KOCA111: Hrvatski akademik Josip Pečarić: U sjećanje na Zvonka Bušića (23.1.1946.-1.9.2013.)

GLAZBA ZA ZVONKA: Glazba je govor duše. Govor čovjeka, pojedinca, govor zajednice, naroda. Glazba je dvostruka molitva, a tamo gdje prestaju riječi, počinje glazba.

Glazba prožima, okuplja i dotiče, ona motivira i pokreće, ohrabruje i daje snagu. Pojedinci i izvanredni događaji nadahnuće su malom i običnom čovjeku, kao i skladatelju, glazbenom umjetniku, da neuhvatljivim i neopipljivim zvukom, ritmom i trajanjem pojedinca ili događaj zauvijek učini prisutnim i trajnim u pamćenju mnogih naraštaja. Hrvatski je narod u najtežim trenucima pjevao. Jednostavnom je pjesmom i stihom, stoljećima opisivao i u prenosio istinu, olakšavao sebi dušu pjevajući. Od jedinstvene, narodnom mudrošću istkane gange i stihova brojnih bosanskohercegovačkih guslara, iz čije se iskrenosti, otvorenosti i jasnoće iščitava malenost i poniznost njezinih ishitritelja pred takozvanim 'velikima'. Vjerojatno ni Ljudevit Gaj nije sanjao da će zbog stihova koji su mu pali na pamet dok se vlakom vozio prema Samoboru, svome prijatelju Ferdi Livadiću ususret, iz prkosne i još uvijek aktualne budnice „Još Hrvatska nij' propala dok mi živimo, visoko se bude stala kad ju zbudimo!“, tolikim Hrvatim i stotinu i pedeset godina nakon njega, kliznuti suza niz obraz, zadrhtiti tijelo, da će bljesnuti spomen na svu višestoljetnu želju, borbu i nadu u hrvatsku Hrvatsku. Budnice i davorije nizale su se godinama, ječile diljem Hrvatske na prijateljskim okupljanjima i na koncertnim pozornicama. Ni mladi o. Petar Perica, ubijen na Daksi, nije ni slutio da će njegovi stihovi Zdravo Djevo i Do nebesa desetljećima kasnije oriti na misnim slavljima u najsvečanijim prigodama diljem Hrvatske, ali sad već i među tolikim iseljenim Hrvatima diljem svijeta , te da će ih slušati i pjevati sâm Papa. Poziv banu Jelačiću da ustane, Stjepanu Radiću 'da vidi tu seljačku muku', Vili Velebita i njezinom ličkom Junaku desetljećima se tiho šaputao i tiho pjevao o okrilju vlastitoga doma , s obveznim uputom djeci 'da to nigdje ne spominju', narod je krvario ili odlazio, pa su te pjesme iseljenoj Hrvatskoj bile dio kruha nasušnog i zraka kojega su u tuđini udisali i bez kojih ne bi izdržali i pjesme kojima su čuvali, sanjali, čekali, čeznuli hrvatsko svanuće. Privođeni su mladići jer su s nikolom Šubićem Zrinjskim na opernim predstavama pjevali i pljeskali „U boj, za dom!“, gušen je bio pjev predivnoga glasa Vice Vukova, dok nisu odjednom, kao iz dubine mora, sve te pjesme izronile, uzele 'zraka', ponovno udahnule i punim plućima se zaorile od Vukovara, preko Čavoglava do Dubrovnika, od Slavonije, Istre, Like, Herceg-Bosne, Zagore i Dalmacije. Mladi naraštaji ponovno su učili i otkrivali svoju baštinu i povijest, sa pjesmarica je skinuta paučina i prašina. No, nije ostalo sve na ponavljanju, jer krvave dane i patnju, koja je slijedila da bi se potvrdilo i dokazalo pravo na slobodu postojanja, lakše se podnosilo pjesmom. Nizali su se deseci novih domoljubnih stihova i kajdi, pjesama koje pjevala djeca, progonjeni, prognanici, glazbeni