Goldsteini
GOLDSTEINI (prof. Marijan Krmpotić, Zagreb):
ŠTO BI SVI HRVATI MORALI ZNATI O KARLOVČANU DANIELU GOLDSTEINU ALIAS IVINU NA ČIJI ZAHTJEV JE PREDSJEDNIK SABORA POKOJNI BORIS ŠPREM UKINUO POKROVITELJSTVO HRVATSKOG SABORA NAD KOMEMORACIJOM NA BLEIBURGUPRISTUP!"Slavko i Ivo Goldstein vode veliku bitku protiv hrvatskog naroda" – izjavio je Marko Veselica predsjednik Hrvatskog družtva političkih zatvorenika na svečanoj sjednici u povodu 12. obljetnice osnutka Družtva 18. 2. 2002., u Glasu Slavonije.
(1)
Ivo Goldstein, karlovački knjižar, otac Slavka Goldsteina i Daniela Goldsteina alias Ivina bil je komunist i agent Kominterne. Iz svoje knjižare i papirnice u Karlovcu razparčaval je po Kordunu i Banovini marksističku literaturu i komunističke letke. Komunističkog agenta knjižara Ivu Goldsteina nitko nije vidio u gradu od onog dana kada su ustaše došle do Karlovca. Njegovi sinovi braća Goldsteini Slavko i Daniel, domislili su se da su im otca uhvatile ustaše i zaklali na Jadovnu.(2)
Međutim, ni na jednom popisu uhićenih Židova u Karlovcu i iz Karlovca odvedenih po ustašama nema imena Ive Goldsteina! – kako je to pomno provjerila i zabilježila pravednica među narodimaLjubica Štefan u svojoj knjizi: "Istinom i činjenicama za Hrvatsku", HKZHS 1999. str. 169.(3)
Gosp. Bogdan Sudić mlađi, susjed Goldsteinovih u Karlovcu koji se kano dječak igral sa Slavkom i Danielom u istom dvorištu sjeća se da je gospođa Lea Goldstein, zabrinuta za muža, zamolila njegova otca ustaškog poručnika, da ode u Ustaški Stožer propitati se za njezina muža da mu odnese u zatvor što mu treba. Međutim, u Ustaškom Stožeru su rekli da Ivo Goldstein nije kod njih u zatvoru i da ga i oni traže. Dakle, po svemu sudeći, Ivo Goldstein je po partijskoj direktivi, čim je Hitler napal SSSR, pobjegal kradomice iz Karlovca u šumu. Najvjerojatnije, ana svoju nesreću, Ivo Goldstein je na Kordunu, nabasal na četnike među kojima je bilo seljaka iz obližnjih srbskih sela koji su ga prepoznali kano Hrvata komunističkog agitatora koji je po njihovim selimarazparčaval komunističke letke protiv srbskog Kralja. I za grob Ive Goldsteina se ne zna.(4)
Nu, zato se jako dobro zna da je ustaški tabornik u Karlovcu gospodin Marijan, Mane, Bilović, Židovki gospođi Lei Goldstein, rođenoj Bril, majki dječaka Slavka i Daniela Goldsteina Ivina, kada ga je došla moliti da joj spasi djecu – dao propustnicu da može pobjeći s djecom u Kraljevicu na okupirano područje, odnosno onda anektirano područje u Kraljevinu Italiju – kako bi nju i njezinu djecu spasil od eventualne hude kobi odustaških vlasti u Karlovcu. Tako je ustaški tabornik g. Marijan, Mane, Bilović spasil žive glave Lei Goldstein ženi Ivana Goldsteina i njezinoj djeci sinovima komunističgog agenta Kominterne: Slavku i Danielu, izlažući pogibli svoj život i svoju obitelj eventualnim represalijama radi spašavanja obitelji karlovačkog Židova Ive Goldsteina, u Karlovcu svima znanog kano agitpropa Kominterne. Nema toga čim bi se Goldsteini mogli odužiti g. Marijanu, Mani, Biloviću za svoj spas i spas svoje majke. Ali, Goldsteinovima nikada nije ni palo na pamet da se zahvale gospodinu g. Marijanu, Mani Biloviću kome duguju život, a kamoli da ga predlože za "pravednika među narodima". Dapače, prema izjavi kćeri Marijana, Mane, Bilovića, gđe Nede Fancev rođ. Bilović, otac joj je po 'oslobođenju' bio osuđen na 7 godina robije. Nije bio osuđem na smrt, jerbo su se za nj zauzeli mnogi Karlovčani kojima je za rata pomogal. I spasil ih. A braća Goldsteini? Braća Golsteini su se oglušili na molbe obitelji Bilović da im pomognu otca izvući iz logora, dok se Slavko Goldstein po Karlovcu kočoperil u odori partizanskog oficira i, pričalo se među kolegama, sa samokresom na stolu izpred profesora polagal razrede partizanske gimnazije. A obitelj Bilović? Žena s troje djece – Ljerka i Neda bile su izbačene iz škole, a mali Ante imal je tek tri godine – ostali su 1945. na cesti. Pomagali su im prijateljii dobri ljudi da nekako prežive.(5)
