Nije li prevršena mjera tolerancije u Vukovaru?
- tim pismom je ispisan srpski zahtjev u slovu „memoranduma“ po kojemu se trebala dogoditi „velika Srbija“ na prostoru Hrvatske i na čišdenju toga prostora od Hrvata
- tim pismom su se osobito služili beogradski mediji kojima se pripremao ratni ambijent stvaran na području Hrvatske i drugim prostorima bivše države Jugoslavije
- to pismo je u slučaju agresije na Hrvatsku, bilo dijelom velikosrpske ratne strategije i nije služilo u svrhu razvoja ljudi, nego isključivo za ostvarivanje agresivnih i ratnih ekspanzionističkih ciljeva na štetu Hrvatske države i Naroda
- tim pismom su ispisivani posrbljeni nazivi okupiranih hrvatskih mjesta i pokrajina
- tim pismom su pisane presude nevinim braniteljima, civilima – ženama, djeci, starcima i staricama u Vukovaru, po srpskim koncentracijskim logorima na okupiranom području Hrvatske i u Srbiji
- tim pismom su po Vukovaru ispisivana imena četnika-ubojica, terorista svake vrste srpske soldateske na spomenicima „herojima za otadžbinu Srbiju“
- tim pismom su pisane ulice po Vukovaru nakon razaranja Grada i protjerivanje svih Hrvata i Nesrba – nakon programiranog genocida nad Hrvatima i Nesrbima
- tim pismom su ispisivani članci laži u srpskim okupacijskim novinama po Vukovaru
- tim pismom se i danas ispisuju provokacijske izjave srpskih šovinista po Vukovaru i dijelovima Hrvatske u kojima tzv. „abolirani“ žive
- to pismo, koje je postalo privatnim vlasništvom srbijanske političke elite, u Vukovaru nije korišteno kao "kulturno civilizacijsko dobro" ved kao nastavak memorandumskih planova iste elite s utjecajem iz Srbije i domadih tzv. aboliranih Srba
- Jednako tako, nakon tzv. „mirne reintegracije“ nema niti jedne indicije da bi se u bududnosti dirilica koristila u te svrhe čemu je dokaz obrazovni sustav u kojemu se srpski podmladak uči krivotvorenoj povijesti, točnije da je u Hrvatskoj bio građanski, a ne velikosrpski osvajački rat, iako je to suprotno objektivnoj istini objavljenoj u nizu domadih i međunarodnih publikacija, pa i pravomodnih presuda haškog tribunala
- tim jezikom je presuđivano zarobljenima hrvatskim Braniteljima, pobijenima na Ovčari, pobijenima i zatrpanima u stotinama masovnih grobnica – šestomjesečnoj bebi na Groblju hrvatskih branitelja, dječaku na Ovčari
- tim jezikom su prisiljavane vukovarske žene i djevojke na silovanja
- tim jezikom je proglašen pad Vukovarske ratne bolnice: „zadnjeg ustaškog bastiona“
- tim jezikom se i danas laže i pljuje po najvedoj hrvatskoj žrtvi – Vukovaru
- tim jezikom i pismom se i danas govori, laže i piše protiv Hrvatskog Naroda
- tim jezikom su predstavnice vlade RS govorile o zauzimanju četničkog vojvode – sadašnjeg predsjednika njihove vlade, za vlastite četničke podanike – rušitelje,
silovatelje, ubojice i mrzitelje Hrvatske koji slobodno šedu Vukovarom, sjede u
Hrvatskom Saboru, provociraju i šire protuhrvatsku propagandu po novinama koje
financiraju hrvatski porezni obveznici – a pozvao ih je sadašnji gradonačelnik
Vukovara
- TO PISMO I JEZIK SU ZNAK OKUPACIJE – ŠIRENJA VELIKE SRBIJE U HRVATSKOJ U
MIRNODOPSKOM VREMENU
- Tom pismu nema mjesta u službenoj Hrvatskoj.