umjetnici, skladatelji, branitelji, estrada, političari. Svi, svi su pjevali mladoj Hrvatskoj. I jedan, zbog ideala koje je živio, hrvatski uznik u američkom zatvoru. Radovao se kao dijete, osmijeh mu je obasjao isušeno napaćeno lice, lice koje mjesecima nije vidjelo sunca i mjeseca, u svojoj je maloj ćeliji vidjelo i pjevalo Hrvatskoj. Gangu, koju su mu preci prenijeli, roditelji naučili… Pjev se hrvatski pomalo stišavao. Ostala je nekolicina koja je ih je nastavila čuvati. Nisu više bili progonjeni zatvorom, batinama, ubijanjem ili progonom. Osuđeni su na dugotrajno ignoriranje, omalovažavanje i ismijavanje. Odjednom su postali seljačine, primitivci. Apsurd je veći da je glazba tih 'primitivaca' uvrštena na UNESCO-vu listu svjetske nematerijalne baštine čovječanstva, kojoj je vlastita 'elita' ruga. Ostao je tek jedan glas. Glas potekao iz drevne Dalmatinske Zagore, korijena korijenja hrvatskoga bîtka. Glas čvrst, reski i opor. Glas jasan i otvoren poput ojkalice, koju je s majčinim mlijekom upio i koju nikada nije izdao. Glas koji je govorio u glas svih koji su za hrvatsku pjesmu ijednu suzu pustili, koji su ju šaputali, 'po skrivečki' pjevali. Znakovito je, po glasu iz Zagore Marka Perkovića Thompsona, hrvatska zagrljena pjesmom Slavonca Miroslava Škore i Mate Bobana do Hercegovine. Trpljenjem pritisnuta Penelopa, ponizno, nenametljivo i nepokolebljivo ustrajno živjela je otkrivanje Istine i Taikov povratak. Premda u potpunoj medijskoj izolaciji, u iz srca Zagreba i prepune prekrasne dvorane Muzeja Mimara, 31. Svibnja 2004., Zvonku Bušiću Taiku poslali su pozdrav najistaknutiji hrvatski glazbeni umjetnici, koje je Julie s prijateljima okupila. Dvorana ispunjena hrvatskim uznicima od Golog otoka i Grgura, ili čiji su najbliži hodali postajama Križnoga puta, odzvanjala je hrvatskom opjevanom i uglazbljenom riječi, kojom su Zvonku Bušiću svoje hrvatsko hvala za trpljenje, o čijim razlozima tada još i nisu dovoljno znali, glazbenici izrekli onako kako su jedino i najbolje znali –glazbom. Trenutak upoznavanje s Julie ostaje u trajnom sjećanju. Stamena, lijepa, hrabra, čvrsta, a iz osmijeha i očiju zrači posebna toplina. Dočekali smo ga u istom tom muzeju Mimara, opet punom, prepunom. I pjevali njemu i Julie: stihove „O zemljo moja nek te čuva Bog“ heroine Mile Gojsalić Zvonko je sad mogao i čuti. Vratio se „u ponosnu i lijepu, k'o u snovima“ – mislio je. Zagrlio Penelopu, pozdravio je svoju Goricu, proslavio Oluju, poklonio se hrvatskim mučenicima na Udbini, putovao Domovinom, susretao tisuće i tisuće ljudi u čijim je pogledima i dodirima vidio suosjećanje, vapaj i novu nadu su u njemu vidjeli. Obilazio je Domovinu od malenih Ćelija i Vukovara do ljepota Rovanjske o kojoj mu je Julie pisala. Svjedočila sam kako je upoznavao je ljepotu hrvatske glazbe, koja ga je iskreno oduševljavala i duboko ga se dojmila. No, uočila sam da ga je posebno ganula jedna pjesma koju smo zajedno slušali na obilježavanju obljetnice Milana Šufflaya u Dvorani Matice Hrvatske, koju je vrlo dojmljivo otpjevale članice zbora Hrvatska žena. Da su ga se ti stihovi dojmili, potvrđuje i činjenica da ih je često spominjao pri javnim govorima:

