Mate Kovačević: Putovi balkanske konfederacije
HRSVIJET, 13. RUJAN 2013.
Bez obzira na svoju ulogu u balkanskim političkim integracijama, manje je odgovoran sam Ivo Josipović, koji je takav kakav jest, od mnogih koji mu, što iz neznanja, a što opet zavedeni različitim medijskim manipulacijama, još uvijek daju političku potporu. Nedavno je u hrvatskim medijima britanski pisac Tarique Ali, kojem su inače uzor pravednosti politički sustavi u Sjevernoj Koreji i Kubi, poručio Hrvatima kako ne mogu baš ništa sami učiniti te kako je jedini način da postanu uspješni povezivanje u balkansku konfederaciju, u koju bi, osim Srbije i drugih država bivše Jugoslavije, ušle još i Grčka te Bugarska. Hrvatske pak reakcije na mogućnost obnove bilo kakve Jugoslavije nazvao je vrlo glupima, jer Britanac smatra kako su u Jugoslaviji mnoge stvari bile dobre. Cilj pak te nove balkanske konfederacije ne bio obnova balkanskoga nacionalizma, nego, poručio je Ali Hrvatima, uspostva međusobnih veza kako bi se Balkan mogao oduprijeti velikim silama. Toj bi integraciji i otporu valjda posebno pripomogla činjenica, da mi, smtra Ali, u bivšoj Jugoslaviji govorimo istim jezikom. Na stranu to što razni harlekini mogu dobiti istaknuto mjesto u medijskom prostoru, ipak se iz njegovih informacija može nedvojbeno odčitati političko stajalište zemlje iz koje se Tarique Ali ukazao u hrvatskom kraljevskom gradu Šibeniku, kao i ekstremneoga dijela socijalističke internacionale, koju valjda predstavlja. Drsku i bezobraznu tvrdnju kako Hrvati sami ne mogu ništa učiniti za svoj opstanak, slušali smo svih sedamdeset godina tijekom ropskoga položaja u bivšim Jugoslavijama. Iza tvrdnje kako bi reginalno balkansko zajedništvo omogućilo otpor velikim silama, ne skriva se ništa drugo nego obnova britanskoga imperijalnog projekta, koji je u obliku obiju Jugoslavija zapravo bio svojevrsni bedem protiv njemačkoga prodora na jugoistok Europe. Uostalom Hrvatska još iz razdoblja borbe za svoju nacionalnu nezavisnost baštini određeno partnerstvo sa SAD-om, kao i Njemačkom, koja je među prvim zemljama poduprla hrvatsku državnu nezavisnost. U ratovima zadnjih stotinu godina Hrvatska se uglavnom branila od velikosrpskih agresija pa nas povijesno iskustvo uči da bi se, s obzirom na još uvijek žilave velikosrpske projekte, trebali povezati s državama koje su nam poput Madžarske, Slovačke, Poljske i Austrije kulturološki i povijesno bliske. Imperijalni pa čak i boljševički karakter političkoga projekta, što ga je podastro hrvatskoj javnosti britanski pisac najbolje se očituje u nepriznavanju hrvatskoga jezičnog identiteta, kojeg bi očito nasiljem, kao i u bivšim Jugoslavijama trebalo potpuno uništiti. Kad se ne bi radilo o ozbiljnom zaokretu hrvatske politike prema Londonu, onda ne bi trebalo ozbiljno uzimati ni prijetnje Hrvatima britanskoga harlekina novom balkanskom konfederacijom. Taktički potezi sadašnje hrvatske vlasti, nažalost, sve više otkrivaju kako pojedine odluke gotovo pravocrtno slijede naputke tajne politike, koju je u hrvatskoj javnosti plasirao Tarique Ali. T. zv. otpor velikim silama, o čemu je govorio Britanac, najbolje se očituje u pokušajima hrvatskih vlasti da zaštite komunističke zločine i zločince, na što je posebno osjetljiva Njemačka, pa je sadašnja vlast svojom tvrdoglavošću ušla u sukob, ne samo s Njemačkom, nego i s Europskom komisijom, koja bi, zbog sramotnoga izbjegavanja civilizacijske osude masovnih komunističkih zločina, Hrvatsku mogla kazniti zabranom ulaska u Schengensku zonu. Proces jezične unitarizacije snažno je zahvatio cjelokupni hrvatski medijski prostor, a uloga minsitra znanosti Željka Jovanovića u nametanju novoga pravopisa samo potvrđuje pripamanje putova za provedbu jezične politike, koju nam navješćuje britanski publicist. Danas se mnogi čude zašto ministru Jovanoviću nije zasmetalo paljenje hrvatske državne zastvae na nogometnoj utakmici između Srbije i Hrvatske u Beogradu, nu, s obzirom na politiku koju vodi ministar, više bi čuđenja izazvala eventualna Jovanovićeva prosvjedna reakcija na masovno divljačko vrijeđanje naroda i države koju je predstavljao. Naime, gospodin Jovanović je tijekom svoga posjeta Srbiji predložio tamošnjem ministru Vanji Udovičiću formiranje zajedničke regionalne sveučilišne lige, u kojoj bi sudjelovali studentski klubovi iz Srbije, Hrvatske i Slovenije, što opet nije ništa drugo nego realizacija politike, o kojoj je govorio britanski pisac. Da je Jovanovićeva balkanska politka tek dio širega spketra u realizaciji britanske strategije najbolje pokazuje nedavna balkanska politička turneja predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, kojom je očito Dejan Jović trasirao posjet Beogradu i srbijanskom predsjedniku Tomislavu Nikoliću, što bi, unatoč hrvatskom članstvu u NATO-u i Europskoj uniji, čvršće trebalo Hrvatsku vezati za balkanske integracije. Josipovićev pak pokušaj dodvoravanja vukovarskim braniteljima, za čije osjećaje, glede ćirilične agresije, u Vladi nemaju razumijevanja, samo je politički manevar, kojim se prikrivaju pravi ciljevi njegove balkanske turneje. Naime, Josipovićev pogled na Vukovar, a poručio je da postavljene ćirilične ploče u njem moraju ostati, ni malo se ne razlikuje od stajališta sadašnje Vlade, koja ne odustaje od ćirilizacije Vukovara. Otvaranje pak javne rasprave o položaju nacionalnih manjina, koju sad zagovara Josipović, vrlo je ozbiljno pitanje, jer sve manjine u Hrvatskoj, ionako imaju već dobro riješen svoj ustavni i zakonski položaj. Uznemiravati sve druge manjine, ali i hrvatsku većinu, samo zbog ekstremističkih zahtjeva Pupovčeve stranke, moglo bi dovesti u pitanje i same temelje hrvatske države, što je čini se svrha i potreba u razvoju strategije za uspostavu nove balkanske konfederacije. U ovom slučaju, bez obzira na svoju ulogu u balkanskim političkim integracijama, manje je odgovoran sam Josipović, koji je takav kakav jest, od mnogih koji mu, što iz neznanja, a što opet zavedeni različitim medijskim manipulacijama, još uvijek daju političku potporu. Za sudbinu svoje nezavisne države ipak smo kao narod svi zajedno odgovorni.
Mate Kovačević
Nema komentara:
Objavi komentar