Točnost ovih navoda svatko može provjeriti. Kći Mane Bilovića gđa Neda Bilović udana Fancev i danas je još živa. Ta težko bolestna gospođa u poodmaklim godinama živi u Zagrebu, ulica kralja Zvonimira 62. I kaže da joj se pred desetak godina na vratima s buketom cvjeća pojavil Slavko Goldstein da joj se kano zahvali i izpriča. Zalupila mu je vratima pred nosom. Slavko i Daniel Goldstein preživjeli su rat uglavnom skriveni na sjeniku u nekog seljaka na partizanskom području. Daniel Goldstein alias Ivin rado se pravi važan svojom pubertetskom partizanštinom, pa tvrdi kako je on bil uz teško ranjenog Juru Francetića u blizini Slunja! A njegov stariji brat Slavko, jednom, godinicu nakon Domovinskog rata javno se u novinama i pohvalil da je u izbjegličkom logoru na Gazi u Karlovcu prepoznal seljaka koji ih je skrival od ustaša za NDH i izložil zbog njih sebe i obitelj životnoj opasnosti. Premda tad već dobrano imućan, Slavko Goldstein tog seljaka s Korduna ipak nije izvadil iz izbjegličkog logora i primil u svoj dom iz zahvalnosti što je obitelj tog seljaka njih Židove prigrlila i s njima strjepeći dijelila zalogaje kruha. Kako bilo da bilo, odprilike godinu dvije dana nakon 1945. braća Goldsteini više nisu bili u Karlovcu. Uskoro se po gradu pričalo da su obtirali u Izrael. Slavko se svojim prijateljima dičio da je odmah po dolazku u Izrael unovačen i bačen na položaj sa snajperskom puškom u podijeljenom Jeruzalemu gdje je strjeljao prolaznike na palestinskoj strani grada. Daniela su strpali u kibuz. Nisu dugo ostali u Izraelu. Karlovčani su ih tračali, govoreći da su u Izraelu bili građani bez partizanskih povlastica djece palog borca, pa su se vratili u Zagreb k mami. S Danijelom Goldsteinom alias Ivinom već diplomiranim povjestničarom, kaže M.Krmpotić radio sam zajedno u Institutu za Historiju radničkog pokreta, Opatička 10. Ironijom sudbine sjedili smo u istoj sobi Daniel Ivin, Bruno Bušić, Marijan Stričević i ja Marijan Krmpotić. Na moje pitanje zašto je promijenio prezime u Ivin, odgovorio mi je da na svijetu ne mogu biti dva genijialna Goldsteina! Direktor Instituta Franjo Tuđman odtjerao ga je iz Instituta 1965. pošto mu je iza leđa subverzivno podmetnuo političku spačku očito po naputku iz srbenda iz CK kojima je smetala nacionalna osvještenost Franje Tuđmana. Naime, otišal je u Zadar na sastanak s Mihajlom Mihajlovskim radi osnutka nekakva političkog disidentskog časopisa, lažeći da je on došao kano predstavnik Tuđmanova Instituta. Dakako, kad je stigao u Zadar Mihajlo Mihajlovski već je bio uhićen. Daniela Ivina pokupila je milicija i šupirala ga natrag u Zagreb. Franjo Tuđman htjel ga je odmah izbaciti iz Instituta, ali iz CKSKH je došao nalog da se Daniela Ivina iz Instituta može udaljili samo sporazumnim razkidom radnog odnosa. Nikakvim izbacivanjem!Poslije nekog vremena u Institutu je netko spomenuo da je Daniel Ivin u Engleskoj i da te tamo oženio. Kada sam nakon Tuđmana i ja bio izbačen iz Instituta po komesaru Dušanu Bilandžiću detaširanom iz Beogradu od CKSKJ za direktora Instituta