heroju postali su i hrvatski branitelji koji su zbog sumnje u izazivanje nereda početkom tjedna privođeni u policiju na obavijesne razgovore. Među njima i Josip Klemm, šef Udruge specijalne policije, kojega je zbog njegovih dosadašnjih aktivnosti u radu Stožera za obranu hrvatskog Vukovara vlast prepoznala i kao organizatora nemilih događanja.

Prijateljstvo ispred zakona

S obzirom na ugled i reputaciju koju među suborcima uživa, još otkako se s 18 godina priključio Antiterorističkoj jedinici Lučko, zbog čega je otprije prepoznat kao neformalni lider branitelja, njegov odlazak na policiju izazvao je pravu buru među braniteljskim i stradalničkim udrugama. Josip Klemm, u prošlih nekoliko dana imenovan i dopredsjednikom novoosnovanog Koordinacijsko-operativnog tima na državnoj razini, za Večernji list govori o pozadini nemira u Vukovaru i pokušajima da ga se zbog društvenog angažmana diskreditira u javnosti te prvi put otkriva istinu o događanjima iza kulisa dočeka generala Gotovine i Markača.

Kako ste se 3. rujna našli u policiji?

Pozvan sam na obavijesni razgovor. Uslijedio je odmah nakon sastanka u Vladi kojem je, uz premijera, nazočilo i nekoliko ministara, kada je MUP dobio direktivu da me se što hitnije pozove. Moram reći da su policijski službenici bili korektni, zanimalo ih je što sam radio u Vinkovcima i u Vukovaru.

Policija vas percipira kao jednog od organizatora nereda. Ima li u tome istine?

U Vukovaru toga dana, nažalost, nisam ni bio. Sa službenog puta došao sam tek oko 20 sati, i to zato što je u policijskoj upravi u Vinkovcima bio zadržan moj prijatelj i suborac Stevo Culej, nakon što me njegova obitelj zamolila za pomoć. No, to nije bilo ni potrebno jer mi specijalci imamo nepisani kodeks časti prema kojem smo, kao i 90-ih godina, spremni poginuti jedan za drugoga. Išao sam tamo smiriti situaciju, a ne izazivati nerede.

Je li točna informacija da ste predvodili grupu specijalaca koja je u pola noći toga dana stigla pred kuću županijskog državnog odvjetnika?

Policijska istraga završena je još u 18 sati. Kao čelnik udruge neću dopustiti da naš branitelj čeka još 12 sati da se netko naspava i da onda odradi svoj posao. Ispred policijske postaje nije se održavao najavljeni prosvjed nego spontano okupljanje koje je u trenutku moglo prerasti u nekontrolirani kaos. Zato sam, kako bih smirio napetost, sjeo u auto i sa suborcima otišao u Županju, spreman trubiti državnom odvjetniku ispred kuće, ali čovjek je upravo bio na izlaznim vratima. Bilo je pola noći i hvala mu što je u svom privatnom vremenu došao u Vinkovce i ispitao Stevu. Hrvatski građani koji nisu sudjelovali u Domovinskom ratu moraju shvatiti da su branitelji jednom čudnom vibracijom povezani, da smo dijelili dobro i zlo, gledali prijatelje kako pogibaju i kako njihova tijela lete po zraku. Poštujemo zakone, ali nama je ispred zakona prijateljstvo. Kao što sam ja došao po mog prijatelja Stevu, tako su pred policiju u Petrinjsku stigli moji suborci u samo nekoliko minuta.

Kako ste vi, kao hrvatski branitelj, doživjeli udarce čekićem po ploči na kojoj je hrvatski grb?

Istinski žalim zbog svega što se dogodilo. Ružna je slika odaslana kada branitelj lupa čekićem po ploči s hrvatskim grbom, s latiničnim i ćiriličnim pismom. No, još ružnija je odluka nekog činovnika iz Vlade da se table postavljaju na prvi dan škole kad se djeca trebaju veseliti početku školske godine, a posebice oni koji onamo kreću prvi put. U trajnom sjećanju tom će djetetu ostati jedino kaos. Također, dogodilo se to uoči nogometne utakmice između Hrvatske i Srbije pa ovaj incident sigurno nije pridonio pozitivnom rivalstvu nego nacionalnoj netrpeljivosti. Onaj koji je donosio takvu odluku mislim da nije sposoban čuvati dvije ovce ako pogledamo kako se ta odluka odrazila na nacionalnu sigurnost ove države. Ili je to sve s namjerom napravljeno. Kako god bilo, riječ je o politički promašenom potezu.