A žrtve tako "srbizirane dirilice" su i oni Srbi koji su tim pismom dodatno "opijani" tj., "lingvistički drogirani" kako bi uspješnije izvršili različite oblike ratnih zločina i zločina genocida. Bilo da su oni živi ili mrtvi. Neka bilo tko da povijesni podatak da li je ikada u Vukovaru bilo dvojezičnosti ove vrste. Nema ga. Od 6 stoljeda, od kada su se Hrvati doselili na Dunav, pa do današnjih dana toga nije bilo. Manjini nigdje nije uskradeno govoriti jezikom i služiti se pismom kojim se oni identificiraju unutar iste manjinske zajednice, učiti ga u školi kao izvanredni predmet materinskog jezika, kao što je to praksa svih demokratskih zemalja Europe u kojoj je R. Hrvatska ravnopravna članica. Osim toga, valja razmisliti da se propisi promjene i da postotak stanovništva drugih nacionalnih zajednica u cijeloj Hrvatskoj ne bude 33%, nego 51%, tj. da se usklade po pitanju manjina s normama Europske zajednice u kojoj je Hrvatska punopravna članica. To ima dubokog smisla i s jednostavnijim funkcioniranjem državne uprave. Ostvarivanje ljudskih prava i vjerskih sloboda nužno je osigurati drugim mjerama, a ne samo i isključivo dvojezičnošdu na institucijama. Ako je nekome „Država Hrvatska Majka“, onda de je voljeti, graditi i braniti. Ako li je smatra madehom, onda imamo stanje u koje su i Hrvate i Manjine u Hrvatskoj dovele tzv. „političke elite“. Dokle god Srbi u Hrvatskoj u vrijeme suše mole da kiša padne u Srbiji….. znak je da Republiku Hrvatsku ne uzimaju ozbiljno za svoju državu a kamo li za Domovinu! Pokušavam se preseliti mislima u najdemokratskije državno uređenje na svijetu, u SAD, koje ima najduži demokratski ustroj i zamisliti si u toj „zemlji neograničenih mogudnosti“, da se u New Yorku, na mjestu „Blizanaca“, porušenih 11. rujna 2001. od strane ALKAIDE, postave dvojezične ploče – na engleskom i arapskom jeziku i pismu što se dogodilo toga dana i da se podigne i spomenik „nedužnim“ alkaidinim sljedbenicima poginulim u tom strašnom terorističkom nasilju nad cijelim američkim ustrojem, narodom i državom? U samoj takvoj pomisli mi se zaledio pokušaj: zar se može žrtvu tog terora još jednom žrtvovati radi nekih nebuloznih i na lažima i manjinskom nasilju utemeljenih suživota? Naša nam katolička vjera govori i potiče nas na evanđeoski pristup: „Tko te udari po jednom obrazu, pruži mu i drugi“ (Lk 6,29). Svjestan svoje vjerničke pripadnosti Raspetom Kristu, Vukovar je svoje trpljenje složio u opraštanju i neosvedivanju. Uskladio je svoj povratak u razrušeni Grad i susrete sa Srbima - i vukovarskim i uvoznim, koji su se naselili po hrvatskoj imovini u Gradu, sa svojom vjerom. Pružio je Obraz-Ruku koja je kazivala opraštanje, a koja nije bila prihvadena s te srpske strane: usprkos svemu, u Vukovaru se nije dogodilo nijedno osvetničko ubojstvo! Hrvati se nisu osvedivali za zločine počinjene nad njihovom djecom, roditeljima, prijateljima, djedovima, bakama …. U tzv. „mirnoj reintegraciji“, mirni su bili samo Hrvati: hrvatska povratnička djeca su u prvim danima povratka po školama bila prisiljavana na klečanje i dizanje tri prsta. Srbi svojoj djeci nisu dali idi s drugom djecom u školu, dječji vrtid – tražili su getoizaciju. Palile su se hrvatske zastave, kamenovan je „Vlak Mira“, ispisivale dirilicom parole kojima se prijetilo smrdu i samom gvardijanu vukovarskim, škrabalo po zidu crkve sv. Filipa i Jakova dirilicom: „Bog prašta srbi ne“, „Srbija do Tokija…., „Ovo je velika srbija“…. Međunarodni predstavnici su se javno stavljali na srpsku stranu: „Nismo mi ovdje radi Hrvata povratnika; mi smo ovdje da branimo Srbe od Hrvata….