u Opatičkoj 10 s partijskim zadatkom da pomete palubu od nas tuđmanovaca, moj kolega sa studija maspokovac generalni direktor RTVZ Ivo Bohjanić pobral me je sa Zavoda za zapošljavanje natrag na TVZ gdje smo obojica tri godine kasnije nekako preživjeli Karađorđevo. Nisam bio izbačen na cestu kano 1968. već samo unižen na mjesto za sekretara Igranog programa kod urednice drugarice Palme Katalinić. Kadli tamo iznebuha, jednog dana kod Palme Katalinić eto Zore Dirnbach! Dovela je sa sobom za ruku Daniela Goldsteina, alias Ivina. Pravio se da me ne pozna. Drugarica Zora Dirnbach dramaturgica u Igranom programu i prijateljica Slavka Goldseina, tada predsjednika njihove Židovske obćine, došla je zamoliti Palmu Katalinić da podpiše lažnu potvrdu da njoj, Zori Dirnbach, Daniel Goldstein, alias Ivin pomaže u prepravljanju i popravljanju dramskih tekstova za televiziju (sic!). Danielu Goldsteinu, alias Ivinu trebala je potvrda da negdje nešto radi kako bi od Grada mogao dobiti stan. Prvi stan ostavil je prvoj ženi, a on je još nezaposlen. Drskost Danijela Goldsteina prešla je sve granice nakon smrti dr. Franje Tuđmana kad se počeo izpovijedati notorne laži kako je dr. Franjo Tuđman za svoje stručne radove prvo pital za mišljenje njega Daniela Ivina, ter izpada da je on s prvim predsjednikom RH bio na "ti". Uz to danas se Daniel Ivin kiti da je i književnik, a zar mu njegovu jedinu knjigu nijenapol napisal genijalni stariji brat Slavko? Nije tada Daniel još znao da će ga uskoro po genijalnosti zasjeniti sin brata Slavka Ivo Goldstein, profesor vizantologije diplomirane u Beogradu. Taj Ivo Goldstein – tolko je obsjednut velikom bitkom protiv povijestne istine hrvatskog naroda da svojevoljno patvori suvremenu hrvatsku povijestu svojim knjigama napisanim u stilu povijestnih pisanija svoga otca samozvanog povjestničara, inače nakladnika sa srednjom školomSlavka - koja po svojojpovijestnoj znanstvenoj argumentiranosti podsjećaju na povijestne romane Marije Jurić Zagorke.Kad se profesor Ivo Goldstein poprilično umislio tražio je bez natječaja katedru suvremene hrvatske povijesti na sveučilštu u Zagrebui drugovi su mu je dali. Kad mu je to prošlo, umislio da mu je mjesto među bezsmrtnicima u HAZU. Ali, akademici su mu tajnim glasovanjem uzkratili ulaz u Akademiju. Da ga utješe, njegovi će ga drugovi poslati u Pariz za veleposlanika da tamo nauči francuski. Kako je svijet malen potvrđuje i slučaj s mojim bratićem inženjerom u Geotehnici koji mi se potužio da su dobili za direktora nekog Danijela Ivina koji nema veze s poslom i niš ne radi nego samo putuje u London na račun poduzeća. Bilo je to za vrijeme predsjednikovanja na Pantovčaku Stjepana Mesića velikog prijatelja Slavka Goldsteina koji je morao svog mlađeg brata promašena povjestničara Danijela Goldsteina, alias Ivina, negdje uhljebiti. I drugovi ga dobro uhljebiše! A gdje drugdje negoli u tvrdki koja ima posla s naftom. I Daniel Goldstein alias Ivin, promašeni povjestničar, postal je preko noći uz blagoslov predsjednika Stipe Mesića kojem je zbog poslovnih veza sa svjetskim teroristom i krvavim libanonskim diktatorom Moamijem Gadafijem, predsjednik u Nadzornom odboru Geotehnike. Nafta, doduše, nema veze s diplomom Daniela Goldstena alias Ivina, ali ima sa Stipom Mesićem i Janafom. Ali, tko da vjeruje tom "Jutarnjem listu" kojeg je 4. 12. 