Jeste li se zapitali zašto su ploče postavljene upravo sada?

Neću politizirati i tvrditi da je to skretanje pozornost s “lex Perković” i ekonomske situacije u državi, ali tajming mi je, najblaže rečeno, ishitren i neshvatljiv.

Trebaju li se građani srpske nacionalnosti ovih dana osjećati nesigurno?

Ni slučajno. Pa, ipak, svjedoci smo događanja diljem cijele Hrvatske, od Splita do Dubrovnika, gdje su osvanuli uvredljivi grafiti ili su bacane petarde. Nažalost, događa se lančana reakcija s obje strane jer neki srpski portali sada pozivaju na šaranje katedrale ćirilicom, i u tome se ogleda nepromišljenost ove odluke koja neće pridonijeti miru. Dosad smo imali pozitivan suživot, a što sada imamo osim ružne slike koja je odaslana iz Vukovara? Ovih mi je dana jedan vukovarski Srbin ovo rekao: “Vi Hrvati ste donijeli taj zakon, nismo mi. Pustite da živimo u miru i da se onakvo zlo više nikad ne ponovi”. Ovo nije sukob Srba i hrvatskih branitelja nego, nažalost, sukob hrvatskih branitelja i hrvatske Vlade. Mi ćemo sa svoje strane učiniti sve da se smire tenzije.

Svatko po svojoj savjestiNisu li se branitelji borili i za pravnu državu?

I sami vidimo da se zakon može tumačiti na razne načine. Mi smo se borili i da uđemo u Europu pa se ne poštuje europski uhidbeni nalog. Sad smo svjedoci da se Ustav i zakon mogu promijeniti u sedam dana, a branitelji čekaju već sedam mjeseci. Borba za ćirilicu, podsjećam, traje od 2. veljače. Moramo biti dosljedniji u provođenju zakona, a ne nametati zakon koji je destabilizirao jedan grad i cijelu državu. Zakon nalaže i kažnjavanje za ratni zločin pa se to ne događa. Zakon nalaže i prioritet pri zapošljavanju djece poginulih branitelja pa se ne provodi. Zakon izgleda svatko tumači kako njemu odgovara. Danas slušamo da su sve zakonske mogućnosti iskorištene. Koliko je puta Stožer tražio da se njihov prijedlog uvrsti u saborsku proceduru, koliko su puta dolazili pred Vladu pa ih nitko nije primio. To je stoga što su neki ljudi ograničeni, tolika je šteta s obje strane napravljena tim razbijanjem ploča da je sva sreća da je sve mirno završilo. Nadam se da se ploče više neće razbijati, a sve se moglo dosad riješiti u duhu demokracije. Ružno je vidjeti razbijanje ploče čekićem, ali je isto tako ružno da se branitelji nazivaju pogrdnim imenima. Isti ti ljudi tako su nas nazivali i 91. pa danas uživaju u plodovima države koju smo stvorili. Aktualna vlast za posljednje događaje u Vukovaru pogrešno traži krivca upirući prstom u braniteljske udruge i njihove vođe. Ljudski bih zamolio premijera da nas ne naziva cirkusantima.

Što biste, da imate priliku, rekli premijeru?

Da trebamo sjesti za stol. Da treba saslušati ljude, obje strane, hrvatsku i srpsku. Dijalog se traži od veljače, da je bilo dijaloga, sve bi išlo u drugom smjeru. Predsjednik Josipović na stotine je puta našao vremena za branitelje, i po dobrom i po lošem, a premijer nas nije primio nijednom. Ne bih volio da Hrvatska bude nova Sirija. Devedesetih je malo onih koji su mogli prepoznati da će 1991. biti tako krvava. Premijer Milanović možda je bio premlad da sudjeluje u Domovinskom ratu, ali siguran sam da sad želi sve dobro svome narodu. Međutim, moramo paziti kakvu klimu stvaramo za idućih 10 i 20 godina. Nažalost, te ploče uzrokovat će određene incidente, nebitno hoće li biti razbijene ili pošarane, ali će biti plodno tlo za netrpeljivost između dviju zajednica. Kome treba svakih dvadeset godina sukob na ovim prostorima?

U tom svjetlu, kako je vama zvučala izjava Tomislava Josića, predsjednika Stožera, da će Vladu na Dan sjećanja u Vukovaru dočekati puno veće neugodnosti od zvižduka u Kninu? Neki su to shvatili kao prijetnju.