“ Koliko udaraca još može podnijeti Hrvat u Vukovaru? Tko de ga uzeti u obranu? Na svaki zahtjev o zaštiti Hrvata u Vukovaru – hrvatske vlasti su šutjele…… Ranjenom Isusu je poslije smrti na križu ostala samo snaga USKRSA. Zato Vukovar ne smije danas šutjeti. Hrvatski narod ne smije šutjeti. Časni branitelji ne smiju dozvoliti još jedno omalovažavanje od onih kojima su osigurali mirni i slobodni život. Ne smije se izgubiti samosvijest i popustiti odugovlačenju i prividnoj nezainteresiranosti vladajudih a niti bujicama obedanja i riječi kojima se, tobože, brani ustavnost. Za takvu „ustavnost“ se nije borila hrvatska obrana 1991. godine. Ustavu, koji se mijenja „kako se kojoj babi“ ili sdp-ovcu hode, postavlja se upitnim njegova ozbiljnost u zaštiti hrvatskog naroda i hrvatske države, mirnog života i socijalne pravde i hrvatskog i manjinskih naroda u Hrvatskoj. Država u kojoj manjina ima više ovlasti nego li vlastiti narod – nije država. To je podanička tvorevina koja srlja u nekakve „regijske integracije“ koje su hrvatski narod ved koštale stotine tisuda pobijenih, prognanih i obespravljenih, da bi u zadnjem pokušaju ostvarenja velikosrpske misli sravnile Vukovar i zamele trag stotinama „nestalih“ Vukovaraca. Ako su neke „elite“ donosile ovakve zakone u kojima se u samom početku mogle iščitati namjere nemirnog života i terora manjine nad vedinskim hrvatskim narodom, u IME ISTINE, MIRNOG ŽIVOTA SVIH GRAĐANA REPUBLIKE HRVATSKE, neka se ti zakoni usklade s zapadnoeuropskim civilizacijskim mjerilima kojima je u temeljima hrvatski narod sa svojom kršdansko-katoličko-socijalno-demokratskom uljudbenom orijentacijom. Devet godina smo se zajedno zauzimali za mirni Vukovar. Nudili smo suradnju. Na kulturnim razinama smo pokušavali vratiti ukradeno povjerenje. Htjeli smo vratiti Gradu dušu, samosvijest i miran život. Tražili smo primjenu zapadno-europskih civilizacijskih zasada na području škola, društvenog života, sporta, religije. Vjerovali smo nadi koja nam nije nikada okretala leđa. Nije bilo sve kako smo zamišljali: ipak, živjeli smo mirno i s pozdravom na usnama. Kroz katolički Caritas u Vukovaru smo nesebično brinuli o svim potrebnima – hranom i odjedom, bez razlike. Nikome nismo brojali „krvna zrnca“. U svakom potrebnom smo slijedili evanđeoski poziv o bližnjemu. Sve dok se „visoka politika“ nije umiješala i nasiljem počela rušiti sve što je mukotrpno mirom izgrađeno. Tolerancija mukom građena postala je, čini mi se, nekim političkim „objektima“ opasnom. Da politički „subjekti“ nisu postali „objektima“ uvoznog velikosrpskog iživljavanja i nad njima samima i nad Hrvatima, Vukovar bi se ved bio digao iz pepela i bio bi mjestom sretnog povratka kudi svojoj. Dok se to ne dogodi, logika mi nalaže pitanje: Zar se hode srpskim jezikom i dirilicom postaviti nadgrobni spomenik NESTALIMA u Vukovaru?, i na taj način „civilizacije“ ukloniti svaku želju za Istinom? Radi istine, pravde mira i mirnog i ljudskog života svih ljudi dobre volje nam zdrava demokratska pamet kaže: NE DIRILICI I SRPSKIM NATPISIMA u Hrvatskoj – NE U VUKOVARU. Zlatko Špehar, gvardijan vukovarski-bivši
Nema komentara:
Objavi komentar