2003. drug Stjepan Mesić nazvao običnim smećem nakon što su novinari odkrili njegove mutne transakcija s libijskom naftom i prijateljem mu Moamijem Gadafijem. Nu, vrag ne spava i u Geotehnici su radnici uskoro svog novog šefa Daniela Goldsteina, alias Ivina - uhvatili u krađi. S kim? Zajedno sa Željkom Dobranovićem, bivšim predstojnikom Ureda predsjednika Stjepana Mesića. Oštetil je tvrtku za oko 390.000 kn. I radnici Geotehnike tužili ga sudu. Ali, Daniel Golstein, alias Ivin pod moćnom je zaštitom, pa državni odvjetnik Mladen Bajić nikako da tužbu protiv Daniela Goldsteina izvadi iz ladice. I bezsramnik Daniel Goldstein, alias Ivin, kad je postal uvjeren da su njegovi zaštitnici toliko moćni da tužba protiv njega za krađu u Geotehnici ne će nikada ugledati svijetlo dana iz ladice državnog odvjetnika Mladena Bajića – drzko se kandidira za predsjednika HHO za ljudska prava (sic!) – i bi, navodno, izabran! A onda na njegovu sramotu puče bruka i skandal u HHO-u! Netko od članova HHO-a odkrio je kriminalnu prošlodt Daniela Goldsteina, alias Ivina – i Daniel Goldstein je zbog lažnog predstavljanja – naglavačke izbačen ih HHO-a. Nu, ne zna se točno je li bio izbačen kao kandidad prije nego je izabran ili kad je već bio izabran – ali on se hvali da je bio predsjednik HHO-a, jerbo to mu očito jako imponira! Po tom se i novinar D. Butorac javio u Jutarnjem listu 12. 4. 2012. člankom: "Kako Ivin može gostovati na HTV-u kod Ace Stankovića, a ne može na sud?" Izostanak sa suda je Ivin pokušao opravdati naglim pogoršanjem zdravstvenog stanja s jakim vrtoglavicama i obćom malaksalošću. Ali nije bio malaksao i nije mu se vrtjelo u glavi (ili je!) kad je po direktivi iz Iblerova trga po dogovoru s vodstvom SDP-a harangirao da Hrvatski sabor ukine službenu komemoraciju žrtvama na Bleiburgu. I kako javlja Jutarnji list 13.10.2012. "Daniel Ivin, bivši šef HHO-a jučer je na zagrebačkom Županijskom sudu nepravomoćno osuđen na 11 mjeseci uvjetno uz rok kušnje od tri godine". Ostali kradljivci moraju u zatvor. Daniel Goldstein-Ivin iako glavni kivac, dobio je uvjetnu kaznu jer je tako zbog Danielovih poodmaklih godina i problema koje ima s glavom i u glavi, urgirao za nj brat Slavko savjetnik predsjednika Republike i predsjednika Vlade SDP-a Zorana Milanović. Da, da,to je taj isti mali Židov i apartid Daniel Goldstein-Ivin, koji poput svog brata Slavka ne sustaje u bitci protiv hrvatskog naroda pa po direktivi svojih moćnih zaštitnika otvorenim pismom od predsjednika Hrvatskog Sabora Borisa Šprema traži da Sabor ukine svoje pokroviteljstvo nad Komemoracijom hrvatskim žrtvama palim na Križnim putovima od Beiburgu do raspeća na Kalvarijama po Srbiji – jerbo to građane stoji pola milijuna kuna (sic!) – kako bi se zatro svaki trag srbokomunističkim ratnim i poratnim genocidnim zločinima nad Hrvatima koji su se borili protiv komunizma, a čiji su potomci u Domovinskom ratu porazili do nogu velikosrbskog agresora na svoju domovinu Hrvatsku. Prema pisanju Jutarnjeg lista 12.12.2012. na ponos i diku svih jugokomunjara titovaca i u savjetodavno tijelo jugoantifašista u RH (SABARH) na mjesto dosadašnjeg predsjednika Savjeta (hrv.= Vijeća) Branka Caratana izabran je osuđeni za korupciju u poduzeću Geotehnika kriminalac Daniel Goldstein-Ivin, Nisu imali boljeg
O KARLOVAČKIM GOLDSTEINIMA – braći Slavku i Danielu Goldsteinu, alias Ivinu kazivali su:Đurđa Deur, Svetozar Petrović;, Stanko Lasić, Antun Žvan, Valentin Sinotreppo, Mladen Berleković, Sveto Tomić, dr. Petar Šarinić, Jelena-Ljalja Gorodeck, Bogdan Sudić - Braco, Neda Bilović-Fancev, Palma Katalinić, dr. Miroslava Despot rođ. Blis i Marijan Krmpotić. Auktorizirani izvorni članak: prof. Marijan Krmpotić, Zagreb.
Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/wiki/
Kategorija: Protuhrvatstvo
Skoči na: orijentacija, traži
2) MILANOVIC
Skoči na: orijentacija, traži
2) MILANOVIC
Ivica Šola: Vukovar je žrtva Milanovićeva geta tatinih sinova
Iz irealne perspektive Milanovićeva geta grad Vukovar je apstrakcija, za njega je Hrvatska apstrakcija, ljudi su apstrakcija, njegova biografija učinila ga je invalidom stvarnosti - Postoje dvije vrste geta. Prvi je onaj imućnih, utjecajnih ljudi i obitelji. U njega se teško ulazi. Drugi je onaj sirotinjski. Iz njega se teško izlazi. Ljudi koji pripadaju prvoj vrsti geta teško mogu razumjeti realnost ljudi iz druge vrste geta. Ovi iz prve vrste geta ovim drugima rijetko ponude kruha, radije ih hrane ideologijama u koje, u krajnjoj liniji, ni sami ne vjeruju, poput bonvivana Broza ili danas Kim Jong-una, kojemu je Denis Rodman ipak draži od Marxa. Ni ovu situaciju u Vukovaru nije moguće shvatiti bez ove dijalektike. Sve je zakuhao Zoran Milanović, čovjek koji od rođenja pripada privilegiranima, onima iz prvoga geta. Kada je Milošević napao Hrvatsku, Milanoviću je bilo 25 godina. Njegovi vršnjaci otišli su na front, skupljati gelere u tijelu. Milanović je, kao tatin sin, bio oslobođen od svega toga, od te rapsodije “šovinista” i “cirkusanata”, koji su pisali po zidovima “Vukovar nikada neće biti Bukobap” ili “Osijek nikada neće biti Ocek”. Tata mu je, kao bivši komunistički moćnik, već devedesete prešao u HDZ da bi sina brzo ugurao u Ministarstvo vanjskih poslova kako bi Domovinski rat mogao u miru pratiti preko televizije. Onda ga Tuđman šalje u Bruxelles, gdje se dodatno obrazuje i uživa sve blagodati nastale na krvi “cirkusanata” i “šovinista”, a on, daleko od (hrvatske) zbilje, “uči za Briselca”. U to vrijeme, dok je on Briselac, prosječni Vukovarac koji je uspio izvući živu glavu od srpske okupacijske vlasti koju danas uosobljava Vojo Stanimirović, također pripadnik prve vrste geta, čami po izbjegličkim kampovima, u “hotelu Zagorje”, koje je najbolje razumio, također pripadnik prve vrste geta, predsjednik Josipović, izgovorivši onu historijsku rečenicu Ivani Simić Bodrožić, ženi iz ovoga drugoga geta: “Koji je Vaš problem?” Koncem devedesetih Milanović pretrčava u SDP, u kojem ga prepoznaje drugi tata Ivica Račan, a mali Zoran vraća se u okrilje izvornog geta tate Stipe, u partiju, koju ubrzo i preuzima. Potom postaje premijer, njegovo društvo su bogataši poput Tedeschija, ljetuje u Bakarićevim i Titovim vilama... Biografija Zorana Milanovića je biografija tatina sina, čovjeka koji je kroz život, kroz sve režima, išao kao kroz putar. Njegovo iracionalno ponašanje oko “lex Perković” tu postaje razumljivo: on štiti geto, geto svoje obitelji, svojih fizičkih i duhovnih otaca, svojih pokojnih političkih sponzora. I što takva osobnost, iz te vrste geta u koji se teško ulazi, daleko od stvarnosti “cirkusanata” i “šovinista”, može ponuditi narodu, onima iz druge vrste geta: ništa, samo ideologiju! Zdravstveni odgoj, gay parade, rodni egalitarizam, Radmanov HRT..., i ćirilicu u Vukovaru. A Vukovar, opet, getoizirani grad. Na jednoj strani je srpska sirotinja sa svojim kafićima i vrtićima, koja ne želi u kolonu sjećanja, čiji najviše predstavnici u Srbiji, poput predsjednika Nikolića, i dalje izjavljuju kako je Vukovar “srpski grad”, što je na Marakani aklamacijom “blagoslovljeno”, ili Voja Stanimirović koji hladno izjavljuje da Srbi nisu započeli rat u