Ne bih to nazvao prijetnjom ni upozorenjem, to je govorilo srce. Što se mene tiče, premijer i predsjednik su dobrodošli u Vukovar, no hoće li se oni sami ugodno osjećati tamo, to je njihova stvar. Svatko neka radi prema svojoj savjesti. Tko je imao savjesti ‘91. godine, stao je u obranu domovine, onaj koji nije, taj nije ni išao.
 Na zagrebačkom se Trgu u travnju na skupu podrške Vukovaru okupilo 50 tisuća ljudi koji su se tada kleli da će pritrčati u pomoć gradu heroju. Tomislav Josić najavio je da će Vukovar do petka provreti. No, svakodnevno ondje prosvjeduje tek nekoliko stotina, uglavnom tamošnjih Hrvata. Znači li to da su Vukovarci opet prepušteni sebi?
S tim se ne bih složio, Vukovarci nisu ostali sami. Branitelji su spremni svakog trenutka doći u Vukovar, ali ne bismo željeli ni na jedan način da se pripadnici srpske manjine osjećaju ugroženim. A svakim dolaskom se tako osjećaju, nažalost, i na Dan sjećanja kad u Vukovar stigne 50 tisuća ljudi, pa i onda kad odajemo počast našim redarstvenicima u Borovu Selu. To je realnost, opet moram reći, nažalost. I zato sam se i osobno založio da sve daljnje aktivnosti ne budu na području Vukovara koji je dovoljno propatio i da sve što se treba događati, a to su mirni prosvjedi, događa u Zagrebu i diljem Hrvatske.

Iz Vlade danima stižu optužbe da su nemiri orkestrirani iz HDZ-a. Koliko je u tome istine?

I našu udrugu vodim tako da se mičem od politike. Politici nema mjesta među braniteljskim udrugama ni u nemirima u Vukovaru. Mislim da HDZ iza toga ne stoji, ali činjenica je da svatko tamo želi izvući političke bodove. Očitovanjem, činjenjem ili nečinjenjem netko misli da će profitirati.

Rado bi da sam iza rešetakaDođe li do promjene vlasti, hoće li branitelji isto tako energično djelovati i protiv “desne” vlade?

Na čelu udruge sam od 2009. godine, dakle i iz vremena HDZ-ove vlade kad sam organizirao brojne skupove, sjetite se prosvjeda za naše suborce Željka Sačića ili Tihomira Purdu, akcija za potporu generalima. Neki moji prijatelji kažu da smo i žešće istupali za vrijeme HDZ-a što mogu potvrditi i neki političari koji više nisu na vlasti.

O Vukovaru govorite s puno emocija. Kakve vas ratne uspomene vežu uz taj grad?

Sjećam se toga dana, 13. listopada 1991. godine, kad sam kao pripadnik ATJ Lučko sudjelovao u proboju prema Vukovaru. Nama pripadnicima te jedinice posebno je žao što je to jedina zadaća koju nismo uspjeli izvršiti. Toga je dana poginulo puno naših prijatelja i suboraca, iz HV-a i policije. I zato kad god vidim da je Vukovar ugrožen, sigurno ću opet svim srcem pomoći.

Mislite li da se Vlada u svojim odlukama treba voditi u skladu s emocijama koje stradalnici sada ponovno proživljavaju?

Vladu to uopće ne zanima, lakše je branitelje i stradalnike prikazati u lošem svjetlu. Tamo su se dogodili mnogi zločini, a žrtva nešto traži i uime tisuća njih ne stavljajte ćirilicu u gradu heroja! U Imotskom i Vrgorcu češljali su se popisi birača, zašto se ista stvar ne primjeni i u Vukovaru? I što je preostalo braniteljima Vukovara? Da uzmu čekić i razbiju ploče. Ne pričamo o sedam dana nego o sedam mjeseci gdje su se ljudi, ne samo u Vukovaru, već diljem Hrvatske okupljali paleći svijeće, tražeći nešto, ali njih nitko ne sluša i to je žalosno.

Zbog svog javnog angažmana za branitelje doživljavate niz neugodnosti, dođe li vam da odustanete i posvetite se samo poduzetništvu?

Zbog svog društvenog angažmana mnogima sam postao prijetnja. Vlast će na svaki način diskreditirati kolovođe prosvjeda, to je njihov oblik borbe protiv hrvatskih branitelja. Tijekom vlasti HDZ-a SOA radila je provjere za sve čelnike braniteljskih udruga. Pa kome smo mi prijetnja? Imam saznanja da se posljednjih dana pripremaju članci koji bi se trebali plasirati putem jednog medija s ciljem da me se diskreditira optužbama da vodim lanac prostitucije u Zagrebu. Toga je bilo i bit će. Bilo je i za HDZ-a i za SDP-a i bit će za nekog trećeg, tko god bude došao. Nažalost, to je križ koji nosim. Ne samo ja nego i još neki predsjednici udruga proglašeni smo državnim neprijateljima broj jedan. Pouzdano znam da bi me državni činovnici najradije vidjeli iza rešetaka. Ali ponosan sam što sam bio među organizatorima dočeka naših generala. I prije izricanja presude dao sam izjavu Novoj TV da će biti oslobođeni, mi smo i tad vjerovali dok su mnogi, za obje vlade, zabranjivali fotografije Gotovine i Markača.