JEDNA JE HRVATSKA

Majka me rodila,

kruhom me hranila,

rosom me kupala,

tiho mi šaptala:

„Jedna je Hrvatska,

samo je jedan dom,

jedno je plavo more

Uvijek u srcu mom.“

Otac me učio,

na noge podig'o,

oči otvorio,

glasno govorio:

„Jedna je Hrvatska,

samo je jedan dom,
jedno je plavo more,
uvijek u srcu mom“

Domoljubne pjesme u Hrvatskoj odjednom su postale 'navijačke'.
Zvonko je i na svojoj koži počeo osjećati hrvatsku zbilju. Zapanjena sam ostala kada mi je nekoliko mjeseci nakon povratka, na jednoj studenskoj tribini u prostoru Studentskoga centra (u prepunoj i premalenoj dvorani, dupkom punoj studentima) na moje pitanje kakvo je stanje u Hrvatskoj prije i nakon njegovog povratka odgovorio: „Sada je puno gore.“

Želio je, silno je želio okupiti i pokrenuti hrvatsku Hrvatsku. Htio je upaliti Hrvatski plamen. Tražio je ljude, suradnike, poticao, razgovarao. Uvjerena sam da nikada nitko nije na zajedničkom susretu i sastanku pronašao i okupio toliko vrijednih i kvalitetnih ljudi. „Hrvatski narod imao je onoliko prava koliko je bio jak, a bio je jak onoliko koliko je bio složan.“ Imao je ideju i viziju. Nebrojeno puta me je, kad bih nešto komentirala, oštro prekinuo i rekao:“Postoje prioriteti! Kada se odrede i riješe prioriteti neće se događati takve stvari!“ Čuvam u mislima i srcu te riječi kao njegovu oporuku.

Do okupljanja nije došlo.
Povijesna prilika je propuštena.

Prvi puta kad sam Zvonka ugledala na Udbini 2008., potrčala sam prema njemu i rekla mu: „Molim Vas, ja imamo takvu potrebu zagrliti Vas!“ . Nježno i plaho me pogledao…pri dubokom zagrljaju, u suzama sam mu rekla: „Grleći Vas, grlim Hrvatsku!“ Zadnja dva susreta posebno pamtim: u svibnju na promociji albuma „Ora et labora“ Marka Perkovića Thompsona i par dana kasnije na donatorskoj večeri Zaklade biskuo Josip Lang. U trenutku kada je nastupio Marko Perković Thompson. Tražila sam Zvonka po dvorani i htjela s njim zaplesati, no nisam ga ugledala…na kraju večere rekla sam mu rekla: „Zamislite kako bi to bilo divno, Marko pjeva, a ja s Vama plešem!“… Posljednji puta smo se čuli nakon Markovog koncerta Poljudu. Nismo se u tolikoj gužvi susreli ni na Poljudu niti u Čavoglavama. Planirala sam ići na Udbinu obilježiti Dan hrvatskih mučenika 31. kolovoza, misleći kako ću ga tamo opet malo sresti, no iznenadna me je obveza spriječila. Providnost je htjela da na ples s Taikom pričekam do ponovnog susreta u Vječnosti. Marko Perković Thompson opjevao je i od zaborava sačuvao toliko vrijednih i hrabrih pojedinaca i događaja iz hrvatske povijesti i sadašnjosti hrvatskoga naroda i hrvatske zbilje. Thompson, nadahnut plamenom kojeg je Zvonko želio upaliti, njegovom nevjerojatnom snagom kojom je zračio, nepokolebljivošću koja ga je resila, ustrajnošću za Istinu, idealom i idejom za koju je živio, trajno je opjevao Zvonka u znakovitoj pjesmi:

Zapali vatru

Tko mi stope broji,
puše mi za vrat,
tko me slatko laže,
a pravi mi se brat.

Dušu kad ti uzme,
pusti te na miru,
sustav je Sotona
u sivome šeširu

Kada teške kletve pomute ti glavu,
lomiš se u sebi i nađeš se u mraku,
ali onda zora zasja usred strave
pojavi se svjetlo i zore se zaplave.

Hridine i more oduvijek se bore,
kako vjetar puše, jedan drugog ruše
i tako dan po dan.

Tako ljudske duše istu borbu vode,
tuku se sa tamom, od kada se rode,
i tako noć po noć.

Zapali vatru neka gori,
od sebe daj sve najbolje,
neka se srce hrabro bori,
nek' vatra gori do pobjede,
prijatelju moj!

Digni se kad padneš,
rođen si za let,
rođen da se boriš
da bolji bude svijet.

Vikni da si spreman,
vikni da si jak,
anđeo će bijeli
potjerati mrak.

Ti si ratnik svjetla
u borbi protiv zla,
prekrsti se, pomoli
i ne boj se ničega!

Jesi li u sebi odlučan i čvrst?
jesi li u sebi slobodan i čist?
Digni se kad padneš,
u tebi je snaga, u tebi je Krist!