H. Hitrec: PARADOKSI VUKOVARSKIH DOGAĐANJA Hrsvijet, 04 rujna 2013 17:00

H. Hitrec: PARADOKSI VUKOVARSKIH DOGAĐANJA

Hrsvijet, 04 rujna 2013 17:00 

Stanje nacije u rujnu 2013.

Pišem ovaj tekst u srijedu ujutro, 4. rujna, s onim spoznajama koje imam o vukovarskim događanjima početkom tjedna, svjestan da će se još štošta zbiti do svršetka dana, a pogotovo u sljedećima. Događaji su izazvani naoko nerazboritim potezom vlasti da postavi dvojezične i dvopismene ploče na zgrade u Vukovaru. Naoko, kažem, jer je taj korak bijedno zamišljen smokvin list koji treba skriti svu namjernu štetu koju vlast nanosi Hrvatskoj razbijajući svaki dan ploče hrvatskoga gospodarstva, školstva i kulture, hrvatske samosvijesti i samosvojnosti. Riječ je o programiranom nasilju koje izaziva reakciju (i) u obliku spontanoga revolta koji je vlast – znajući što će se događati – odmah proglasila nasiljem, a svoje nasilje prekrila krinkom navodnih zakona koji se navodno trebaju poštovati.

Vukovar je neupitni simbol hrvatske obrane od srpske agresije i svaki potez koji se ondje učini mora biti usklađen, dogovoren, svaki potez mora imati u vidu cjelokupni vukovarski kontekst u zadnje dvadeset i tri godine, mora uzimati u obzir i najtananije osjećaje hrvatskoga puka izmučenoga ratnim tragedijama i mučena nakon "mirne reintegracije" podmuklim podrivima amnestiranih srpskih ubojica koji su činili i čine sve da Hrvatima zagorče život u gradu, drski i neljudski do te mjere da se izruguju svakome pokušaju preživjelih Hrvata koji žude saznati što se zbilo s njihovim najmilijim, gdje su ubijeni i gdje su ukopani.

Mirna reintegracija koja je donijela teritorijalnu integraciju ostala je nemirnom jer se srpska ćud nije promijenila niti može, a hrvatske vlasti su za cijelo ovo vrijeme od 1997. (1998.) išle na ruku samo srpskoj integraciji (zajednica općina) koja je poticana izvana (Beograd) i iznutra (Zagreb, SDSS, Pupovac, "Novosti") u novom (starom) cilju da hrvatsko Podunavlje ostane nacionalno ambivalentnom zonom i mostobranom za neumrlu ideju velike Srbije. U Vukovaru je ta beogradsko-zagrebačka tendencija najrazornije djelovala, frustrirajući Hrvate koji su s ranama na duši u stvari prepušteni sebi, bez zaštite, kao što su bili početkom devedesetih. Aktualna vlast koja ne skriva srbofilstvo namjerno je pogoršla stanje i na kraju zabila ploče u još neoporavljeno vukovarsko, hrvatsko tijelo.

Vlat dostojna svojih ideoloških i bioloških predaka

Ta će vlast učiniti sve da bude dostojna svojih ideoloških i bioloških predaka koji su uništavali hrvatstvo i svaki pokušaj ostvarenja hrvatske državnosti. Događanja u Vukovaru i nisu drugo do demonstracija te razularenosti vlasti koja znade da je narod protiv nje i da nema korijena u njemu, ali upravo iracionalnom mahnitošću provodi svoje ideje, narodu nasuprot. Radi se naravno o osveti za stvaranje hrvatske države koju pretci te klateži nisu mogli ni zamisliti, a njihovi potomci sada na vlasti u Hrvatskoj – tu državu ne mogu smisliti i smišljaju jedino kako jojnapakostiti, kako ju rasprodati, kako ju učiniti malenom i neznatnom, kako ju dati u ruke drugim gospodarima sve dok voljena im Srbija ne bude toliko moćna da preuzme kormilo.

Taj trenutak čeka ova vlast, taj trenutak čekaju Srbi u Vukovaru i hrvatskom Podunavlju, taj im je trenutak najavljen i vizijom nove snažne Srbije (Vučić) i uvjeravanjem da mogu biti mirni jer vrijeme radi za njih (Vukovar je srpski grad, Nikolić).