Organizaciju njihova dočeka preuzeli ste vi. Ubrzo je smijenjen načelnik Postaje aerodromske policije Darko Car. Tada ste izjavili da ne možete vjerovati da je zbog toga ostao bez posla, no kakva su danas vaša saznanja o pravim razlozima njegove smjene?

Darko Car smijenjen je isključivo zbog organizacije dočeka generala. Ponovno pitam: što je to loše napravljeno? Je li loše to što je na Trg došlo sto tisuća ljudi, što se Hrvatska tome radovala, to što su branitelji molili u crkvi, što je predsjednik primio generale? Ne znam zašto neki činovnici u Vladi nisu time zadovoljni, možda su mislili potrošiti više nego što je bilo predviđeno, kao što je bio slučaj s priredbom za ulazak u EU. Doček generala koštao je nula kuna.

Nakon smjene Darka Cara rekli ste da će, budete li rekli istinu o tome što se događalo dva dana uoči presude generalima, mnogi morati podnijeti ostavke iz moralnih razloga. Što se uistinu događalo?

Generali su inzistirali da organizaciju preuzmu branitelji i mi smo to odradili besprijekorno. Napravili smo veličanstven doček bez ijednog incidenta. Nacija je živjela tih dana pa i danas mnogi žive od tih uspomena i zato mi je drago da sam bio dio toga. Mi smo imali puno aktivnosti uoči presude, nama je bio cilj da Hrvatska bude jedno, kakva god presuda bila. No, državni se vrh distancirao od generala. Ti su ljudi u nečijim glavama bili osuđeni prije nego je Haag donio presudu. Na trgovima, na misama, na mimohodu, na polaganju svijeća... ni u jednoj od aktivnosti nisu htjeli fizički nazočiti, a svi su pozvani. Odazvao se jedino Davor Bernardić koji je s nama sudjelovao u mimohodu od Mirogoja do katedrale, na čemu mu i danas zahvaljujem. Državni vrh nije želio dali potporu generalima, do zadnjeg su dana govorili da su u pitanju ratni zločinci i onda pohitali na aerodrom dočekati te iste zločince. Reći ću vam kako je zamišljen samo jedan dio državnog protokola. Znate li gdje je bilo predviđeno mjesto s kojeg će obitelji i prijatelji oba generala, i Markača i Gotovine, dočekati generale? Tisuću metara dalje u nekakvom hangaru da ih nitko ne vidi. U isto vrijeme pripremali su se crveni tepisi, stjuardese koje bi trebale mahati zastavicama, a sinovi i unuci generala su bili skriveni. Zar bih ja to trebao dopustiti? Ako je činjenica da su uz generale tijekom svih tih godina ostale samo obitelji i nekolicina prijatelja, onda je red da ih oni i dočekaju. Bili su skriveni u hangaru do trenutka dok to nisam vidio i onda ih odveo na pistu. Darko Car možda je upravo zato smijenjen jer su obitelji i prijatelji izišli iz hangara.Mnogi nedostajali na pisti

Iz vaših riječi proizlazi da se državni vrh ponašao kao da su očekivali osuđujuću presudu.

Oni su protokol sklopili ad hoc, na brzinu, stihijski. Vidjelo se na pisti da su mnogi tamo nedostajali. Zašto tamo nije bio ministar policije Ranko Ostojić, nitko iz MUP-a? Ako smo se svi bez zadrške radovali, zašto taj dan na primanju kod predsjednika Josipovića nije bio i premijer?

Kako predviđate razvoj situacije u Vukovaru?

Mi nećemo stati dok se Vukovar ne proglasi mjestom posebnog pijeteta. Ustrajat ćemo sve dok se ne promjeni odluka Vlade, bez obzira na to koja vlada bila na vlasti. Volio bih da premijer konačno progleda i pokrene dijalog. Da je bilo više dijaloga ‘91. godine, nikad ne bi bilo rata.  


















































































































































Piše: Renata Rašović/VLM

Nema komentara:

Objavi komentar