Vukovaru, u Hrvatskoj, nego su se branili od hrvatskog nasilja. Na drugoj strani je hrvatska sirotinja koja još traži ubijene i nestale, koja ima svoje kafiće i vrtiće, logoraši i branitelji čije su traume od onoga što je ćirilica simbolizirala u Vukovaru još uvijek svježe, koji kod aboliranih sugrađana ne vide trunku kajanja. Koji frik u tako getoizirani grad, pod okriljem noći (!), kao prioritet ima “provođenje zakona” i postavljanja ćirilićnih natpisa u atmosferi hladnoga mira? To može učiniti samo čovjek koji nema nikakve veze s realnošću, tatin sin iz prvog geta koji ne razumije stvarnost onih iz drugog geta, bili oni Hrvati ili Srbi. Kuš, sirotinjo, nema kruha, nema razvoja, evo vam ideologije! Sasvim nepotrebnim inzistiranjem na ćirilici u Vukovaru Milanović je samo dodatno zabetonirao getoiziranost Vukovara, gore nego svi nacionalisti zajedno. On “politiku pomirenja” provodi oklopnim vozilima i represivnom tolerancijom prema onoj žgadiji koja je krvarila dok je on gradio karijeru. Iz irealne perspektive Milanovićeva geta grad Vukovar je apstrakcija, za njega je Hrvatska apstrakcija, ljudi su apstrakcija, njegova biografija učinila ga je invalidom stvarnosti. Kada mu ljudi iz Stožera, poput Josipa Klemma, poručuju da oni nisu u sukobu sa Srbima, nego s hrvatskom Vladom, onda je sve jasno: ovo je sukob dvaju geta, geta stvarnog života i geta koji uosobljuje Milanović, geta tatinih sinova, ma gdje bili.
Ivica Šola, OBJAVA: 15.09.2013
-----------------
Josip Jović: Tko dolazi nakon Zorana Milanovića?
Zoranu Milanoviću u najboljim godinama prijeti završetak političke karijere, jer se u krivo vrijeme našao na krivom mjestu. Sve se nekako urotilo protiv njega. Protiv njega su vrlo glasno i jasno sindikati, umirovljenici, branitelji, seljaci, bruxelleska birokracija, a tiho i potajno koalicijski partneri, predsjednik Republike, pojedini ministri u Vladi, stranački prijatelji, te ponajviše politička i gospodarska stvarnost, koju karakterizira stalni pad proizvodnje i potrošnje, zaduživanje, rasprodaja nacionalnog bogatstva, sve veća nezaposlenost. Dovoljno je, recimo, pogledati emisiju TV Jadran koja se zove “Bez pardona” u koju se izravno, bez cenzure, nesputano javljaju gledatelji, koji su redovito puni nekontroliranog bijesa, spremni na revoluciju. Milanović, naravno, nije kriv za sve, ali po logici stvari oči su uprte u najodgovornijeg, u prvog, vodećeg. Prošle su već skoro dvije godine od preuzimanja vlasti i više ne pale pozivanja na one prije njega, iako je, istina, ta ostavština teška. Konkretno, odgovoran je za loše sastavljenu Vladu u kojoj se Slavko Linić ponaša kao utjerivač poreza koji više nema što uzeti ni kome rezati, a deficit je sve veći, i u kojoj potpredsjednik Branko Grčić igra ulogu Patjomkina, periodično obećavajući velike investicije i izdašna sredstva iz fondova EU-a, dok su svi drugi uglavnom neprimjetni, svi osim Gordana Marasa, koji izgleda ipak nešto radi i koji ima ideja i rezultata u poticanju malog poduzetništva. Andrea Zlatar-Violić, Željko Jovanović etc. uglavnom su zalutali u Vladine kabinete, praveći samo probleme. Odgovoran je premijer i za to što se Vlada po crti njegove osobne (in)kompetencije iscrpljuje na ideološkim temama (ćirilica, tajne službe, spolni odgoj) zanemarujući životne probleme građana (ona njemu desno sjedeća čak će izjaviti kako se Vlada ni ne treba baviti privredom), odgovoran je za strogo stranačke kriterije u odabiru vodećih