Hrvati u Vukovar su i opet žrtve, prvenstveno idiotske hrvatske politike koja ustrajno pokazuje nevjerojatnu bolećivost prema Srbima, kao da je, ne daj Bože, Hrvatska napala Srbiju devedestih pa sada mora Srbe gladiti i hladiti paunovim perom, ponajviše one koji imaju najviše putra na glavi (slučaj Stanimirović, ali i Đakula itd.). Prava, doista hrvatska politika trebala bi biti svjesnom da – znajući s kime ima posla – ne gradi u istočnoj Slavoniji srpski i srbijanski mostobran nego hrvatsku utvrdu.

Prava manjina mogu biti zajamčena , ali i svako posezanje za pravima manjina koje hrvatska većina osjeća kao (prvenstveno srpski) atak na svoju slobodu i svoje uspomene, vodi prema nemiru, prema i te kako snažnom dojmu izigranosti i štoviše, polaganju temeljca da se ponovi povijest. Pritom je posve svjedeno dovozi li tko ćirilične ploče na tenkovima ili u policijskim kombijima.

Paradoksalno je da se u svemu ovom kaosu pojavljuju osobe koje nastoje ušičariti ponešto za buduću političku karijeru ili spasiti sadašnju, poput vukovarskoga gradonačenika Sabe koji se nalazi pod reflektorima zbog političke trgovine. Iz Osijeka dolazi Vrkić koji ovaj posao shvaća kao nastavak nedovršene mirne reintegracije koja u ljudskom i nacionalnom smislu nikada nije zaživjela, pa ne će ni sada jer rastresito stanje – o kojemu sam govorio – odgovara i vlastodršcima u Zagrebu i onima u Beogradu.

Sitni provokator Bauk koji je uz pomoć Milanovića i Vlade operativno "vodio posao" iz sigurnoga skloništa na Braču, sada šuti kao zaliven i prepušta vađenje kestenja iz vatre liku koji se zove Ranko(vić) Ostojić. Taj dovodi u Vukovar neke nove specijalce, a istodobno policija zove na obavijesni razgovor predsjednika udruge specijalaca (valjda starih). Podsjeća me to na vrijeme Hrvatskoga proljeća kada su komunističke jugovlasti dovodile u Zagreb milicionare iz svih republika i pokrajina.

1991. – godina koja se vraća

Kao što me je razbijanje ploče podsjetilo na ono slavno vrijeme kada smo razbili ploču na Vojnom sudu (JNA) u središtu Zagreba, u vrijeme uhićenih Virovitičana. Nije čudo da Vukovarka u Dnevniku HRT-a spominje 1991., godinu koja se vraća. Godina 2013. bit će zapamćena kao godina neokomunističkoga terora i ujedno kao svršetak kratkotrajne vladavine jedne vlasti koja se upravo ukazuje kao sretna kombinacija prigluposti, neukosti, asocijalnosti i anacionalnosti, s protagnistima koji zaslužuju prijezir hrvatskoga naoroda.

Infantilno je njihovo pozivanje na zakon. Ustavni zakon o nacionalnim manjinama u ovom vukovarskom slučaju na strani je Vukovaraca Hrvata jer je intencija toga zakona bila mir, a ne nemir (dobro objasnio Karamarko). Slučaj s gradskim statutom od kojega sada svi peru ruke, može se riješiti jednom sjednicom novoga Gradskog vijeća. Sumnje da Srbi čine jednu trećinu pučanstva lako se mogu otkloniti (i već su se mogle, ali nije bilo političke volje) egzaktnim utvrđivanjem činjenica koje će pokazati da se radilo o organiziranom podmetanju lažnih brojaka na sredini puta prema Nikolićevu srpskom Vukovaru.

Sve se to može obaviti ui kratkom vremenu, a usporedo treba sazvati Hrvatski sabor sa samo jednom točkom koja se zove izuzimanje Vukovara jer je Vukovar po sebi izniman i treba mu pristupati s iznimnom mjerom osjećaja, te spoznajom da su tvrdoglavo guranje hladnoga zakona može proizvesti vruću reakciju. I na kraju krajeva, institucija referenduma nije ukinuta, premda bi ova vlast i to željela. Hoću reći, ako se sama ne skine s hrvatskih pleća do kraja godine, treba organizirati referendum s jedinim pitanjem:"Jeste li za to da se izvanredni izbori za Hrvatski sabor održe do svršetka 2013. ?". Osamdeset posto hrvatskih građana zaokružit će – da. Takvo je, eto, stanje nacije u rujnu 2013.

Hrvoje Hitrec

I doista ako usporedite ono o cemu govori Hitrec i Milanovic, zar vam ne pada na pamet da nam na TV daju izvjesce sa sjednice vlade u sjeni iz neke umobolnice?