ljudi javnih poduzeća, kao i za plasiranje državnog novca u propalu privatnu banku radi pokrića Čačićevih poslova. Milanović je postao žrtvom vlastitog narcizma, autistički odbacujući svaku sugestiju, svaku kritiku i svaki savjet, što sve više eskalira što ga više napadaju i što se mora sve žešće braniti. Uglavnom, opće je uvjerenje i raspoloženje kako se od ove Vlade i njezina prvog ministra nema što očekivati i kako je najbolje da odstupe što prije. Međutim, oni neće odstupiti. Izdržat će do kraja mandata po inerciji izbornih rezultata i stranačke hijerarhije. To će vrijeme brzo proći i narod će se opet naći pred dilemom kome dati povjerenje. SDP može ponovno osvojiti izbore, ali samo pod uvjetom da za lidera istakne neko novo lice koje će znati odgovoriti na probleme nacije. Za sada se ono ne vidi i teško da će se i pojaviti s obzirom na sto puta potvrđeno pravilo da tikva ide na vodu dok se razbije. Ono će se, naime, pojaviti tek kad i ako SDP izgubi izbore. Jesu li HDZ i Tomislav Karamarko spremni preuzeti vlast i hoće li prije toga zadobiti većinsko povjerenje birača? Rejting se stranci, po nekim istraživanjima, lagano penje, iako sam predsjednik navodno ostaje najnepopularnijim političarom, no još više o rejtingu govore dobri rezultati lokalnih izbora i onih za Europski parlament. Na ruku joj ide i vrijeme u kojemu će se tražiti bilo kakve promjene i u kojemu će grijesi Sanaderova HDZ-a biti zaboravljeni. Karamarko radi dobar posao okupljajući sve stranke desnice, a još bi bolji posao bio okupljati i ugledne nezavisne pojedince izvan stranaka, razumije se, sličnih političkih pogleda. Previše je oko njega potrošenih imena, a od novih tek su se snažno afirmirali Davor Stier i Andrej Plenković, s tim što prvi djeluje uvjerljivije, a drugi kao političar od zanata.
Drugi i treći put
Do izbora će ova najjača opozicijska stranka, ako želi pobijediti, morati dati nedvosmislene odgovore na nekoliko ključnih tema oko kojih se u javnosti lome koplja. To su, primjerice, privatizacija javnih dobara i poduzeća, renacionalizacija dijela otuđenog, poticanje poduzetništva, oživljavanje sela i poljoprivrede, natalitetna politika, zaduživanje, organizacija lokalne samouprave, položaj i izbor predsjednika država, ured ”bivšeg predsjednika”, simboli jugokomunizma, položaj manjina, odnos prema Hrvatima u BiH, dijaspori i prema susjedima, itd., itd. Zasad se o svemu tome može samo naslućivati. Za izabrani program moraju biti izabrani i odgovarajući ljudi, neka vrsta vlade u sjenu, za koju će se znati i prije izbora i koja ne mora i ne smije biti sastavljena isključivo od ljudi iz stranke, što se odnosi i na prvog čovjeka. Osim SDP-a i HDZ, postoji i onaj treći put. No, problem je što tih trećih putova ima puno i što se oni obično pokažu kao stranputice kojima malo tko gazi. S velikima ambicijama izbore očekuje Milan Bandić, navodno podržan od HNS-a, IDS-a i samog Josipovića. Ali ovaj tip bez ideologije i dubljih uvjerenja, koji o sebi govori u trećem licu i koji nikada ne gleda u čovjeka s kojim se rukuje, opterećen korupcijskim aferama, odavno je izgubio povjerenje ljevice, a najnovijim pokroviteljstvom “Dana bratske ljubavi” i bedžom s Titovom slikom, i desnice. Obećavajuća je pojava dr. Milana Kujundžića i Hrvatske zore, čiji će uspjeh ovisiti i o tome kako će i s kim će HDZ odgovoriti na postavljena pitanja.
Josip Jović, Objavljeno 15.09.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar